Manjinsko izvješće iz glazbene supkulture

3

The Three Stooges

Izvorni motiv ovog teksta dolazi od ne bogzna kako pretjerane, prije regularne, roditeljske brige za psihofizičko zdravlje vlastitog podmlatka. Naime, danas imati dijete u srednjoj školi znači prepustiti kaotičnom društvenom okolišu, vladajućim stilskim paradigmama i ludosti puberteta, da preko noći unište sve što je roditelj pokušao dotad usaditi djetetu (možda i ne samo danas jer kako mi priča prijateljica prije 15-ak godina bacila je sinu kroz prozor kazete s narodnjacima i započela preodgoj). Nakon toga, samo se može voditi rat u kojem roditelj unaprijed gubi. Jedina pozitivna stvar u cijeloj zbrci je činjenica kako bi, u slučaju mog djeteta, okoliš umjetničke škole ipak mogao malo ublažiti stvar i dopustiti mu da lakše oblikuje vlastiti stil. Na izvorni motiv nadovezuju se, nikako sinkronicitetom, slučajno zgusnuti nedavni događaji. Izdvojio bih tri, među kojima su dva javna i jedan privatan.

johnPrvi događaj je rasprava o popularnoj glazbi koju sam 13. siječnja 2015. u večernjim satima s prijateljima vodio u caffe baru Mali grad. Uvjeravalo me se kako je slušanje srpskog turbo folka, ili tzv. cajki mainstream današnjih teenagera i njihove kulture i to samo jer velika većina njih sluša isključivo tu vrstu nečega. Kažem nečega, jer zaista mi je teško nazvati glazbom zvuk klavijatura koji može proizvoditi trogodišnje dijete i recitiranje besmislenog teksta zagušenih zaglušujućom zlokobnom bukom koju stvaraju neartikulirani urlici koji nemaju veze s tekstom skladbe, neshvatljivo cijukanje, zvuci razbijenih čaša i šmrkanja noseva. Pokušao sam s mnogim prigovorima, ali čini mi se kako je to ne samo mainstream kultura, nego kako je čak i navedeno mišljenje mainstream mišljenje o toj kulturi. Ostal sam paf. Pokušao sam u kulturu ugurati punk, hardcore, eksperimentalnu i progresivnu rok glazbu, pop, pa čak i dvojbene sorte heavy metal glazbe (dvojbene, jer kako su pokazali mnogi sastavi, dovoljno je zamijeniti gitaru harmonikom, prevesti tekst na srpski i voilà! eto nam cajke), ali svi su redom stubokom odbačeni i nagurani u supkulturu. Pokušao sam ih proglasiti elitnom kulturom po uzoru na primjerice razliku između mnogih koji vole poslušati malo klasike, bilo klasične ili suvremene, i onih koji prate isključivo operu kao vrhunaravni elitizam, ali niti to mi nije uspjelo. Odustao sam. Jedino što me smirivalo u tom trenutku u kojem se napetost u zraku mogla nožem rezati, bili su zvuci skupina Joy Division i Velvet Underground koji su dopirali iz zvučnika spomenutog kafića.

Drugi događaj je tekst „Glazbeni izbor za siječanj 2015.“, objavljen 14. siječnja 2015. u 20:21 sati, poznanika i kolege autora na Blogosferi Thora Einara Leichardta, koji mi je pojačao ionako istaknutu grižnju savjesti jer vrlo vjerojatno nedovoljno pratim suvremene tokove ambijentalne glazbe. Njegovo spominjanje hrvatske skupine TeHÔM koja stvara dark ambiental, industrial i ritual ambient glazbu potaknuo me na to razmišljanje, jer je član iste bio moj prijatelj i kolega, pokojni Siniša Očurščak. K’o sad se sjećam kako sam kod njega u Dugavama preslušavao snimke kojekakvih zvukova gradske buke i prirode koje je kasnije ubacivao u njihove skladbe. Kako god bilo, Thorov tekst potaknuo me na razmišljanje o tome kome je namijenjen. Meni je jasno o čemu se radi. Ali, koliko takvih ljudi ima, napose mladih, u ovoj neizdrživoj tiraniji mainstream glazbenog najjednostavnijeg neznanja, slušalačkog neiskustva, neukusa, neimanja vlastitog stava i podilaženja istim takvim ljudima samo zbog čeličnih okova teenagerske socijalizacije? Ima li ih uopće?

Treći događaj je pojava krajnje čudne napomene u tisku. U članku Anite Belak-Krile „Nova generacija konzervativaca. Oni ne pamte ni rat, ni SFRJ, slušaju narodnjake i izabrali su Kolindu!“ objavljenom na portalu Jutarnjeg lista u 00:07 sati 15. siječnja 2015., profesor Cipek između ostalog kaže sljedeće: „Generaciji koja je u četrdesetim godinama života nepojmljivo je bilo slušati bilo što osim rock glazbe, dok su danas puni narodnjački klubovi koji nude svojevrsno vraćanje na glazbu djedova i baka, prilagođenu današnjici u turbofolk verziji.“

Touch me I’m sick

Jasno je kako su spomenuti događaji povezani samo u mom razlotanom mozgu kojeg ne može sastaviti niti kanta svježeg Tigra na Mažurancu, no kako god bilo, čovjek si tu i tamo smije dopustiti iznijeti kakvu privatnu idiosinkrazijicu pred oko javnosti.

Krenuvši od posljednjeg događaja, pitam se – jesam li lud? Jesam li možda bolestan? Jesu li suluda iskustva djetinjstva i mladosti napokon uzela svoj danak? Danak u neukusu. „Bake i djedovi“ o kojima govori prof. Cipek su u stvari moji roditelji. Ali, gle čuda, moji su roditelji (rođeni 40-ih), na moju krajnju sablazan u mojim teenagerskim godinama, slušali jazz, Beatlese, Stonese, Presleya, Paula Anku, Shadowse, junake San Rema, itd. Dakle, rock i pop glazbu, a ne cajke. Moji stariji rođaci (rođeni 60-ih) slušali su rock kasnih šezdesetih i s početka sedamdesetih, navodno suludu i nezaboravnu 1969. godinu, koje se istovremeno svi jako slabo sjećaju i autore poput Hendrixa, Joplin, te bendova poput The Doors, Cream, Deep Purple, Led Zeppelin, AC/DC, itd., ali i puno eksperimentalne glazbe. Ja sam slušao sve i sva, ali najupečatljviji je bio omraženi punk i njegovo neželjeno i ratoborno dijete hardcore.

Uz par iznimki, s vremenom sam se vraćao u povijest i slušao glazbu starijih, starijih rođaka, roditelja, pa čak djedova i baka, njihove revijalne hitove iz tridesetih i četrdesetih, ali gle čuda, nigdje nisam naletio na cajke. Istina, tu i tamo izronila su sjećanja na 80-e. Ponekad bih načuo da gdjetko sluša kakav domaći rock ili punk band, da netko odlazi na neka mračna mjesta na rubovima grada gdje se slušaju, tada su ih zvali narodnjaci. Izronilo je čak i smiješno sjećanje na koncert hardcore skupine Vegetable Soup (hrv. Povrtna juha) tijekom kojeg sam pozvan na stage da otpjevam vampirsku skladbu Stinga Moon over Burbon Street u hardcore-jazz obradi u duetu s frontmenom Davorom Brusovićem. Izronilo je čak i super-mračno sjećanje na to kako sam kao desetogodišnjak, 1980. godine, prvi put čuo The Dark Side of The Moon Pink Floyda u sobi kod bratića, što je ostavilo trajne posljedice na moje psihofizičko zdravlje. Kopam po sjećanju. Ima tu i veselih koncerata skupina poput Nomeansno, Primus, Sick of it all i sličnih, ima čak i etno glazbe, no nigdje nema cajki. Dakle, ili sam zaboravan, ili lud, ili toga zaista nema. Nije mi jasno o čemu to prof. Cipek govori. Možda postoji više skupina djedova i baka. To bi moglo pojasniti mnoge stvari.

Thor me podsjetio na to kako još uvijek postoje žanrovi koje nedovoljno pratim, a koji su vrijedni slušanja i uživanja u njima. Moram se pod mus dovesti u red i pretražiti YouTube. Krajnje je nepristojno i uvredljivo ne znati takve stvari, za razliku od primjerice tekstova cajki. Kako god bilo, ne namjeravam niti kritizirati, niti hvaliti predmet rasprave. Zaista sam potpuno indiferentan s obzirom na cajke. Ako me tko uvjeri kako je to uopće glazba i umjetnost, mogao bih mu ili joj priznati i nešto više. Dotad ću to držati pozadinskom bukom koja služi tome da ispuni praznine između neartikuliranog urlanja, cijukanja, skakutanja, muškog širenja ruku i postavljanja u poze Stevena Seagala, ženskog poluerotskog plesa u noćnom klubu, plesanja u srpskom kolu, razbijanja čaša, pokušaja brisanja noseva, psovanja i prijetnji smrću. Zasad sam miran jer kao roditelj djeteta u pubertetu i u umjetničkoj školi, uz sve regularne poteškoće odgoja, nemam nikakve ekstraordinarne kao primjerice odvikavanje djeteta od cajki. Zasad je dokazano samo to kako sluša, samo dragi Bog zna zašto, klasičnu glazbu, filmsku glazbu i glazbu računalnih igrica. No, nikad se ne zna. Vrag vreba i furt treba bit na oprezu.

Za ovu nepriliku, John Cage s klasikom Four minutes, thirty-three seconds iz 1952. godine.

izvor: Blogosfera, prof Kristijan Krkač

facebook komentari

  • peppermintt

    “„Bake i djedovi“ o kojima govori prof. Cipek su u stvari moji roditelji.
    Ali, gle čuda, moji su roditelji (rođeni 40-ih), na moju krajnju
    sablazan u mojim teenagerskim godinama, slušali jazz, Beatlese, Stonese,
    Presleya, Paula Anku, Shadowse, junake San Rema, itd. Dakle, rock i pop
    glazbu, a ne cajke. Moji stariji rođaci (rođeni 60-ih) slušali su rock
    kasnih šezdesetih i s početka sedamdesetih, navodno suludu i nezaboravnu
    1969. godinu, koje se istovremeno svi jako slabo sjećaju i autore poput
    Hendrixa, Joplin, te bendova poput The Doors, Cream, Deep Purple, Led
    Zeppelin, AC/DC, itd., ali i puno eksperimentalne glazbe.”

  • peppermintt

    “Kopam po sjećanju. Ima tu i veselih koncerata skupina poput Nomeansno,
    Primus, Sick of it all i sličnih, ima čak i etno glazbe, no nigdje nema
    cajki. Dakle, ili sam zaboravan, ili lud, ili toga zaista nema. Nije mi
    jasno o čemu to prof. Cipek govori. Možda postoji više skupina djedova i
    baka. To bi moglo pojasniti mnoge stvari.”

  • peppermintt

    “postoje žanrovi koje nedovoljno pratim, a koji su vrijedni slušanja i uživanja u njima.”

    🙂