Pratite nas

Kolumne

Marcel Holjevac: Kakav antifašizam, takvi i antifašisti!

Objavljeno

na

Ovog tjedna o ustašoidnom antifašizmu Stipe Mesića, radišnosti i inteligenciji Zorana Milanovića, uspjesima Andreja Plenkovića, herojstvu Freda Matića, i objektivnosti i nepristranosti HRT-a.

Lider hrvatskih antifašista je – ustaša

Ima jedan stari vic o Stipi Mesiću, kad ga Tuđman u društvu HDZ-ovaca pita, “Stipe, slaži nešto na brzinu, dat ću ti kunu”, a Stipe odgovara “Rekao si dvije?” Stipe se uvijek dobro snalazio u laganju, i uvijek je bio brz kad je trebalo smisliti laž kojom će pozornost skrenuti sa sebe na druge, a usput štogod i ušićariti.

Samo baš nema sreće s internetom. Kleo se majkom da nije pjevao ustaške, pa iscurio video. Kleo se da nije svjedočio u Haagu, pa iscurile snimke. Pa je rekao da nije pjevao nego samo otvarao usta. Kleo se da nije uzeo čekove, pa iscurio video gdje ih uzima. Pa rekao da ih nije maznuo nego ih je žena oprala s hlačama, a vratio bi ih on inače. Sad je pak iscurio video na kom on, kao neformalni lider antifašista u Hrvata, nešto priča kako je Jasenovac praktički bio zabavište u kom se davala “Mala Floramy” i u kom se nikom ništa lošeg nije dogodilo, a ako i jest, samo nakon ’45. Koji šok za antifašiste! Spali da ih vode Stipe ustaša i Pilsel bombaš sinagoge! Kakav antifašizam, takvi i antifašisti!

Cjenkanjem oko broja mrtvih se ne kanim baviti, no Stipino licemjerje je nešto drugo. On kaže da ne bi on nikad tako nešto rekao, ali natjerali su ga, onako mladog i neiskusnog, zločesti stričeki iz ustašoidnog HDZ-a. Valjda Boljkovac i Manolić. A i bilo mu je samo 60 godina, jadnom. Pa se nije snašao. Nije još imao formirane stavove u toj nježnoj dobi. Nije znao o Jasenovcu sve ono što sad zna.

A koja su to inače nova otkrića o Jasenovcu do kojih je došao nakon devedesetih? Išao je u ustašku školu kad je bio mali pa su ih tamo učili da je Jasenovac bio party-odredište poput Zrća, ali nakon devedesetih je progledao antifašističkim okicama i došao do novih saznanja? On kaže da je kasnije eto saznao da tamo nikakvog logora nakon 1945. nije bilo, samo su zarobljenici, kojima dlaka nije pala s glave, radili na raščišćavanju. Je li bitno gdje su nakon rata ubijani zarobljenici, u Jasenovcu ili par kilometara dalje? Ubijani su masovno, i to je posve sigurno.

“Odmah nakon formiranja HDZ-a Hrvatska je bila zahvaćena dolascima ljudi koji su propagirali ustašku ideologiju za vrijeme II. svjetskog rata i poslije. Oni generiraju reviziju povijesti i sa sobom donose mnogo netočnih informacija”, mulja Stipe. Koji je inače tada bio najveći ustaša u HDZ-u, slavan zbog antisrpskih izjava. Pa je tako “pod pritiskom” izjavio što je izjavio. A pod pritiskom je i grabio pršut i kulen s ustaškog pladnja, te lokao ustašoidno vino. Nagovorili ga, mladog i zelenog.

Njegovi izgovori su u ovom slučaju više nego bijedni i jadni. Očekivao bi čovjek da je do ovih lijepih godina koje je doživio naučio bolje lagati. Tim više što to radi cijelog života. Ali opet, očekivao bi čovjek i od Hrvata da nakon toliko godina više ne nasjedaju na njegove laži. A Stipe kao Stipe, da se danas financijski isplati biti ustaša u Hrvatskoj, on bi isti čas stavio kapu sa slovom U na antifašističko čelo. Ali antifašizam je ipak isplativiji biznis, a upravo je pjevač i povjesničar Stipe najzaslužniji da od njega u Hrvatskoj već preko desetljeća mnogi jako dobro žive.

Hrvatima je trebalo predugo da shvate tko je i što je Stipe Mesić, a njegova dva mandata su u velikoj mjeri poništila sve dobro što je Tuđman napravio. No na kraju svega ostaje samo jedno pitanje: tko je svih ovih 25 godina skrivao snimke Mesićevih govora?

Amerika i Engleska bit će zemlja antifašistička

Prijenos Trumpove inauguracije na HRT-u je bio sramotan, ne samo zbog ideloške anti-Trump nabrijanosti voditelja Matkovića i gosta Plevnika, već zato jer ti ljudi uopće nisu imali pojma o čemu pričaju. Javni TV treba biti nepristran, jer to nisu naši izbori – to je izbor Amerike, i nama je to uvažiti, te se na javnom TV-u postaviti tehnički, bar pri prijenosu inauguracije, tim više što se hvalimo da smo im saveznici. Isto bih napisao i da su tako popljuvali Hillary koju ne mogu smisliti, da je kojim slučajem ona pobijedila. Isto smo uostalom gledali kod inauguracije naše predsjednice, koju je vodila Elizabeta Gojan, kojoj nitko nije rekao da prijenos inaugracije nije mjesto i vrijeme za plasiranje pamfleta i komentiranje ad hominem. Postoje emisije za to.

Usto, državni TV bi trebao imati voditelja koji zna bar nešto o temi, i iste takve goste. Patetično je kad se ljudi prave pametni i ismijavaju Trumpa kao neukog glupana, a zapravo su ignoranti i nemaju blagog pojma o čemu se uopće radi. Naravno da im je onda smiješno i glupo ono što ne razumiju. Dno dna je bio voditelj Matković: ekstremno neupućen u osnovne činjenice, neuk, neprofesionalan, nepripremljen, i jurišao je na Trumpa kao Ljubiša Samardžić na švabe u partizanskom filmu. Bolje bi bilo da je inauguraciju vodio Neven Ciganović i komentirao haljine Melanije i Ivanke Trump. Čudi me jedino da nisu pozvali sveprisutne Puhovskog i Klasića, da steknemo još malo objektivniji uvid u buduću politiku SAD-a.

RTL može lupetati lijeve gluposti, to je ionako privatni TV za niže kapacitirane kojima su reality programi vrhunac intelektualnog napora koji ulažu u gledanje, a većina gledatelja takvih emisija ionako nije u stanju istovremeno pratiti radnju na ekranu i češati međunožje. HRT je državni, i tako neprijateljski nastup vjerojatno neće proći posve nezamijećen u veleposlanstvu u Buzinu. Koje ionako ovdje postavlja i razrješuje premijere. Pitanja su bila glupa, odgovori još gluplji, svijetla točka je bio jedino Banac, očito jedini koji nešto i zna o američkoj politici i Trumpu.

Ali to je premalo. Čitava emisija je nalikovala na naklapanje pijanih idiota o Mandžuriji kod Žnidaršića. Plevnik, novinar s dugogodišnjim iskustvom, je uglavnom lupao gluposti, kao da je prespavao zadnjih 40 godina, pa je valjda umislio da je Tito još živ kad su ga probudili iz dubokog sna. Trumpa je maltene proglasio autistom, “kišnim čovjekom”, ispalio da je papa imao sekularniju inauguraciju od Trumpa – je li taj čovjek ikad gledao ijednu američku inauguraciju? Svećenik je uvijek prisutan i zakletva se uvijek polaže na Bibliju, ne Kuran i ne “Kapital” Karla Marksa!

Trump je po njemu radio sve da ne pobijedi, a zatim je skočio sam sebi u usta usporedivši ga s likom Franka Underwooda iz serije “Kuće od karata”. Svatko tko bar usput prati politiku može primijetiti da je Trump upravo antipod takvog političara, pa i antipod političara kao takvog! I da se upravo politička kasta sastavljena od raznih Underwooda digla na stražnje noge protiv Trumpa. Usto je njegove birače, njih 62 milijuna od kojih su brojni crni, proglasio rasistima, i genijalno zaključio da Trump, eto, ništa još nije napravio niti ispunio ijedno izborno obećanje – “prvi dan, danas je prvi dan, ništa od toga, dva milijuna potjerati, ništa od toga, ukinuti Obamacare, ništa od toga nije napravio”, lupetao je Plevnik. Dakle prije nego je uopće preuzeo dužnost!

Međutim, Trump je u prva tri dana kao predsjednik ispunio više predizbornih obećanja nego svi naši političari zajedno od 2000. naovamo. A onda ga pametnjakovići koji ni u hrvatskim razmjerima ne predstavljaju ništa sprdaju da je šarlatan i diletant. Za takvo novinarstvo je i pokojni Risto Đogo bio materijal za Pulitzera. I onda se čudimo zašto su ljudi u Hrvatskoj uglavnom politički nepismeni? Uz takav javni TV, koji i dalje lupeta u maniri komunističkog agitpropa, nije ni neko čudo.

Zeljko Lukunic/PIXSELL
Zeljko Lukunic/PIXSELL

Butkovićev komentar je, jednostavno, jeziv

HRT-u se u svetom ratu protiv Trumpa i svega onog što on predstavlja na svjetskoj sceni priključio i Ivan Violić, novinar nekoć poznat kao Davor Butković. Njegov histerični tekst vjerojatno pisan u pijanom stanju je naslovljen “Trumpov inauguracijski govor bio je naprosto jeziv”.

Tekst nema smisla analizirati, jer je količina izvrtanja i natezanja činjenica jednostavno takva da je to gotovo nemoguće pročitati do kraja. Trump je Hitler, fašist, rasist, nacist, i sve najgore što postoji. “Ameriku i cijeli svijet su upravo napustili veliki državnici koji su se zalagali za univerzalne, velike i dobre vrijednosti, dok su na vlast došli politički razbojnici”, palamudi Bule. Koje univerzalne i dobre vrijednosti? Sedam – osam ratova, val imigranata, procvat terorizma, dovođenje zapadne civilizacije na rub (samo)uništenja, milijuni mrtvih i deseci milijuna prognanih, ekonomija Zapada u rasulu, agresivne horde prosvjednika na ulicama, uz rasno, vjerski, i ideološki nikad razjedinjeniju Ameriku i svijet? Jedina dobra stvar koju je Obama ikad uradio je što nije dopustio manipulativnoj alkoholičarki koju je postavio za ministricu vanjskih poslova da intervenira u Siriji i time izazove atomski rat s Rusijom.

Obama je, po Butkoviću, bio promicatelj pozitivnih globalnih vrijednosti, maltene anđeo mira, dok je Trump Adolf Hitler i, što je najgore, ne želi ići u atomski rat s Rusijom – kako te dvije tvrdnje idu zajedno? – te im je spreman prijeći preko aneksije Krima! Valjda bi trebao poslati vojsku SAD-a na Krim? Jer nema drugog načina da se on vrati Ukrajini!
Osim što je pola teksta, upravo ono što predbacuje Trumpu, čisti fašistički propagandni pamflet, koji je prepisao iz nadobudnog američkog huffposta, odakle toliko mržnje, bijesa, jada zbog pobjede Trumpa, koja se proteže od medija do vrha politike u Hrvatskoj? Trump je rekao da će Amerika odsad gledati svoja posla i svoj interes, i da svi trebaju uraditi tako. Oni koji su dosad dobro živjeli od prodavanja NWO magle i globalističkih bulšitanja, od sada bi se mogli naći na posve novom terenu.

Je li Bule stvarno toliko glup da misli da je Trump Karamarko ili Hasanbegović, pa da ga mogu smijeniti pisanjem huškačkih antifašističkih pamfletića iz radionice Lavrentija Berije? Prije će biti da je cilj spriječiti da se Hrvatskoj ne dogodi neki Trump, netko tko će sav taj neokomunistički šljam u kapitalističkim Mercedesima jednostavno razvlastiti, tko će transnacionaliste iz Sorosevog šinjela razgolititi u svoj njihovoj bijedi, i vratiti suverenitet nacionalim državama. A to je, po Butkoviću, siguran znak fašizma. On, naime, Trumpove riječi kako će nadzor nad vladom vratiti narodu, što je uostalom premisa demokracije, tumači kao fašizam, koji se poziva na jedinstvo vlasti i naroda. Treba biti jako glup ili jako bezobrazan da se tako izokrene nečije riječi. Butković je potonje.

Tekst je zapravo dokaz zašto treba zabraniti “opinion making” novinarstvo, čime se Butković oduvijek hvali. U komunizmu se to jednostavno zvalo “pranje mozga” ili “agitprop”. No zašto je društveno-političkim radnicima uopće tako bitno tko će biti novi vladar SAD-a? Jer svoju moć i položaj vuku upravo iz poltronskog položaja, jer nisu lojalni hrvatskom narodu već vlastodršcima u Bruxellesu i Washingtonu, i jer su zapravo kvislinzi. Trump je najgora stvar koja im se mogla desiti. Jedina gora bi možda bio hrvatski premijer koji bi rekao, idemo gledati svoja posla i svoje interese, i ne petljati se u tuđe. To bi tek bio fašizam!

12.07.2014., Pula - Nakon obilaska brodogradilista Uljanik Zoran Milanovic i ministar Branko Grcic na ljetnoj terasi Doma Hrvatskih braniteljapopili su kavu. Uz kavu i casu vode Zoran Milanovic zapalio je cigaretu. Photo: Dusko Marusic/PIXSELL
Dusko Marusic/PIXSELL

Milanović nastavio udarnički

Otkriveno je da je Zoran Milanović, nakon što je prestao biti premijer i postao obični saborski zastupnik, na novom radnom mjestu nastavio raditi ono što je radio i kao premijer. Baš ništa. U tri mjeseca nije se niti jednom pojavio na radnom mjestu, ali uredno je na ime plaće saborskog zastupnika uknjižio 83.000 kuna.

Hrvatski sabor je zapravo jedno čudo. Da biste radili kao čistačica u državnom poduzeću, morate donijeti potvrdu o nekažnjavanju. U Sabor kao zastupnik možete i ako ste višestruko osuđivani kriminalac. Da biste radili bilo gdje, morate dolaziti na posao, inače slijedi otkaz. U Saboru nema disciplinskih mjera ako dignete sve četiri u zrak i luftate stražnjicu do isteka mandata. Svugdje drugdje morate raditi četrdesetak godina da biste dobili nekakvu mizernu penzijicu koju ćete možda morati nadopunjavati traženjem PET ambalaže po kontejnerima, samo u Saboru već nakon nekoliko godina možete u mirovinu od desetak tisuća kuna.

Milanović je svojim ponašanjem samo dokazao da je njemu ovo slučajna država, država koju nije niti želio niti se za nju borio, jer u njegovoj vizuri Hrvatska ionako ne služi ničem osim da bi on gdje imao biti premijer i dobro živjeti bez rada. Jer u životu nije dana radio izvan politike, a s njegovim radnim navikama, nigdje drugdje ga izvan politike, i to hrvatske, ne bi niti trpjeli.

Milanović pirat

Ostanimo još malo kod bivšeg premijera. Da je lijen smo znali i prije. Da je svadljiv i da nije baš Bog zna koliko bistar smo isto znali. Ali koliko je stvarno blesav je otkrio tek ovog tjedna, kad ga je nazvao komičar Davor Jurkotić iz emisije ”U zdrav mozak”. On se Milanoviću predstavio kao direktor Microsofta i pokušao saznati što radi ”između poslova”, odnosno dok ništa ne radi primajući izdašnu plaću od države.

Ispalo je da Milanović vrijeme “između poslova” krati gledanjem filmova. „Ja to (filmove) gledam na piratskim aplikacijama, ne bih to smio reć’“, rekao mu je Milanović i nabrojio aplikacije, na što ga je Jurkotić, upozorio da je to kažnjivo. „A što ako to nije moja aplikacija, nije moj iPad“, upitao ga je pametni Milanović vadeći se na dječje glupe fore.
Sad, da se kao bivši premijer, dakle šef izvršne vlasti u jednoj državi, hvalite nepoznatoj osobi da filmove gledate preko piratskih aplikacija, umjesto da se za 70 kuna mjesečno pretplatite na Netflix trebate biti priličan komad budale. Jer ako to dođe u javnost, sramota je i za Hrvatsku. Ne samo za njega. Ali da se hvalite kako piratski skidate nešto s interneta osobi koja vam se predstavila kao direktor Microsofta, kompanije koja živi od prodaje softvera i poznata je po neumoljivosti spram internet-pirata, morate biti stvarno vrhunski dripac. A da onda još usto razvežete o nekim svojim poslovnim planovima brzih linija do Italije morate biti totalni idiot. Naime, niti jedan ozbiljan poslovni čovjek nikad ne raspravlja o poslovnim planovima izvan uskog kruga uključenih, a naročito ne preko telefona s nepoznatom osobom. A Milanović sebe u budućnosti vidi kao poslovnog konzultanta!

Ostaje vam da se zapitate kako je takav papak postao premijer Hrvatske? Sramota je na svima nama. Milanović je, zapravo, odraz mediteransko-boljševičkog muljatorskog mentaliteta, koji tolerira sitne krađe, a to je ono što nas je dovelo među najkorumpiranije zemlje u Europi. Jer svaka korupcija počinje od dna, ne od vrha društva. Tamo završava. I usto, mentaliteta koji uz sitnu krađu tolerira i nerad i lijenost, nestručnost, i lupetanje gluposti. Budimo iskreni, Milanović je naša slika, slika našeg društva i naših “vrijednosti”, koju bismo svi radije izbrisali iz kolektivnog sjećanja.

Heroj Fred

Kako je taj čovjek, koji cendra i kuka gore nego Kalimero iz crtića, gore od kakve babe, uspio samog sebe proglasiti herojem Domovinskog rata, i još naći budale koje to puše?
“Bio sam u srpskom logoru i dobar dio čuvara prema meni se ponašao bolje nego neki članovi Predsjedništva SDP-a”, zakukao je Fred u intervjuu u “Večernjaku”.

Ne pretjerujete li sad, upitao ga je novinar? “Gledajte, na zadnjem Predsjedništvu komentirao sam našeg kandidata za gradonačelnika Vukovara. Nisam ni završio rečenicu, a moji kolege već su mu javili što sam govorio. Ja držim do povjerenja, a ti su me ljudi cinkali istog trenutka. U logoru, kada čuvaru nešto kažeš u povjerenju, on to sačuva za sebe.”
Ovo potonje objašnjava zašto su u logoru s njim lijepo postupali. Jer kad zatvorenik u logoru kaže nešto čuvaru “u povjerenju”, to se zove cinkanje. A da su s Fredom lijepo u logoru postupali, rekao mi je svojevremeno i jedan Vukovarac koji je s njim bio u logoru. Njega su premlaćivali gotovo svakodnevno, često mu i lomili kosti, iznosili ga u „ćebetu“ nepokretnog, dok je Fred, ako je vjerovati njegovom kolegi iz logora, na neki neobjašnjiv (ali drugim logorašima prilično jasan) način uvijek izbjegao batine.

Ako je ta informacija točna, onda je točno i to što Fred govori. Jer naravno da će čuvari sačuvati za sebe informaciju o tome tko cinka. Sigurno je neće razglasiti svima u baraci.

Jurica Galoic/PIXSELL
Jurica Galoic/PIXSELL

Recite nam istinu o INI!

Petrov je u emisiji “Iza zavjese” na pitanje osjeća li se krivim zbog krive percepciju u vezi arbitraže, za koju je govorio da je nacionalni interes, odgovorio protupitanjem – tko je to Karamarka brifirao da je s tim izašao u javnost? Eh, taj Karamarko, mađarski špijun!

Ako su, kako Petrov sugerira, Mađari brifirali Karamarka da mi gubimo arbitražu, zašto bi on pobogu s tim izašao u javnost, kontra interesa Mađara? A Mađarima sigurno nije bilo u interesu prekidati arbitražu: pišući o tom slučaju kad je bio aktualan, postavio sam jednostavno pitanje: Zašto bi Mađari “podmićivali” Karamarka preko supruge da utječe na prekid arbitraže, kad nikad nisu pokazali nikakav interes da se povuku iz nje? Niti ponudili nagodbu hrvatskoj vladi?

Ustvari, svatko tko je čitao Global arbitration review na internetu mogao je pročitati kako stojimo u arbitraži – i da su procjene da mi taj spor sigurno gubimo, neovisno o presudi Sanaderu. A usto, u emisiji “Otvoreno” smo od stručnjaka svojevremeno mogli čuti isto, tako da je posve nebitno tko je koga brifirao. No on i dalje optužuje Karamarka da je doveo zemlju u nezgodnu situaciju, jer je rekao da stojimo loše u toj arbitraži i da bi trebali s MOL-om sjesti za stol. Kakve to veze ima?

Državu je u nezgodan položaj doveo Milanović, koji je iz unutarnjopolitičkih razloga zaratio s MOL-om. To je bio čisti igrokaz za političko smaknuće Karamarka, po tko zna čijem nalogu. No to će platiti građani. I zato građani imaju puno pravo tražiti da se objavi puni tekst arbitražne presude.
A to, isto tako s punim pravom, traži i odvjetnica Ive Sanadera. Jer, previše je tu mutnih stvari. No tragično je da u ovoj zemlji svi imaju svoje mišljenje o tome trebamo li kupiti INU, trebamo li prodati HEP, u ovoj zemlji ljudi prosvjeduju protiv Trumpa vičući “On nije moj predsjednik” (ma hajde!), ali nitko ne prosvjeduje za ono za što bi građani prosvjedovali u svakoj drugoj zemlji: za to da nam vlasti prestanu skrivati arbitražnu presudu.

Jer, onda bismo vjerojatno vidjeli da je hrvatska strana ta koja je kočila ulaganja u rafinerije i loše utjecala na poslovne rezultate, koja je kršila ugovor nepreuzimanjem plinskog biznisa kako je ugovoreno, i najvažnije od svega – da famozni “veleizdajnički” Sanaderov ugovor po kojem bi Mađari uložili svoj novac u obnovu naših rafinerija zapravo uopće nije bilo loš za Hrvatsku. Uostalom, taj ugovor je potvrdio Sabor i nitko ga nije problematizirao niti vidio u njemu ičeg spornog dok god se neki mediji, inače kanali za širenje dezinformacija stranih obavještajnih službi, nisu sjetili izgraditi cijelu konstrukciju oko njega.

Marcel Holjevac / Dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Ivana Maletić, uzorna Hrvatica, uzorna Europljanka

Objavljeno

na

Objavio

Dok se Hrvatska mučila u pristupnom procesu za EU, iz Bruxellesa je stigao Antidiskriminacijski zakon na usvajanje i mi – kimnuli glavom.

Za razliku od nas, većina ozbiljnih zemalja “stare Europe” s dugom demokratskom tradicijom odbila ga je donijeti. To sigurno nisu zemlje koje diskriminiraju svoje građane.

Tako je, primjerice, Njemačka jednostavno rekla da je zakon suvišan jer su antidiskriminacijske norme već ugrađene u njihov Ustav, kao i u hrvatski. Čemu gomilati isto? S druge strane, agresivne manjinske skupine i gotovo svi mediji i relevantni političari lagali su tada i prijetili narodu kako je usvajanje toga zakona uvjet pristupanja Europskoj uniji, istoj onoj čije su glavne članice odbile taj bruxelleski uradak!?

Premijer prevario birače

Ovih dana događa nam se slična situacija s još jednim bruxelleskim “diktatom”, koji je podvala sa svrhom nametanja (manjinske) LGBT ideologije kroz zakone, pod krinkom sprječavanja nasilja nad ženama, ideologije koja se zove rodna teorija.

Radi se o Istanbulskoj konvenciji. HDZ i Plenković, koji je u izbornoj kampanji obećao da se protivi “nametanju bile kakve ideologije, pa i rodne”, došavši na vlast najavljuje da će RH ratificirati Istanbulsku konvenciju, koja jasno promiče baš rodnu ideologiju.

Ovo iznevjereno obećanje i prijevaru birača argumentirao je, za pravnika, diletantskom dezinformacijom kako je rodna ravnopravnost u našem Ustavu, iako se pojam rod u Ustavu nigdje ne spominje, već spol (npr. čl. 14.). A upravo je relativiziranje biološkog spola duša rodne teorije.

Prema ovoj teoriji naš je spolni identitet sociokulturalni konstrukt, biologija tu nije presudna pa, ako biološku djevojčicu odgajamo kao dječaka, kažu, ona će postati dječak, i obrnuto.

Rodna ideologija je neka vrsta gnoze, u smislu mržnje prema biološkom, tjelesnom, kako je upozorio, ne neki katolik, već, među inim, francuski filozof i libertinac, antiteist (!) Onfray. On posprdno transseksualni lobi koji stoji iza ove ideologije naziva “novim puritancima”, jer “relativiziranje spola (biološka datost), a veličanje roda (kulturološka datost), ekvivalentno je anđeoskoj antropologiji koja se razvijala već od samih početaka kršćanstva pod utjecajem gnoze kao – hereza”.

U Onfrayevu ciničnom paradoksu sadržana je sva istina. Rodna teorija je bojovna pseudoznanost bez uporišta u empirijskoj stvarnosti.

Na sreću, HDZ ima ozbiljnih i hrabrih političar(a)ki u Europarlamentu. Dakako, tu ne mislim na Dubravku Šuicu, djevojački Karaplenković, već na, osim Ivice Tolića, drugu HDZ-ovu europarlamentarku Ivanu Maletić. Maletić je jasno rekla da je bolje da Hrvatska ne ratificira Istanbulsku konvenciju, da je ona protiv.

Gospođa Maletić, kao i Njemačka nekoć, jasno argumentira da mi imamo sasvim dobre zakone protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja, samo se ne provode, ili ne dovoljno dobro i odlučno.

Umjesto da sami, za to nam ne treba Bruxelles, provodimo vlastite zakone i snažno zaštitimo žene i sve žrtve nasilja te dodatno uložimo napore u borbi za jednakopravnost spolova, mi idemo usvajati kukavičje LGBT jaje iz Bruxellesa koje u članku 3. odvaja spol od roda, pa Ivica, ako želi, može postati Marica, i obrnuto, te ići na ženski WC.

Prostor za perverznjake

Posljedice usvajanja ove konvencije za naš pravni i odgojno-obrazovni sustav su katastrofalne, jer se unošenjem nepotvrđenih teza ove pseudoznanosti u nastavne kurikule ozbiljno narušavaju prava roditelja da svoju djecu odgajaju, kako im naš Ustav jamči, sukladno svom svjetonazoru, u kojem moj sin i moja kćerka nisu tek sociokulturalni konstrukti, već, počevši od svog života u majčinoj utrobi, biologija ih oblikuje kao muško i žensko. Oni kao dječak i djevojčica nisu nikakav “socijalni konstrukt”, kao što to nisu ni kromosomi, ni hormoni, ni… Ako se pak Ivica osjeća kao Marica, to je neki drugi problem…

Tako, uvođenjem pojma roda i u naš pravni sustav, bit ću politički nekorektan jer mi to nalaže savjest, otvara se prostor raznim perverznjacima da promiču legalno vlastite perverzije na račun poreznih obveznika i HZZO-a.

Premda Maletić neki zamjeraju što je u Europarlamentu bila suzdržana pri izglasavanju ove Konvencije, suzdržanost je ovdje znak otvorenosti – za dijalog, protiv podvala. Isto je učinio i šef Plenkovićevih pučana Weber, jer odbijanjem rodne ideologije koju promiče Konvencija, ne znači da se Konvencija kao takva odbija, već, prije svega, oni elementi kojima su plemeniti ciljevi trojanski konj za ozakonjenje orvelovštine.

Zahvaljujući Plenkoviću, očito je pobijedio bruxelleski ideološki kolonijalizam i pseudoznanost koju većini nameće agresivna LGBT manjina. Maletić je svoje utemeljene argumente rekla.

Kao uzorna Hrvatica, i kao takva ništa manje uzorna Europljanka, pri čemu je prvo mjera drugoga, jer zastupa ovaj narod, a ne opskurne ideološke LGBT lobije koji se skrivaju iza borbe protiv nasilja prema ženama. U tom smislu baš Istanbulska konvencija promiče nasilje, nasilje manjine nad većinom orvelovštinom umotanom u znanost.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ivica Šola: Izaći iz Europske unije? Zašto ne!

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Pupovečka družba ne predstavlja srpsku manjinu u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Kišni rujan brzo odmiče. U Hrvatskoj poslije kiše dolazi kiša. Blagotvorna, doduše, za zemlju koja se ljetos osušila kao nesretna bulimičarka, ali je pretjerala pljuskajući sve oko sebe danima i danima.

Pogodna i za gljive koje rastu doista kao gljive, u Hrvatskoj u uglavnom jestivom obliku, za razliku od Dalekog istoka gdje bi mogla izrasti velika, vrlo velika otrovna gljiva ili više njih ako „ujedinjene nacije“ (čitaj NATO) ne poduzmu nešto radikalno protiv suludog momka u Sjevernoj Koreji.

Pišem spomenute nacije malim slovima jer je njihova UN organizacija više-manje transformacija plemenite zamisli u činovničku piramidu na koju se dovoze sve veći kameni blokovi i ne zna se dokle će rasti, a analiza (koje nema) vjerojatno bi pokazala takve razmjere nepotizma i njemu sličnih zala se i hrvatski sustav zapošljavanja preko veze može posramiti. Pa ako se Hrvatskoj prigovara da nerado ide u reforme, što je tek s Ujedinjenim nacijama koje „reformu“ provode četrdeset godina, koliko pamtim, i nikako da se reformiraju. Od prvoga pokušaja pojavilo se toliko novih država da se zastave ispred zgrade ne mogu izbrojiti, a mnoge su zemlje ušle (izborile se) poslije ratova koje UN nije spriječio, te je od mira na Zemlji ostala samo Augustinčićev a konjanička figura koja me više podsjeća na rat nego na mir.

U tim i takvim UN s portugalskim mirotvorcem kao glavnim tajnikom, govorila su na zasjedanju Opće skupštine dva svjetska lidera, Trump i Plenković. Trumpa je (bez obzira na sve) trebalo dobro slušati i još bolje razumjeti: on ne govori o Americi iznad svega, nego o Americi prije svega, što je prihvatljivo ne samo iz njegova kuta. On bez dlake na jeziku i idiotskoj političkoj korektnosti usuprot, govori o nacionalizmu kao prirodnoj pojavi koja nije pridržana samo za SAD, nego vrlo izravno preporuča svakoj državi da bude svoja na svome i živi po svome. Velika je to novost koju analitičari nisu do kraja shvatili, ili ako jesu nisu publici potanje objasnili: naime, da se USA, ostajući velika ili možda još i dalje najveća svjetska sila, ne želi nametati drugima ni oblikovati ih po svojoj mjeri, želi izvoziti robu, a ne demokraciju, poučena i zimskom sudbinom arapskih proljeća, ali ne samo njima.

Drugi lider, to jest Plenković, nije u prilici da nekomu nešto nameće niti da kaže da više ne će, govorio je odmjereno i obuhvatio sve što se dalo, ali je onda najednom spomenuo i arbitražni postupak ne imenujući Sloveniju, koja se u tome lahko prepoznala i zgrozila – pa kako može hrvatski premijer reći da je stradala međunarodna pravda nastavkom rada oskvrnutog procesa! A jest, potvrdit će to i svaki znalac međunarodnoga prava, među kojima je i ugledni Eduard Yambrusich. Cerar je bio bijesan, rado bi odmah skočio na konja s hvataljkama ili na Erjavca i poveo juriš kranjske lake konjice, ili uputio nosač zrakoplova u hrvatsko more, gdje je tih dana Hrvatska slavila Dan hrvatske ratne mornarice uz spomen na Svetu Leticu koji se prvih jesenskih dana 1991. „stavio na raspolaganje“ domovini i sjajno odigrao svoju rolu, za razliku od ranoga proljeća te godine kada smo ga Tuđman, Davorin Rudolf i potpisnik ovih redaka nagovarali da napusti jugoslavensku vojsku i prijeđe na hrvatsku stranu, a on se nećkao. (Opisano u knjizi Lijepa moja, 1992.)

Vrli susjedi ne odustaju od grickanja Hrvatske sa svih strana, grickanja teritorija, ali i države kao takve, imaju svoje špijune i prisluškivače, miješaju se unutarnje poslove suverene hrvatske države kako im se prohtije, a pravog odgovora na te ujdurme nema. Muslimanska i srpska komponenta u BiH šalju u „promatrače“ ili izdaleka njuškaju po državnim uredima i gospodarskim kancelarijama, Vučićeva Srbija čak izravno želi utjecati na hrvatske zakone upravo četničkim (nego kakavim) bezobrazlukom, pa se okomila na Medvedov Zakon o braniteljima. I doista, učinjena je velika pogrješka što nacrt Zakona nije prvo odnesen u Beograd da ga Vučić recenzira, a kako se mogao dogoditi takav propust, nemam pojma. Srbijanci se mogu pozvati na presedan, kada je Željko Jovanović kao „hrvatski“ ministar slao udžbenike na recenziju u Beograd, svojem srbijanskom kolegi, pa što ne bi Medved braniteljski zakon.

Nije se čak ni uskladio s Pupovcem! No da, možda šaljivo, ali ispod toga je srdžba koja obuzima hrvatskoga Pupovavčovjeka jer pravoga, čvrstog i udarcima šakom praćenog žestokoga odgovora nema, sve nešto diplomatski blijedo. A nema ni pravog odgovora o srbijanskoj deklaraciji o zaštiti i opstanku srpske nacije koja je apsolutno imperijalistički agresivna i tako mora biti shvaćena u Hrvatskoj, kada već nije prvi i drugi memorandum.Čitajući ispravno, a kako drukčije, to znači da će Srbija svim sredstvima štititi srpske manjine u drugim državama i da se ne će, kako reče četnički štreber „više nikada ponoviti Oluja“.

Razumije li itko u Hrvatskoj ovu jasnu poruku, ili ju razumije samo 204. vukovarska brigada? I nije se rečena deklaracija pojavila samo kao kontra hrvatskom Zakonu o braniteljima, nego u trenutku kada se Pupovac, premda na vlasti ili u vlasti u Hrvatskoj, silno uplašio referenduma koji će uskoro biti održan i moguće (sigurno) naštetiti njegovoj bolesnoj viziji „zaštite i opstanka srpske nacije“ u zemlji koja je nacionalna država hrvatskoga naroda i nikakve nacije osim hrvatske tu nema. Obveza Hrvatske, kao civilizirane zemlje, jest samo i jedino da omogući nesmetani život manjina s pravom na očuvanje kulture i jezika itd., ali nikako da tetoši onu manjinu manjine odnosno jedan njezin pupovečki dio koji se nikako ne može pomiriti porazom politike „svi Srbi u jednoj državi“, a ako već nisu u istoj državi onda idemo na plan B – potkopavati institucije i samu državu, koristiti slabost i neslogu Hrvata, direktivama, ucjenama i prijetnjama ostajati arbitar, čudeći se pritom i sami kako to u Hrvatskoj glatko prolazi zahvaljujući bedacima koji se daju izvozati u svakoj prilici.

Ako slučajno ne ide u Zagrebu, tu je Bruxelles koji će im uvijek dati za pravo. Nije zato bez vraga upozorba (nekih) analitičara da će spomenuti referendum o novom izbornom zakonu biti dočekan na nož ne samo u Beogradu, nego i u Zagrebu i Bruxellesu, a uvijek će se naći neki „ustavni stručnjak“ koji će tvrditi da se ne može provesti referendum koji „zadire u prava manjina“. Karta na koju igra Pupovac. To „zadiranje“, koje je naravno obična šuplja fraza, u ovom slučaju ne zadire ni u što nego u svojedobno prekomjerno uguravanje manjina u Hrvatski sabor na račun Hrvata izvan domovine koji su brojem saborskih mjesta pakosno svedeni na Novostimanjine. Na sreću, već ima i glasova iz vlasti (Lovro Kuščević: „Dijaspora treba imati više zastupnika.“), ali Vlada u cijelosti još šuti i mudruje. Ni lamentiranje o „stečenim pravima“ ne drži vodu, jer pravo stečeno ucjenom nije pravo.

Dotle politički agent Beograda, Pupovac, pojačava prljavu galamu kroz srpske „Novosti“ koje u normalnoj zemlji ne bi mogle biti tiskane ni u pomisli. Još samo nedostaje Bora Đorđević da kao kolporter izvikuje naslove iz tih poganih novina, iz te čorbe skuhane za vrijeđanje Hrvatske. A što radi hrvatsko državno odvjetništvo? Ma ne radi. U opisu njegovih dužnosti valjda piše da je pljuvanje po Hrvatskoj, Hrvatima i Tuđmanu samo zabavno novinarstvo koje se tolerira jer nikoga ne iritira. Niti je odvjetništvu (tužiteljstvu) zazorno što Pupovac u svojim novinama objavljuje liste nepoćudnih Hrvata, a ta objava nije drugo nego sigurnosno pitanje, budući da crnorukaških družina zasigurno ima i u povoljnom će se trenutku aktivirati, kao što su se u jugoslavenskim i dražinim bojama aktivirale u trenutku prvih slobodnih izbora u Hrvatskoj. Za prvu ruku, kada već ucijenjena hrvatska politika ništa ne poduzima, savjet: udruge koje novčano bolje stoje i mogu platiti odvjetnike, neka podižu tužbe protiv „Novosti“, koje će hrvatsko pravosuđe naravno odbijati, ali tko zna, možda se nešto i ondje dogodi. Ha!

Referendum o novom izbornom zakonu kojemu je cilj uvesti europsku praksu u hrvatski sustav, izjednačiti tu praksu s ostalim europskim državama, već sada ima potporu barem polovice hrvatskoga pučanstva, a imat će i više. Pretpostavljam da će imati osamdesetpostotnu potporu, jer su Hrvati srditi i ne daju se više u svom vinogradu. Pretpostavljam isto tako da će razne nesrpske inicijative mladih, starih i srednjih nasilno ometati mjesta za skupljanje potpisa, pa bi bilo dobro da uz svaki štand bude tjelohranitelj – ako ga ne stavi ondje država, naći će se tko će. Također će nasilno iz Bruxellesa dolaziti brukselani, a kad im se kaže da je riječ o borbi za europsku stečevinu – reći će da je ovo Hrvatska, da ovo nešto drugo, to jest drugorazredno i ima se ponašati baš tako, inače… Što inače? Pelješki most? Savudrijska vala? Protivljenje Beograda koji hoće zaštititi srpsku manjinu ma gdje ona bila? I njezin opstanak? A ima Srba u Hrvatskoj kojima je jasno da upravo ta srbijanska i pupovečka politika zdušno radi protiv njihova opstanka. Pa da ih čujemo. Neka se malo jače oglase.

I na svršetku ove tirade jasna definicija: pupovečka družba ne predstavlja srpsku manjinu u Hrvatskoj. Ona je samo produžena ruka sve opasnije srbijanske politike oživljavanja miloševićevskih sablasti, i zato su Pupovac i njegovi, ponavljam, sigurnosno pitanje na koje zrela i pametna država treba imati odgovor.

Bugarska manjina

Rodna rijecVrlo cijenjena, u skladu s prijateljskim odnosima Hrvatske i Bugarske. Ne bavi se pupovečkim poslima, kao ni njezino glasilo „Rodna riječ“ pod uredništvom Diane Glasnove, nego kulturnim vezama dvije zemlje u prošlosti, ali i sadašnjosti, svojim znamenitim ljudima, običajima i jezikom, starim pismom koje nas povezuje, to jest glagoljicom, kao i djelomično ćirilicom kojom danas pišu Bugari, a bila je nekada davno u posebnom i osobitom obliku bosančice i jedno od hrvatskih pisama na nekim našim prostorima, te je u Poljicama rabljena u administraciji („arvacka slova naša“). Sve točno. Da bi hrvatskoj publici približila knjige tiskane na bugarskom jeziku u davnini, bugarska je zajednica u suradnji s domaćinima priredila u Knjižnici HAZU izložbu „Gutenberg i slavenski svijet“. U stvari, usporedna izložba: desno predvorje bugarsko tiskarstvo, lijevo hrvatsko s reprodukcijama znamenitih glagoljskih proizvoda senjske tiskare (Misal, 1494., Spovid općena, 1496., te još četiri nakon 1500. godine.) Tiskara je bila ustanova senjske biskupije, s brojnim prevoditeljima i priređivačima, a spominju se Jakov Blažiolović, Pero Jakovčić i Silvestar Bedričić. Hrvati. Svoj jezik nazivaju hrvatskim. No kao da se malo stide (kao i danas) pa dodaju u kolofonu Korizmenjaka: „Nam se ne zamirite zač smo rodom Hrvate“. Baš tako pišu. Kao da su u Europskoj uniji.

Bugarske knjige pisane su ćirilicom. Na prvom je mjestu „Časoslovec“ tiskan 1566. u Veneciji, gdje je Jakov Krajkov bio vlasnik velike ćirilične tiskare. Knjiga je lijepa, s 33 gravure. Poznat je i „Psalitar“ s gravurom cara Davida, i više no zanimljiva poruka (1596.): “Ako nekoga zanima ova knjiga, bit će mu na raspolaganju u gradu Skopju, kod Kara Trifuna“ , gdje je biila prva bugarska knjižara. Eto, i u to doba je radio, štono riječ, marketing.

Pero Gotovac

Jest duboka starost, ali opet… “Umiru dobri ljudi“, kaže moja Višnja i u pravu je. Pero Gotovac imao je naravno gene oca Jakova, lako je skladao i bio duša (ili jedna od najvažnijih duša) hrvatske produkcije koja je u zabavnoj glazbi spasila Hrvatsku od istočne „muzike“ , te su i moguće cajke u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća ustuknule pred šlagerima i pjevačima koji su sagradili most prema međuratnoj hrvatskoj građanskoj tradiciji, s modernijim iskoracima, a Opatija, Zagreb i Krapina postali festivalski hramovi i za „širu regiju“. Govorljiv, razgovorljiv, duhoviti kozer Pero Gotovac komponirao je za film, televiziju i kazalište, obilježio jedno razdoblje Jugotona i dirigirao u Komediji, poznato je. Radili smo zajedno na nekim kazališnim predstavama, poznavali se godinama prije obnove hrvatske države, a kada sam u ljetu 1990. instaliran na mjesto hrt ravnatelja, pozvao sam Peru kao nositelja autorskih prava da mi odobri nekoliko Gotovčevih taktova, ne bilo kojih: radilo se o uglazbljenim stihovima „O lijepa, o draga, o slatka slobodo“, to jest samo instrumentalnoj verziji koja je zatim postala zaštitnim znakom najave informativnih emisija Hrvatskoga radija i zamijenila onaj komunistički piskut.

Još i danas mi ljudi kažu da su im došle suze na oči kada su prvi put čuli taj „signal“, doista znak da je došlo novo doba. Pero Gotovac bio je oduševljen, a kako i ne bi. A nadugo mi je govorio o neodgovornim „aranžerima“ Ere s onoga svijeta i drugih opera, s kojima je bio u stalnom sukobu. O svojoj glazbi manje, ali o svijetu zabavne glazbe i sebi u njemu imao je štošta pričati, i ozbiljno i anegdotalno. Nije se volio isticati, nije volio afere, u Komediji je šutke podnosio kada su napasnici ispadima izborili veća prava i plaću, sve dok nije shvatio da samo tako može i on nešto postići pa je jednoga dana kontrolirano „poludio“. Odglumio. Ražestio se, naoko. Samo tako je mogao iskočiti iz urođene dobroćudnosti, koju je teško prikrivao i u (i opet naoko) lakozapaljivim lakoglazbenim sudarima.

Vikendaški festival

Održan u Rovinju. Imao je valjda zanimljivih tribina itd. ali je izborom „najboljih novinara“ pokazao tko stoji iza njega, kako diše, kojemu je svjetonazoru i ideologiji odan: Tomić, Jelena Lovrić iz CK, Jurica Pavičić…bjesomučni protuhrvatski žurnalisti. U tom izboru koji je nalik na namještene natječaje u poduzećima, nitko tko nije iz rečene ergele nije se mogao probiti.

Jezik

Gostujući na HTV-u jezikoslovka Nives Opačić načela je, između ostaloga, temu o kojoj sam i ja na ovim stranicama nerijetko pisao. Riječ je o hrvatskim nazivima dvanaest mjeseci u godini, koje nazive djeca uče u školama a nikako da nauče, a ako nauče kao odrasli ih zaborave, posebno ako se bave politikom ili rade u medijima. Lakše im je reći treći mjesec nego ožujak, valjda im bolje ide matematika od hrvatskog. Tako u Saboru, tako u vladama, s iznimkama koje potvrđuju pravilo. Istoga ili sljedećeg dana nastupa na HTV-u ministrica vanjskih poslova i razbacuje se brojkama: ovo ćemo učiniti u četvrtom mjesec, ovo u desetom, nešto u dvanaestom… A tko na svijetu ima tako lijepe naše nazive za mjesece, tako vezane uz prirodu i ljudski rad? (Usput: tražio sam nedavno uvođenje jezičnih tečajeva za zastupnike u Hrvatskom saboru, pročitao je to ruski kroatist Bagdasarov pa mi kaže da u Rusiji postoji nešto slično. Eto.)

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati