Pratite nas

Povijesnice

Margaret Thatcher potvrdila je Graniću: Da sam ja tad bila na vlasti, Britanija bi odmah bombardirala Miloševića

Objavljeno

na

Kad je Mate Granić 15. siječnja 1992. nešto poslije 20 sati stigao kući, napokon je mogao odahnuti.

Već se neko vrijeme znalo da će taj dan biti ključan i da će Hrvatsku priznati svih 12 država tadašnje Europske zajednice, kao i Austrija, Kanada, Bugarska, Mađarska, Poljska, Malta, Norveška i Švicarska, no kako kaže Granić, tadašnji potpredsjednik Vlade, u politici “nije gotovo dok nije gotovo”.

Cijeli je taj dan proveo u Vladi prateći kako dolaze priznanja i napokon je navečer mogao proslaviti s obitelji. Sin Luka, najmlađi od troje djece, imao je tek nešto više od četiri mjeseca. Bio je rođen u kolovozu, mjesecu koji se pokazao ključnim za sudbinu Hrvatske.

Tada je njemački kancelar Helmut Kohl, nakon što je vidio snimke zločina na Banovini i u Slavoniji, shvatio zločinačku bit režima Slobodana Miloševića i “okrenuo” se na hrvatsku stranu, kaže Granić, doajen hrvatske politike i svjedok tih vremena te političkih i diplomatskih akcija koje su ostale daleko od očiju javnosti.

Hrvatska jest proglasila neovisnost 25. lipnja 1991., no u tom trenutku to je prilično malo značilo u međunarodnoj zajednici. Hrvatsku jesu priznale Slovenija, baltičke države i Ukrajina, no ni one same nisu još bile u potpunosti priznate.

Kako znaju reći diplomati iz tog razdoblja: “Ni portiri u veleposlanstvima nisu željeli primiti zahtjev za priznanje Hrvatske”.

Jedina država koja je razumjela Hrvatsku bila je Sveta Stolica. Doduše, bilo je pojedinaca koji su nas podržavali, poput Austrijanca Aloisa Mocka ili tada već bivše britanske premijerke Margaret Thatcher.

Ona mi je kasnije, dok smo u njezinu domu pili čaj, rekla: “Da sam ja tad bila na vlasti, odmah bih bombardirala Miloševića”. Francuska i Velika Britanija bile su izrazito protiv priznanja Hrvatske, SAD se bavio Pustinjskom olujom, a Rusija svojim problemima – oslikava tadašnje raspoloženje Mate Granić. No ni podrška Svete Stolica nije došla sama od sebe.

Mitterrandovi prijatelji

Sveti Otac Ivan Pavao II. odlično je razumio situaciju, duboko cijenio i Hrvate i smatrao da Hrvatska treba biti suverena. Imali smo i sreću da je ministar vanjskih poslova Jean-Louis Pierre Tauran bio za Hrvatsku – kaže Granić i otkriva anegdotu iz 1998., za Tauranova posjeta Hrvatskoj.

Dok smo se šetali Plitvičkim jezerima, ispričao mi je kako je 1991. pet sati razgovarao s francuskim predsjednikom Françoisom Mitterrandom i nizao mu argumente u korist Hrvatske. Da bi mu Mitterrand na kraju rekao: “Ali Srbi su naši prijatelji” – govori Granić.

Naravno, dodaje, za status Hrvatske u Vatikanu izuzetno je mnogo učinio i državni tajnik Angelo Sodano, no doista nezamjenjive su uloge imali monsinjor Milan Simčić i posebice monsinjor Nikola Eterović.

I dok je Vatikan posredovao u korist Hrvatske, Njemačka je nakon kolovoza 1991. konkretnim akcijama radila na njezinu priznanju.

Ključnom se pokazala noć sa 16. na 17. prosinca 1991. kad su u Luksemburgu čelnici država EZ više od deset sati raspravljali treba li priznati Hrvatsku, koja je već tada grcala u krvi zbog srbijanske agresije.

Poljski me vicekancelar Jerzy Buzek još 5. rujna 1991. u Tarvisiju na sastanku demokršćanskih stranaka srednje Europe upitao možemo li izdržati još dva-tri tjedna.

Imali smo informacije da je u tri navrata planiran napad i okupacija Zagreba te likvidiranje političkog vrha, ali te smo akcije uspjeli spriječiti – kaže Granić.

Atmosfera se počela mijenjati nakon mišljenja Badinterove komisije da je SFRJ prestala postojati, na što se nadovezao luksemburški sastanak na kojem su Nijemci slomili otpor Francuske i Britanije.

Besana Kohlova noć

Kancelar Kohl ili, kako su ga zvali, “stari gospodin”, iznio je priznanje Hrvatske na svojim leđima, uz pomoć ministra vanjskih poslova Hansa Dietricha Genschera – otkriva Granić. Akciju u Luksemburgu proveli su zajedno.

Genscher za pregovaračkim stolom, a Kohl telefonom “navalili” su na francuskog ministra vanjskih poslova Rolanda Dumasa, a potom i na britanskog premijera Johna Majora.

– Kohl te noći nije spavao – kaže nam Granić.

Svesrdno su pomagali ministri vanjskih poslova Belgije i Danske. Detalje o toj noći ispričao mi je Genscher sedam godina kasnije u pivnici u Zagrebu – govori Granić.

Rezultat sastanka bila je prekretnica u odnosima prema Hrvatskoj. Te je noći odlučeno da će Hrvatsku priznati s odgodom od mjesec dana, ali su joj i postavljeni uvjeti.

Hrvatska je trebala deblokirati i evakuirati vojarne tzv. JNA te prihvatiti Vanceov plan i dolazak mirovnih snaga. Uvjet je bio i prekid vatre te pozitivno mišljenje Europske promatračke misije. Tražilo se i donošenje ustavnog zakona o pravima manjina.

Nijemci su nam pomogli tako što su nam poslali stručnjaka koji je radio na pripremi tog zakona. Tako smo ispunili uvjete i ostalo je čekati 15. siječnja – govori Granić. Ili, u slučaju Islanda 19. prosinca i Svete Stolice 13. siječnja.

Pismo papi

Genscher mi je povjerio da je Kohl nagovorio islandskog premijera Jóna Hannibalssona da prvi prizna Hrvatsku – kaže Granić. A Vatikan?

Na Badnjak 1991. kardinal Josip Kuharić i ja poveli smo kardinala Angelottija, predstojnika kongregacije za humanitarna pitanja, u Brijest. Vidio je razrušenu crkvu i potekle su mu suze – prisjeća se Granić.

Sandra Veljković / Večernji list

15. siječnja – Dan kada je Republika Hrvatska međunarodno priznata

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

19. rujna 1991. Beograd – ‘bacanje cveća’ pred tenkove koji razaraju Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 19. rujna 1991. dogodilo se poznato „bacanje cveća pred tenkove“ u Beogradu. Bilo je to prilikom kretanja Prve gardijske oklopne divizije JNA (poznatije kao elitna Titova divizija) prema hrvatskom gradu heroju Vukovaru.

Hrvatski junaci branitelji Vukovara uspjeli su razbiti jednu od najelitnijih oklopnih postrojbi Europe u to vrijeme.

Bio je to samo još jedno od niza „događanja naroda“ u glavnom gradu Srbije Beogradu čiji su građani masovno i učestalo sudjelovali na huškačkim ratnim mitinzima od 1987. nadalje. Tako se stvarala ratna atmosfera i podloga za agresiju na Hrvatsku i druge u cilju ostvarenja opće prihvaćene ideje Velike Srbije.

Tisuće Beograđana je oduševljeno izašlo na ulice pozdraviti tenkove koji su išli na Hrvatsku. Vukovar je razrušen, Hrvati pobijeni ili raseljeni, a slika o cvijeću i oduševljenju Beograđana ostala je u kolektivnoj memoriji hrvatskog naroda.

U to vrijeme razboriti i časni antiratni glasovi u Srbiji i Beogradu su postojali, ali bili su rijetkost kao i danas.

Naime, sličnu huškačku atmosferu pokušava podgrijati i današnje čelništvo Srbije koje je aktivno sudjelovalo u divljačkoj agresiji na Hrvatsku što huškanjem (Vučić), što kao četnički vojnik i agresor (Nikolić), a što kao jedan od najvažnijih političara u Srbiji u to vrijeme (Dačić).

Osim toga ovaj događaj, kao i donji TV prilog, jasno pokazuje da je iz glavnog grada Srbije Beograda kretala ne samo upravljačka i huškačka agresija na Hrvatsku, već da su u toj agresiji sudjelovali i Beograđani i drugi građani susjedne Srbije. To znači da je na djelu bila agresija Srbije na Hrvatsku, a ne građanski rat kao što su hrvatski političari s ljevice, (kvazi)povjesničari i velik dio nevladinih udruga godinama pokušavali sugerirati.

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

20 godina od autobombe u Mostaru: Mozak prvog terorističkog napada još u bijegu

Objavljeno

na

Objavio

20 godina od autobombe u Mostaru
Handalin plan predviđao je četiri potencijalna mjesta; zatvor u Šenoinoj ulici, prostor pored velike zastakljene zgrade za koju je on tvrdio da je hotel, benzinsku crpku i parking u središtu stambenog bloka u Splitskoj ulici

”Dana 18.09. 1997. godine, u 23.40 sati u Splitskoj ulici, u blizini ulaza br. 9 (prolaz iz Splitske ulice prema zgradi Policije), NN počinitelji su prouzročili eksploziju jake razorne moći, na mjestu uz sami stambeni blok, pri čemu je ranjeno, po podacima sa Kirurškog odjela KB Mostar, 29 osoba, od kojih su dvije u težem stanju, te je jedna otpremljena u KBC Split.

Među ranjenim osobama nalaze se i tri djelatnika PU Mostar, koji su radili na osiguranju zgrade PU Mostar”, navodi se u priopćenju za javnost nakon terorističkog napada u Mostaru.

Naime, u još uvijek nerazjašnjenom napadu, prije 20 godina je eksplodirala auto bomba s 30 kilograma TNT-a i MES-a, postavljena u vozilu Golf, piše bljesak.info

Osveta

Bomba je aktivirana satnim mehanizmom, a na mjestu eksplozije nastao je krater širine 240 i dubine 85 centimetara. Prema priopćenju koje je tada potpisao ravnatelj bolnice dr. Zoran Antunović, 29 osoba je teže i lakše ozlijeđeno, a eksplozija je uništila 120 stanova, od toga 56 potpuno, i 120 automobila.

Auto bomba u Splitskoj ulici u Mostaru postavljena je iz osvete prema pripadnicima HVO-a, tvrdio je tada u ekskluzivnom razgovoru za Večernjak glasnogovornik mudžahedinske zajednice u BiH

Alu Husin Imad, poznatiji pod nadimkom Abu Hamza, u jednom je intervjuu rekao je kako je napad ustvari osveta koja je, po njegovim tvrdnjama, stigla od Ahmeda Zuhaira zvanog Handala, nakon što se ovaj zakleo da će se, kad bude pušten na slobodu, osvetiti Hrvatima za poniženja koja je doživio kao zarobljenik HVO-a.

“Mi ne opravdavamo to što je učinio; za postavljanje auto-bombe odgovarat će pred Allahom, ali ga u isto vrijeme razumijemo. On će za taj čin mora imati jak dokaz pred Allahom, jer nitko ne može opravdati da se u ime islama ubijaju žene i civili. Ako imaš problem s ljudima otiđi i kaži mu i vrati mu. Ne mogu se opravdati niti napad u Mostaru ili Londonu, ili Madridu”, rekao je Abu Hamza.

Kako se skovao plan?

Sudski postupak protiv Handale i njegovih petorice pomagača započeo je u svibnju 1998. Handala, je u odsutnosti osuđen na deset godina zatvora. Sudionici terorističkog napada, Ali Ahmed Ali Hamad (iz Bahreina) i Nebil Ali Hil, zvani Abu Jemen, dobili su osam, odnosno pet godina zatvora.

Handalu je američka vojska je zarobila u Afganistanu, potom zatvorila u Guantanamo, odakle je nakon oslobađanja otputovao u Saudijsku Arabiju.

Napad u Mostaru prvi je teroristički čin u BiH.

Tjednik Slobodna Bosna još je 1999. godine opisala tijek događaja u Mostaru navodeći kako su Ahmet Zuhair zvani Handala i Ali Ahmed Ali Hamad zvani Ubeida prvi put u Mostar došli 11. rujna 1997. kako bi precizno utvrdili lokaciju na kojoj će sedam dana kasnije parkirati automobil bombu.

Handalin plan predviđao je četiri potencijalna mjesta; zatvor u Šenoinoj ulici, prostor pored velike zastakljene zgrade za koju je on tvrdio da je hotel, benzinsku crpku i parking u središtu stambenog bloka u Splitskoj ulici.

U izjavi koju je nakon uhićenja, krajem listopda iste godine, Sektoru kriminalističke policije MUP-a Federacije dao Bahreinac Ali Hamad (bivši pripadnik 7. korpusa koji u Bosni stalno boravi od kolovoza 1997.), stoji kako je Handala je osvetu planirao mjesecima ranije. Prijetio je da će “nešto učiniti” u Žepču, Kiseljaku ili Mostaru kako bi se osvetio hrvatskim policajcima koji su ga od siječnja 1996. do kraja svibnja 1997., kada je službeno pomilovan i oslobođen, navodno maltretirali u zatvoru.

Gubljenje tragova

Dan prije eksplozije, njih dvojica sastala su se u kući Handalinog punca u zeničkom naselju Željezno Polje, gdje ih je čekao Saleh Nedal zvani Jemen. Četvrti bitan lik je, navela je tada Slobodna Bosna, Vlado Populovski zvani Makedonac, oružar i stručnjak za izradu eksplozivnih naprava sa satnim mehanizmom iz Zavidovića, koji je Ali Hamadu nekoliko dana ranije uručio satni mehanizam, štapin i sprej protiv insekata za brisanje tragova na automobilu.

Zajednički su odlučili da u toj akciji koriste crveni Golf s automatskim mjenjačem koji su ranije ukrali u Novom Travniku – objavila je Slobodna Bosna 20. ožujka 1999. podsjetivši da je, nakon terorističkog čina u Mostaru, Oslobođenje iz izvora bliskih Federalnom MUP-u objavilo vijest da je “uhapšen Vlado Populovski, misteriozni “Makedonac” iz Zavidovića, za kojeg se vjeruje da je jedan od najopasnijih terorista, u izravnoj vezi sa Abu Hamzom i Handalom.

”Prema istom izvoru, Populovski je, nakon što ga je uhitila federalna policija, pritvoren u Kazneno-popravnom domu u Zenici. Kao i u slučaju Abu Hamze i Handale, tako se i njemu naknadno gubi svaki trag?!”, objavila je Slobodna Bosna.

WIKILEAKS: Dvojica ‘mostarskih’ bombaša bila zatočena u Guantanamu

facebook komentari

Nastavi čitati