Maloumnost ili himba

6

Katkada je ništa moćnije nego išta. Nemojte se smijati. Zar je ikad išta tako ravnomjerno pogodilo sve hrvatske političke prvake kao ono što se ovih dana dogodilo u Den Haagu?

[ad id=”93788″]

Na tamošnjem su Međunarodnom kaznenom sudištu za bivšu Jugoslaviju sudac iz Francuske Jean-Claude Antonetti i sudac iz bivše francuske kolonije Senegala Mandiaye Niang dvotrećinskom većinom glasova u tročlanomu sudskom vijeću oslobodili četničkoga vojvodu Vojislava Šešelja od svake krivnje za zločine počinjene prije četvrt stoljeća u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Nije se dakle dogodilo – ništa. Vojvoda je naime još prije više od godinu dana bezuvjetno pušten iz haaškoga pritvora. Zbog toga se tada gotovo nitko u Hrvatskoj nije uzbuđivao. No ovo je ništa – gle čuda! – potreslo, šokiralo, zapanjilo, prenerazilo sve hrvatske političke prvake. Jače nego splitska svastika antifašističku dušu bivšega ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića.

Možda se čudite mojemu neobičnom sudu o toj presudi? Ništa tu nije čudno. Mene, kao i svakog normalnog čovjeka, bole krvavi tragovi što su ih četnički vojvode Vojislav Šešelj i Tomislav Nikolić zajedno s Aleksandrom Vučićem i Belim orlovima ostavili po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Boli me i nepravedna haaška pravda. Najnovija me haaška presuda ipak nije nimalo iznenadila. Zašto? Doživio sam i gore stvari. Gledao sam, primjera radi, kako francuski predsjednik François Mitterrand na Vidovdan slijeće u Sarajevo i tako osobno podupire srpsku opsadu grada. Gledao sam i kako slobodni zapadni novinari nakon Daytonskoga sporazuma stiliziraju Slobodana Miloševića u balkanskoga anđela mira. Znam i da je Srbija u zadnjih desetak godina od Europske unije bespovratno dobila više novca nego što ga je Europska unija za to vrijeme preko svojih banaka, tobožnjega Hrvatskog telekoma i drugih trgovačkih društava izvukla iz Hrvatske. Znam da Srbija dosad nije nikomu isplatila ni kunu odštete za zla što ih počinila u četirima osvajačkim ratovima u zadnjem desetljeću XX. stoljeća: protiv Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Kosova. Vidio sam i kako Bruselj u nedavnomu hrvatskom carinskom prijeporu sa Srbijom nije stao na stranu Hrvatske, članice Europske unije, nego na stranu Srbije, koju snubi da postane članicom Europske unije. Nakon toga ovakva presuda četničkomu vojvodi može iznenaditi samo maloumnika ili himbenika.

A moja neznatnost, hvala Bogu, nije ni jedno ni drugo. Nisam, rekli bi naši naprednjaci, ni „retard“ ni „hipokrit“, pa valjda zbog toga ne mogu povjerovati ni da su hrvatski Kulturnjaci 2016. ili političari retardi i hipokriti.

Ali neke me nedoumice bez prestanka guraju u tu nemilu vjeru. Zašto, primjerice, Ante Tomić i svi Kulturnjaci 2016. drže da je za sigurnost građanina Tomića i njegova šešira odgovoran ministar kulture Zlatko Hasanbegović? Ne pripadaju li ulično nasilje, krađa i slična nedjela u djelokrug ministra unutarnjih poslova Vlaha Orepića? Zašto ekskrementalni pomazanik Tomić i njegovi kulturnjaci nisu nakon nasilja na splitskom Pazaru tražili odstup ministrice kulture Andree Zlatar Violić? Kako intendant riječkoga Hrvatskog narodnog kazališta „Ivana pl. Zajca“ Oliver Frljić misli „bojkotirati ministra kulture“? Hoće li Kulturnjaci 2016. i za provalu i pljačku u kojoj je policija ostala bez 280.000 eura i dvaju kilograma zlata okriviti – ministra kulture? Ta i mnoga druga pitanja ljuljaju moju tvrdu vjeru da Kulturnjaci 2016., a osobito Tomić i Frljić, nisu ni retardi ni hipokriti, nego veleumni i iskreni ljudi. No, ona se zasad drži.

Političari su puno tvrđi orah. I pitanja su stoga žešća. Dobro bi bilo – primjera radi – da netko s dostatno visoka mjesta, recimo, predsjednica Republike, predsjednik Sabora ili predsjednik Vlade razjasni puku zašto su Republici Hrvatskoj tako zvane nacionalne manjine njezino bogatstvo? Otkud Hrvatskoj to bogatstvo, najveće u Europi? Zašto je Hrvatskoj dragocjeniji Milorad Pupovac ili Vojislav Stanimirović nego neki državljanin hrvatske narodnosti? Zašto je hrvatski nacionalni interes da Srbija što prije uđe u Europsku uniju? Zašto hrvatski političari već petnaestak godina nazivaju Srbiju prijateljskom zemljom iako Srbija još uvijek drži neke dijelove našega državnog teritorija pod okupacijom, a druge otvoreno svojata, kao vojvoda Nikolić Vukovar? Zar se naši političari moraju javno žvaliti s cvijetom četništva? Tko im to nalaže? Zar je „bratstvo i jedinstvo“, a ne čist račun i obostran probitak uvjet za međudržavnu suradnju? Ili Hrvatska i nakon zadnjega krvoprolića još uvijek sanja san Stjepana Mesića o prvomu mjestu na Zapadnom Balkanu?

[ad id=”93788″]

Bezbroj je takvih pitanja, a odgovor samo jedan: Budi svoj! Tko se toga boji neka – bilo maloumno ili himbeno – uživa u snu o Velikoj Srbiji koji pravno blagosloviše Francuz Jean-Claude Antonetti i Senegalac Mandiaye Niang u obrazloženju presude vojvodi Vojislavu Šešelju.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

facebook komentari

  • Odličan članak Benjamin Tolić!
    I točan zaključak” Budi svoj”
    Uvijek imati čvrsti i dosljedan stav!
    Tada će te i u politici prihvatiti kao respektabilnog sugovornika ili protivnika ,ali sa uvažavanjem!
    Čim pokažeš i mrvicu slabosti ,gotov si!
    U jednom sam komentaru rekla da imamo podanički mentalitet ,i to se potvrdilo.na bezbroj primjera kod Haškog suda i u pregovorima sa EU.
    Sjetimo se samo ” topničkih dnevnika”.
    Au što su me napali!
    A çista je istina!
    Zato i prolazimo ovako!
    I onda se još čudimo presudi Šešelju?
    A kako ćemo se samo čuditi kod ” naše šestorke ” koja čami u Hagu?

  • Omnes Omnibus

    Ova slika na pocetku clanaka zaista vrijedi 10 tisuca rijeci

    • Pero Ercegovac

      Umro sam od smijeha kada sam vidio “vodonosioca” ;o)

  • kršni

    Naš život uglavnom prolazi kroz čuđenja! Tko nam je kriv što se stalno čudimo, “ko pura dreku”. Sami smo si krivi. Nismo više u titovoj jugi, nema više bratsva i jedinstva. Ima drugih stvari: nakon blistavih ratnih pobjeda u ratu, šator u Savskoj u kojemu sjede teški invalidi koji su zapravo “zbrinuti” i prosvjeduju protiv omalovažavanja branitelja itd. Osudili su ih, osim njihovih “visokih predstavnika” iz Ministarstva i sami branitelji ili tzv. branitelji, stavili mu stranačku boju itd..itd..a nisu znali objasniti otkud nam ovoliko udruga, otkud ovoliko braniteljskih problema, boleština. Onaj šator je zapravo ispao za mnoge branitelje, naravno ne za sve, svojevrsna psihološka pomoć, slušaonica i konačno zajedništvo u sjećanjima, doživljajima… A ovi na slici gore, oni znaju svoj položaj, oni imaju svoj program, oni se međusobno uvažavaju i nas napadaju, po nalogu znanih naredbodavaca. Valjda neće sami sebe osuditi? I tako prolaze stoljeća, a mi vazda izvisimo jer smo podijeljeni, malo smo sim, malo smo tam.

  • Sivooki

    Duboki naklon, BT!
    Čisto i iskreno, tko će postaviti ova pitanja…?

  • vdanan

    „…..razjasni puku zašto su Republici Hrvatskoj tako zvane nacionalne manjine njezino bogatstvo?“

    Manjine kao tobožnje bogatstvo je samo jedna u bezkrajnom nizu politkorektnih gluposti, na koje nasjedaju naivni narodi, a Hrvati su mjerna jedinica za političku naivnost.