Pratite nas

Kolumne

Marin Topić: Papa Franjo dolazi u rodno mjesto kraljice Katarine

Objavljeno

na

Kad čovjek sluša ovu laganu pop-glazbu, pa i tu se zna naći slučajno neki stih koji je izvanredan.

A tko to može opet uraditi nego genijalni Tonći Huljić i njegova žena Vjekoslava. U pjesmi paradoksalnog naziva Bižuterija koja asocira na kič i nešto trivijalno pojavi se stih „Sve u jednom, žena, majka, kraljica”.

Sve u jednom, žena, majka, kraljica

Ovaj tjedan su obilježile tri žene o kojima ćemo pisati, i pokušao sam naći neku prigodnu pjesmu ili pjesnika koji o tome piše. Nemoguća misija, jako je teško bilo to naći, možda će čitatelji poslije ove kolumne poslati nešto tome prigodno. Da netko obrađuje suvremenu ženu, a to suvremeno počinje od početka industrijske revolucije, kada je žena morala biti sve u jednom, i žena, i majka, i kraljica. Kad ovo kažem kraljica, mislim da je morala početi raditi izvan kuće, početi zamjenjivati ulogu muža koji je uvijek u toj povijesnoj hijerarhiji bio lovac, onaj koji donosi hranu, ulov ili novac u obitelj. I to je jako teško izdržati, da u istom trenutku budeš žena koja je privlačna, koja je lijepa, koja je predmet pažnje muškaraca, i da budeš majka koja rađa djecu i brine za obitelj, i treće da brine o egzistenciji svoje obitelji. S tim problemom je zapadna civilizacija suočena već skoro 150 godina, a mi Hrvati i naše Hrvatice već više od 500 godina, da ne kažem tisuću godina od pada Hrvatskog Kraljevstva, kad su naše žene ostale majke udovice, same su morale zamjenjivati ulogu muža. Vratimo se u noviju povijest, pa poslije Prvog i Drugog svjetskog rata koliko je hrvatskih udovica ostalo, koje su morale i hraniti djecu i raditi, i biti majke i žene, a i očevi. A isto u onom bivšem komunističkom društvu Hrvati nisu mogli sami zaraditi za svoju obitelj, a i sada je nažalost skoro tako, moralo se ići u inozemstvo i ta odvojenost, gdje je žena ostajala i čekala, a muž je donosio novac, i obrnuto. Ali takva nam je povijest, a mi smo se navikli boriti. Naše žene su uvijek čuvale ognjišta i dostojanstvo obitelji, i nije bez razloga ona narodna poslovica „Žena drži tri kuta kuće”, a ja bih rekao sva četiri.

Kraljica Katarina Kosača Kotromanić rođena Mostarka

E sada prva koja je to bila. I 540 godina nakon njezine smrti, njezino djelo još živi i počinje se polako ostvarivati njen san, to je naša rođena Mostarka, kraljica Katarina Kosača udata Kotromanić, posljednja majka kraljica Bosne koja je nakon pada Bosne i Hercegovine pod Turke izbjegla u Vatikan i pokušala tamo preko raznih diplomacija povratiti svoju otetu djecu Katarinu i Zigmunda. Jedanaest godina je to pokušavala po raznim veleposlanstvima i konzulatima u Rimu i nije uspjela. Na kraju pred smrt, kad je vidjela da za života neće moći vratiti djecu, mač bosanskog kralja njezina muža Stjepana Tomaša je ostavila Vatikanu, tako ako se ikad vrate njihova djeca i ako se vrate na katoličanstvo, da se tek onda mogu vratiti na prijestolje kraljevine Bosne. Franjevci je, jer je ona bila franjevačka trećerednica, slave kao blaženu kraljicu Katarinu. Zanimljiv je podatak, ako je za ikoga važilo ovo, žena, majka, kraljica, onda je to kraljica Katarina, Bila je visoka 178, prelijepa, ima autentičan portret talijanskog umjetnika Belinija. I nju su čuvala četiri Bosanca duge plave kose visoka dva metra. I da bi čitatelj imao usporedbu kakva je to senzacija bila kada se oni pojave na raznim dvorima u Europi, tada je prosječan srednjovjekovni vitez bio visok 165 centimetara. Kad se pojavi ta divota, to dostojanstvo, bila je velika senzacija. Od ljepote i dostojanstva, ali džabe ništa nije pomoglo. Molitve su pomogle i ovih dana smo svjedoci jednog povijesnog susreta, hrvatskog člana Predsjedništva BiH Dragana Čovića s papom Franjom u Rimu, gdje je izgleda ugovoreno da će Papa iduće godine posjetiti Bosnu i Hercegovinu. I kako kaže Božja providnost i zdrav razum da će ovaj put posjetiti one predjele gdje je rođena kraljica Katarina, Mostar i Hercegovinu, preciznije Blagaj, i tamo gdje se udala i odakle je vladala u središnjoj Bosni, odnosno grad Bobovac. Čekali smo 540 godina, ali dođe taj dan, znači nijedna molitva neće biti uskraćena ako to žarko želimo.

Molimo se i živimo za taj dan sljedeće godine. I duboko se nadam da ćemo pjevati pjesmu „Ovo je dan što ga stvori Bog”. Mogu samo reći što me je oduševilo od našeg predsjednika dr. Dragana Čovića koji sve više izrasta u vrsnog državnika. Još da iza njega stoji neka jača država, ja ne znam gdje bi mu kraj bio. Oduševio me potez koji čak po stilu podsjeća na specifičan stil pape Franje. Svakom katoliku kršćaninu, a nas je više od milijardu u svijetu je san rukovati se s papom, i živi se za to. Iako je to bio državnički posjet, a ljudi po političkoj funkciji dolaze tu, ovaj put je u državni protokol uveo dvije jako vrijedne i samozatajne osobe, svog vozača Kiću – Izidora Mikulića i legendarnu tajnicu ureda HDZ-a Miljanu Glamuzina, to dvoje ljudi je faktički 24 sata s predsjednikom Čovićem, ja ne znam da bi on mogao bez njih dvoje normalno funkcionirati. To me stvarno oduševilo. Znači predsjednik ne samo što ima pamet, stil i politiku u malom prstu, nego ima i prekrasnu kršćansku dušu. Molimo se i pripremamo za povijesni događaj da nakon 14 stoljeća jedan papa dođe u svetu Humsku zemlju Hercegovinu.

Rektorica prof. dr. Ljerka Ostojić – lavica s Neretve

U nedjelju sam na HRT-u gledao popularnu emisiju Damin Gambit od Elizabete Gojan i bila je gošća naša rektorica mostarskog Sveučilišta prof. dr. Ljerka Ostojić. Ono što je ona govorila, mi to svi znamo o njoj, ali je dobro da sazna šira hrvatska javnost, tko živi u Mostaru, tko živi u Hercegovini i kakve institucije tu djeluju. Jer ovih proteklih 20-ak godina preko hrvatskih medija od nas su napravili neke rigidne fašiste, kriminalce, i naša lavica, jer kad Ljerka nešto uzme, to je lav s Neretve, jer ona je dijete Mostara rođena na Carini uz rijeku Neretvu i spremna je za svoj grad, za svoj narod, svoju vjeru, a i za dostojanstvo svih ljudi, neovisno o njihovu podrijetlu i identitetu, ako treba i poginuti. I ona je imala ne tako tragičnu sudbinu kao kraljica Katarina, ali je i ona morala bježati iz Banje Luke sa svojim mužem i djecom i vratiti se u Split, pa u Mostar, gdje je jedan od utemeljitelja Medicinskog fakulteta, kasnije i Sveučilišta koje je ključna institucija za Hrvate u BiH, kao suverenog i konstitutivnog naroda koji tu živi 14 stoljeća. To je žena za koju vrijedi ona „Sve u jednom, žena, majka, kraljica”, uvijek je dostojanstvena, majka dvoje prekrasne djece, vrhunskih intelektualaca i što uzme, od profesorice anatomije, do dekanice, i sada rektorice, ona to radi 24 sata i radi to savršeno. Još da je drugi odnos snaga i da su uređeni zakoni u BiH o visokom obrazovanju, ja bih sada potpisao da bi Ljerka Ostojić naše sveučilište dovela u rang među 100 najboljih u Europi i svijetu. Pored svih podmetanja koja nam dolaze od središnje vlasti u Sarajevu, Sveučilište se drži i Klinička bolnica koja je u sklopu njega i postaju zaštitni znak Mostara i Hercegovine, i BiH, zahvaljujući našoj rektorici „lavici s Neretve”, našoj Ljerki Ostojić. I u cijeloj emisiji najmanje je pričala o sebi, najviše o Sveučilištu, mladima, o ulaganju u mlade, a nemamo mi brige kada Ljerka uzme nešto to će biti savršeno ili nikako.

Predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović

U ponedjeljak nam je gošća ovdje u Mostaru bila kandidatkinja za predsjednicu Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović. Kako kaže Ćiro Blažević, „ne samo da je pametna, pa ona je i prelijepa”, a uskoro i naša buduća predsjednica. Bilo je prekrasno, i predstavljanje i sve što se događalo u Kosači. Mene uvijek dojmi, kad zapjevaju žene Cimljanke koje su je prve dočekale, kad one zapjevaju ja odmah zaplačem i ja ih obožavam. Kolinda, prava žena iz naroda, iz Grobnika, malog mjesta kod Rijeke koja je sve u svom životu, za razliku od drugih kandidata postigla svojim trudom, uvijek je imala te sposobnosti pozitivnog vođe koje su joj od Boga date, govori četiri jezika, majka je dvoje djece, ima međunarodno iskustvo, idealna za novu predsjednicu Republike Hrvatske. Ja ne znam jesmo li mi Hrvati zaslužili da imamo takvu predsjednicu. Ali nadamo se uz Božju providnost da će to postati, jer komunisti su prejaki u Hrvatskoj, ta mržnja prema katoličkom i hrvatskom u RH je nevjerojatna. I zato pouzdajmo se u dragog Boga, a i u našu Ameriku da podrži Kolindu na toj političkoj europskoj i svjetskoj sceni. Ponosan je čovjek kad vidi na najvećoj svjetskoj razini s Obamom i Merkel priča tvoja predsjednica, ne znaš je li pametnija, ljepša, to je to žena, majka, kraljica.

kolinda umag

P.S. Umalo da zaboravim. Moja žena, majka kraljica, moja Jelena koja je inače podrijetlom iz Kraljeve Sutjeske je neki dan nakon 14 godina braka skuhala raštiku. Odmah da razjasnimo nije bilo do nje, ja to nisam volio, a sve što sam stariji sve me ono vuče što je naše iskonsko, hercegovačko, a to je raštika, pored blatine i žilavke, raštika je zaštitni znak nas Hercegovaca. Raštika je izvanredno uspjela i jeli smo je dva dana. A to spominjem zbog dolaska pape Franje i moramo se dobro pripremiti, jer sramota bi velika bila ako na meniju ne bi bila raštika, jer prvi papa Franjo bi to pitao. I ne smijemo zaboraviti da je njegov osobni ispovjednik bio fra Berislav Ostojić iz našeg Brotnja. A Hercegovci su rasuti po cijelom planetu Zemlji, od Australije, Južne i Sjeverne Amerike, Europe, a u svakom vrtu svakog Hercegovca je raštika, tako je Papa to probao i vidio da je to najbolje jelo na svijetu, i zato raštika, kod svakog pravog Hercegovca ako nije u bašti, onda je u zamrzivaču, i čekajte Papu, jer nikada se ne zna u koji će čas banuti.

I sada za kraj našao sam pjesmu koja je približno našoj tematici, još jednog Hercegovca Antuna Branka Šimića koja piše o počecima te lažne emancipacije žena, a pjesma se zove „Žene pred uredima”.

ANTUN BRANKO ŠIMIĆ: ŽENE PRED UREDIMA
O Bože,ako jesi,vidiš li ti s neba ove žene
što hrpama se kupe ispred ureda i dršću ispred vlasti?
U prnjama su mnoge i sve s pogledom k* o u snu obaziru se
k* o na nekog što će doći i odatle ih spasti
Sve plaši ih i straši: naslov iznad vrata
i s vrata ime njima nijemo prijete;
i bude koja što se na smrt prepadne i smete
kad prozovnu je i pred njom vrata zinu:
pred pogledom te vlasti može u njoj život stati
iI ispred jedne riječi tijelo obesviješteno pasti
O Bože,ako jesi,zašto puštaš ove žene
-što već su bezbroj puta ispred pravde ove vlasti
užasnule se,posumnjavši i u te i u pravdu
i da će itko ikad odatle ih spasti-
O Bože,ako jesi,zašto puštaš ove žene
da stoje tako izgubljene pred životom?
Kad gledam njih,ja povjerujem
da jesi i da te mora biti,
i da je osim ovog jedan drugi svijet
u koji ćeš ih jednom izbaviti.
Jer zar će ove oči zauvijek ugasnuti u grobu,
ne ugledati nikad pravde?I zar će ova tijela,
na zemlji ispaćena,u zemlji biti zemlja,
i neće se uzvisiti među zvijezde?
Zar može biti
da za njih nema utočišta izvan moje pjesme?

Piše: Marin Topić/pogled.ba

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Mutikaša J. Pavičić vrijeđa sve i svakoga, a Stepinca naziva politički insuficijentnim jadnikom

Objavljeno

na

Objavio

Magle, dugotrajne magle sve do podne. Lako se u njima izgubiti, ne samo guskama. I priča o Agrokoru zamagljuje se s mnogih strana, premda su Kulmerovi dvori na uzvišenom položaju gdje sunce dopire puno ranije nego u prigorskim nizinama. Ondje su s prvim tracima zore, praktički još po mraku, ušli policajci i novinari koje je DORH prve obavijestio, po već ustaljenom običaju da se velike predstave uhićenja odvijaju pred okom kamere i očima televizijskih gledatelja. Kulmerovce nisu pronašli, ali su negdje blizu u Šestinama zgrabili oberšefa svih Todorićevih novčanih vragolija, koji ima dragocjene podatke i s njima u džepu može se lahko nagoditi, jer sloboda nema cijenu.

Odluka je očito donesena u suradnji duboke i plitke države, jer obje imaju prste u pekmezu i sada bi vrlo rado da proces bude vođen tako da se ne otkriju ključni igrači koji su godinama žmirili ili pogodovali maestralnom carstvu usred Republike, velikom gospodarskom feudalcu koji je imao u džepu hrvatske političare i utjecajne javne djelatnike, pri čemu je zapošljavanje njihove djece samo manji, izvanjski i poznati način humanoga korumpiranja elite, gdje svjetonazori i ine pripadnosti nisu imale bitnu ulogu.

Todorić uvijek može reći, i istina je, da je zapošljavao i obične, tzv. male ljude, njih stotinu tisuća ako se računaju i obitelji, i da je unatoč bijednim plaćama koje im je davao, taj posao bio za ljude spas u krizi koja je drmala Hrvatsku, i ne samo Hrvatsku. No, krčag ide na vodu dok se ne razbije, pa je na kraju veliki latifundist ugrozio ionako krhko hrvatsko gospodarstvo, pretvorio se u blogera, a državne institucije koje su trebale nadzirati odmetnutu paradržavu vrište jedna na drugu i prave se blesavima.

Ivica Todorić

A kako velikim magnatima služe revizorske kuće, valjda je i vrapcima poznato. U jednom zagrebačkom kazalištu upravo se priprema, dok ovo pišem, predstava Gogoljeva „Revizora“ koja, ne samo po naslovu nego i atmosferi iz ruske provincije Gogoljeva doba sjajno odgovara današnjem hrvatskom trenutku, to jest trenutku europske provincije Hrvatske koja je izložena unutarnjim rastakanjima i vanjskim smicalicama na koje ne zna odgovore ili se panično dovija s vjerom u naš talent za improvizaciju.

Uhićenja agrokorovaca vjerojatno su dar koji državni odvjetnik Cvitan nosi u Rusiju, u sastavu ili nezavisno od sastava delegacije predsjednice RH koja ima vrlo tešku zadaću da šarmira Putina i rusku vrhušku, u okolnostima koje nadilaze gospodarsku i financijsku temu, to jest već su odavno poprimile golu i nimalo bezopasnu političku dimenziju. Štošta je tu na stolu i ispod stola od trenutka kada se veleposlanik Azimov navukao svečanu vojnu odoru i progovorio o Agrokoru, dok hrvatski veleposlanik u Moskvi nije rekao ni riječi, a nije ni mogao jer ga nije bilo. Dvije godine nismo imali veleposlanika u Rusiji, što je gotovo nevjerojatno, a mnogo, mnogo više godina odnose s Rusijom temeljito smo zanemarivali – baš u vrijeme kada je definitivno opet postala supersilom.

Kako izgleda sada taj koloplet nesretnoga zaborava i što je sve u loncu? Je li Todorićevo zaduživanje kod ruske Putin2državne banke samo neoprezan potez ili je povučen uz savjetnike koji su imali zlu namjeru – znajući stanje u Agrokoru – učiniti Hrvatsku barem (za početak) malo zavisnom od Rusije i otvoriti ruskom medvjedu prostor u koji još nije ušao, za razliku od „regiona“ gdje se dobro plasirao i praktički ima pod nadzorom lijep dio teritorija. Izjava da je hrvatska država dužna ruskoj državi, jer je navodno Hrvatska nacionalizirala Agrokor, bjelodano govori o razini na koju je podignuta afera i svakako je ruski as iz rukava kojemu će biti teško doskočiti, premda je riječ o smicalici. Usporedno, u Poljsku je otišao hrvatski kontingent pod vodstvom SAD, noseći sa sobom bitnicu višecijevnih lansera raketa, a ni hrvatska potpora (podržavam) mirnoj reintegraciji okupiranih područja u Ukrajini ili barem potpora sporazumu iz Minska (nije šija nego vrat) svakako nije laka točka u posjetu predsjednice Rusiji – posjetu koji je Putin tako demonstrativno osobno najavio, u čemu pozorni analitičar prepoznaje nervozno kuckanje prstima po stolu i želju za cjenkanjem. Kako god bilo, dobro je da su s Rusijom opet uspostavljeni diplomatski odnosi, makar u složenom trenutku, kao što je dobro da se opet uspostavljaju kulturne veze koje ne bi trebale ostati na razini gostovanja zbora Crvene armije u Zagrebu, to jest trebale bi biti posve drukčije. U Rusiju (staru) treba poslati Ivicu Buljana, šefa drame u zgb. HNK koji je u trenutku skidanja Titove ploče divljao pod sovjetskim i jugoslavenskim zastavama.

Tito – konačni pad

Kad smo već kod Tita: u subotu je u zagrebačkom Studentskom centru pred krcatom dvoranom prikazan pedesetminutni dokumentarni film o konačnom padu i Tita i njegove ploče, koja je na užas i sramotu samostalne hrvatske države nježno održavana dvadeset i šest godina, nakon što je u komunističkoj Jugoslaviji stajala ondje od 1946. Premda i sam imam prste u nastajanju toga filma, ili baš zato, moram posve subjektivno i objektivno reći da je Sedlarov film odličan, sveobuhvatan i odgovoran prema povijesti: naime, trebalo je poradi potomaka zabilježiti kamerom tko je sve sudjelovao u prekidu dugogodišnje farse, pa je snimljena i sjednica povjerenstva za imenovanje trgova i ulica pod predsjedanjem Zlatka Hasanbegovića, i sjednica Gradske skupštine koja je donijela odluku, podsjetilo se na one koji su još u devedesetima nastojali maknuti tu blasfemiju, kao i na jedanaest godina duge napore Kruga za trg (Maja Runje, Zdravka Bušić, Ante Beljo…), u kameru su govorili Čičak, Budiša, Banac itd., utkane su snimke protuprosvjeda crvenih u režiji Pusića i sličnih, ali je dan i povijesni prikaz Titovih monstruoznih zločina koji su ga uvrstili na visoko mjesto masovnih zločinaca u dvadesetolm stoljeću (i šire).

Koliko znam, film će biti prikazan na Bujici, a trebao bi biti, da nije kako jest, i na svim televizijama, ali i u srednjim školama. Doista, tek skidanjem ploče maršala završena je jedna epoha. Što ne znači da ostatci ostataka titoljubaca nisu ostali i izviruju ispod kamena, u što sam se i sam uvjerio nakon projekcije filma kada su mi prišla tri inicijativna mlada čovjeka, vrlo srdita, i govorili u smislu „da su tada , u Titovo doba, radile tvornice“ i slično. Bilo mi ih je žao, tko zna gdje su i kako indoktrinirani, a barem su u filmu mogli vidjeti one druge tvornice, tvornice smrti u kojima je zaglavilo pola milijuna ljudi, uglavnom Hrvata… Nego, tri su bila, kako rekoh. Eto se opet formiraju trojke po starim komunističkom receptu.

Povijesna istina

Ima podosta rezona u onome što je napisala skupina intelektualaca, to jest da je cenzura mišljenja o (nedavnoj) povijesti štetna i neprihvatljiva. No, crveni kolumnisti odmah su pokušali okrenuti na svoju stranu, vrlo lukavo plasirajući da se slažu s potpisnicima, pa se odmah bacili na Deklaraciju o domovinskom ratu koja je valjda samo jedno „mišljenje“ o bliskoj povijesti, što nije drugo do pokušaj negiranja istine o agresoru (agresorima) na Hrvatsku. I to u dnevne svrhe, budući da su Vučić i Pupovac svaki iz svojega rova, odnosno zajedničkog, udarili po prijedlogu Zakona o braniteljima koji se uvodno poziva upravo na spomenutu Deklaraciju, naravno. Tako crveni „analitičari“ – osim toga u strahu da i njihovi voljeni simboli budu zabranjeni kao i ostali totalitarni-naoko pristajući uz spomenuti tekst intelektualaca – mute vodu i odvode ju u svoju septičku jamu. Zato treba biti posve jasan: postoji povijesna istina i ona se zasniva na dokumentima koji se ne mogu drukčije tumačiti. Nedavna povijest posve sigurno nema više istina, a ako u dalekoj povijesti zbog nedostatka dokumenata može ponegdje biti spora – o ovoj bliskoj nema sumnje. Nije tu riječ o „propisivanju istine“, nego je (kao u pitanju Deklaracije o domovinskom ratu) riječ o zapisivanju istine kako klatež ne bi protokom vremena krivotvorila povijest, što i danas čini i što joj je zadaća.

Jurica Pavcic

Elem, jedan od tih mutikaša je svakako Jurica Pavičić koji (iz rečenih razloga) poziva da se poništi Deklaracija jer je valjda „stranačko“ ili kakvo drugo mišljenje. Možda braniteljsko. Zatim vrijeđajući sve i svakoga, kao što je običaj, prelazi na Stepinca i proziva medije da previše podržavaju kanonizaciju čovjeka koji je osuđen na komunističkom prijekom sudu iste 1946. godine kada je na zagrebački trg prikucana ploča s imenom maršala. U ime prosvjeda protiv „propisivanja istine“ poziva na pobunu protiv „ izvještavanja na javnoj TV u kojem se beatifikacija (?) tog politički insuficijentnog jadnika pretvara u glavnu temu državničkog posjeta Vatikanu.“ Tako se i nadalje u novinama koje izlaze u Hrvatskoj, bez obzira na promjenu vlasnika, velik prostor daje onima koji, cementirani u boljševičkom bolesnom paklu pljuju po svim vrijednostima i njihovim nositeljima. Podsjećam da je isti „autor“ ne tako davno nazvao književnika Slobodana Novaka kretenom. Veliki je pisac u međuvremenu umro, a u HAZU su prije nekoliko dana na (ponešto zakašnjeloj) komemoraciji govorili ugledni ljudi o neupitnim vrlinama Novakova književnog opusa.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati