Marin Topić: Šešir profesora Koste Vujića

0

Što ti znači imat’ svoju republiku, svoju televiziju i svoju filmsku industriju? Za jedan narod, sve! Onda možeš imati i kulturni program i raditi serije kako ti hoćeš.

Eto kad je mene natjerao Branko Šotra, veličanstveni hercegovački redatelj, da ne gledam drugo poluvrijeme utakmice između Real Madrida i Celte, iako ja ne navijam za Real nego za Luku Modrića, da ipak izaberem pogledati zadnji nastavak serije ”Šešir profesora Koste Vujića”. Zanimljivo, nisam je gledao samo ja nego i moja žena i djeca, jer to je tako lijepa i pitka serija da je to čudo.
Za one koji ne znaju, radnja se odvija u prvoj muškoj gimnaziji u Beogradu, krajem 19. stoljeća. Prikazuje događaje u razredu legendarnog intelektualca Koste Vujića koji je predavao njemački jezik, ali je svoje učenike učio da vole svoju Srbiju i svoj srpski narod i identitet.

Iz te generacije, znao sam samo za Jovana Cvijića, ali ne iz škole, jer je tada na snazi bio taj jugoslavenski program koji u lektire nije volio uvrštavati prave srpske intelektualce i akademike nego samo Jugoslavene. Čuo sam za njega u pjesmi Đorđa Balaševića koja kaže: ”U ulici Jovana Cvijića, rastu neka druga djeca, neki novi klinci…” Taj razred, koji je dao većinu najuglednijih osoba iz srpskog javnog života – akademike, umjetnike, znanstvenike…, faktički je uveo Srbiju u 20. stoljeće.

Kad sam gledao seriju, odmah mi je došla jedna tuga na srce. Pa mi Hrvati u BiH smo ovdje već 14 stoljeća. Pa zar mi nismo imali nekog profesora o kojem smo mogli napraviti seriju ili film? Imamo tri legendarne gimnazije – Isusovačku gimnaziju u Travniku, Gimnaziju u Visokom i veličanstvenu gimnaziju na Širokom Brijegu, koja je pred Drugi svjetski rat imala 14 doktora znanosti.

No, koji je razlog toga što nemamo te filmove ili serije? Razlog je u ukidanju HR HB, tako da nema ni svoje ministarstvo kulture, znanosti, sporta, obrazovanja, nema medije… Ako to nemaš, onda si pleme – narod bez povijesti i identiteta. Među uzročnicima, a o kojima sam u prošloj kolumni pisao, su i oni koji su forsirali Jugoslaviju poslije Drugog svjetskog rata, koji su forsirali te komuniste i boljševike, koji su ubili profesore u Širokom Brijegu, ubili memoriju hrvatskog naroda, ukinuli sva sportska društva s nacionalnim predznakom, te pravili svoje neko ateističko, anacionalno društvo, koje je moglo opstati samo na američkim kreditima. Kad je to prestalo, sve se raspalo. Ali samo privremeno. Hrvati su se obranili s HR HB, kada su formirali i obnovili sve svoje institucije. Ali, ovima đavao ne da mira. Njima samo odgovara komunizam i Jugoslaveni.

Povijest pišu gubitnici
Ovo je samo uvod u ono što je bit ove kolumne, a to je izjava komunističkog isprtka, ministra obrazovanja i znanosti, ali više prosvjete i nauke, Damira Mašića, u povodu inicijative kojom je Vlada HNŽ-a potvrdila odluku o utemeljenju akademije znanosti i umjetnosti. On se odmah javio kako bi rekao kako je to treći entitet, to je Herceg Bosna, da Hrvati ne smiju ništa imati, ni svoje sveučilište, ni ministarstvo kulture, kulturni i sportski program… To sve mora biti kod boljševika i komunista u Sarajevu. Taj Mašić je nastavio raditi po onoj: ”Ja komunist, i moj ćaća bio, otac sinu zanat ostavio”.

Nakon obrane Hrvata u agresiji komunističke jugoslavenske vojske, događa se jedan paradoks. Obično se kaže da pobjednici pišu povijest. No u nas je obrnuto – mi smo pobjednici, a povijest nam pišu ratni gubitnici, a to je Jugoslavenska narodna armija, a i ovi koji to nasljeđuju, odnosno komunisti Zlatka Lagumdžije. I to se javio jedan pojedinac koji je trostruko protuzakonit. Prvo, on je čelnik antidaytonskog ministarstva, što je i Ustavni sud dokazao. Drugo, ministar je Vlade koja je također protuustavno formirana. I treće, ako ćemo već ići po standardima Europske unije o kojoj stalno govorimo, početkom pristupnih pregovora BiH, njegova će se stranka kao pravna i ideološka nasljednica komunista morati ugasiti.
I on se našao jednom suverenom i konstitutivnom narodu braniti ona elementarna prava. Možda je jedini gluplji potez od njega napravio SDA koji je i sada u koaliciji s tim komunistima, kad je glasovao da je vitalni nacionalni interes Bošnjaka to da Hrvati nemaju svoju televiziju.

Uvijek u ropstvu

Dakle, vječno u ropstvu Osmanlija, ili da budem precizniji – Turaka, jer oni se sada nazivaju Bošnjacima, ali sudeći po izjavama njihovih reis-ul-ulema, prvo Cerića koji je javno govorio da su Bošnjaci Turci, a i novog koji govori da su oni potomci Turaka. Dakle, oni su nasljednici neoosmanlijske ideologije i politike, jugokomunističke ideologije koja se na ovim prostorima, pogotovo kod Hrvata, pokazala kao anticivilizacijska i antieuropska. No, to njima ne smeta u tome da rade kako im se prohtije, jer su zaštićeni od nekih dijelova međunarodne zajednice, kao što su nekada medvjedi bili zaštićeni u Bosni. Samo ne znam dokle.
Kako bismo shvatili tu ideologiju neoosmanlija, koju sarajevska politička elita provodi, oni se vode sljedećim razmišljanjem: gdje su oni većina, to je njihovo, no gdje su Hrvati ili Srbi većina, to je zajedničko. Kad si manjina, ušuti se da ne postaneš većina, a kad biološki postaneš većina, nametni svoje zakone i običaje. Najbolji primjer toga je izjava Sulejmana, predsjednika SDA Sandžaka, koji je kazao: ”Sveti Save je bliži nama nego vama Srbima. To je tako i mi ga ne damo!”
Dakle, njih je 90 posto i sve to pripada njima. Ali neće oni učiti od svetog Save kako provoditi svjetonazor ili ne daj Bože njegovu religiju, oni će samo preuzeti njegovu imovinu. Možda bi toj bošnjačkoj ili neoosmanskoj politici najbolje pristajala pjesma Ranka Bobana koja kaže: ”I pičim, pičim, piči’ ću, i na more stići ću”, samo još treba ubaciti slovo r da bi je mogli otpjevati kako treba – kako ćemo biologijom doći do mora.

Sve goli šupak do šupka

Ali neće moći, drage moje Sarajlije. Na kraju, parafrazirat ću ono što bi legendarni profesor Kosta Vujić izjavio kada bi god u njegovu razredu nešto simpatično napravili. On bi onda svojim učenicima rekao: ”Sve goli mangup do mangupa.”
Pošto sam ja sarajevski student, Sarajevo je uvijek imalo svoju unutarnju hijerarhiju koja nije bila zakonski osmišljena, ali je obično bila u pravu i jača od zakona. Znači, tu su bila tri staleža ljudi: frajeri ili mangupi, papci i šupci. Frajeri i mangupi su bili ljudi koji bi nekad bili i van zakona, ali su uvijek bili dominantni i simpatični, imali su velik utjecaj i raja ih je voljela. Papci su bili ljudi koji su slučajno zalutali na planet i u grad Sarajevo, koji ništa nisu kužili, ali su tu živjeli. No treća skupina je bila najgora – šupci. Ne birajući sredstva, oni su uvijek željeli postati mangupi. Ali mangupa treba roditi majka, pa im nikad to nije pošlo za rukom. Tako bih ja, parafrazirajući profesora Vujića, kompletnoj sarajevskoj političkoj eliti rekao: Sve goli šupak do šupka!

Piše: Marin Topić/pogled.ba

facebook komentari