Pratite nas

Kolumne

I. Marijačić: Jesu li žrtve okrutnoga Titova režima zaslužile da ih iznova ubija moralni monstrum Hrvoje Klasić?

Objavljeno

na

Zamislite idiotizam Mesića i Klasića: Partizani su imali pravo ubijati ustaše, ustaše nisu imale pravo ubijati partizane!

U žučnim polemikama oko karaktera jugoslavenskoga apsolutista Josipa Broza Tita, čije ime će uskoro biti maknuto sa zagrebačkoga trga, netko je u televizijskoj emisiji spomenuo kako je on, uz ostale, dao pogubiti i 660 svećenika te kako je po odnosu prema Katoličkoj Crkvi Titov režim bio među najokrutnijima u istočnoj Europi. Da, ali oni su bili u ustašama, brzo je replicirao povjesničar Hrvoje Klasić.

Tu je, na žalost, polemika stala. U balkanskoj krči zastor uvijek pada i spušta se najcrnji mrak kada netko iza zločina nad jednom nacijom briše točku i stavlja zarez. Tito je ubio 660 svećenika, ali oni su bili u ustašama, kaže Klasić. Na tu izopačenu svijest nitko nije reagirao da nije istina da su svi pobijeni svećenici bili u ustašama i dovoljno je prolistati knjigu pokojnoga don Ante Bakovića te se rasplakati nad gotovo dječjim licima i mladosti pogubljenoj na pravdi Boga, samo zato što su bili Hrvati i katolici. Drugo, čak i da jest istina i da su doista svi i bili u ustašama, zar time nisu imali temeljna ljudska prava, dakle pravo na život ili, eventualno, pravo na pošteno i pravično suđenje.

Sva tragika i bijeda službene Hrvatske spozna se kada se u medijima sluša ili čita nečuveni rezon povjesničara Hrvoja Klasića, Brozova usmenoga hagiografa. Ubojstva 660 svećenika tek su manji dio ukupnoga martirija hrvatskoga naroda pod Titovim režimom. Ubojstva nakon Drugoga svjetskoga rata, o čemu svjedoče zastrašujući prizori iz slovenskih rudnika i drugih masovnih jama po Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ne mogu ravnodušnim ostaviti niti jedno normalno ljudsko biće. Ali način na koji na te činjenice reagira Klasić, navodi nas na pomisao o pomračenju uma homo sapiensa. Ne postoji alibi za nepoštovanje bilo čije žrtve tolikih razmjera, za bešćutnost i nedostatak empatije, no kad netko s takvom hladnoćom i uz nevjerojatna opravdanja govori o masovnima pogubljenjima vlastitoga naroda, kao što to čini Hrvoje Klasić, onda je to znak njegove potpune moralne regresije, znak njegovih zastrašujućih intelektualnih i emocionalnih hendikepa.

Klasić nije rodonačelnik sotonističke interpretacije povijesti. Nakon 2000. godine, izvrnutu povijest u javni prostor opet je, nakon desetogodišnjega predaha, uveo Stjepan Mesić, prvo kako bi idealizirao sramnu prošlost sebe i svoga oca, i drugo da se osveti Tuđmanu koji nije htio trpjeti njegov kretenizam i udbašku vezu u vrhu vlasti pa ga je maknuo na marginu, a ovaj s istomišljenicima uzvratio pokušajem državnog udara, o čemu je knjigu upravo objavio Vladimir Šeks.

U osnovi nakaradne inverzije povijesti dijela anacionalnih povjesničara stoji upravo Mesićeva ta barbarska svijest i mentalni obrazac najvećih masovnih ubojica na svijetu: mi smo imali pravo ubijati njih, oni nisu imali pravo ubijati nas! Tako misli on, tako misle Klasić, Jakovina i oni koji su se nedavno u središtu Zagreba okupili kako bi zaustavili promjenu imena Trga maršala Tita. Hrvatska 21. stoljeća mora se nositi i ne zna kako izaći na kraj s predatorima i nametnicima, ostacima Titova režima i pokreta koji se u zločinu rodio, u zločinu opstajao pola stoljeća i u zločinu se raspao.

Razgovarao sam ovih dana s nekoliko uglednih hrvatskih povjesničara. Priznaju da ih je sram što pripadaju istoj znanstvenoj disciplini kao i Klasić te dodaju kako je pojava toga „znanstvenika“ u javnome prostoru najveća sramota hrvatske sveučilišne zajednice. Klasićeva mržnja Hrvatske i hrvatskoga naroda te veličanje i apologija masovnoga zlikovca Josipa Broza Tita nije stvar njegove mrtve nacionalne duše.

To je tragedija fakulteta na kojemu predaje studentima. To je tragedija hrvatske sveučilišne zajednice u Hrvatskoj. To je tragedija onih na državnim televizijama koji ga pozivaju u emisije dopuštajući mu da svojom bešćutnošću spram pokolja i diviniziranjem njihova ubojice ubija hrvatske žrtve po drugi put. Zar su nevine hrvatske djevojke od kojih su ostale pletenice u Barbarinome rovu zaslužile da ih jedan moralni monstrum Hrvoje Klasić po drugi put ubija, sada u neovisnoj Hrvatskoj.

Hrvoje Klasić jedan je od ovodobnih neokomunističkih terminatora kakvima su preplavljena ljevičarska glasila. Pogledajte novinska izdanja Hanza grupe. Vlasnik im je tobožnji Hrvat, Marijan Hanžeković, jedan od najbogatijih ljudi u Hrvatskoj. Desetak njegovih lovaca na glave ustaša, sličnih kao jaje jajetu, svakodnevno, kao da su u 1945. godini, sotoniziraju i dehumaniziraju hrvatski narod. Luđaka uvijek ima u svim sferama, ali ja se uvijek pitam tko je taj čovjek, njihov gazda, Marijan Hanžeković? Je li imao oca, je li imao majku, ima li djecu, je li ga ikad itko volio, voli li on ikoga, ili mu je emocionalna insuficijencija pojela svaki smisao za dobrotu, ljubav i pravednost pa ne priznaje ništa osim prokletoga novca?

Obraćajući se milijunima sunarodnjaka u Jasnoj Gori, davne 1983. papa Karol Wojtila Poljacima je rekao: „Sami odabirete oblik ljubavi koja će odrediti vaš život… Recite mi što volite pa ću vam reći kakav ste čovjek…“ Kakvu to ljubav ima u sebi Hanžeković, ako već nema nimalo nacionalnu, kad dopušta nitkovima bez identiteta da se nabacuju svojim blatom i pljuvačkom na svu nevino prolivenu hrvatsku krv. Njegovi lovci na glave ustaša uporno žele u javnost instalirati grubu laž da su Titovi partizani stvorili Hrvatsku, a hrvatski branitelji 90-ih imali sporednu ulogu njezina očuvanja.

Time žele postići dvije velike koristi: prva je potisnuti zločinačku narav komunističko-partizanskog pokreta, a druga je da bez njih Hrvatske ne bi bilo. Ali u podlozi te podvale je još opskurnije njihovo osporavanje pravo Hrvatskoj na bilo kakvu slobodu i samostalnost, nešto što jugokomunistički baštinici, kao zalog Titove slavne prošlosti, hereditarno prenose s koljena na koljeno nadajući se da će opet kucnuti čas za obračun s ustašama, odnosno Hrvatima.

franjevci

Ustaškome pokretu i NDH ne priznaju niti jednu olakšavajuću okolnost, čak ni onoliko koliko su im priznavali Franjo Tuđman i kardinal Alojzije Stepinca, a teška srca i bez ikakvih emocija spomenu se Domovinskoga rata, vrlom kurtoazno ako ga već ne mogu izbjeći. Njima su jednaki fašisti i pripadnici i simpatizeri ustaša i NDH kao i pripadnici i simpatizeri Domovinskoga rata.

U svojoj izvrnutoj inačici povijesti, na svijetloj strani povijesti vide samo i jedino sebe pa tako danas u Hrvatskoj umjesto lustriranih društvenih relikata, koji bi u zreloj demokraciji i pravnoj državi do kraja života okajavali svoje služenje zlu, imamo još sumanutije aveti i njihove epigone s kojih se cijedi krv i koji bi danas s još većom strašću ubijali iste „fašiste“, hrvatske žene, djecu, djevojke…

Tako je danas u Hrvatskoj kriminalizirana ustaška ideja i san o samostalnoj hrvatskoj državi, a legalizirana partizansko-komunistička ideja da će Sava prije poteći uzvodno nego što Hrvati dobiju svoju državu, zato se danas u Hrvatskoj progoni pozdrav „Za dom spremni“ pod kojim se branio Vukovar, a slavi se zvijezda petokraka po kojom je Vukovar rušen i ubijan.

Zato je danas moguće da profesori poput Klasića nema potrebu zašutjeti na spomen djevojačkih pletenica iz Barbarina rova ili na surovu smrt 660 svećenika, nego opravdavaju zločin riječima da su bili u ustašama, dakle da su to i zaslužile žrtve. Takvim alibijem Klasić zapravo, metaforički gledano, oblizuje krvavu oštricu noža s kojom su njegovi ideološki preci klali te djevojke i mlade svećenike prije 70 godina.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Zašto bismo zaboravili da Slovenija laže, a da je Srbija bila agresor

Objavljeno

na

Objavio

Teško je dokazati da Hrvatska proizvodi nemir i agresiju na susjede. Ali lako je dokazati da svi oni nastoje prisvojiti nešto od Hrvatske

To da nas u isto vrijeme pritišću i iz Slovenije i iz Srbije nije za Hrvatsku nikakva novost.

Bilo je i gorih tajminga, primjerice usred Domovinskog rata kada je trećina teritorija bila okupirana od pobunjenih Srba i postrojbi iz Srbije, a slovenski je parlament donio odluku da je cijeli Piranski zaljev njihov, piše Davor Ivanković / Večernji list

Hrvatska nije kapitulirala ni u tim uvjetima pa začuđuje što u službenoj Ljubljani i Beogradu misle da bi mogla kapitulirati danas. Slovenija Hrvatsku sada pritišće zato što ne prihvaća pravorijek međunarodne arbitraže o zaljevu, a srpski predsjednik Aleksandar Vučić traži da promijenimo tekst novog zakona o hrvatskim braniteljima u kojemu se Srbija spominje kao agresor. I Slovenija i Srbija traže da se prepustimo zaboravu.

Slovenija bi željela da zaboravimo da je izravno sudjelovala u kompromitaciji, kriminalizaciji, pravosudnoj korupciji članova međunarodnog suda u Haagu, a Vučića bi zadovoljilo kada bi Hrvatska pristala na teoriju da se zbivao građanski rat, a da su kolone tenkova iz Beograda u Vukovar prenijele tek cvijeće kojim su ih zasipali dok su polazili za Vukovar.

U pritiscima na Hrvatsku i jedni i drugi, a takvu taktiku rabe i ostali hrvatski susjedi, koriste teze koje sugeriraju da je Hrvatska “troublemaker”, da ona proizvodi nemir na inače “skladnom” jugoistoku Europe. To što Hrvatska trenutačno ima aktivirane sporove s gotovo svim svojim susjedima naravno da automatski ne znači da je ona i proizvođač nemira.

Vrlo bi teško bilo dokazati da Hrvatska provodi agresiju na Sloveniju, Srbiju, BiH, Mađarsku. Ali je lako dokazati da sve spomenute zemlje očekuju da će u njihovo vlasništvo prijeći nešto na što Hrvatska polaže pravo. Slovenija, Srbija, BiH, čak i Crna Gora od Hrvatske traže teritorijalne ustupke, a Mađarska gospodarske. I dok su hrvatske službene politike diplomatski pristojne, sve biva u redu. No kada Hrvatska javno brani svoj stav, nastaju problemi.

Tako je slovenska politika u potpunom šoku nakon što je jedan hrvatski premijer, Andrej Plenković, na godišnjem zasjedanju UN-a u New Yorku pred cijelim svijetom nastupio apsolutno suverenistički i objasnio da nije problem Hrvatska jer ne prihvaća međunarodnu arbitražu, nego je problem što je Slovenija kompromitirala instituciju međunarodnog prava te bi pristajanje na odluku takve institucije značilo da RH podupire pravosudnu korupciju i laž. Hrvatska javnost, dakle, ne mora biti zabrinuta što je premijer istupio suverenistički, ali treba biti što u svojim reakcijama predstavnici oporbe pokazuju sav jad oporbene scene.

Umjesto da zdušno podrže Plenkovićev istup u UN-u, kao što su svojedobno podupirali one Zorana Milanovića, Bernardić i Petrov pričaju kako premijer laže i mulja, a Pusićeva da je istup u UN-u skandalozan (?). A nevjerojatno je da ne reagiraju na Vučića i ne podsjete ga da nema nikakvih prava utjecati na to kakvi će se zakoni donositi u RH.

No nakon što mu je mali Riječanin Tino već održao lekciju, Vučića možda i ne bi trebalo jače doživljavati. Milorad Pupovac ima pak pravo tražiti intervencije u taj zakon, koji mu se ne sviđa i slaže se s Vučićem da bi Srbima u Hrvatskoj teško pao. No nije dovoljno jasan kad kaže da se zakonom vraća na “ratnu propagandu”.

U zakonu piše da su agresiju izvršile Srbija, Crna Gora, JNA, paravojska iz BiH, uz pomoć velikog broja pripadnika srpske nacionalne manjine u RH zadojenih velikosrpstvom. Što je tu točno ratna propaganda? S obzirom na značajan broj Srba koji su u ratu branili Hrvatsku, bilo bi vjerojatno korektnije da zakonodavac umjesto “velikog broja” stavi “dio” ili “pobunjeni Srbi”.

Vučić već najavljuje da će na ovaj zakon, ne promijeni li se, uzvratiti jednako, što znači da će se vraćati na 1941. Od kuda je pak agresija stizala, njemu je poznato i osobno jer je dokumentirano kako po Hrvatskoj objašnjava Srbima koje su im to nove granice, ali će mu teže biti uzvratiti tezom da su Hrvati izvršili agresiju na Kruševac i da su “stvarno” bombardirali Čačak…

Slaven Letica: Vesna Pusić u koži – ili kožuhu – slovenskog premijera Mira Cerara

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Što Stjepan Mesić i Budimir Lončar znaju o aktivnostima OSA-e BiH u Republici Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Ljevičari diljem svijeta su cijelo 20. stoljeće uprezali svoje ograničene mentalne i kognitivne snage kako bi pojam “nacionalizam” zadobio nekakvo “negativno” ili politički i društveno neprihvatljivo značenje. Zaista, ne treba posebno objašnjavati što se događalo u Jugoslaviji onomu tko je bio etiketiran kao “nacionalist”, kao ni što se događa kad danas nekoga “liberalni” mediji proglase “nacionalistom”.

Međutim, licemjerje, neobrazovanost i nepismenost ne poznaju samosvijesti ni samokritike.

U nas je jugoslavenski nacionalizam potisnuo i proganjao sve ostale nacionalizme kao što suvremeni liberalizam sve svoje neistomišljenike i protivnike proglašava – fašistima i/ili nacionalistima.

Nažalost, pseudonacionalizmi kao što su sveslavenstvo i jugoslavenstvo preživješe raspad kako SSSR-a tako i SFRJ-a, te se iznova javljaju, ovoga puta u izmijenjenom obliku pod imenima europejstva, balkanizma ili nadnacionalnih regionizama, piše Josip Gajski/Hrsvijet.net

Svaki od tih “izama” je u pravilu najčešće tek zavjesa iza koje se krije interes; nacionalni, geopolitički ili ini, ali uvijek svediv na financijski interes. Ipak, najneutemeljeniji, najviše “veštački”, rekli bi prekodrinci, odnosno najbizarniji pseudonacionalizam suvremenog doba jest onaj islamski, odnosno muslimanski. Koju god vjeroispovijest pogledamo na kugli zemaljskoj, vidimo “razdor”, odnosno podjele među katolicima, pravoslavcima, protestantima, hindusima, budistima. U biti, vidimo “zajedništvo” koje nema nadnacionalne (antinacionalne) pretenzije, za razliku od muslimana (preko 85% sunita) koji se poistovjećuju i povezuju diljem svijeta.

Identitet se u svih muslimana ne nalazi u naciji, nego njegovoj vjeri; bez nje, on (p)ostaje ništa. Promotrimo li stanje na bliskom istoku, vidimo razne arapske (!) države u međunarodnopravnom smislu i njihove državljane, ali ne vidimo narode, odnosno etnos. Ne postoje Sirijci, Libanonci, Iračani, Jordanci; postoje Arapi, odnosno Muslimani, kojima je u širem smislu svejedno kako se njihova država zove i dokle seže, dok se god nalazi unutar granica nekog od povijesnih kalifata.

Ovo je važno znati zbog stanja u susjednoj BiH. U određenom smislu, Bosna i Hercegovina od 1945. godine je jedina jugoslavenska zemlja u kojoj žive, u pravom smislu, Jugoslaveni. S jedne strane imamo Hrvate, s druge Srbe, koji se nikad u potpunosti nisu izjašnjavali Jugoslavenima, no što je s trećim “narodom”? Mi ćemo za Bošnjake tvrditi da su to Hrvati koji su prešli na islam; Srbi će tvrditi da su to, pak, Srbi koji su prihvatili islam, a ovi se treći odbijaju izjasniti kao pripadnici dvaju spomenutih naroda – i zato su u najvećoj mjeri postali Jugoslaveni – mogli su prihvatiti nepostojeću narodnosti jer sami svoju nisu imali.

Popis stanovništva iz 1953. godine u BiH nije dopuštao narodnost Muslimana, stoga imamo brojku 891.800 (31.32%) Jugoslavena. Na sljedećem popisu iz 1961. godine, kad je ta narodnost dopuštena, imamo 842.248. (25.29%) Muslimana. Štovatelji, apologeti i nasljednici Josipa Broza nisu nikad shvatili zašto je u pokretu “Nesvrstanih” bilo toliko arapskih zemalja, kao ni zašto je Jugoslavija imala “dobre” veze s Arapima, zašto su šeici i arapski dužnosnici hodočastili u Beograd i trpili polupismenog Broza. No, brojke govore same za sebe; pokret “Nesvrstanih” je prvu značajnu konferenciju imao 1961. godine. Usporedimo li broj Muslimana iz popisa stanovništva iz 1961. s onim iz 1971. vidimo rast za 640.182. Dakle, u jedno desetljeće je broj Muslimana porastao za više od pola milijuna ljudi! Vidimo da su Arapi već onda počeli sa svojim strateškim prodorom u BiH, a današnja militantna islamizacija Bosne i Hercegovine nije ništa drugo do li realizacija dugo pripremanog plana.

U jugoistočnoj Europi postoji enklava s gotovo 2 milijuna registriranih (!) muslimana koji svoj identitet vežu isključivo uz svoju vjeru, bez koje, zapravo, ne postoje. Hrvati su Hrvati, bili oni katolici, pravoslavci, agnostici, ateisti i t.d., a jesmo li ikada čuli za Muslimana agnostika ili ateista? Nismo i ne ćemo, jer bi to bilo nešto poput okruglog kvadrata.

Danas se diljem Zapada koristi izraz “moderate muslim”, odnosno umjereni ili progresivni musliman, za razliku od muslimanskih fundamentalista (terorista). Međutim, opet u samom pojmu imamo sve rečeno – fundamentalizam – dakle fundament, ono što je u temelju, jezgra, počelo – islam je (u temelju) najopasniji suvremeni pseudonacionalizam.

Upravo na tom tragu treme tumačiti i navode pisma reis-a Kavazovića, upućenog kardinalu Bozaniću, koji nerješena nacionalna pitanja u BiH pokušava staviti u kontekst religijskih.

II.

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu, izdaje publikacije te vrši nekakvu medijsko-političku (projugoslavensku) ulogu.

Svakom upućenijem je jasno o čemu se radi kad je počasni predsjednik IFIMES-a Stjepan Mesić, a predsjednik savjetodavnog odbora Budimir Lončar. Zanimljivo je, pak, što su predsjednici IFIMES-aZijad Bećirović i Bakhtyar Aljaf (rođen u Iraku). Također, o izvrsnoj međunarodnoj umreženosti govori i činjenica da je predsjednik vijeća IFIMES-a Craig T. Smith, bivši politički ravnatelj Bijele kuće u Clintonovoj administraciji, ali i direktorica za euro-mediteransku diplomaciju i međukulturalne odnose njezino visočanstvo nadvojvotkinja Austrije i toskanska princeza Camilla Habsburg-Lothringen.

Vrlo je zanimljivo što je 16. rujna 2017. godine objavljena opsežna „analiza“ odnosno projugoslavenski, a kako se ispostavlja, promuslimanski pamflet „Grabar-Kitarović i Vučić u zajedničkoj misiji (de)stabilizacije regije“.

Na podmukao se način u tom pamfletu izjednačava djelovanje Predsjednice RH te srbijanskog predsjednika Vučića, pritom insinuirajući politike tih dvaju država spram Hrvata, odnosno Srba u BiH, a protiv muslimana Bakira Izetbegovića: „Analitičari upozoravaju da navedeni procesi kod predsjednice Hrvatske i predsjednika Srbije imaju opasne refleksije i učinke na regionalnu i EU sigurnost i stabilnost. Obje države destabiliziraju BiH na već postavljenoj matrici politika Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića (SPS). Vučić podržavajući separatizam predsjednika entiteta Republika Srpska u Bosni i Hercegovini Milorada Dodika (SNSD) odnosno „novog Radovana Karadžića“, a Grabar-Kitarović podržavajući  Herceg-Bosansku politiku prlićevski (Jadranko Prlić) umivenog Dragana Čovića (HDZBiH), predsjednika HDZBiH i člana Predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda u BiH.“

Najzanimljiviji je zaključak ovog pamfleta, iz kojeg nedvojbeno proizlazi da su bivše jugoslavenske strukture (Mesić, Lončar) itekako umrežene s islamskim interesima, još od razdoblja „Nesvrstanih“ te neviđene muslimanizacije započete 60-ih godina prošlog stoljeća: „Državnim i osmišljenim fabriciranjem dezinformacija i laži o najezdi navodnih džihadista i terorista iz BiH, a paralelno obnavljajući, Washingtonskim sporazumom, ukinutu paradržavu tzv. HR Herceg-Bosnu, Grabar-Kitarović direktno destabilizira regiju, EU i samu Hrvatsku.“

Istaknut ćemo još jednom, da je ovaj pamflet objavljen 16. rujna, dakle samo dva dana prije no što je „Nacional“ objavio dokumente koji potvrđuju da agenti Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA BiH) prisluškuju, prate i tajno nadziru hrvatske političare i poduzetnike. Upravo je glede bošnjačke obavještajne službe napisano: „Analitičari upozoravaju da su upravo obavještajno-sigurnosne agencije iz BiH odigrale i igraju najveću ulogu u prevenciji i sprečavanju bilo kakvih incidenata i na području Republike Hrvatske, posebno  u tijeku turističke sezone, što uključuje i zaustavljanje lažnih dezinformacija o potencijalnim metama terorista na području Hrvatske. Ukoliko bi se  na isti način u javnim nastupima ponašali dužnosnici iz BiH prema Hrvatskoj, kao što se ponaša Grabar-Kitarović prema BiH, a da pritom zloupotrebljavaju vladine sigurnosno-obavještajne agencije, pozicija Hrvatske kao jedne od najsigurnijih svjetskih turističkih destinacija bi bila sasvim sigurno ugrožena.“

Dakle, osim što se (ne)izravno zaprijetilo RH i njezinim građanima, pokušalo se, koliko je moguće, preventivno sanirati štetu koja će nastati nakon objave dokumenata u „Nacionalu“. Kad su već jako zabrinuti za hrvatski turizam, ne treba isključiti ni ulogu bosanskog parasustava, o kome je pisao Nacional, u brojnim požarima kakvima smo svjedočili posljednjih tjedana.

Uzmemo li u obzir da su bivša dva jugoslavenska dužnosnika (Stjepan Mesić i Budimir Lončar) vrlo bliska tom institutu, bilo bi razumno pretpostaviti da i oni imaju neka saznanja o bošnjačkim obavještajcima i prisluškivanju hrvatskih političara i gospodarstvenika, čime bi se trebala pozabaviti i naša SOA.

Zaključno, radikalizacija Muslimana u BiH predstavlja konačni krah i propast ideje jugoslavenstva, zbog čega su možda mnogi toliko skloni unitarnoj BiH, jer je to Jugoslavija nakon Jugoslavije, međutim, kao i svaka Jugoslavija u povijesti – nefunkcionalna i neodrživa. S druge strane, trebalo bi istražiti koliko se na islamizaciji BiH radilo tijekom druge polovice 20. stoljeća, za vrijeme i nakon raspada bivše države. Beograd je do ’90-te godine bio terorističko središte Europe i sjedište PLO-a te svih muslimanskih terorističkih organizacija, a danas je to Sarajevo, što ne može biti slučajnost, budući su ostali isti ljudi i iste strukture. Trebalo bi ih, prije nego odu Bogu na ispovijed, nešto o tomu – priupitati.

Josip Gajski/Hrsvijet.net

facebook komentari

Nastavi čitati