Pratite nas

Kolumne

Margetićev ‘dogovoreni rat’: ‘Tuđmanov režim je zločinački, on je nacionalna sramota’

Objavljeno

na

Na prosvjedima protiv branitelja Margetić se pojavio s transparentom o “dogovorenom ratu”, a najavljuje već dulje vremena i knjigu o toj temi. Spin o “dogovorenom ratu” je jedan od najidiotskijih, ali i najpopularnijih u hrvatskom medijskom prostoru, a služi skidanju stigme agresora sa Srbije, piše Marcel Holjevac/Dnevno.hr.

margetićMožda jednom od njega saznamo da je Sloba dogovorio i s Clintonom bombardiranje Srbije. Šalu na stranu, ta teorija već zbog svoje raširenosti nije bezazlena, na Zagrebdoxu je dva puta prikazan srpski dokumentarac koji “dokazuje” tu tezu, jer eto ne bi Srbi izgubili rat da to Sloba nije dogovorio. Margetić je jedan od vodećih teoretičara (političkih) zavjera i vrlo živopisan lik, koji je prošao uobičajeni put razotkrivanja hrvatskog udbaša od trojanskog konja ubačenog u desnicu koji se isticao radikalizmom do otvorenog zagovornika velikosrpstva i protivnika ideje neovisnosti Hrvatske. On sad ponovo najavljuje knjigu o “dogovorenom ratu”, i tome kako, kako je izjavio za jedne srpske novine, ‘Trag Miloševićevih financijskih operacija pljačke srbijanskog proračunskog novca vodi ravno u – Zagreb!’

Od “velikog Hrvata” do notornog četnika

Domagoj Margetić, sin visokog oficira KOS-a Željka Margetića, je svoju političku karijeru započeo je u tinejdžerskim danima kao Titov omladinac u odboru za suzbijanje hrvatskog nacionalizma, da bi dolaskom devedesetih, umjesto odlaska u rat, odlučio radije osnovati “proustašku” stranke Hrvatske mladeži koja je propala na lokalnim izborima, potom se infiltrirao u HDZ i postao jedan od lidera mladeži HDZ-a odakle ga je Tuđman ubrzo najurio. Kasnije je, 2005., čak pokušao osnovati “Stranku hrvatskih branitelja” iako on sam branitelj nikad nije bio. U međuvremenu se pokušao nametnuti kao vodeći borac protiv “HDZ-ove privatizacijske pljačke”, da bi 2002. godine bio pravomoćno osuđen zbog višemilijunskih malverzacija i mobbinga nad zaposlenima iz vremena dok je upravljao parkom prirode Crna Mlaka kojeg je “kupila” njegova fantomska tvrtka Domag. Kasnije osniva vlastiti internetski portal „Necenzurirano” koji napada uglavnom Mesića i Sanadera, a radi i kao dopisnik srpskog dnevnog lista “Politike”, gdje je oštar protivnik osamostaljenja Kosova. Predstavljao se i kao prijatelj Ante Gotovine i vodio kampanju podrške istom, da bi samo malo kasnije, kad je ovaj oslobođen, osvanuo na beogradskoj TV u društvu Save Štrbca čudeći se kako je jedan takav koljač i ratni zločinac mogao biti pušten. Čak je rekao da “ratni zločinac” Gotovina, citiram, “ceo život radi kao plaćeni ubica”. Bio je veliki Hrvat, potom veliki Židov, pisao protiv osamostaljenja Palestine, Irana, i postao članom raznih židovskih organizacija, a danas je manje-više veliki Srbin i piše uglavnom za srpske portale, s velikosrpskih pozicija.

Tako je postao suradnik Fakulteta bezbjednosti u Beogradu (tj. KOS-a), specijalni savjetnik Milorada Dodika, suradnik braniteljskog tima Joce Amsterdama, ekspertni svjedok tužiteljstva za ratne zločine u Beogradu, a osnovao je i “Ekspertni tim za istraživanje terorizma i kriminala u regiji” koji vodi izvjesni Darko Trifunović, poznat po osporavanju zločina u Srebrenici i preuveličavanju broja žrtava zločina u Jasenovcu za oko 700 tisuća. Ipak, pred koji dan se pohvalio da bista Tita ostaje na njegovom stolu, nakon što je uklonjena s Pantovčaka, čime je zaslužio medalju za građasnku hrabrost, jer valjda misli da je njegov stol državna institucija.

Pred dvije godine je tako za jedne srpske novine rekao: “Tuđmana i njegov režim povijest će sigurno objektivno pamtiti kao kriminalni i zločinački, ma što neki u Hrvatskoj danas bulaznili i ma koliko od Tuđmana pravili sveca novog vremena ili nekog nacionalnog heroja. On je naša nacionalna sramota. Zapravo se moramo sramiti što smo kao narod, kao građani jedne zemlje dopustili da nam se dogodi Tuđman”. Tada je iznio i tezu kako iza ubojstva Zorana Đinđića stoji Franjo Gregurić, ratni premijer Hrvatske, i to zato da Đinđić ne bi otkrio kako je Milošević ni manje ni više prebacivao novac u Zagreb. Zašto bi itko s porezne oaze Cipra, gdje je sklanjao novac, isti prebacivao u Zagreb, nije objasnio. No njegov krunski “dokaz” je to što je kao “ustaški” novinar jednom intervjuirao Miloševića – što je više dokaz njegovih veza s beogradskom tajnom službom nego ičeg drugog – i on mu je tada “zapravo priznao svoje prijateljstvo s Franjom Tuđmanom, priznao je taj njihov neki čudni odnos u vrijeme dok su dvije države ratovale”. To je inače teza koju je svojevremeno forsirao i Feral. Iako su se Tuđman i Milošević za rata sreli samo dva puta, i to niti jednom tajno – udba i dalje pušta spin kako su bili “maltene najbolji drugari”, a rat je bio onako “da se zamažu narodu oči”. Margetić spominje i da mu je Milošević “govorio o ratnoj trgovini naftom koju je dogovarao s Tuđmanom, a koju je u Tuđmanovo ime vodio njegov šef ureda Hrvoje Šarinić sa Miloševićevim ljudima”.

Što su zapravo Tuđman i Milošević dogovorili? To nikad nismo saznali.
No razlagati njegove teze nema smisla, kao što nema smisla razmatrati zašto bismo njemu, notornom lašcu, vjerovali da mu je Milošević stvarno rekao išta od onog što on tvrdi da jest, a još manje zašto bi itko vjerovao notornom lašcu Miloševiću. A da je trgovina naftom pa i oružjem postojala i usred rata između dvije strane i nije nikakva tajna, uostalom, jer mi nismo imali oružja a Srbi nisu imali nafte, no to nema veze s tezama o “dogovorenom ratu”. Takve trgovine nisu rijetkost u ratovima.

Ono na što ima smisla je upozoriti na besmisao teze o “dogovorenom ratu” kao takve. Što uopće znači “dogovoreni rat”? Povijest ne pamti niti jedan takav. Dogovaraju se eventualno rezultati utakmica, ali ratova? Ratovi izbijaju tamo gdje se dvije strane ne mogu dogovoriti, tamo gdje postoji sukob interesa koji se ne može riješiti na drugi način. Tamo gdje je moguć dogovor, rata nema, jer on nosi rizike i štetu objema stranama. Ako ste se oko nečeg dogovorili, nećete ići u stvarni fizički sukob kom ne znate unaprijed ishod. Dakle, ako je ako je istina da je Franjo sa Slobom “dogovorio rat” onako kako se dogovaraju rezultati utakmica, onda mu treba dignuti spomenik do neba. Jer ako je Sloba stvarno pristao na dogovor da se ide u rat koji će završiti tako što će on umrijeti u ćeliji u Haagu, Srbi kolektivno otići iz Hrvatske, a Srbija biti osramoćena, ekonomski bačena na koljena, osiromašena, prikazana u cijelom svijetu kao banditska država i k tome izbombardirana od strane NATO pakta, a Hrvatska biti međunarodno priznata u avnojskim granicama, onda je Franjo najveći državnik kojeg je Europa ikad vidjela. U trenutku izbijanja rata Tuđman naime nije raspolagao niti vojskom, niti oružjem, niti novcem, niti međunarodnim prizanjem, niti većim brojem saveznika, i niti jedan ozbiljan vojni analitičar ne bi stavio jedan dolar na ovakav ishod rata kakav je na kraju bio.

A ako Tuđman i Milošević nisu dogovorili ishod rata, što su onda “dogovorili”? Jer u protivnom se to zove “objava rata” a ne “dogovoreni rat”. Što je dakle Tuđman mogao, teoretski, ponuditi Miloševiću za takav “dogovor”? I što je Milošević mogao ponuditi Tuđmanu, koji je postao predsjednikom na izborima u svibnju 1990., upravo u sjeni rata koji se već nadvio nad Hrvatskom? Tuđman je zadnja osoba kojoj je u tom trenutku rat trebao, ili išao na ruku! Koji je bio njegov interes bio da ide u rat u kom mu nitko nije davao niti 1% izgleda za pobjedu, ako ishod nije bio dogovoren? Koji je bio interes da ide u rat protiv vojne sile koja je imala više tenkova nego cijela njegova vojska pušaka? Koji je bio njegov interes da ide u rat unatoč tome što je SFRJ bila međunarodno priznata država koja je to sve pokušala prikazati kao obično gušenje pobune nekih fašista, a čitava svjetska diplomacija na strani Srbije?   A ako je ishod bio dogovoren, u čemu je onda Margetićev problem? Srbima to može dobro doći da stvore još jedan kosovski mit, eto nisu poraženi nego “izdani” od svojeg nekog Vuka Brankovića.

Ono što Margetić zapravo podmeće je da rata ne bi bilo da ga Tuđman nije “dogovorio” s Miloševićem, i to obrazlaže Mitterandovom floskulom da je “za rat kao i za ljubav potrebno dvoje”. Međutim rat nije vođenje ljubavi, nego silovanje. Postupanje protiv volje napadnute strane. I za silovanje je, jasno, potrebno dvoje. On tvrdi da je Tuđman “izdao Vukovar”, što je isto “dokaz dogovorenog rata”, i da je rat “trebao poslužiti tome da se omogući tranzicijska pljačka”.

Nekoliko činjenica o tijeku zbivanja
No pogledajmo činjenice. Činjenica je da su Srbi ratne pripreme počeli već 1986., s Memorandumom SANU – upravo taj Memorandum sam po sebi ruši tezu o “dogovorenom ratu” – a Tuđman se pojavio na sceni četiri godine kasnije, kad je set već bio postavljen, Hrvatska razoružana, Srbi naoružani, kad je propaganda odradila svoje, Šuvar i Račan proglašeni ustašama, a emisari već debelo dijelili letke i rakiju po srpskim selima, uz putujići cirkus nazvan “miting istine”. JNA je 1990., prije dolaska HDZ-a na vlast, oduzela oružje namijenjeno teritorijalnoj obrani kojim se moglo naoružati 200.000 ljudi. Preobrazba JNA u srpsku vojsku započela je sredinom 1980-ih, a svoj vrhunac doživjela neposredno pred uvođenje višestranačja, a to nije urađeno bez namjere da se ide u rat s Hrvatima. Potvrda toga je što je potkraj 1988. dotadašnji vojni ustroj, koji se uglavnom poklapao s republičkim granicama, zamijenjen novim, u kom su se granice armijskih oblasti uglavnom poklapale s ciljevima “velike Srbije”.

Usto, ako bismo pretpostavili da je taj rat dogovoren, moramo pretpostaviti da je dogovoren i onaj sa Slovenijom, onaj u Bosni, onaj na Kosovu…  A ne treba zaboraviti niti da je Milošević 1989. na obilježavanju 600-godišnjice bitke na Kosovu pred milijunskim auditorijem pozivao Srbe na oružje, a tada još nitko nije čuo za Tuđmana.  U ljeto 1990. godine Srbi su krenuli s barikadama i balvan revolucijom, u doba kad Hrvatska još nije imala niti vojsku, a policija je bila tek u formiranju. Tu već pada teza o nekom ratu dogovorenom u Karađorđevu, jer su balvani osvanuli na hrvatskim cestama sedam mjeseci ranije. Da ne govorimo o tome da su u Srbiji psihološke pripreme naroda za napad na Hrvatsku počele još 1987. godine, otkad (najmanje) traje propaganda usmjerena izravno protiv Hrvata, pljuvanje po “antisrpskom” Ustavu, svojatanje teritorija do Šešeljeve linije (Kavlobag – Kavlovac – Vivovitica), davno prije Tuđmana je Šuvar proglašen ustašom, a Račan i SKH istjerani s 14. kongresa partije u Beogradu.

Teorija da bi bilo mirnog razlaza pod bilo kojim uslovima, da se Tuđman i Milošević nisu “dogovorili”, je isto tako besmislena jer je  je još devedesete sa srpske strane jasno poručeno da će Srbi uzeti svoj dio hrvatskog teritorija čak i ako Hrvati pristanu ostati u federaciji. Nema razloga smatrati da Milošević nije vjerovao u svoju pobjedu u ratu, poduprt Britanijom, Rusijom, pa u početku i SAD-om. Priče da je rat trebao da se “omogući tranzicijska krađa” su još besmislenije, jer se ista takva tranzicijska “privatizacijska pljačka” dogodila u svim, baš svim bivšim komunističkim državama, i onima u kojima je rata bilo i onima u kojima nije. Izuzetak je tek Njemačka, gdje je privatizacija provedena striktno po zakonima i čisto, zahvaljujući postojećem pravnom sustavu Zapadne Njemačke.

Lopovluk je mogao biti izvršen u mnogo većem opsegu i bez rata, jasno, jer tko bi dozvolio da u ratu budu uništeni resursi koji se mogu prisvojiti? Čak ni u jednoj Sloveniji nije bilo manje lopovluka u privatizaciji nego u Hrvatskoj, da ne spominjemo Mađarsku, Slovačku, Bugarsku, Rumunjsku. Zašto bi netko išao uništiti pola države ako mu je cilj “pljačka resursa?” Da ima manje za ukrasti? Ta teorija se ne može ničim potkrijepiti osim golom spekulacijom. Usto, Franjina obitelj nije ništa dobila u privatizaciji osim što su otkupili kuću u kojoj su stanovali od pedesetih godina prošlog stoljeća, kao što je i većina građana otkupila vlastite nekretnine u kojima je imala stanarsko pravo. A to su mogli i bez rata. Čak i čuveni Tuđmanov 12 – cilindarski BMW je bio poklon hrvatskih iseljenika i imao ga je i prije povratka u Hrvatsku.  Ali neki drugi, poput Mesića, pa i samog Margetića, koji su devedesete bili gologuzi, a sad prodaju priče da je Tuđman dogovorio rat kako bi se nakrao, su se i te kako obogatili od onda.

U konačnici, Hrvatska je mogla spriječiti rat jedino tako da se smo se povukli iza crte Virovitica-Karlobag-Karlovac. No, bez obzira na nakaradnost teze o “dogovorenom ratu”, svi oni koji se nikad nisu pomirili s raspadom Jugoslavije niti porazom Srbije će se nastaviti tješiti njome. A Margetićeve teorije s Marsa će i dalje širiti svi koji pretendiraju predstaviti se kao žrtve HDZ-ova režima. Njima su takve teorije posve prihvatljive. Među njima su svakako i Aca Stanković, koji je pred prošle parlamentarne izbore Margetića veličao kao velikog novinara i borca protiv korupcije i žrtvu cenzure Sanaderovog režima, i Fred Matić koji je oduševljen njegovim radom na “raskrinkavanju Karamarka” Zato redikuli poput Margetića i postoje: jer postoje oni kojima takvi redikuli trebaju.

[ad id=”40551″]

Autor: Marcel Holjevac

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto esdepeovci noću vodu piju?

Objavljeno

na

Objavio

Ključa u SDP-u. Počelo je svađom na sastanku Kluba zastupnika i natezanjem oko toga hoće li izbor ustavnih sudaca uvjetovati osnivanjem saborskog povjerenstva za Agrokor, što je tražio SDP-ov predsjednik Bernardić, koji je na kraju nezadovoljnicima poručio:

“Tko se ne osjeća dobro u Klubu, neka ode, ima puno ljudi koji bi došli na vaše mjesto”.

Nakon toga zastupnik Peđa Grbin dao je ostavku na mjesto potpredsjednika saborskog Odbora za Ustav i otvorio karte u intervjuu u kojem je istaknuo kako je to bio samo povod za ostavku, a glavni razlog je “činjenica da mi kontinuirano vrludamo u svojim stavovima i da ne možemo donijeti konkretnu odluku koju ćemo nakon toga provoditi idućih nekoliko dana“. Grbin je dodao uobičajenu bozu kako takvo što nikada ne bi rekao ni Račan ni Milanović jer “SDP je stranka koja uključuje, a ne stranka koja isključuje“, pri čemu je očito zaboravio slučaj Kolarić, ali i brojne druge. Eksplicitno je rekao da Bernardić vodi stranku loše i u uskom krugu ljudi i istaknuo nadu da će ga se riješiti na izvještajnoj konvenciji krajem godine.

Na pitanje novinara o izgledima SDP-a na sljedećim izborima, Grbin tvrdi kako nije izgledan scenarij da SDP s Bernardićem na čelu može pobijediti Plenkovića. Očito ne razumije da to ne ovisi o vođi, jer ni SDP s Plenkovićem na čelu ne bi mogao pobijediti HDZ koji bi predvodio Bernardić, no o tome će biti riječi kasnije. Grbin se u intervjuu poziva na iskusnijeg kolegu: “Mi kao SDP, kao što je moj kolega Orsat Miljenić rekao, ne predstavljamo pravu oporbu vlasti“. I evo u čemu vidi problem: “Nismo dovoljno jasno reagirali kod premještanja ploče iz Jasenovca u Novsku“. Zatim: “Gdje smo danas kad ponovno imamo atak na prava nacionalnih manjina“? I kao šlag na kraju: “Ako usporedimo glasnoću 2013. i 2014. godine kada se napadalo na seksualne manjine i ćirilicu, ovo je kao jedan drugi SDP“. Odmah nakon Grbinova intervjua Ranko Ostojić na Facebooku je objavio status: “Bravo, Pedja! Jasno. Precizno.

Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove.
Odgovorno. I pošteno. A tko se boji članova, vidjet ćemo. I čiji su prstići u nečijem pekmezu!“Kako su se vremena promijenila! Nekad su u frakcijskim borbama u Partiji padale glave, a sada se drugovi kao tinejdžerice sokole Facebook statusima punim slatkih umanjenica. Podršku Grbinu dao je i još jedan perspektivan kadar – Željko Jovanović – koji je ustvrdio: “Bernardić je od dečka koji obećava vrlo brzo postao predsjednik koji zabrinjava, a sa svojim šaptačima Komadinom i Ostojićem vodi SDP nepovratno u političku marginalnost. Sad je svima kojima su SDP i socijaldemokracija na prvom mjestu jasno da SDP treba novo vodstvo u kojem ne vidim ni Bernardića ni Komadinu ni Ostojića.

Po meni nove lidere zajedno predstavljaju Peđa Grbin i Siniša Hajdaš Dončić.“Time je u vatru gurnuo i Hajdaša Dončića. A ovaj, kao junak iz narodne pjesme, pred veliki boj noću vodu pije i tmuran bdije: “Prvi se put stvarno bojim za budućnost SDP-a. Došao sam do trenutka da ne mogu zaspati, nego samo o tome razmišljam. To mi se nikad nije dogodilo”, kaže Hajdaš. A sam se za vođu puno suptilnije kandidirao intervjuom SDP-ov vanjskopolitički stručnjak Joško Klisović zvani Klisindžer. On smatra da stanje u stranci nije dramatično, a vjeruje i da je Milanka Opačić reagirala preemotivno u optužbi na Bernardićev račun da stranku pretvara u “sektu svojih prijatelja“. Opačić pak sa šest godina naknadne pameti proziva Zlatka Komadinu jer je “pobjegao iz Vlade“i dodaje: “On nije potjeran, on je dao ostavku jer se nije mogao nositi s problemima u svojem resoru.“Ukratko, urnebes u, barem do sada, najvećoj oporbenoj stranci. No čini se kako svi oni ne vide stvarni problem i dublji razlog koji ih drži daleko od vlasti, a koji nema veze s tim hoće li na čelu SDP-a biti Bernardić, Grbin, Miljenić ili bilo tko drugi. U rujnu prošle godine, kad je nakon tijesno izgubljenih izbora Zoran Milanović objavio da se više neće kandidirati za predsjednika SDP-a, a dio lijevih komentatora likovao smatrajući da se partija riješila balasta, napisao sam kako ih to neće spasiti u konzervativnoj Hrvatskoj u kojoj “ljevica još desetak godina neće doći ni blizu vlasti“.

Nije se radilo ni o kakvom proročkom nadahnuću ni silno dubokoj analitici, već o jednostavnom uvidu kakvo je naše biračko tijelo i kakva je ljevica koja mu se obraća. Hrvatsko biračko tijelo većinom je konzervativno i sklonije desnoj opciji. Golemom većinom 1990. glasalo je protiv komunista (barem onih eksplicitnih), a 1991. za osamostaljenje Hrvatske. Danas glasaju više-manje isti ljudi, ili njihova djeca i unuci. U takvom stanju, kako što možemo vidjeti u nizu izbora od 1990. do danas, prirodna, normalna situacija je da je HDZ na vlasti, koliko god loš, korumpiran i nevjerodostojan bio. HDZ je gubio vlast samo u iznimnim situacijama. Dva su puta izgubili izbore isključivo zato što su sami sebe pokopali. 2000. su HDZ-ove frakcije izbušile stranku u međusobnoj borbi za Tuđmanovo nasljeđe. Filali su lijeve medije kompromitirajućim materijalom o stranačkim rivalima, što je, uz obilno strano zalijevanje NGO sektora i “nezavisnih“medija, asistiranje stranih ambasada i zamor javnosti nakon deset godina iste vlasti, dovelo do toga da je SDP, uz smokvin list Budiše i Račanovu umjerenost, dobio izbore.

Drugi je put HDZ opet sam sebe ukopao. Nakon neobjašnjenog i neodgovornoj Sanaderova odstupanja s vlasti i svih afera koje su isplivavale na površinu u sljedeće dvije godine, bilo je pravo umijeće ne dobiti izbore 2011. I to je to. Dovoljno je, dakle, da se HDZ minimalno konsolidira, pa i uz nespektakularnog lidera kao Karamarko ili padobranom spuštenog kao Plenković, pa da dođe na vlast. Stoga je ispravnije reći kako u dva iznimna slučaja 2000. i 2011. nije SDP dobio izbore, već ih je HDZ izgubio političkim samoubojstvom. Zaključak svega toga je kako ponosna sljednica Komunističke partije iz Jugoslavije, bez razračunavanja s tom prošlošću ne može dobiti izbore u Hrvatskoj ako je druga opcija imalo na nogama. Za sada je to još uvijek HDZ, sutra može biti i netko drugi, vjerodostojniji i čvršći. Osim toga, lijevo-liberalna kulturna hegemonija koja se proteže još iz doba Jugoslavije u Hrvatskoj se zadnjih godina ubrzano rastače. Lijeve su se intelektualne i medijske perjanice ofucale, a portali i društvene mreže već premašuju stare medije.

Nove generacije više ne otkidaju na, za njih već staračku, feralovsku šegu i preko toga im se ideologija više ne može ucjepljivati. Dominaciju na NGO sceni preuzimaju konzervativne udruge, Soros je “ođuturumio“, presušuju i strane donacije. Hrvatsko biračko tijelo većinom, koja se s novim generacijama dodatno povećava, čine ljudi koji neće glasovati ljevije od centra. Eto kakvo je “tržište“. A da vidimo kakve je politička “roba“, tj. SDP. Što im nudi? Nedavno je predsjednik SDP-a došao na jugonostalgičarski, titoistički skup sa sovjetskim zastavama. Je li to euroazijski koncept umjesto euroatlantskog? Izlazak iz NATO-a? Vezivanje za one koji su se borili za komunističku Jugoslaviju umjesto demokratske Hrvatske? Što SDP nudi na ekonomsko-socijalnom planu? Što mogu obećati radnicima, koji ionako predstavljaju manjinu u biračkom tijelu? Mogu li biti veći socijalisti i etatisti od HDZ-a? Mogu li “brijunaši” u plitikim socijalno-populističkim porukama parirati Živom zidu? Hoće li im građani u borbi za zaštitu javnog dobra vjerovati više nego Mostu?

Onaj tko misli dobiti izbore u Hrvatskoj ne bi trebao ići na skupove pod jugoslavenske i sovjetske zastave, braniti Titov totalitarizam, obilježavati četničke ustanke. Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove. Uz neraščišćen odnos prema totalitarnom nasljeđu i Jugoslaviji, SDP nudi i kulturni elitizam crvene buržoazije, kojoj je vrhunac dometa ruganje krezubom puku koji sluša Thompsona, uz pristajanje na direktive novih centara moći u nasilnom vrijednosnom preodgoju naroda.

Šanse su ovakvog SDP-a da u bliskoj i srednjoj budućnosti dođe na vlast nikakve i ono što su postigli s Milanovićem bio je njihov vrhunac. Umjesto silnog novca kojeg daju Alexu Braunu da im rebrendira stranku, evo im besplatan savjet – neka se eksplicitno odreknu Tita, Jugoslavije i elitizma crvene buržoazije pa možda dohvate dvadeset posto.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati