Pratite nas

Intervju

Marijini obroci: U pet godina Hrvati su otvorili 10 školskih kuhinja i svaki dan hrane 10 000 djece

Objavljeno

na

Povodom pete obljetnice djelovanja Marijinih oborka Hrvatske, humanitarne organizacije kojoj je vizija dati barem jedan obrok dnevno gladnom djetetu u školi te tako iskorijeniti glad u svijetu, razgovarali smo s Renatom Planinić, predsjednicom Marijinih obroka Hrvatske.

Uvijek je ispočetka zanimljivo čuti priču kako su nastali Marijini obroci, jer se veže uz nama dobro poznate krajeve, pa molim vas podsjetimo čitatelje kako je Magnus MacFarlane-Barrow s bratom Fergusom započeo humanitarno djelovanje u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini?

Istina, projekt Mary’s Meals izrastao je iz humanitarnog djelovanja koje je 1992. godine započeo Škot Magnus MacFarlane- Barrow sa svojim bratom. Jednu večer su pijuckajući pivo u pubu gledali na televiziji kako bukti rat u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj te odlučili da moraju nešto učiniti za te ljude koji teško stradavaju i pate. Uskoro su kamionom dovezli pomoć koju su prikupili razni ljudi u njihovom domu. Magnus je to mislio učiniti jednokratno, no pomoć je i dalje pristizala od dobrih ljudi pa je on odlučio prestati raditi kao uzgajivač riba i osnovao je humanitarnu organizaciju koja je nakon deset godina prerasla u veliki međunarodni projekt Mary’s Meals. Hrvatska je, dakle, u počecima bila primateljica pomoći, a prije pet godina grupa prijatelja osnovala je Marijine obroke u Hrvatskoj te se tako povećao krug zemalja darivateljica Marijinih obroka.

Nakon ovog se postavlja pitanje zar u Hrvatskoj i BiH (osim onih 25 djece koje hranite u ustanovama s poteškoćama u učenju i posebnim potrebama u Bi H) u proteklih 22 godine više nije trebala pomoć?

Pomoć je potrebna na raznim poljima i u Hrvataskoj i drugdje, no naša je misija usmjerena na djecu koja žive u nerazvijenim zajednicama u kojima vlada glad. Za njih smo svi na svijetu odgovorni, jer hrane ima dovoljno za sve. Marijini obroci znadu imati i izvanredne hitne pozive u pomoć kada su u pitanju neke prirodne katastrofe i slično. To su učinili nedavno uslijed katastrofalnih poplava u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji. Ipak, siromaštvo koje vlada u Hrvatskoj, pa i u BiH drukčija je vrsta siromaštva. Svaki čovjek naravno, ako može, dužan je pomoći ljudima u svojoj zajednici. No, ovo je jedan korak dalje za ljude koji žive potpuno drukčiji život od onoga koji možemo bilo gdje kod nas vidjeti. I to ljudi u Hrvatskoj razumiju, a dokaz tome je ovih 5 godina djelovanja Marijinih obroka i 10 000 djece koje hrvatski podupiratelji hrane u najsiromašnijim zajednicama svijeta gdje ljudi žive ispod međunarodne granice siromaštva. Marijini obroci daju se djeci u školi u zemljama svijeta gdje ona svakodnevno umiru od gladi ili bolesti izazvanih glađu. Ta djeca i njihove obitelji žive u kućama na vodi ili kućama napravljenim od zemlje, bez pitke vode, bez struje, bez sanitarnih čvorova i kanalizacije, to su dakle nerazvijene zemlje u kojima djeca rade teške poslove da bi eventualno dobila jedan obrok u danu, jer kod kuće često nemaju ništa za jesti, a hranu im nema ni tko drugi dati jer većina živi tako. Ljudi u tim zajednicama obolijevaju zbog neotpornosti od bolesti poput malarije, žute groznice i slično. Djevojčice vrlo rano ostaju trudne i imaju svoju vlastitu djecu dok su još djeca. Obitelji su velike, a često svi žive u istoj prostoriji. Trenutno je oko 300 milijuna kronično gladne djece na svijetu, a 57 milijuna ih ne ide u školu. To su djeca za koje se brinu Marijini obroci.

Što u Africi i zemljama u kojima Marijini obroci hrane djecu znači biti gladan?

marijini obroci 2

To znači stalno gledati u oči bolesti i biti blizu smrti. Gladan čovjek ne može funkcionirati. Većini djece koja primaju Marijine obroke to je ujedno i jedini obrok u danu koji im omogućava da prežive, ali obrokom ih se ujedno privlači u školu da steknu barem elementarno obrazovanje koje se kod njih sastoji u učenju osnovnih životnih vještina, kako bi jednog dana mogli pomoći sebi i svojim obiteljima te dugoročno gledajući postati također graditelji svoje uže i šire zajednice. Obrok uglavnom čini kukuruzna kaša koja je tu i tamo obogaćena umakom od zelja ili malo mesa ili ribe, ovisno o tome o kojoj zemlji se radi budući da se hrana kupuje lokalno i u programu sudjeluju lokalni volonteri kako bi se potaknuo razvoj cjelokupne zajednice.

Ima li ebole na tim područjima gdje Mary’s Meals prehranjuje djecu?

Ebole nažalost ima u Liberiji gdje školska godina još uvijek nije započela upravo radi epidemije ebole koja je već uzela dosta života. Volonteri Marijinih obroka tamo usko surađuju s drugim humanitarnim organizacijama i liberijskim vlastima, a svoje snage i novčana sredstva su usmjerili na prehranu djece u njihovim domovima te davanje savjeta za sprječavanje zaraze. Dakle, hrana se dostavlja obiteljima kući, a isto tako i pacijentima zaraženima ovim smrtonosnim virusom u nadi da će dio njih uspjeti preživjeti. Zahvaljujući podupirateljima Marijinih obroka oko 80 000 ljudi u Liberiji svaki dan dobiva hranu. U Liberiji Marijini obroci Hrvatske zahvaljujući volonterima iz Osijeka i drugih mjesta u Slavoniji sponzoriraju školsku kuhinju Gospa Osječka te volonterima iz Grada Karlovca i Karlovačke županije školsku kuhinju Žabica. U njima se sveukupno hrani više od 500 djece.

Kolika je brojka djece koju cjelokupna organizacija Mary’s Meals svakodnevno hrani, a za koliki dio je zaslužna dobrota i velikodušnost Hrvata?

Marijini obroci trenutno hrane više od 920 000 najsiromašnije djece svijeta u školi i postojanim se korakom približavaju milijuntom djetetu! Zahvaljujući dobroti podupiratelja iz Hrvatske više od 10 000 djece svaki dan tijekom cijele školske godine primi obrok u školi.

U kojim zemljama i u koliko škola djeluju Marijini Obroci Hrvatska?

Deset je školskih kuhinja. Većina njih kompletno je sagrađena iIi opremljena zahvaljujući hrvatskim podupirateljima. Jedna je u Ekvadoru, dvije su u Liberiji, četiri su u Malaviju i tri su u Beninu. Naši podupiratelji dokazuju da ljubav i dobrota ne poznaju granice.

Kojim tempom je u ovih 5 godina rasla brojka djece koju prehranjuje Hrvatska?

Krenuli smo s dvjestotinjak djece, a nakon pet godina došli do više od 10 000. Svake godine prosječno su otvorene dvije školske kuhinje, a kada se u školama otvore školske kuhinje, broj djece koja pohađaju školu obično naraste svake godine za desetak posto, a uspješnost učenika za 20 – 30 %, jer se mogu bolje usredotočiti na učenje i redovito dolaze u školu zato što roditelji znaju da ih tu čeka obrok! Kako roditelji i učitelji znaju reći: “Djeca čak vole ići u školu!”

Koliko su potrebu prehrane djece u Africi osvjestile hrvatske misionarke u Beninu, ali i beninski svećenik Odilon u Hrvatskoj kojeg su prvo zavoljeli Varaždinci, a zatim i Zagrepčani?

Svi hrvatski misionari imaju veliku ulogu u osvješćivanju i približavanju problema u zajednicama koje susreću kada odu u misije. Marijini obroci su se konkretno povezali s Beninom preko svećenika Odilona Singboa, Beninca koji je došao na školovanje u Hrvatsku prije osam godina i trenutno je na službi u Zagrebu. Prije je bio u Varaždinu, a kako bi mu iskazali zahvalnost za njegovu dobrotu, Varaždinci su odlučili učiniti nešto za njegov rodni siromašni Benin. Saznali su za Marijine obroke i kako djeluju te odlučili prikupiti novac za gradnju jedne školske kuhinje u školi u njegovom selu. U Beninu inače već preko 25 godina djeluju hrvatske misionarke Marijine sestre od čudotvorne medaljice koje su nam puno pomogle u povezivanju s lokalnim volonterima budući da je na mjestu davanja pomoći uvijek potreban povjerljiv partner koji dobro poznaje običaje i mentalitet dotičnih ljudi i treba organizirati da se stvari dobro odvijaju na terenu. Obično sve krene jednim susretom, razgovorom i stvar se razvije. Danas u Beninu, osim varaždinske, imamo još dvije kuhinje Marijinih obroka, jednu na sjeveru Benina, sagrađena dobrotom jedne zagrebačke obitelji i jednu na jugu koja je nedavno započela s radom, a nosi ime Dalmacija, Hrvatska!

Petoljetku zapravo slavite tom novom školskom kuhinjom. Kako to da ona nosi ime Dalmacija, Hrvatska?

Ovu petoljetku slavimo s dvije nove kuhinje: kuhinjom u Beninu koja je sagrađena dobrotom podupiratelja iz čitave Dalmacije koji se ujedno brinu i za 650 djece koja se tamo hrane i još jednom školskom kuhinjom u Malaviju koja je sagrađena zahvaljujući OŠ Ante Kovačić iz Zagreba. Prošlu školsku godinu ova škola uvrstila je Marijine obroke u humanitarne projekte svoje škole i kroz različite zajedničke aktivnosti učenika, učitelja i roditelja odnosno cijele škole prikupila 60 000 kuna kako bi sagradila svoju školsku kuhinju. U njoj se od ove školske godine hrani 750 djece. Inače se sve više škola uključuje na razne načine u ovaj projekt, organiziraju sajmove, projekcije našeg dokumentarca Dijete 31 – priča o Marijinim obrocima, daju rješenja za naš promidžbeni materijal i slično, a mnoge su se škole u Marijine obroke uključile sudjelovanjem u projektu Ruksak 2011. godine kada je po hrvatskim školama prikupljeno 4200 rabljenih školskih torbi s osnovnim higijenskim i školskim potrepštinama i otpremljeno i darovano djeci u našim školskim kuhinjama u Malaviju za Božić. Nadamo se da ćemo uskoro ponovno moći provesti ovaj naš sekundarni projekt koji zahtijeva iznimno veliku logistiku i novčana sredstva za transport pa ga ne možemo često provoditi.

Što je Vas osobno najviše ganulo tijekom ovih 5 godina humanitarnog djelovanja ?

Najviše me ganuo susret, susret s djecom u Beninu prije nekoliko godina i njihovim očima punim nade i radošću oko malih stvari te susret s ljudima među kojima mnogi unatoč svim teškoćama daju od dijela koji im nije višak. Rekla bih radost darivanja i primanja! Ta povezanost ljudi, hod ususret jedni drugima, to je divno!

Važno je naglasiti da su za funkcioniranje Marijinih obroka zaslužni isključivo volonteri, među kojima ste Vi i Vaši prijatelji začetnici ovog projekta u Hrvatskoj – kolika je danas ta brojka volontera Marijinih obroka u Hrvatskoj i koje su sve njihove aktivnosti?

Bez mnogih zajedničkih djela ljubavi ne bi postojali ni Marijini obroci. Volonteri su zaista duša Marijinih obroka na mjestima primanja pomoći i na mjestima prikupljanja pomoći. Hrvatski volonteri uz sve svoje životne obaveze, obitelj, posao, razne teškoće, pomoć u svojoj zajednici, služe i ovoj široj zajednici i daruju za Marijine obroke svoje vrijeme, sposobnosti, novac, a vjernici i molitvu i druge aktivnosti za Marijine obroke. Mi vjerujemo u dobrotu ljudi i da svaki čovjek na neki način može doprinijeti ovom cilju bez obzira na rasu, vjeru, spol, način života, dob, invaliditet ili neke druge karakteristike i pomoći da se nahrani svako gladno dijete. Volonteri šire vijesto Marijinim obrocima u svojoj okolini, obitelji, prijateljima, na svom radnom mjestu, organiziraju aktivnosti poput štandova, projekcije filma, koncerata i slično. Drže kratke prezentacije o Marijinim obrocima u vrtićima, školama, fakultetima, crkvama, dijele promidžbeni materijal, sudjeluju u okviru raznih manifestacija, sajmova i drugih događanja. Što se već dovinu, a da je u duhu Marijinih obroka! Jednostavno, postojano i nenametljivo. Teško mi je reći broj volontera jer njih ima posvuda, znanih nam i neznanih, i svatko tko nešto učini za Marijine obroke u neku ruku je volonter. Sigurno je pedesetak postojano aktivnih volontera, a podupiratelja nekoliko tisuća.

Mislite li da uz toliku poplavu humanitarnih udruga – što je sasvim pohvalno za malu Hrvatsku – ima šanse da projekt Marijinih obroka i dalje raste?

Vjerujem da dobro uvijek raste, na ovaj ili onaj način. Kada se uzmu u obzir sve školske kuhinje Marijinih obroka, prosječno 120 kuna trenutno je potrebno da bi se nahranilo jedno gladno dijete svaki dan tijekom cijele školske godine. Već sa 60 lipa ili jednom kunom nahranit ćete gladno dijete u jednom danu. Mislim da to većini u Hrvtaskoj nije nedostižno, a Marijini obroci se obvezuju da će od svake kune barem 93 lipe doći do djeteta, a po mogućnosti i više. Dakle, moguće troškove za organizaciju i promidžbeni materijal držimo na minimumu. Prošle godine 2 %. Naši donatori su većinom pojedinci s manjim donacijama, a među njima ima, kako sam već rekla, i onih koji teško žive u Hrvtaskoj, čak i dosta umirovljenika.

Kakvi su vam planovi za sljedećih 5 godina?

Kaže se: Čovjek snuje, a Bog određuje. Plan je hraniti postojano dokle to bude potrebno svu djecu u školskim kuhinjama hrvatskih podupiratelja i osnovati još koju školsku kuhinju, svakako razviti još više dobru mrežu volontera i ostvariti neke kreativne nove projekte Marijinih obroka vezane za škole i poduzetnike odnosno obrtnike. Možda se nađe i neki izvođač koji će snimiti pjesmu za Marijine obroke! Ideja sigurno neće nedostajati, a ja vjerujem ni darovatelja!

Što na Marijine obroke Hrvatske kaže osnivač međunarodnog projekta Magnus – ističe li se ikako rad Hrvatske među 9 i budimo realni najmanjom zemljom u Mary’s Meals-u?

Svaka zemlja davateljica pomoći trudi se na svoj način. Hrvatska jest mala i nema zavidni standard kao neke druge zemlje, no ima puno dobrih ljudi čija zajednička dobra djela nas dovode do ostvarenja postavljenih ciljeva. Svi u Marijinim obrocima zadovoljni su dobrim plodovima. Neka samo i dalje trud bude postojan i dobro će nadoći. Ja sve ljude dobre volje pozivam da budu dio Marijinih obroka 4. prosinca u 19:30 u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu na proslavi 5. godišnjice djelovanja Marijinih obroka Hrvatske. Tamo ćete moći upoznati naše volontere koji će vas s voditeljicom Sanjom Doležal i folklornim ansamblom SKUD-a I. G. Kovačić provesti kroz školske kuhinje Marijinih obroka, a u programu sudjeluje i hrvtaski glasnik našeg dokumentarca “Dijete 31″ Mladen Bodalec. Sigurna sam da svi zajedno možemo nahraniti sljedeće dijete koje čeka Marijine obroke.

Čestitamo i sretno dalje!

Svi koji žele više znati o Mary’s Meals rješenju prehranjivanja gladne djece diljem svijete najbolje da pogledaju film Child 31  te posjete stranice www.marysmeals.hr i marysmeals.org  ili dođu 4.12. u NSK i uživo saznaju sve što ih zanima o ovoj humanitarnoj udruzi.

Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Intervju

Grčić je, zanemarujući struku, pripremao i ugovarao EU projekte daleko ispod potrebne razine!

Objavljeno

na

Objavio

Potpredsjednica HDZ-a i eurozastupnica Ivana Maletić dala je opširan intervju za Slobodnu Dalmaciju. Intervju koji je vodio urednik SD-ova tjednog priloga „Spektar“ Hrvoje Prnjak, prenosimo u cijelosti:

Koliko možemo biti zadovoljni dosadašnjim povlačenjem EU sredstava? Znam da je pitanje slojevito, no kakva bi bila vaša generalna ocjena?

Za brzo i uspješno korištenje EU fondova neophodno je pojednostavniti procedure, pomoći krajnjim korisnicima u pripremi i sufinanciranju, ubrzati ugovaranje, prilagoditi kriterije potrebama korisnika. Posebno je važno uložiti znatna sredstva u pripremu projekata i otkloniti osnovne prepreke, a to su neriješeni imovinsko-pravni odnosi, presporo sudstvo i dugotrajni postupci dobivanja rješenja, odgovora i potvrda državne uprave. Te prepreke ne usporavaju samo korištenje EU fondova, nego i provedbu svih ostalih projekata financiranih iz drugih izvora te tako smanjuju razinu investicija i razvojni potencijal Hrvatske. Na svim ovim preduvjetima se dugo nije radilo, Vlada je počela otklanjati prepreke, ali rezultati se ne mogu vidjeti odmah. U 2018. ćemo moći sagledati ozbiljnije rezultate Vlade i novo stanje u provedbi.

Nekidan je bivši potpredsjednik Vlade Branko Grčić izjavio da je u njegovo vrijeme iskorištenost EU sredstava bila na 87 posto, kritizirao je Vladu za usporavanje korištenja EU fondova i zapitao gdje ste sad Vi da na to upozorite. Što kažete na to?

Bivšem potpredsjedniku Vlade Grčiću nikako ne idu brojke i postoci. Može sad otvoriti stranice Europske komisije i vidjet će da je čak i u ovom trenutku iskorištenost EU fondova iz razdoblja 2007.-2013. ispod postotka o kojem on govori i iznosi 80 posto. Ako govori o ugovorenosti, upravo tu i je problem i na to sam ga upozoravala. Ugovorenost je trebala biti znatno iznad 100 posto da bismo imali šansu uspješno koristiti sredstva. Vlada radi punom parom i popravlja nepopravljivo, godine su iza, projekti se nisu pripremali i ugovarali na razini na kojoj su trebali. Kako sam i rekla, u 2018. ćemo moći dati prve ocjene uspješnosti rada ove Vlade.

Nema dugo, Vlada je odobrila zapošljavanje upravo kadrova koji bi se bavili EU natječajima i povlačenjem sredstava. Navodno je problem i prelazak državnih službenika koji znaju raditi taj posao u privatni sektor, odnosno, u susjedne zemlje koje „barataju“ pretpristupnim fondovima. Jesmo li zakasnili s tom kadrovskom „obnovom“?

Ljudi su jedan od glavnih preduvjeta uspješnog korištenja EU fondova. Konačno smo dobili Vladu koja je to prepoznala i pokrenula zapošljavanje. Plaće tih ljudi se većim dijelom financiraju iz EU fondova, tako da zaista dosadašnja zanemarivanja izgradnje kapaciteta za korištenje EU fondova nisu imala opravdanje. Pred Vladom je sad uvođenje sustavnih edukacija, testiranja i praćenja kvalitete rada zaposlenih jer nas greške mogu skupo stajati. Nikad nije kasno za kadrovsku obnovu i promjenu u pozitivnom smislu, ali obnova tek tijekom 2016. i 2017. odražava se na brzinu provedbe i razinu iskorištenosti sredstava. Kadrovski smo trebali biti ojačani i spremni još 2013. godine.

Kako se što bolje pozicionirati kad je riječ o korištenju EU fondova u bliskoj budućnosti, pred nama je novo razdoblje za povlačenje sredstava?

Već sad bismo trebali raditi na strateškim dokumentima za buduće razdoblje i utvrditi u njima što kao država na kojem području, i to geografski i tematski, želimo postići. Odmah pripremati i projekte te novu perspektivu dočekati na način da već u prvoj godini krenemo s implementacijom. Samo tako ćemo se moći dobro pozicionirati u novom proračunu. Na kongresu Europske pučke stranke održanom na Malti izborili smo se da u dokument EPP-a „Europa osigurava našu budućnost“ uđe amandman kojim se traži da kohezijska politika ostane proporcionalno jednako zastupljena u EU proračunu kao u sadašnjem razdoblju i to je važna politička poruka Europskoj komisiji.

Dosta toga se promijenilo otkako smo se pridružili EU-u; od krimske krize, sankcija Rusiji, odnosno, EU-u od strane Rusije, suočili smo se s izbjegličkim valom iz Sirije i drugih zemalja, tu je i teroristička opasnost koja je postala europska realnost… Koliko se to sve odrazilo na funkcionalnost samog EU-a, odnosno, ideju snažne Unije?

Zaista je ovo vrlo turbulentno razdoblje u kojem se nalazi Europa i cijeli svijet. Odgovor Unije cijelo vrijeme je stabilnost, sigurnost, povjerenje, jačanje zajedništva i solidarnost, uz rad na mjerama za ubrzanje gospodarskog rasta. Sve prepreke i krize pojačale su potrebu za jedinstvom. Čak 74 posto ispitanika iz svih država članica smatra da je puno više zajedničkih točaka koje spajaju EU nego onih koje bi razdvajale EU. Građani žele snažnu i stabilnu Europsku uniju.

Kako Hrvatska može biti lider u jugoistočnoj Europi? Koliko je to uopće važno pitanje?

Hrvatska ima najnovije iskustvo procesa pristupanja Europskoj uniji. Sve zemlje kandidatkinje i potencijalne kandidatkinje u jugoistočnoj Europi korištenjem naših znanja i iskustava mogu biti brže u ispunjavanju i dobrom razumijevanju postavljenih kriterija te implementaciji u praksi. S iskustvom u prekograničnoj suradnji i makroregionalnim strategijama možemo se pozicionirati i kao lider i promotor važnih zajedničkih infrastrukturnih i razvojnih projekata – što je predsjednica s Inicijativom tri mora i započela. Naravno ta Inicijativa ima i puno šire značenje i obuhvat. Upravo to je pravi put, istaknuti se kvalitetnim idejama, znanjem i izvrsnošću i tako se pozicionirati kao lider.

Što mislite, kojom dinamikom će se odvijati daljnje širenje EU-a? Tu prije svega mislim na države u našem susjedstvu?

Raduje me što je predsjednik Europske komisije Juncker u svom govoru o stanju Unije u srijedu u Europskom parlamentu istaknuo da će u sljedećem razdoblju broj članica biti sigurno povećan sa 27. Nijedna država u ovom trenutku nije spremna, ali vrata Unije su otvorena, naravno kada se ispune zadani kriteriji. Još je dosta posla pred državama kandidatkinjama i o tome redovno raspravljamo u Europskom parlamentu, ali europska perspektiva je neupitna.

Brexit je, među ostalim, intenzivirao i polemike oko proračunske i općenito financijske budućnosti Unije. EU proračun će sada biti „tanji“ za oko 11 milijardi eura godišnje, ističe se princip štednje, da svaki uloženi euro mora donijeti dodanu vrijednost, kako je to rekao povjerenik Europske komisije za proračun Guenther H. Oettinger. Upravo se vode razgovori o višegodišnjem financijskom okviru, što u našoj javnosti prolazi nekako nezapaženo, ali to nipošto ne znači da je riječ o nevažnom pitanju. Jednom ste kazali da proračun EU-a svakog Europljanina stoji manje od cijene jedne šalice kave dnevno. Što mislite, hoće li se to mijenjati?

Proračun će se sigurno mijenjati. Jedna je mogućnost povećati izvore financiranja, odnosno prihode i doprinose država članica, a druga je smanjiti rashodnu stranu. Puno je izglednije smanjenje rashodne strane, ali i to je problem s obzirom na nove prioritete na razini EU-a, poput zajedničke obrambene politike, koje u budućnosti treba financirati, a jednako su nam važne i dosadašnje politike, poput kohezijske, koja je od posebnog značaja za Hrvatsku. U svom govoru Juncker je istaknuo da će u svibnju 2018. biti predstavljeno kako će budući proračun zadovoljiti sve ambicije i osigurati da možemo ispuniti obećano. Iz ove najave mogli bismo iščitati da će se ipak ići na povećanje doprinosa država članica u proračun, uključivanje novih prioriteta za financiranje, ali i osiguravanje kontinuiteta kohezijske i poljoprivredne politike.

Upozoravali ste kako regulativa u području kohezijske politike treba biti donesena najkasnije do sredine 2019. godine. Što sve to može značiti za Hrvatsku u predstojećem razdoblju, što će biti s datumima provedbe ako regulativa bude kasnila?

Bilo bi jako važno regulativu za novo razdoblje imati već u 2018. kako bi države sve pripreme za korištenje EU fondova završile do početka novog razdoblja i u prvoj godini započele provedbu. S obzirom na Brexit i rasprave koje se vode, teško možemo očekivati regulativu prije 2019., dobro će biti ako je usvojimo u ovom sazivu Komisije i Parlamenta. Upravo zbog toga države članice bi trebale sve pripreme odraditi neovisno o regulativi i nakon donošenja regulative napraviti samo prilagodbe, ako budu potrebne. U protivnom, u novom razdoblju provedba će kasniti i države članice neće uspjeti iskoristiti sredstva EU fondova.

Svako toliko se povede i priča o Europi u „dvije brzine“, u kojoj bi naprednije zemlje napredovale još brže, a zaostalije bi države-članice bile isključene iz nekih procesa? Bi li to oslabilo EU? Vi zastupate koncept jake monetarne i ekonomske unije?

Tako je. Baš sam predala amandmane i u raspravama o ekonomskim politikama za eurozonu, isticala da se eurozona ne može razvijati bez jedinstvenog pristupa državama članicama u i izvan eurozone, usprotivila sam se posebnom proračunu za eurozonu dok u njoj nisu sve države članice. Jako me obradovalo što je predsjednik Juncker u svom govoru istaknuo da vidi jedinstvenu Europu u kojoj će sve članice biti i članice monetarne unije, i bankovne unije i Schengena. Time se sve ove rasprave prekidaju. Nema Europe više brzina, svi ćemo biti jednaki, ravnopravni i solidarni. Državama koje nisu trenutno u monetarnoj uniji pomoći će se instrumentom tehničke pomoći da što prije zadovolje kriterije. Postavio je vrlo ambiciozan rok za ostvarenje ovog cilja – 30. ožujka 2019. To su dobre vijesti za nas u Hrvatskoj.

Koliko je bliska budućnost u kojoj će hrvatsko gospodarstvo biti spremno za uvođenje eura?

Za ulazak u eurozonu postoje dvije vrste kriterija: ekonomski kriterij i pravni kriterij. Jedan od uvjeta pravnog kriterija je da nema monetarnog financiranja, odnosno da Središnja banka ne smije financirati državni proračun. Jedina država koja to poštuje, a da je izvan eurozone, jest Hrvatska. Od ekonomskih kriterija zanimljiv je onaj koji se veže na stabilnost tečaja. Jedine dvije države izvan eurozone koje imaju stabilan tečaj i vode takvu politiku su Bugarska i Hrvatska. S obzirom na to da Hrvatska ispunjava sve uvjete pravnog i veliki dio ekonomskog kriterija, možemo reći da se kao država de facto nalazimo u eurozoni, ali de jure ne i zato nam je važno što prije i formalno postati dio monetarne unije.

Prije ljetne stanke u EP-u, u povodu izglasavanja rezolucije o razvoju ambiciozne industrijske strategije EU-a, ukazali ste da se udio industrije u BDP-u EU-a tijekom zadnja dva desetljeća smanjio s 19 na manje od 15,5 posto. „Cilj nam je to promijeniti i do 2020. postići razinu od 20 posto udjela u BDP-u“, kazali ste. Gdje je u toj priči Hrvatska? Gdje smo mi u priči o reindustrrjalizaciji, s kojim kapitalom je to uopće moguće očekivati?

U odnosu na pretkriznu 2008. godinu, industrijska proizvodnja u Hrvatskoj je na kraju 2016. bila niža za 6 posto dok je prosječno u ostalim državama članicama jugoistočne Europe narasla za 14 posto. Dakle, pred nama je veliki posao na oporavku i razvoju industrije. Za ostvarenje tog cilja potreban je potpuni preokret: smanjenje ovisnosti o sirovinama iz drugih zemalja, povećanje energetske učinkovitosti, obrazovanje u skladu s potrebama industrije, povezivanje industrije i znanosti, poticanje inovacija. Za to moramo koristiti sva raspoloživa sredstva EU fondova, Europski fond za strateška ulaganja, povoljne izvore financiranja iz EIB-a, EBRD-a i drugih institucija.

Mađarska se solidarizirala sa Slovenijom i objavila je da neće poduprijeti hrvatski zahtjev za članstvom u OECD-u. Očito je riječ o nastavku diplomatskog sukoba sa Slovenijom nakon nedavne arbitraže drugim sredstvima…

OECD je ekonomska organizacija koja štiti poslovnu klimu te lobira za svoje članice, pomaže znanjima, analizom dobrih praksi i razmjenom iskustava. Hrvatska ispunjava sve kriterije za ulazak – demokracija i poštivanje ljudskih prava, slobodno-tržišna ekonomija, BDP po glavi stanovnika – koji je bar jednako visok onom najsiromašnije članice OECD-a. Slovenija se poziva na vladavinu prava, a baš temeljem toga ne bi smjela pribjegavati ucjenama i državu koja ispunjava sve kriterije kočiti u procesu učlanjivanja u OECD. Do rješenja trebamo doći razgovorima i dogovorima, ne zato što nam je članstvo u OECD-u neophodno, nego radi razrješenja bilateralnih pitanja i uspostave dobrih odnosa sa susjedima. Mislim da smo sad na dobrom putu. Premijer je sazvao i sve čelnike parlamentarnih stranaka, ne znam kad se to zadnji put u Hrvatskoj nakon pregovora dogodilo.

Najavljuje se i reforma javne uprave. No, nije ovo prva Vlada koja to najavljuje, isto kao i recimo, olakšavanje uvjeta poslovanja za poduzetnike, promjenom famozne „antipoduzetničke klime“. Je li država napokon u stanju pokazati da je spremna mijenjati samu sebe, počevši od javne uprave?

To je definitivno jedna od najvažnijih reformi i mislim da za to više nema prostora za čekanje. Vlada je toga svjesna i vjerujem da su sve pripreme u tijeku. Ta reforma treba rezultirati dobro opisanim i propisanim poslovnim procesima i procedurama u svim ministarstvima i ostalim državnim institucijama pa temeljem toga jasnom podjelom poslova, prava i odgovornosti, koja je temelj za uklanjanje preklapanja i praćenje kvalitete, brzine i uspješnosti obavljanja posla. Bez toga nema niti sustava prepoznavanja izvrsnih kadrova, motiviranja i nagrađivanja. I za lokalne jedinice treba utvrditi mehanizme usporedbe, postaviti kriterije praćenja uspješnosti i na temelju (ne)uspješnosti rada ih reorganizirati.

Dosta ekonomskih analitičara pohvalno je govorilo o poreznoj reformi i vođenju državnih financija… No, porez na nekretnine ipak se pokazao problematičnim, pa je premijer nakon žestokih reakcija u javnosti najavio „odgodu“ primjene. Je li Vlada tu napravila „korake“, prije svega u komunikacijskom smislu?

Vlada čitavo vrijeme u prvi plan stavlja partnerstvo, transparentnost, otvorenu i jasnu komunikaciju. Ne želi nametati rješenja nego ih donositi zajedno sa zainteresiranim stranama. U slučaju poreza na nekretnine tek kada su se počele prikupljati potrebne informacije za njegovu implementaciju postalo je jasno da građani nisu dovoljno upoznati sa značenjem i ciljevima ovog poreza. Vlada nije tu da zastrašuje ljude nego da bude partner i služi građanima. Zato je i donesena odluka da se dok građani ne budu spremni za novo rješenje – a koje je doneseno s ciljem pojednostavljenja i manjih nameta – ne ide s primjenom.

Ovo je primjer kako neka dobra rješenja zbog „loše percepcije“ nastale od prije ne mogu zaživjeti u praksi. Najvažnija je poruka svima da je Vlada pokazala da joj je stalo do stavova građana, da sluša i nema velikih ega koji pošto poto provode ono što su zamislili. To je zaista demokratizacija društva.

U Hrvatskoj se, eto, još uvijek više strasti diže oko tema iz prošlosti, negoli oko uspješnosti korištenja EU fondova. Komunizam i fašizam, ploča sa spornim natpisom „Za dom spremni“ i dalje su važne teme u domaćoj javnosti?

Komunizam i fašizam su našem narodu nanijeli jako puno zla. Braniteljski pozdrav u grbu HOS-a „Za dom spremni“ nešto je sasvim drugo od pozdrava koji se veže uz ustaše. Prema braniteljskom pozdravu i svemu vezanom uz branitelje gajim duboko poštovanje i zahvalnost. Međutim, mnogi su propatili od ljudi koji su vikali „Za dom spremni“ u Drugom svjetskom ratu, kao i od zločina partizana i kasnije komunizma. Sigurna sam da je našim braniteljima i svima nama na prvom mjestu jaka Hrvatska na vrhu ljestvice razvijenosti europskih država, i zato smatram da je vrijeme da osudimo zlo i totalitarne režime, uklonimo njihova obilježja i okrenemo se poduzetnicima, gospodarstvu, znanju, izvrsnosti, ustrajnom i vrijednom radu.

Ovaj tjedan je Europski parlament u Strasbourgu usvojio izvješće kojim se pozdravlja pristupanje Europske unije Istanbulskoj konvenciji o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji te se pozivaju države članice da je što prije ratificiraju. Za usvajanje izvješća glasalo je 489 zastupnika, uz 114 glasova protiv i 69 suzdržanih. Zašto ste bili suzdržani?

Ne volim biti suzdržana, ali u ovom slučaju to je najbolje odražavalo moj stav. S jedne strane podržavam Istanbulsku konvenciju jer sam za nultu stopu tolerancije nasilja nad ženama, a s druge strane sam protiv ove Konvencije jer sam protiv nametanja rodne ideologije i uvjeravanja žena da je odluka o pobačaju odluka o njihovu tijelu, a ne o životu i smrti drugog bića. Takve konvencije ne bi trebale ulaziti u svjetonazorska pitanja i to nametati državama. Tada ne bi bilo problema s ratifikacijom u pola država članica EU-a.

Sastav Vlade je dosad doživio nekoliko promjena u hodu, zadnju zbog koaliranja s HNS-om. I Vaše ime se spominjalo u kontekstu izbora ministara nakon pobjede HDZ-a na izborima prije godinu dana, no na kraju niste postali jedna od ministrica. Žalite li za tim na bilo koji način?

Uvijek je izazov i želja biti u Hrvatskoj i raditi u Vladi. Ovaj put smo se tako posložili, trebao je netko od ekonomista ostati i u Europskom parlamentu s obzirom na to da je u Vladi četvero izvrsnih ekonomista, doktora znanosti.

facebook komentari

Nastavi čitati

Intervju

Biskup Košić: Dobio sam tri prijetnje. Ljevičari bi ubijali i nakon 70 godina

Objavljeno

na

Objavio

– Kada bi se provela lustracija, tada bi i naša dijaspora – a računa se da još toliko Hrvata živi diljem čitavoga svijeta koliko nas ima u RH – sudjelovala u tome da se ovdje pokrenu investicije – tvrdi biskup Košić

Sisačkom biskupu Vladi Košiću ne može se reći da je neprincipijelan. Kritizirao je bivšu Vladu Zorana Milanovića, Ivi Josipoviću spočitavao što kao agnostik ide na hodočašća, Most je prozvao jer je bio spreman na koaliciju sa SDP-om, a danas je tu HDZ-ova Vlada premijera Plenkovića, za koju također smatra da nije demokršćanska jer je u koaliciji s HNS-om.

Koja bi to Vlada i kakva bi po Vama onda trebala biti na vlasti u Hrvatskoj?

Volio bih kada bi u Hrvatskoj bili na vlasti političari koji su izraz biračkog tijela i njegove volje, što sada nije slučaj. Naime, kada je na snazi ovaj i ovakav izborni zakon, moguće je da nam život određuje jedna minorna politička skupina i čak nacionalna manjina. Zato se ja zalažem za izmjenu izbornog zakona. Sjetite se kako je u Milanovićevoj Vladi ministar Bauk svojim notornim iznošenjem neistine spriječio referendum koji je pokrenula udruga U ime obitelji upravo radi izmjene izbornog zakona. On je tada tvrdio da je u RH 4,5 milijuna birača što je nemoguće jer je tada bilo toliko stanovnika u RH, a ne birača. Mislim da je ta izmjena zakona pretpostavka boljeg, dapače jedino pravog, demokratskog funkcioniranja naše države.

Je li trebala ostati spomen-ploča poginulim braniteljima HOS-a u Jasenovcu?

Ta je spomen-ploča trebala ostati u Jasenovcu jer su tamo ti naši branitelji poginuli za našu domovinu. Ako nisu smetali kad su ginuli za Hrvatsku, zašto bi smetali danas, 26 godina poslije? I ako su se tada, kad je bilo najteže, tako organizirali i uzeli svoje simbole, zašto to sada nakon toliko godina mijenjati? Moji Gromovi, koji su oslobađali Petrinju – jer sam i sam bio ratni župnik Petrinje i Hrastovice pa sam se s njima susretao i upoznao ih – imaju i danas svoj znak, pesnicu koja je uhvatila gromove s geslom: Jednom grom, uvijek grom. Pa kad to smiju i trebaju imati Gromovi, Tigrovi i sve druge postrojbe HV-a nastale u Domovinskom ratu, zašto to ne bi smjeli imati pripadnici HOS-a? A jednako su ginuli za domovinu, i to 1991.-1995., a ne 1941.-1945. Da, to što pozdrav „za dom spremni“ asocira na NDH nekima ne odgovara, ali nije to bila borba za NDH, nego za suvremenu modernu Hrvatsku. I zato treba ostati spomenik poginulim pripadnicima HOS-a. Ako je političkom trgovinom pogažena žrtva poginulih branitelja, doći će, nadam se, vlast koja će taj spomenik vratiti tamo gdje mu je mjesto. Problematizira se samo mjesto Jasenovac, no o tome bi trebali dati službeno mišljenje stručnjaci, povjesničari i forenzičari. Dok toga nema, politika se poigrava sa žrtvama, ali i s istinom o Jasenovcu, a to nije dobro!

Na Facebooku branite pozdrav “za dom spremni”, potpisnik ste i peticije koju je pokrenuo akademik Pečarić da se taj pozdrav vrati u uporabu u vojsci.

Mnogo je primjera da su taj pozdrav koristili Hrvati u borbi puno prije Drugog svjetskog rata. Npr. Nikola Šubić Zrinski braneći Siget 1566. pošao je u odlučujući boj s povikom: „U boj, za dom!“ Tako je uostalom to 1876. Hugo Badalić, pisac libreta opere Nikola Šubić Zrinski, napisao. K tome je i ban Josip Jelačić pozdravljao svoje vojnike pozdravom: „Za dom!“, a oni su odgovarali: „Spremni umrijeti!“ Kada bismo sve što je bilo u NDH željeli izbaciti iz upotrebe, tada bi bio dugačak popis tih riječi i simbola, a to nije moguće ni potrebno. Ja se pitam kako su se pozdravljali domobrani, redovna vojska NDH? A i oni imaju povijest još od Prvog svjetskog rata pa preko Drugog svjetskog rata do Domovinskog rata. Kad bi se sve što je postojalo u NDH trebalo ukinuti, zašto su u Domovinskom ratu ponovno oživljeni domobrani, kao vojne postrojbe? Ako je NDH i kompromitirala pozdrav ZDS, opet su ga u najpozitivnijem smislu očistili i afirmirali upravo pripadnici HOS-a koji su se borili i mnogi poginuli za modernu Hrvatsku.

Pobornik ste lustracije. Smatrate li da je moguće danas provesti lustraciju u Hrvatskoj?

Lustracija je moguća još uvijek jer u javnom su prostoru i danas prisutni oni koji su, kako bi to rekao biskup Egidije Živković, okrvavili ruke. Lustracija je u Makedoniji uvedena prije dvije godine, a Hrvatska i Slovenija jedine su dvije zemlje iz bivšeg komunističkog bloka u EU koje nisu provele lustraciju. Ljudi koji su bili dio represivnog totalitarnog sustava ne bi smjeli obnašati javne službe. Samo je o tome riječ i mislim da to moramo kad-tad učiniti. Proces dovođenja pred lice pravde ubojica i zločinaca iz Drugoga svjetskog rata i poraća ide tako sporo, gotovo nikako, jer nije bilo lustracije. Mi činimo što možemo, udruge također, ali država bi to morala preuzeti i već jednom riješiti. Očito to nije moguće kad još uvijek mnogi „s okrvavljenim rukama“ drže mnoge uzde našeg društva i štite sebe i svoje.

Koristite društvene mreže. Koliko su one uopće korisne u društvu, “pomažu” li ili ne u podjelama i hoćete li i dalje prijavljivati one koji vam prijete?

Ja sam dobio već treću prijetnju. Zanimljivo je da je u svim slučajevima – barem su se tako i u prve dvije, koje nisu otkrivene – potpisivali kao Antife, a bilo je to i nakon kritika na račun prijašnjih vlada, kao i u posljednjem slučaju. Dakle, tzv. ljevičari su nasilnici, oni bi još i danas likvidirali i ubijali. Nije li neobično da se nisu ni poslije 70 godina promijenili? I nije li neobično to da je posljednja osoba koja mi je prijetila i dalje član SDP-a, kojeg su i lokalni i nacionalni šef te partije, umjesto da ga isključe kao nepoželjnog, uzeli u zaštitu? Toliko o tome. No, moja je savjest mirna, ja nikome ne želim činiti nasilje, a pravo misli i govora nitko mi ne može oduzeti. I moja je prednost što se ne borim silom, nego istinom. I znam da me Bog štiti jer on je Istina. A danas je sudjelovanje na društvenim mrežama jedan od suvremenih načina kako doći do ljudi i navijestiti im evanđelje našega Gospodina. Pa i kad ne govorim izričito o evanđelju, ali kad govorim o istini koja se prešućuje, o pravednosti koja se progoni i o dobru koje se guši, ja naviještam Gospodina, rekao je sisački biskup Vlado Košić za tiskano izdanje Večernjeg lista

Biskup Košić komentirao ‘sramotno postupanje vlasti, šarafciger-vlasti’

facebook komentari

Nastavi čitati