Pratite nas

Kolumne

Marcelj Holjevac: Kako je Adrian postao Khalid, ili kako je propala integracija muslimana

Objavljeno

na

Promiče im osnovni problem: zapad se, paralelno s dekristijanizacijom koju promiču liberali, ubrzano islamizira.

Adrian Russell, terorist koji je prošlog tjedna gazio ljude po Londonu i ubio policajca, nije jedini zapadnjak koji je promijenio ime i vjeru, i prešao na islam.

U prvom trenutku nakon napada, javljeno je da je napadač 42-godišnji Trevor Brooks, poznatiji kao Abu Izzadeen. Dakle, još jedan bivši kršćanin – bar kulturološki gledano, uostalom odgojen je u obitelji praktičnih vjernika – koji je postao musliman.  Zabunu je ubrzo riješio novinar BBC-a koji je javo da se Trevor Brooks, odnosno Abu Izzadeen još uvijek nalazi u zatvoru pa stoga nije mogao izvesti napad u kojem je ubijeno četvero ljudi. To je potvrdio i njegov odvjetnik.

Trevor, rođeni Englez iz Hackneya, istočki London, porijeklom s Jamajke, je prije nego što je postao propovjednik ekstremističkog islama bio električar. Osuđen je temeljem optužbi za prikupljanje novčanih sredstava za teroriste na četiri i pol godine zatvora. On je inače govorio kako su teroristički napadi ‘vrijedni divljenja’, a u jednom obraćanju obrušio na bivšeg imama, pripadnika britanskih oružanih snaga zbog preuzimanja posla za britansku vladu.

Optužio ga je da ne prakticira ozbiljno muslimansku vjeru te da se odrekao vjere zbog vojske. “Tko bi prodao raj za 30.000 funti osim budale?”, rekao je tada Abu Izadeen, koji je nakon puštanja ponovo završio u zatvoru zbog kršenja uvjetne – naime, pojećivao je Pakistan i Afganistan i tamo podučavao teroriste.

I ta njegova izjava dosta govori. To što on nije stvarni počinitelj, pustimo za trenutak po strani. Stvarno, za što se bore islamisti, a za što Europljani? Islamisti vjeruju da će završiti u raju poginu li za svoju vjeru. U budućem ratu, bude li ga, a sve govori da hoće, oni će se boriti za Boga u kojeg vjeruju, za svoje mjesto u raju. Za što će se boriti bijeli europljani? Krista je Europa davno odbacila, a tko bi se borio na život i smrt za pravo da jede svinjetinu i pije pivo u pubu? Ne samo da europljani rapidno izumiru zbog niskog nataliteta, koji je u konačnici produkt moralne propasti zapada. Oni također sve češće – prelaze na islam. Dok muslimani rijetko ili nikada ne prelaze na kršćanstvo, niti se integriraju u “sekularno zapadno društvo” čije vrijednosti, uostalom, ni samo to društvo ne zna niti može definirati.

Tolerancija? Ona sama po sebi nije vrijednost, već odsustvo vrijednosti za čije se je prihvaćanje vrijedno boriti. Tolerancija je po definiciji tek trpljenje štete koju vam drugi rade, ili ponašanja koje vama nije prihvatljivo, a koje ne sprječavate iako biste možda mogli. Tolerancija je pozitivna u onoj mjeri u kojoj omogućava prostor osobnih sloboda, dok ne ugrožava zajednicu kao cjelinu. Ona je međutim kontraproduktivna ako nije uzajamna, u ovom slučaju između islamske i kršćanske zajednice u Europi. A nije. Jer, muslimani u Europi u praksi toleriraju zapadnjacima njihov način života, koji smatraju nedostojnim, prljavim i dekadentnim, samo dok moraju.

Kad ga mogu spriječiti uvođenjem šerijata, to i čine. Primjer je spomenuti etnički očišćeni gradić u Engleskoj, kao i brojni dijelovi zapadnih gradova u kojima caruje šerijat a na ulazu u četvrti patroliraju šerijatske milicije koje ne puštaju unutra nikog tko nije musliman. Policija na to nikad ne reagira.

Pravi počinitelj je još jedan konvertit, što je otkriveno kasnije. Adrian Russell je rođen kao Adrian Elms, njegova majka se zvala Janet. The Daily Mail javlja kako se Janet udala za čovjeka imenom Phillip Ajao i živjela je s njim u Sussexu dok je Adrian bio dijete. Komesar Rowley iz Scotland Yarda kaže kako oni sad istražuju je li bivši Adrian, danas Khalid Masood, “radikaliziran” online propagandom ili je bio izravno u vezi s teroristima. “Naša istraga se fokusira na njegovu motivaciju, njegove pripreme i njegove suradnike”, kaže on. I dok Britanci pokušavaju doznati je li on bio “usamljeni vuk” koji je djelovao samostalno, ili dio terorističke organizacije, promiče im da to i nije bitno.

Ono što jest bitno, je da je bio musliman. I da je taj teroristički čin, kao i gotovo svi u ovom stoljeću prije njega, počinjen u ime islama. Ne nečeg drugog. Ne neke druge vjere, ne neke druge ideologije poput komunizma, kao što je bilo često u prošlom stoljeću. Islam je najagresivniji masovni pokret na zapadu 21. stoljeća. Dok se ostali masovni pokreti – od feminističkog preko gay do ekološkog – služe uglavnom psihološkim nasiljem i emocionalnim ucjenama, islam jednostavno gazi ljude automobilima i raznosi ih bombama.

Učinkovitost te strategije je neupitna. Zapad uglavnom poručuje “mi vas se ne bojimo” – ali trebali bi se bojati. Sve više mladih zapadnjaka prelazi na islam. Adrian je kao sitni kriminalac vjerojatno na islam prešao u zatvoru: Britanski zatvori su rasadnik radikalnog islama. Salafističku scenu u Njemačkoj vode Abu Hamza i Abu Adam. Niti jedan od njih nije došao iz pećine u planinama Afganistana niti iz pustinje oko Raqqe u Siriji. Abu Adam je rođen je u u Mönchengladbachu kao Sven Lau , 1980., u obitelji koja nikakve veze s islamom nikad nije imala. Nakon odsluženja vojske i završene srednje škole radio pet godina kao šef lokalnih vatrogasaca, a potom promijenio ime u ‏ابو آدم‎ i posvetio se širenju islama. Abu Hamza, lider njemačke ultraordoksne tzv. “Salafismusszene” , je rođen kao Pierre Vogel.

On je bio profesionalni boksač, ali kako mu se taj posao nije činio dovoljno nasilnim,  pa je 2001. prešao na islam i danas je, nakon studija u Medini, jedan od najistaknutijih i najvažnijih islamističkih figura u Njemačkoj i na zapadu. Radikalan je, zagovara poligamiju. Ta dvojica danas vode šerijatsku policiju koja patrolira ulicama Wuppertala, uz blagoslov lokalnog suda i policije koji su takvu “policiju” legalizirali. Ironija je da antiimigrantske patrole u istom gradu – koje su pak zabranjene – vodi Turčin. Usput, on i Sven Lau imaju zajedno osmero djece. Prosječan Nijemac ima jedno. Da, na dugi rok – muslimani će biti većina. I ne samo radi imigracije. I da, problem kod imigranata jest upravo njihova brojnost: jednostavno, previše ih je da bi ih se moglo integrirati u njemačko društvo, sve kad bi se oni i željeli integrirati.

A ne žele. Ono što žele je podrediti zapad svojim pravilima, i unatoč svim plišanim medjvedićima, šarenim avatarima s ovom ili onom zastavom i svijećama na mjestima masovnih pogubljenja nevjernika, zapad nema nikakav odgovor na njih. I oni to znaju. Terorizam islamska zajednica na zapadu uglavnom prešutno ili javno podržava. Ako i ne, ne čini ništa protiv njega. Muslimani ne cinkaju svoje teroriste zapadnjačkim policijama, čak i kad nisu teroristi i ne podržavaju terorizam. Islam se širi zapadom, i širit će se sve brže.

Ne samo preko imigranata, nego i tako što će sve više dezorijentiranih mladih ljudi za zapada prelaziti na islam, koji u kaosu i moralnoj dezorijentiranosti današnjeg zapada daje jasan moralni putokaz i postavlja jasna moralna pravila. A ljudi vole jasna pravila. Vole snažne, ne vole slabe. S njima suosjećaju, ali u konačnici se priklone jačemu. U Londonu, u kojem se napad dogodio, bijelci su danas manjina. Tek ih je 45%. Gradonačelnik je “umjereni” musliman, koji je neumjereno izjavio kako je “terorizam dio života u velikom gradu” nakon napada. Nitko nije našao za shodno zgroziti se nad takvom izjavom: zapadni mediji su tek kritizirali Trumpovog sina koji se na tu izjavu kritički osvrnuo.

Kako to da terorizam nije problem u Tokiju, ili Šangaju, koji su puno veći gradovi od Londona ili Pariza? Odgovor je očit i jednostavan. Tamo nema muslimana u značajnijem broju. Od dalekog istoka do srca Europe, od Kalifornije do Moskve, terorizam gotovo isključivo ima islamski predznak. Gdje god postoji značajnija muslimanska zajednica u nemuslimanskoj zemlji, postoji i problem terorizma, a muslimanska zajednica uglavnom predstavlja socijalni i sigurnosni problem. Na taj problem zapad nema apsolutno nikakav odgovor, osim pjevanja pjesmica o multikulturalnosti i programa integracije muslimana.

Ono što svima nekako promiče je da sama ideja multikulturalnosti isključuje mogućnost integracije. Integracija znači uklapanje došljaka u postojeću kulturu zapada. Multikulturalnost pak podrazumijeva da nema uklapanja u tu kulturu, već svaka kultura nastavlja funkcionirati po svojim pravilima i svojim zakonima i tradiciji. Svima je pala u oči fotografija muslimanke koja je razgovarajući na telefon, naoko nezainteresirano, prošla kraj jedne od žrtava napada. Ona se kasnije na društvenim mrežama branila od napada: rekla je da je tek javila obitelji da je dobro. No nitko nije primijetio slona u sobi: maramu.

Dok se zapadne žene u Riyadu i drugdje u muslimanskim zemljama ne smiju odijevati u skladu sa zapadnom kulturom, već moraju poštivati lokalnu kulturu, hodati zamotane i ne smiju izlaziti bez pratnje muškaraca, i nitko se na zapadu ne buni protiv takvog stanja stvari, dotle muslimani vrlo agresivno traže pravo na svoju islamsku odjeću na zapadu, uključujući burku. Koja je simbol potčinjenosti i obespravljenosti žena u islamu, a pravo na njeno nošenje brane radikalne feministice koje danas uglavnom, kao i gay pokreti, promiču kulturu koja ide za tim da ženama oduzme sva prava a homoeseksualce pobaca s 20. kata. Čisto ludilo ili jednostavno neprincipijelno savezništvo dvije struje koje su ideološki posve suprotstavljene, jedne ultraliberalne a druge ultrakonzervativne muslimanske, ali obje imaju zajedničkog neprijatelja – kršćansku kulturu zapada? Ovo potonje, reklo bi se.

Uz liberale i Sorosevu armiju koja dovlači milijune i milijune novih muslimana svake godine u Europu, u ovom trenutku se ne čini da ima izgleda da bi se ona mogla obraniti od islamizacije. Izgleda da je sekularizam bio tek međufaza između stare, kršćanske Europe i Europe budućnosti – islamske. U većini država zapadne Europe muslimani će biti apsolutna većina stanovništva do kraja ovog stoljeća. Imamo li razloga vjerovati da će se desiti nešto drugo od onog što se desilo u zemljama Bliskog istoka, nekoć kršćanskim, danas posve muslimanskim i posve očišćenim od bilo kakvih ostataka kršćanske kulture?

Imamo li razloga vjerovati da će scenarij, uostalom, biti različit od onog na Kosovu, ili BIH, koje su kroz stoljeća od kršćanskih postali muslimanske zemlje? Ne, ali imamo i te kako razloga vjerovati da će s rastom broja muslimana na zapadu rasti i broj Adriana, Svenova, Trevora i Pierrea koji će postajati Muhamed, Abu, ili Khalid. Perspektiva nije dobra, a suvislog rješenja u skladu s našim moralnim kodom koji zabranjuje nasilje nema na vidiku.

Marcel Holjevac / Dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Barbara Jonjić: U mojoj Državi ništa sigur’o nije – Negiraju dan, noć

Objavljeno

na

Objavio

U mojoj Državi ništa sigur’o nije
Baš ništa
Rećemo
Imaš dite poginulog branitelja koje je protiv branitelja
Imaš cilu kliku koja negira kako je začeće početak čovikova života
Negiraju dan, noć

Začetak, biće po njima znači sridinu
U srid sridice
Ili rećemo kraj
Ae
Sama rič ti kaže kako
Začeće
Začetak
Nije početak

Trkeljaju o nekin zakonskin nediljama
Kad jesi
A kad nisi dite
Kad te se more ubit
A kad više ne more
Po zakonu
Ubit

To je rađa
Sve lipo po načelu prava na izbor
Majke hrabrosti
I ćaće lole
Koji su sebi isprid diteta
I koji se Boga ne boju

Dite nisi rećemo su devet nedilja
Tako zakon kaže
Ništa si
Nu
Ne smi’ tuten spora bit’
Znade se kako su pravo i pravda sinonimi
Oduvik

Začin unda plače žena koja na pregled dođe pa joj kažu kako više nema otkucaja srca
Za čin ona plače trudna devet nedilja na putu za Split dok se vozi na kiretažu?
Čemu se to ona veselila?
Nadala?
Manita.. je li?
Eto, krivo mislila
Kako je u njoj bilo dite začeto
Čovik malešni

Digneš glas kako si za pravo na život
A cila klika se digne na tebe
Pa te vriđaju
Cilu olimpijadu vriđanja otvore
Ti progresivni, demokrati

Tvita Jaca i ona Mostovka su dva prezimena
Zagrlile se prid svima pa tvitaju
Rugaju se uskupa pravu na život
Njima su dičinja kolica
Morbidna

Tvita Mostovka a ni naš jezik ne govori
Kako toka
U petn’est
Srpski riči
Trevi jon se i jedna
Hrvacka

Dignen se u zoru šesn’estog listopada
A Država mi se, vidin od zore, na noge digla poradi Todorića
Nije se digla poradi
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Onako kako bi tokalo barenko
Na njijov dan
Kradu in i ono zeru što in je ostalo

A ‘ko jin krade?

Kažu naši mediji kako babe po Zmijavcima falu Todorića
Ne daju na njega
Ae
Vrlo je on zadužijo nas
Imocke ljude

Kao prvo
To naši mediji nisu
A kao drugo
Naše babe manite nisu
Niti su ikad bile

Na toga čovika ja k’o Imoćanka neman riči
Neman
Pisat’ o njemu ne mislin
Jerbo
Riči neman
Ni za njega
Ni za sve one koji su stekli
Sluškinje i dvore
Još za Juge
Ili u vrime dok je moja mater mome ćaći
Godinama prala odoru HV-a i po tri puta po potribi
Da mu spere oni
Smrad terena s nje

Mene taj čovik ne zanima
Sudac a ni Bog nisan
I nisan talog da bi plesala po čoviku na tleu

Ne dan takima da mi kradu dan mojin dikama
Meni je šesnesti listopada dan
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Pa taman privelo u zoru pola Države

Meni je to dan domoljuba
Koji su imali
Srca
Hrvacka
Velika k’o najveći dvori

Takima bi ja
Rada i sluškinja bila

Ne dan nikome listopad nego
Njima
I momu svetomu Luki

Luki
Evanđelistu
Zaštitniku župe moje
Onomu koji piše ukraj oltara na mome Mostu
Unde
Di mi spava moja prošlost

Piše o ditinjstvu
Našega Kralja
Uširoko

Uvisinu
Poviše oni čempresa
Ukraj naši greba

Letu mu riči

Gorikar
Di su svi naši

I oni su šarevitin
I oni su bilin cvićon

A ja zgrabin moga starijega sina za ruku
Vodin ga kroza mrak
Iza svete mise na trodnevnicu
Vodin ga
Priko greba do auta
Držin ga utvrdo da mi ne padne
Pa mu kazivan
Otklen je sve dolazijo narod
Našemu zaštitniku

Kazivan mu o babama iz Bosne
I blagoslovu iza svete mise

A on se smije
Svitlo crljene sviće s greba
Šara mu lipi obraz i čelo
Na putu do auta

Straja on nema
Smije se
Pa me zazove

– Majko!

Stanen

A on će cili sritan

– Naučijo san! Jesan! Slušaj! Sveti Luka, met’ u nidra ruka. Ne vadi ji vanka do svetoga Marka!

Naučijo moj mali čovik
Naučijo
Kako zaladi za svetoga
Luke
A zagrije o svetomu Marku krajen travnja
Naučijo je

Jerbo ja nisan koristila zakonsko pravo na izbor
Dala san mu vrime
Za učit
Vrime njemu od Boga određeno

I su devet nedilja
Unda kad ništa nije zna’
On je i u taj vakat meni bijo
moj malešni čovik
Su pravon na život

Ništa manje čovik
Nego što je sadan
Doklen me za ruku drži

Jednako k’o što će bit’ čovik
I kad jednon odreste
K’o čempres svetoga Luke
I kad mi ruku u ‘odu
Jednon
Ispusti

Barbara Jonjić/Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati