Margetićev ‘dogovoreni rat’: ‘Tuđmanov režim je zločinački, on je nacionalna sramota’

0

Na prosvjedima protiv branitelja Margetić se pojavio s transparentom o “dogovorenom ratu”, a najavljuje već dulje vremena i knjigu o toj temi. Spin o “dogovorenom ratu” je jedan od najidiotskijih, ali i najpopularnijih u hrvatskom medijskom prostoru, a služi skidanju stigme agresora sa Srbije, piše Marcel Holjevac/Dnevno.hr.

margetićMožda jednom od njega saznamo da je Sloba dogovorio i s Clintonom bombardiranje Srbije. Šalu na stranu, ta teorija već zbog svoje raširenosti nije bezazlena, na Zagrebdoxu je dva puta prikazan srpski dokumentarac koji “dokazuje” tu tezu, jer eto ne bi Srbi izgubili rat da to Sloba nije dogovorio. Margetić je jedan od vodećih teoretičara (političkih) zavjera i vrlo živopisan lik, koji je prošao uobičajeni put razotkrivanja hrvatskog udbaša od trojanskog konja ubačenog u desnicu koji se isticao radikalizmom do otvorenog zagovornika velikosrpstva i protivnika ideje neovisnosti Hrvatske. On sad ponovo najavljuje knjigu o “dogovorenom ratu”, i tome kako, kako je izjavio za jedne srpske novine, ‘Trag Miloševićevih financijskih operacija pljačke srbijanskog proračunskog novca vodi ravno u – Zagreb!’

Od “velikog Hrvata” do notornog četnika

Domagoj Margetić, sin visokog oficira KOS-a Željka Margetića, je svoju političku karijeru započeo je u tinejdžerskim danima kao Titov omladinac u odboru za suzbijanje hrvatskog nacionalizma, da bi dolaskom devedesetih, umjesto odlaska u rat, odlučio radije osnovati “proustašku” stranke Hrvatske mladeži koja je propala na lokalnim izborima, potom se infiltrirao u HDZ i postao jedan od lidera mladeži HDZ-a odakle ga je Tuđman ubrzo najurio. Kasnije je, 2005., čak pokušao osnovati “Stranku hrvatskih branitelja” iako on sam branitelj nikad nije bio. U međuvremenu se pokušao nametnuti kao vodeći borac protiv “HDZ-ove privatizacijske pljačke”, da bi 2002. godine bio pravomoćno osuđen zbog višemilijunskih malverzacija i mobbinga nad zaposlenima iz vremena dok je upravljao parkom prirode Crna Mlaka kojeg je “kupila” njegova fantomska tvrtka Domag. Kasnije osniva vlastiti internetski portal „Necenzurirano” koji napada uglavnom Mesića i Sanadera, a radi i kao dopisnik srpskog dnevnog lista “Politike”, gdje je oštar protivnik osamostaljenja Kosova. Predstavljao se i kao prijatelj Ante Gotovine i vodio kampanju podrške istom, da bi samo malo kasnije, kad je ovaj oslobođen, osvanuo na beogradskoj TV u društvu Save Štrbca čudeći se kako je jedan takav koljač i ratni zločinac mogao biti pušten. Čak je rekao da “ratni zločinac” Gotovina, citiram, “ceo život radi kao plaćeni ubica”. Bio je veliki Hrvat, potom veliki Židov, pisao protiv osamostaljenja Palestine, Irana, i postao članom raznih židovskih organizacija, a danas je manje-više veliki Srbin i piše uglavnom za srpske portale, s velikosrpskih pozicija.

Tako je postao suradnik Fakulteta bezbjednosti u Beogradu (tj. KOS-a), specijalni savjetnik Milorada Dodika, suradnik braniteljskog tima Joce Amsterdama, ekspertni svjedok tužiteljstva za ratne zločine u Beogradu, a osnovao je i “Ekspertni tim za istraživanje terorizma i kriminala u regiji” koji vodi izvjesni Darko Trifunović, poznat po osporavanju zločina u Srebrenici i preuveličavanju broja žrtava zločina u Jasenovcu za oko 700 tisuća. Ipak, pred koji dan se pohvalio da bista Tita ostaje na njegovom stolu, nakon što je uklonjena s Pantovčaka, čime je zaslužio medalju za građasnku hrabrost, jer valjda misli da je njegov stol državna institucija.

Pred dvije godine je tako za jedne srpske novine rekao: “Tuđmana i njegov režim povijest će sigurno objektivno pamtiti kao kriminalni i zločinački, ma što neki u Hrvatskoj danas bulaznili i ma koliko od Tuđmana pravili sveca novog vremena ili nekog nacionalnog heroja. On je naša nacionalna sramota. Zapravo se moramo sramiti što smo kao narod, kao građani jedne zemlje dopustili da nam se dogodi Tuđman”. Tada je iznio i tezu kako iza ubojstva Zorana Đinđića stoji Franjo Gregurić, ratni premijer Hrvatske, i to zato da Đinđić ne bi otkrio kako je Milošević ni manje ni više prebacivao novac u Zagreb. Zašto bi itko s porezne oaze Cipra, gdje je sklanjao novac, isti prebacivao u Zagreb, nije objasnio. No njegov krunski “dokaz” je to što je kao “ustaški” novinar jednom intervjuirao Miloševića – što je više dokaz njegovih veza s beogradskom tajnom službom nego ičeg drugog – i on mu je tada “zapravo priznao svoje prijateljstvo s Franjom Tuđmanom, priznao je taj njihov neki čudni odnos u vrijeme dok su dvije države ratovale”. To je inače teza koju je svojevremeno forsirao i Feral. Iako su se Tuđman i Milošević za rata sreli samo dva puta, i to niti jednom tajno – udba i dalje pušta spin kako su bili “maltene najbolji drugari”, a rat je bio onako “da se zamažu narodu oči”. Margetić spominje i da mu je Milošević “govorio o ratnoj trgovini naftom koju je dogovarao s Tuđmanom, a koju je u Tuđmanovo ime vodio njegov šef ureda Hrvoje Šarinić sa Miloševićevim ljudima”.

Što su zapravo Tuđman i Milošević dogovorili? To nikad nismo saznali.
No razlagati njegove teze nema smisla, kao što nema smisla razmatrati zašto bismo njemu, notornom lašcu, vjerovali da mu je Milošević stvarno rekao išta od onog što on tvrdi da jest, a još manje zašto bi itko vjerovao notornom lašcu Miloševiću. A da je trgovina naftom pa i oružjem postojala i usred rata između dvije strane i nije nikakva tajna, uostalom, jer mi nismo imali oružja a Srbi nisu imali nafte, no to nema veze s tezama o “dogovorenom ratu”. Takve trgovine nisu rijetkost u ratovima.

Ono na što ima smisla je upozoriti na besmisao teze o “dogovorenom ratu” kao takve. Što uopće znači “dogovoreni rat”? Povijest ne pamti niti jedan takav. Dogovaraju se eventualno rezultati utakmica, ali ratova? Ratovi izbijaju tamo gdje se dvije strane ne mogu dogovoriti, tamo gdje postoji sukob interesa koji se ne može riješiti na drugi način. Tamo gdje je moguć dogovor, rata nema, jer on nosi rizike i štetu objema stranama. Ako ste se oko nečeg dogovorili, nećete ići u stvarni fizički sukob kom ne znate unaprijed ishod. Dakle, ako je ako je istina da je Franjo sa Slobom “dogovorio rat” onako kako se dogovaraju rezultati utakmica, onda mu treba dignuti spomenik do neba. Jer ako je Sloba stvarno pristao na dogovor da se ide u rat koji će završiti tako što će on umrijeti u ćeliji u Haagu, Srbi kolektivno otići iz Hrvatske, a Srbija biti osramoćena, ekonomski bačena na koljena, osiromašena, prikazana u cijelom svijetu kao banditska država i k tome izbombardirana od strane NATO pakta, a Hrvatska biti međunarodno priznata u avnojskim granicama, onda je Franjo najveći državnik kojeg je Europa ikad vidjela. U trenutku izbijanja rata Tuđman naime nije raspolagao niti vojskom, niti oružjem, niti novcem, niti međunarodnim prizanjem, niti većim brojem saveznika, i niti jedan ozbiljan vojni analitičar ne bi stavio jedan dolar na ovakav ishod rata kakav je na kraju bio.

A ako Tuđman i Milošević nisu dogovorili ishod rata, što su onda “dogovorili”? Jer u protivnom se to zove “objava rata” a ne “dogovoreni rat”. Što je dakle Tuđman mogao, teoretski, ponuditi Miloševiću za takav “dogovor”? I što je Milošević mogao ponuditi Tuđmanu, koji je postao predsjednikom na izborima u svibnju 1990., upravo u sjeni rata koji se već nadvio nad Hrvatskom? Tuđman je zadnja osoba kojoj je u tom trenutku rat trebao, ili išao na ruku! Koji je bio njegov interes bio da ide u rat u kom mu nitko nije davao niti 1% izgleda za pobjedu, ako ishod nije bio dogovoren? Koji je bio interes da ide u rat protiv vojne sile koja je imala više tenkova nego cijela njegova vojska pušaka? Koji je bio njegov interes da ide u rat unatoč tome što je SFRJ bila međunarodno priznata država koja je to sve pokušala prikazati kao obično gušenje pobune nekih fašista, a čitava svjetska diplomacija na strani Srbije?   A ako je ishod bio dogovoren, u čemu je onda Margetićev problem? Srbima to može dobro doći da stvore još jedan kosovski mit, eto nisu poraženi nego “izdani” od svojeg nekog Vuka Brankovića.

Ono što Margetić zapravo podmeće je da rata ne bi bilo da ga Tuđman nije “dogovorio” s Miloševićem, i to obrazlaže Mitterandovom floskulom da je “za rat kao i za ljubav potrebno dvoje”. Međutim rat nije vođenje ljubavi, nego silovanje. Postupanje protiv volje napadnute strane. I za silovanje je, jasno, potrebno dvoje. On tvrdi da je Tuđman “izdao Vukovar”, što je isto “dokaz dogovorenog rata”, i da je rat “trebao poslužiti tome da se omogući tranzicijska pljačka”.

Nekoliko činjenica o tijeku zbivanja
No pogledajmo činjenice. Činjenica je da su Srbi ratne pripreme počeli već 1986., s Memorandumom SANU – upravo taj Memorandum sam po sebi ruši tezu o “dogovorenom ratu” – a Tuđman se pojavio na sceni četiri godine kasnije, kad je set već bio postavljen, Hrvatska razoružana, Srbi naoružani, kad je propaganda odradila svoje, Šuvar i Račan proglašeni ustašama, a emisari već debelo dijelili letke i rakiju po srpskim selima, uz putujići cirkus nazvan “miting istine”. JNA je 1990., prije dolaska HDZ-a na vlast, oduzela oružje namijenjeno teritorijalnoj obrani kojim se moglo naoružati 200.000 ljudi. Preobrazba JNA u srpsku vojsku započela je sredinom 1980-ih, a svoj vrhunac doživjela neposredno pred uvođenje višestranačja, a to nije urađeno bez namjere da se ide u rat s Hrvatima. Potvrda toga je što je potkraj 1988. dotadašnji vojni ustroj, koji se uglavnom poklapao s republičkim granicama, zamijenjen novim, u kom su se granice armijskih oblasti uglavnom poklapale s ciljevima “velike Srbije”.

Usto, ako bismo pretpostavili da je taj rat dogovoren, moramo pretpostaviti da je dogovoren i onaj sa Slovenijom, onaj u Bosni, onaj na Kosovu…  A ne treba zaboraviti niti da je Milošević 1989. na obilježavanju 600-godišnjice bitke na Kosovu pred milijunskim auditorijem pozivao Srbe na oružje, a tada još nitko nije čuo za Tuđmana.  U ljeto 1990. godine Srbi su krenuli s barikadama i balvan revolucijom, u doba kad Hrvatska još nije imala niti vojsku, a policija je bila tek u formiranju. Tu već pada teza o nekom ratu dogovorenom u Karađorđevu, jer su balvani osvanuli na hrvatskim cestama sedam mjeseci ranije. Da ne govorimo o tome da su u Srbiji psihološke pripreme naroda za napad na Hrvatsku počele još 1987. godine, otkad (najmanje) traje propaganda usmjerena izravno protiv Hrvata, pljuvanje po “antisrpskom” Ustavu, svojatanje teritorija do Šešeljeve linije (Kavlobag – Kavlovac – Vivovitica), davno prije Tuđmana je Šuvar proglašen ustašom, a Račan i SKH istjerani s 14. kongresa partije u Beogradu.

Teorija da bi bilo mirnog razlaza pod bilo kojim uslovima, da se Tuđman i Milošević nisu “dogovorili”, je isto tako besmislena jer je  je još devedesete sa srpske strane jasno poručeno da će Srbi uzeti svoj dio hrvatskog teritorija čak i ako Hrvati pristanu ostati u federaciji. Nema razloga smatrati da Milošević nije vjerovao u svoju pobjedu u ratu, poduprt Britanijom, Rusijom, pa u početku i SAD-om. Priče da je rat trebao da se “omogući tranzicijska krađa” su još besmislenije, jer se ista takva tranzicijska “privatizacijska pljačka” dogodila u svim, baš svim bivšim komunističkim državama, i onima u kojima je rata bilo i onima u kojima nije. Izuzetak je tek Njemačka, gdje je privatizacija provedena striktno po zakonima i čisto, zahvaljujući postojećem pravnom sustavu Zapadne Njemačke.

Lopovluk je mogao biti izvršen u mnogo većem opsegu i bez rata, jasno, jer tko bi dozvolio da u ratu budu uništeni resursi koji se mogu prisvojiti? Čak ni u jednoj Sloveniji nije bilo manje lopovluka u privatizaciji nego u Hrvatskoj, da ne spominjemo Mađarsku, Slovačku, Bugarsku, Rumunjsku. Zašto bi netko išao uništiti pola države ako mu je cilj “pljačka resursa?” Da ima manje za ukrasti? Ta teorija se ne može ničim potkrijepiti osim golom spekulacijom. Usto, Franjina obitelj nije ništa dobila u privatizaciji osim što su otkupili kuću u kojoj su stanovali od pedesetih godina prošlog stoljeća, kao što je i većina građana otkupila vlastite nekretnine u kojima je imala stanarsko pravo. A to su mogli i bez rata. Čak i čuveni Tuđmanov 12 – cilindarski BMW je bio poklon hrvatskih iseljenika i imao ga je i prije povratka u Hrvatsku.  Ali neki drugi, poput Mesića, pa i samog Margetića, koji su devedesete bili gologuzi, a sad prodaju priče da je Tuđman dogovorio rat kako bi se nakrao, su se i te kako obogatili od onda.

U konačnici, Hrvatska je mogla spriječiti rat jedino tako da se smo se povukli iza crte Virovitica-Karlobag-Karlovac. No, bez obzira na nakaradnost teze o “dogovorenom ratu”, svi oni koji se nikad nisu pomirili s raspadom Jugoslavije niti porazom Srbije će se nastaviti tješiti njome. A Margetićeve teorije s Marsa će i dalje širiti svi koji pretendiraju predstaviti se kao žrtve HDZ-ova režima. Njima su takve teorije posve prihvatljive. Među njima su svakako i Aca Stanković, koji je pred prošle parlamentarne izbore Margetića veličao kao velikog novinara i borca protiv korupcije i žrtvu cenzure Sanaderovog režima, i Fred Matić koji je oduševljen njegovim radom na “raskrinkavanju Karamarka” Zato redikuli poput Margetića i postoje: jer postoje oni kojima takvi redikuli trebaju.

[ad id=”40551″]

Autor: Marcel Holjevac

facebook komentari