Pratite nas

Kolumne

Marcel Holjevac: Vulinov bezobrazluk posljedica je beskičmenjaštva hrvatske politike

Objavljeno

na

Na verbalnu agresiju ministra za Hrvate u vladi Srbije i Vučićevog Šešelja – Aleksandra Vulina, Hrvatska nema odgovora osim Facebook statusa i nemuštog priopćenja koje kaže: “Republika Hrvatska nastoji s Republikom Srbijom graditi i razvijati dobre odnose u duhu dobrosusjedstva i iskrene regionalne suradnje pri čemu od naših susjeda očekujemo isti pristup za koji se i sami zalažemo, a to je konstruktivnost, spremnost na dijalog i dobru volju za rješavanje svih pitanja u europskom duhu. U tom smislu pozivamo institucije i dužnosnike Republike Srbije da se u svojoj retorici i odlukama suzdrže od postupaka, koji su u suprotnosti s načelima dobrosusjedskih odnosa te da se okrenemo rješavanju otvorenih pitanja između dvije zemlje.”

Mutav odgovor.

Srbija s druge strane ima posve drugu, puno agresivniju retoriku. Vulin već godinama šeta po Hrvatskoj i grubo vrijeđa hrvatske institucije, hrvatske građane, hrvatske branitelje i ratne veterane, hrvatsku vlast. Umjesto da ga odavno proglase “nepoželjnom osobom”, daju mu diplomatski status “persona non grata” i stave mu rampu na granici, oni lupetaju o dobrosusjedskim odnosima i suzdržavanju: “Nemojte nas vrijeđati, vidite da mi vas ne vrijeđamo, eto slat ćemo u zatvor ljude ako našaraju ZDS na zid!” Srbima, naravno, ne pada na pamet slati u zatvor ikoga zbog srbovanja i stvarnog govora mržnje, tipa nož-žica-Srebrenica, ali eto mi smo Hrvati, fini smo kao da smo Finci, nismo mi barabe poput Srba!

Problem je što se s barabama poput Vulina ne može na finjaka, jer barabe to ne razumiju. Dotični je ministar u Srbiji inače poznat uglavnom po niskom stupnju inteligencije, visokom stupnju krkanluka i “tetki u Kanadi” za koju tvrdi da mu je “poklonila” nekih tristo tisuća eura za stan koje ne može objasniti svojim primanjima. Kad smo kod inteligencije dotičnog, kad su ga novinari pitali kako je te pare unio u zemlju s obzirom na to da nema nikakve transakcije koja bi svjedočila o postojanju “tetke iz Kanade”, a iz inozemstva nije dopušteno unijeti u gotovini više od deset tisuća eura, odnosno da nije valjda 28 puta letio za Kanadu i nazad po te pare, odgovorio je “a tko vam kaže da nisam upravo to napravio”.

Vulin je, dakle, prirodno glup i prirodno bezobrazan, što i jesu definirajuće osobine prosječnog srpskog četnika. Zato ga valjda Vučić i jest dodijelio Hrvatima. Formalno, on je ministar obrane, ali od koga bi se pobogu Srbija branila nego od povampirene NDH? Problem je što se to, kao i njegovo kokošarenje i primanje mita, ne bi ticalo da taj tip uredno svako malo ne hodočasti po Hrvatskoj, koja mu je inače turboustaška. Pa, da jest, sigurno ne bi dolazio i tako se ponašao! No i bez uvoza iz Srbije, imamo i domaći primjer.

Naime, Vulin nije svratio u Hrvatsku, u Šibenik, bez povoda, nego kako bi u Sabornom hramu Uspenja Presvete Bogorodice u Šibeniku prisustvovao svečanom ustoličenju novoizabranog episkopa dalmatinskog Nikodima Kosovića, dosadašnjeg igumana manastira Krka. Tamo je poručio kako “se srbijanska Vlada ne miješa u hrvatska pitanja, ali da ne smiju dopustiti da hrvatska unutarnja pitanja imaju utjecaj na Srbiju.” Naravno da to nije istina, Srbija se i te kako miješa u hrvatska unutarnja pitanja! Naročito svake godine na proslavi Oluje, koja za Srbe očito nije oslobodilačka akcija nego genocid nad nejači: Odnosno, u Srbiji i dalje ne postoji nikakva svijest o tome da su devedesetih uradili nešto loše. A to je jako loše, i dok se to ne promijeni, nikakva gradnja “dobrosusjedskih odnosa” nije niti moguća, niti poželjna, što god Plenković govorio. Bi li Izrael gradio odnose s Njemačkom da su tamo nakon rata na vlasti ostali bivši Hitlerovi ađutanti, bi li ih Britanija i SAD gradili da su njemački političari osuđivali proslavu Dana pobjede? Da su negirali postojanje konc-logora i da su tumačili da Njemačka nije izvršila nikakvu agresiju nego da ima “mnogo” istina? Gradili spomenike ratnim zločincima i bunili se kad zapad slavi svoje ratne heroje? Pitanje je retoričko.

A Vulin je ispalio baš to: “U svakom građanskom ratu postoji onoliko istina koliko postoji strana u građanskom ratu. I da vas ja sada uvjerim da je srpska istina i istina hrvatska odnosno da je hrvatska istina, istina srpska, niti je ispravno niti je moguće niti to treba raditi. Nikada mi nećemo moći da se dogovorimo oko toga. Oko Oluje naprimjer, za nas će Oluja uvijek biti najteži i najtužniji dan, za mnoge u Hrvatskoj ona će biti veliki važan i lijep dan. Ono što treba da govorimo, ono što treba da radimo, ono što ima smisla, to je ajde da vidimo kako će ljudi ovdje da žive bolje”, rekao je. A novoizabrani Episkop Kosović? On je, doduše, slao pomirljivije poruke – ali meni je ipak indikativno da je puno  puta spomenuo Dalmaciju, niti jednom  Hrvatsku. Jesmo li dobili novog Fotija ili će tu biti nekog napretka u SPC u Hrvatskoj, za sad je rano suditi. No za srpsku politiku je jedno sigurno: napretka nema.

No treba li nas to čuditi kad i u Hrvatskoj novinari često misle i pišu kako je ovdje bio građanski rat? Treba li nas čuditi da se četnici svako malo istresu na hrvatske ratne veterane, kad to rade mas mediji i politika u Hrvatskoj? Treba li nas čuditi da jedan Vulin govori, nakon što je Dragan Vasiljković za mučenja i ubijanja civila osuđen praktički na nula godina zatvora, s obzirom na to da može odmah izaći na slobodu jer je u pritvorima s pet zvjezdica proveo već desetak godina, kako je Vasiljkoviću izrečena politička presuda bez utemeljenja i dokaza i da je to žalostan dokaz da će hrvatskim pravosuđem još dugo vladati osveta, a ne pravda?

Naime, još skandaloznije od njegovih gluposti o “našoj istini i vašoj istini” – istina je, naravno, uvijek samo jedna, a ono što nije istina se ne zove “naša istina” nego “laž” – je njegovo priopćenje o suđenju jednom ratnom zločincu, za kojeg je i Australija ustvrdila da to jest i temeljem toga ga, iako je njihov državljanin, izručila Hrvatskoj. “Donijeti takvu presudu u Splitu, gdje žrtve zvjerskog mučenja u logoru Lora još uvijek čekaju pravdu, je ruganje istini”, lupio je, i dodao: “od zakona koji se donosi da bi se protjerani Srbi proglasili agresorima, do presude Draganu Vasiljkoviću u kojima osim politike nema dokaza. Osveta je zamijenila pravo.”

Dakle, umjesto beskičmenjačkog i ljigavog muljanja o “dobrosusjedskim odnosima”, Hrvatska treba postaviti jasne zahtjeve Srbiji od kojih će zavisti svi dalji odnosi, i to hoće li ih uopće biti. A to su:

– Prestanite slaviti ratne zločince i dizati im spomenike.

– Javno se izjasnite o karakteru rata: Želimo znati koji je službeni stav Srbije. Ako je službeni stav Srbije da nije počinila agresiju na Hrvatsku, onda odnose moramo vratiti na razinu otpravnika poslova u veleposlanstvu.

– Prestanite se petljati u to što mi, kad, i kako slavimo. To nije vaša briga, vi ste ne samo izgubili rat nego ste od cijelog svijeta označeni kao agresorska država, i još ste dobili po nosu i od NATO pakta zbog genocida na Kosovu.

– Pokrijte se ušima i šutite o bilo kakvim zločinima u Lori, Šešelj vam sjedi u parlamentu! Kad ga smjestite u zatvor, razgovarat ćemo o Lori.

To bi bio neki minimum na kojem bi hrvatska politika morala inzistirati. Bar ako želi da je itko igdje u svijetu doživljava kao normalnu državu s kičmom. I važnije od svijeta – to su stvari na kojima hrvatska politika mora inzistirati ako želi da hrvatski građani počnu Hrvatsku doživljavati kao ozbiljnu državu, a ne kao stanicu u životu na putu do Irske.

Marcel Holjevac / Dnevno.hr

VIDEO – Vulin u Šibeniku: U Hrvatskoj je bio „građanski rat“

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Pad dvorca Todorovih i prvi poučci

Objavljeno

na

Objavio

U ponedjeljak, malo prije šest ujutro, policija je ušla u Kulmerove dvore. Istog dana uhićeno je dvanaest ljudi iz vodstva Agrokora, dok su Ivica, Ante i Ivan Todorić bili nedostupni. Dok pišem ovaj tekst novinari čuče na zagrebačkom aerodromu i motre letova iz Londona očekujući hoće li se netko od muških Todorića pojaviti ili će i dalje u Domovini na braniku imanja ostati samo žene, starci i zet.

Oktobarska revolucija 1917. kulminirala je zauzimanjem carskog Zimskog dvorca. Je li ovog listopada u Hrvatskoj, ulaskom policije u donedavno nedodirljiv Todorićev dvorac, simbolički započela naša “revolucija” u smislu korjenite preobrazbe hrvatske politike, pravosuđa, gospodarstva i medija, ostaje vidjeti. Kao i uvijek u prijelomnim danima, tako je i u ponedjeljak vrijedilo pozorno pratiti medije i sve izjave aktera, jer dok je još sve vruće nešto istine uvijek izađe na površinu. Već sljedeći dan se priče ispeglaju i usklade, pozicije zauzmu, interpretacije ustale.

Što nam ovotjedna fenomenologija događanja oko Agrokora govori o našem društvu? Prije svega, opet potvrđuje kako ono ima vrlo malo senzibiliteta za zakon i institucije pravne države, a puno sklonosti demagogiji i trenutnom iskaljivanju strasti, pa makar se sutra, s novim igračima, sve nastavilo po starom. Todorić ne treba pasti zato što je bogat i bahat, zato što ima dvorac i helikoptere, već zato što je, ako mu se to dokaže, kršio zakone. A oni koji su mu omogućavali da time oštećuje javni interes i riskira državni novac, bilo da su to premijeri i ministri, HBOR, HNB, Hanfa, Porezna uprava ili bilo tko drugi, moraju biti pozvani na odgovornost i ne smiju biti zaboravljeni u sjeni ritualnog iskaljivanja na najvećem, ali ne i jedinom krivcu.

Saborsko povjerenstvo, kakvo god da jest, moralo bi nastaviti svoj rad u onim segmentima koji neće biti obuhvaćeni istragom, a koji su dugoročno za državu još važniji, a to je prije svega loše postavljen sustav koji se, u problematičnim dijelovima, mora razmontirati i presložiti. Možda bi ga trebalo nanovo formirati pod drugim imenom, poput “Saborsko povjerenstvo za istraživanje i sanaciju manjkavosti sustava koje su se pokazale u slučaju Agrokor”. Pa onda češljati u javnom ispitivanju sve one koji su činili propuste. Isti mediji koju su do jučer titrali Gazdi kao dobrotvoru i genijalcu bez kojeg u Hrvatskoj nitko ništa ne bi znao posijati i posaditi, sada pumpaju raju na linč prikazujući raskoš Agrokorova plemstva. Izazivaju time najniže porive zavisti i mržnje, ali ne i želje za pravdom i poštivanjem sustava i zakona, uz neumoljivo sankcioniranje onih koji ih krše. Puno je ljudi koji danas u Hrvatskoj žive u egzistencijalnoj tjeskobi, ovršeni, blokirani, u kroničnom minusu do grla i stalnom strahu od otvaranja kaslića s računima.

Teško je od njih očekivati empatiju za trenutne traume osoba uhićenih pa puštenih na slobodu u aferi Agrokor. Oni koji su prošli to iskustvo svjedoče da jedna noć u zatvoru zauvijek promijeni čovjeka. Spoznaja da si zatvoren, da ne možeš ići gdje hoćeš, odraslom čovjeku teško pada i to utoliko teže što je bio moćniji (u praksi znači i slobodniji) prije “ćorke”. Vjerujem im i da je teško gledati kako ti sve ono što si godinama dijelom stvorio, dijelom nagrabio, sada razvlače. No još je tjeskobniji i teži svakodnevni život stotinama tisuća ljudi u Hrvatskoj, koji pale pripadnike oligarhije, s pravom ili ne, smatraju sukrivcima za svoj položaj. Nema sumnje da bi se, da je kojim slučajem krenulo nasilno osvajanje dvorca, pojavio i puk s vilama, kukama i motikama, i počeo razvlačiti pokućstvo i hranu. Nakon upada policije pred dvorcem se ukazao i uvaženi saborski zastupnik Pernar, koji takve situacije nanjuši nepogrešivo kao Šimleša žensku nevolju. Nije jasno što je tu mogao pripomoći, osim što se naslikavao i njuškao oko najpoznatije ograde u Hrvatskoj.

Dok su se muške glave strateški povukle u Londonu, jedina osoba koja je imala petlju izaći pred javnost bila je Jadranka Todorić, Gazdina sestra. Svaki dan ispred dvorca raspravlja s novinarima, brani brata, drži im lekcije. Ne radi se o licemjerju ili bahatosti, već tu ima nešto od etičkog stava koji je iznad svih zakona i razuma, a to je ljubav sestre prema bratu, o kojoj piše i Hegel u Fenomenologiji duha kao o najčišćoj i etičkih najutemeljenijoj. Svatko tko ima sestru zna o kojem bogatstvu i blagodati govorim. Sestra će te uvijek stajati, i protiv zakona i protiv države, to je tako oduvijek, od Antigone o kojoj piše i Hegel pa do Nevenke Kerum i Jadranke Todorić kao dvije najeksponiranije jake sestre u Hrvatskoj.

Možemo misliti sve najgore o Ivici Todoriću i o Jadranki Todorić kao pojedincima, ali u relaciji sestra-brat uvijek svjedočimo najčišćoj ljubavi, iskonski čistom porivu i kada najgora sestra brani najgoreg brata. Nije slučajno to da je najrjeđe ubojstvo među srodnicima, gotovo nečuven događaj, da sestra ubije brata. Od svih u Famigli za sada je Jadranka Todorić pokazala najviše muda. Izlazi hrabro pred čopor novinara u busiji pred ogradom dvorca, iz istih onih medija koji su Todorićima do jučer titrali, i poklapa ih, iako nema nikakvih suvislih argumenata, snagom koju izvlači iz sestrinske ljubavi. U vrijeme prevrata i kod nas se fura skromnost i minimalizam. Todorićeva sestra vozi neugledan sivi Seat, a glavna zvijezda među odvjetnicima, Čedo Prodanović dolazi u dvorac u Smartu, koji mu, kad stane pored njega, više izgleda kao kaciga nego kao osobni automobil.

Osiromašenu raju iritira luksuz pa mediji koji su se okrenuli protiv Gazde snažno igraju na tu kartu. Jutarnji vladin bilten u rubrici “impozantne nekretnine bivših vodećih ljudi Agrokora” donosi i perjanicu od foto-reportaže pod naslovom: “Policija u grandioznoj vili moćne Todorićeve suradnice: pogledajte kako izgleda impozantni dom Piruške Canjuge u elitnom dijelu Zagreba”, u kojoj se vidi tamna ograda, malo travnjaka i nekakav trijem. Zanimljivo je kako su jednako impozantne domove stekli i pojedini novinari sa završenom srednjom školom koji su se napajali na istom koritu u zlatna vremena. Čitani portal vječno nabrijanog gazdice, pravomoćno osuđenog za utaju poreza, koji najviše propagira lažni moralizam i pumpa najniže strasti intelektualno i duhovno opustošene publike, kao glavnu vijest donosi fotografiju kućne pomoćnice obitelji Canjuga. Iz “impozantnog doma” izvirila je starija žena odjevena kao ropska kućna posluga na američkom Jugu ili kao ona čistačica u crtiću o Tomu i Jerryju. Dežurni pumpači i administratori narodnoga gnjeva povezuju to s Canjuginim trabunjanjem o “stališima”.

Meni je, pak, u svemu tome zanimljiva potreba da se, unatoč ostvarenom materijalnom i društvenom statusu, trebaš dodatno uvjeriti da si visoki “stališ” i time da ti posluga nosi takvu stereotipnu odoru. Ne zna se tko je tu žalosniji. Oni koji to čine ili oni koji ih zbog toga mrze i zavide im, umjesto da ih žale. Mediji se upliću u slučaj puštajući u javnost nepotvrđene “informacije” o pokajništvu. Pa samo tako imali priliku čuti i čitati da je “Mislav Galić predao dokumente kojima tereti Todorića”, kako je Ivan Crnjac prvi pokajnik i slično. Javnost se lako lovi na te nepotvrđene vijesti jer u njih žele vjerovati, što je razumljivo.

Nakon što su imali šest mjeseci da počiste sve tragove teško je povjerovati da je itko od njih držao bilo kakvu spornu dokumentaciju u “impozantnom domu” u Zagrebu ili “grandioznoj” vikendici na Rabu. Financijska forenzika traje predugo i pitanje je imaju li naši istražni organi kapaciteta obaviti je kako spada. Dakle, kao najbrži i najsigurniji put za privođenje procesa kraju ostaje pokajništvo i međusobno terećenje. Ako je u slučaju Agrokorove vrhuške bilo zajedničkog protuzakonitog djelovanja, teško je vjerovati da će do kraja ostati jedni uz druge. U takvim skupinama ljude veže samo interes oko plijena, a ne zajednički ideali, međusobna ljubav i solidarnost.

Zašto bi relativno mlad čovjek odgulio dugogodišnju robiju za glavu koji je u Londonu? Nadalje, ako se i vrati i preda, zašto bi Gazda bio žrtveni jarac za sve, a oni koji su, od politike preko nadležnih institucija do medija, od njega cijelo vrijeme imali koristi, prošli lišo? Spektakl oko upada u dvorac i druge “impozantne domove” samo je početak. Ako priča ostane na iskaljivanju najnižih strasti na jednoj žrtvenoj jarčini ili nekoliko jaraca, jarčića, koza i kozlića, a ostane netaknut sistem koji je omogućio nastanak i dugogodišnje prikrivanje financijske rupe o kojoj i Putin razgovara s Predsjednicom u Moskvi, ništa se nije napravilo.

No ako se priča krene rasplitati dalje i dublje, a tu su Gazdina famozna bilježnica i eventualno pokajništvo najdragocjeniji, afera Agrokor bit će izraz Božje providnosti, nešto najbolje što se za ozdravljenje Hrvatske moglo dogoditi u novijoj povijesti. Čekajući rješenje te dileme, ostaje nam samo pratiti letove iz Londona i svjedočiti još jednom koliko je sestrinska ljubav jaka, a partnerska labava.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Novinarske trice i kučine

Objavljeno

na

Objavio

Poznato je kako tiskani mediji u nas i u svijetu proživljavaju svojevrsnu krizu koja se ponajviše ogleda u padu naklada.

Glavni je tome razlog pojava inernetskog novinstva, ali, barem kad je riječ o domaćoj medijskoj sceni, nije samo to u pitanju.

Dnevni, središnji, tzv. ozbiljni politički listovi trivijalizacijom tema i događaja kao da oponašaju baš te portale te time sebi oduzimaju specifični prostor djelovanja.

Evo jedne male antologije urnebesnih naslova: Milijan Brkić napušta politiku zbog Ane Rucner, Ella Dvornik ima novu frizuru, Renata u Splićaninu našla sve što joj treba, gola žena čisti stanove muškaraca, Ava Karabatić se seksala u zatvoru, Nives Celzijus objavila razgolićenu fotografiju, preseksi Milica zapalila Split, Pažanin vikao na Špičeka i otrkio gdje će provesti vikend, Ivana Plehinger otkrila zašto nema migrenu, Melania Trump očajna i nesretna, Suzana Mančić mami seksipilom i u šezdesetoj, Borna Rajić umišlja da je plemkinja, Soraja pokazala previše, Ž. je očajna jer ju je muž prevario s prijateljicom, Severina zapjevala s novim svekrom koji zna svirati harmoniku, a s Igorom šalje poljupce iz Venecije, Ecija Ojdanić nikad bolje nije izgledala, Jelena Rozga istakla prebujni dekolte, a fanovi oduševljeni njezinim šeširom, Danijela Martinović drastično promijenila izgled, Neven Ciganović se podvrgao estetskoj kirurgiji, Monika tulumari dok joj se muž priprema za novi brak,Aca L. brutalno pretukao bivšu ženu, Madonina kći obrijala dlake pod pazuhom, Lana Jurčević u donjem rublju raspametila obožavatelje…

Ovakva trivijalizacija sigurno neće pomoći uspješnosti medija koji žele biti ozbiljni i koji žele imati ozbiljne čitatelje. Neki teoretičari komunikacija drže kako je trivijalizacija u funkciji zaglupljivanja masa i odvlačenja pažnje od stvarnih problema društva, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Objektivno, ona je u funkciji promocije posve beznačajnih osoba i njihovih zanimanja. No, uz opći pad elementarne pismenosti, pretjeranu uporabu anglizama i vulgarnosti u izrazima, koje se poput crnih filmova nameću kao moderan stil, kakve pristojni ljudi ne koriste niti u krugu prijatelja kamoli pred tisućama čitatelja, postoji još jedan veliki problem, a zove se kolumnisti.

Umjesto objektivnih komentara i analiza, kakvih srećom još uvijek ima, dominiraju otvorena politička pristranost, vrijeđanje neistomišljenika pa i publike, egocentrična „ja pa ja“ forma, brkanje vlastitih opsesija, uvjerenja, vjerovanja i želja sa stvarnošću.

Na primjer, ne vidi se izvor terorizma ako to narušava ideju multikulturalnosti. Brojnim je komentatorima tako važnije ono što se događa u njihovoj glavi, nego u svijetu oko njih.

Selektivno, od slučaja do slučaja, tretiranje događaja i ljudi, diskreditiranje nepoćudnih, ili otvorena laž dio su svakodnevnice. To je sve možda u interesu nekih moćnih stranaka, skupina i pojedinaca, ali zacijelo nije u interesu medija.

facebook komentari

Nastavi čitati