Pratite nas

Kolumne

Marin Topić: Smrt bi postojala kad bi se umiralo

Objavljeno

na

Budući da ja, za razliku od svoje generacije, imam malo više kose, ja se ne mogu šišati kod muškog frizera, nego idem u ženski frizerski salon. Baš sad u petak, kad sam došao kod frizerke Marice, bila je velika gužva i ja govorim: „Šta je ovo, zašto je ovako velika gužva“  i ona odgovori: „Pa Dušni je dan, svatko se sprema, sutra se ide na groblje“. „Pa dobro“, ja velim i nakon tri sata sam ponovno došao.

Mara mi kaže kako se ona najviše i sada i kao dijete radovala tome, što u narodu kažu Dan mrtvih, a zapravo su to dva dana, Svi sveti i Dušni dan. Tad se ide na groblje i priča se sa svojim umrlima, a duša nikada ne umire, čovjek nikada ne umire. A pošto oni imaju puno obitelji i grobnica, njezin suprug Tomo i ona su se podijelili. Ona ide od Mostara prema Sarajevu i obilazi sve grobove, a legendarni Tomo Mostar – Buna i sve jugom starom štrekom do Ravna. I tako skoro većina hrvatskih katoličkih obitelji ta dva dana faktički postaje jedan mali safari, svatko obilazi svoja groblja i ljudi dolaze iz svih krajeva svijeta. Počinje ponovno druženje kao nekada za Božić.

Svi sveti i Dušni dan su mali Božić

I baš sam upratio na tom komunističkom HRT-u izjavu jedne žene koja govori: „Ovo je radostan dan za nas, mi smo ga u našem kraju uvijek zvali mali Božić. Ja o tome nisam razmišljao, a ja ta iskustva imam još kao mali. Meni je otac umro 1966. godine, kad sam imao devet godina. Onda sam skoro svaki dan s majkom Danicom bio na groblju i meni je bilo normalno pričati s njim. I tako čitav život, praktički Dan mrtvih traje cijelu godinu. I non stop sam ja u prepirkama, svađama, da ne kažem u dijalogu, tako nikad ne znam ili pričam s mrtvim ili sa živim. Krasan je to dan. Što je meni ostalo u sjećanju, ja sam slikar i možda sam zbog te slike to i postao. S 14 godina sam bio s majkom u Beogradu kod ujaka Miha i išao sam tada u Narodni muzej u Beogradu i jedna slika mi je ostala u pamćenju za cijeli život, to je slika velikog srpskog slikara Uroša Predića (1857. – 1953.) „Siroče“ (Na majčinom grobu). Najljepša slika koju sam ja vidio o toj temi i ostala mi je urezana za cijeli život i možda je to bio povod da se kasnije opredijelim da postanem slikar, i to je nešto nezaboravno što će mi vječno ostati u sjećanju.

Koliko ja znam, u hrvatskom jeziku za riječ život postoji glagol živjeti, a za riječ smrt nema glagola smrtvovati. Znači nema glagola, to je prije neka vremenska oznaka, znači termin.

Kad sam studirao u Sarajevu arhitekturu, koja je i sada preko puta groblja svetog Josipa, i malo se onda popije na Koševu u kafani Soliter, i namjerno produžimo taj dan da dočekamo noć. Onda obilazimo groblje i svijetli neka veličanstvena mistika od upaljenih svijeća, a i tu je grob hrvatskog pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića i onda su raja s arhitekture i medicine obvezno dolazila na njegov grob i čitala poeziju. Znači Silvije je življi bio nego kada je hodao po Sarajevu. Šalu na stranu, ja ću to vrlo jednostavno reći, nema tu nekog velikog mudrovanja, posebno za nas kršćane koji vjerujemo u vječni život. Što znači smrt? To je jedan trenutak, to je jedna sekundica kada se duša odvaja od tijela, kada bukvalno prelazite u drugo agregatno stanje. A jedna kap vode za sat vremena promijeni tri agregatna stanja, od kocke leda se pretvori u vodu, da bi kasnije sve isparilo u paru, a kemijski sastojak vode uvijek ostaje isti. Ovo stanje koje mi osjećamo tzv. život, to je prijelazno stanje, mi ga samo osjetimo sa svojih pet čula koja su kakva takva opet nesavršena. Sastavni dio tog tijela je duša koja se odvoji od tijela, koja je u nekom obliku materijalna, zamislite koliko ta duša ima osjetila, znači za nas život nikad ne prestaje, on se samo pretvori u drugi oblik života, jer ono što je vrijedno i vječno je duša, koja postoji u svakom čovjeku bio on zao ili dobar. I zato za Dan mrtvih naša katolička groblja su puna i to je mali Božić možda i svečaniji nego kad je veliki Božić, jer na Božić se skupe samo oni koji su tehnički dostupni, znači živi, a ovdje se skupi sva obitelj dođu svi sveti, sve duše i mrtvih i živih svetaca. Pa se onda svi siti napričamo. Lijepa je naša vjera, vjera katolička i kršćanska.

Ima li života prije smrti?

Da mi vidimo ima li života prije smrti, posebno ako živiš u tzv. državi u Bosni i Hercegovini, i to je ključno pitanje za nas kršćane koji žive u državi BiH, i pravoslavne kršćane i katolike, i za Srbe i Hrvate. Jer ovdje međunarodni silnici uporno hoće da ožive Otomansko Carstvo, ja ne znam što se događa, da kršćani iz međunarodne zajednice uporno forsiraju muslimane protiv pravoslavnih katolika.

Kako reče naš uzoriti kardinal Vinko Puljić veleposlanici Francuske u BiH:  „Mi smo izdržali 400 godina Turaka, izdržat ćemo i ovo vrijeme, vrijeme maglovite međunarodne zajednice“. Mislim, znao sam da kardinal u sebi tako misli, ali kad sam pročitao ovo na portalima,  bilo mi je drago, ali ovo je za mene transkript, nije intervju s njim, i ne znam tko je pustio taj transkript, ili ured kardinala ili je to poslao ured francuskog Veleposlanstva u Sarajevu. Kardinal je govorio isto ono što svaki Hrvat u Bosni i Hercegovini govori u svojoj kući i u kavani. Mislim, daj Bože da ti transkripti svaki dan izlaze iz tog ureda, a posebno bi mi Hrvati katolici bili presretni da izađe transkript razgovora s jednim veleposlanikom, a mi pretpostavljamo s kojim kad je kardinalu rekao da će sve Hrvate katolike istjerati iz BiH. Ja znam da smo mi mali narod i ne možemo se mi nešto suprotstaviti, osim molitvom. Ali ne bi bilo loše da nam kažete koji je to veleposlanik, ako ništa da kada gledamo sport, navijamo protiv te zemlje, iako pretpostavljamo već koja je to zemlja. Ali lijepo bi bilo to čuti.

BiH ulazi u PhotoMath program

Bosna i Hercegovina je vječno neriješeno pitanje koje pokušava riješiti međunarodna zajednica, a uporno ga rješava da ne bude riješeno, znači matematički. A matematika je egzaktna znanost, i svjetski moćnici su zaboravili da žive tu tri naroda i građani, znači ljudi koji imaju svoju dušu koja osjeća i razmišlja i oni se uporno drže matematike umjesto da pitaju te narode i građane treba li uopće postojati ta država. Mislim na svakom referendumu ogromna većina Srba i Hrvata bi rekla da im ne treba BiH, zašto bi nešto silom radili, ako ne ide. Ali izgleda pojavilo se novo rješenje.

Grupa informatičkih genijalaca iz Zagreba izmislila je program PhotoMath i preko mobitela se snimi zadatak iz matematike i to se odmah riješi, dobije se rješenje i postupak. Izgleda nekom je palo na pamet, možda čak i meni, da ne bi bilo loše ovu satelitsku snimku s Googlea skinuti BiH i poslati u Zagreb, ali ne u politički, jer oni ne mogu riješiti ni sebe, a kamoli BiH, pa možda ovi dečki nađu neko rješenje, ali koje će opet iako bude dobro biti matematičko i prije svega neće odgovarati raji iz Sarajeva na čelu sa Željkom Komšićem koji bi želio da sve stranke iz Sarajeva uđu u vlast na programskim principima i da nema matematike, ako pljačkanje novca iz drugih dijelova BiH nije matematika. Da se te sarajevske stranke bore protiv političke Banje Luke i Mostara, kao da uopće postoji politički Mostar. Svi bi mi trebali živjeti za sarajevsku elitu, i oni su za programske nisu za matematičke koalicije, čudo kako je ta znanost napredovala, a posebno čaršijska.

Manijak ne može biti svak’

A kad sam jučer vidio na utakmici Željezničar – Sarajevo Martina Raguža, prvog predsjednika s dva legitimiteta ne samo Bosne i Hercegovine nego i svjetske politike. Pa ima više glasova od ljudi koji nisu članovi njegove stranke bar dva puta, prodajući im mješavinu stolačke i sarajevske čaršije, to je kao ono kad su izašle jakne s dva lica. I ja mislim da su dva događaja u posljednjih 70 godina obilježila Sarajevo, dan kad je otišao Hase Ferhatović i dan kad je Martin Raguž dobio u Sarajevu 25.000 glasova sarajevskih građana, da ne kažem raje.

On se pojavio se na gradskom derbiju između Sarajeva i Željezničara na strani Željinih navijača Manijaka kao da je zaboravio genijalnu pjesmu Dine Dvornika „Manijak, manijak. To ne može biti svak“. Manijak ne može biti s dva lica, jer moje srce kad te vidi kuca tika-tak. Ali on se za početak pojavio tamo, ali ne znam gdje je završio poslije. Izgubio je Željo, Manijaci su dobili degeneka od Hordi zla, znači gdje god je Martin, ta strana gubi, ali on ne voli gubiti u životu, pa se ja ne bih čudio da je on na kraju kući otišao s navijačima Sarajeva. Ta nije on Manijak, jedno vrijeme je bio navijač Zrinjskog Ultras. Koja strana pobijedi, Martin Raguž je tu. I tako pošto smo mi katolici kršćani zaključili i to odavno znamo da života ima poslije smrti, i to za nas nije problem. Nama kršćanima probleme na zemlji samo prave ljudi koje sve radosti i blaga života žele prisvojiti za sebe, jer oni misle poslije života nema ništa, pa dok su tu, treba maksimalno iskoristiti svaki trenutak bez ikakvih moralnih predrasuda. I zato ćemo na kraju pustiti pjesmu genijalca koji je također samo tehnički umro Dine Dvornika iz Splita „Udri jače, manijače“. Da malo razbudimo bosanskohercegovačku žabokrečinu.

Marin Topić /pogled.ba

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Tko dovodi Ruse u BiH?

Objavljeno

na

Objavio

Tko dovodi Ruse u BiH?

Optužnicom protiv Hrvata u “Foreign Affairsu” bošnjački je aktivist  pokušao prikriti već uznapredovalu zloćudnu bolest koja prostor Federacije pod muslimanskim nadzorom pretvara u isilovsku postojbinu, koja bi u novoj džihadističkoj taktici mogla imati vrlo opasnu ulogu u ratu protiv Zapada

Nedavno je u sklopu sve agresivnije politike bošnjačkoga vođe Bakira Izetbegovića prema hrvatskom narodu u BiH, ali i Republici Hrvatskoj jedan bošnjački aktivist američkom časopisu “Foreign Affairs” prodao, u sklopu sad već jasno prepoznatljive islamističke politike nepriznavanja Hrvata i Srba u BiH staru priču o hrvatskoj i srpskoj odgovornosti za nevolje koje su tu zemlju pogodile tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća.

Odbijajući prihvatiti tadašnje međunarodne planove o unutarnjem ustrojstvu zemlje Alija Izetbegović je odveo zemlju u ratni kaos, koji je na kraju završio etničkim čišćenjem Hrvata iz područja pod muslimanskom i srpskom vlašću, a za diplomatskim stolom i praktično srpsko-bošnjačkom podjelom zemlje na dva entiteta.

Aktualna priča odjevena je u novo ruho o navodno zajedničkoj hrvatskoj i srpskoj  operaciji pozicioniranja ruskih interesa u BiH kako bi se danas iz te zemlje širio kaos na Europsku uniju i druge dijelove zapadnoga svijeta.

Ključni igrači u tom navodnom Putinovu pothvati su hrvatski član Predsjedništva BiH Dragan Čović i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. Nasuprot njima bošnjački aktivist sugerira kako bošnjačka strana eto  brani interese NATO saveza i Europske unije.  Ključni argument za takvu tezu  navodno su dugotrajna savezništva i veze Dodika i Čovića te HDZ-a i SNSD-a

Sličan, ako ne i istovjetan model raspodjele krivnje na srpsku i hrvatsku stranu izrastao je i tijekom rata u BiH, a kao glavni argumenat slovila je danas već raskrinkana lažna optužba Miloševića i Tuđmana o podjeli BiH u Karađorđevu. Nema dvojbe kako je ratna propagandna umotvorina tada omogućila bošnjačkoj Armiji BiH da potpuno očisti starosjedilačko stanovništvo, odnosno katoličke Hrvate iz središnje Bosne kako bi taj komad zemlje pretvorili u poligon za kasnije džihadističke operacije protiv Zapada.

Naime u sastavu Armije BiH posebno su krvoločni bili pripadnici odreda El Mudžahid, koji su počinili niz ratnih zločina s ritualnim smaknućima, a koja su kasnije poput dekapitacija prakticirali pripadnici ISIL-a na području Iraka i Sirije. Bošnjački analitičar Dževad Galijašević tvrdi kako su, između ostaloga čak šesterica napadača na Svjetski trgovinski centar 11. rujna 2001. u New Yorku bili pripadnici odreda El Mudžahid ili su pak nakon rata uvježbavani u kampovima na području BiH, odakle su bošnjačke snage etnički počistile Hrvate.

Čak i pojedini mediji iz BiH navode Izvješće  zajedničke Komisije američkoga Senata i Kongresa neposredno nakon terorističkih napadaja o tomu kako su vlasnici bosanskohercegovačkih putovnica Halid Al Midhar, pilot koji se zrakoplovom zabio u WTC u New Yorku i Muhamed Ata, koji poginuo tijekom terorističkoga napadaja, bili pripadnici odreda El Mudžahid.

Kasnije je utvrđeno da je i drugi pilot, Navak Elhamzi kao pripadnik odreda El Mudžahid sudjelovao u ratu u BiH, a kao napadači, utvrđeno je da su sudjelovali i Zijad Jarahašević, Halid šeik Muhamed i Remzi Bin Elsibiha, koji su također imali izravne ili neizravne veze s BiH. S druge pak strane, kako bi teritorijalno učvrstio islamistički poligon u središnjoj Bosni Alija Izetbegović je tijekom rata Srebrenicu prepustio na milost i nemilost Srbima, a s tog područja 7.500 pripadnika Armije BiH prebacio u središnju Bosnu, kako bi je očistio od Hrvata.

U sadašnju pak kampanju protiv Hrvata, a riječ o pokušaju da se hrvatskom narodu u BiH ospori pravo da kao konstitutivni narod sam bira vlastite političke predstavnike, Bakir Izetbegović je uključio predstavnice srebreničkih ratnih žrtava, poput udruge  Majke Srebrenice, ali i sam vrh Islamske zajednice na čelu s reisom Huseinom Kavazovićem.

Oni, unatoč brojnim islamističkim kampovima uz granicu s Republikom Hrvatskom, na području od Tuzle do Kladuše, jurišaju na hrvatske dužnosnike koji činjenično upozoravaju na moguće terorističke prijetnje iz susjedstva. Kako je pak Dragan Čović, jedini od tri člana Predsjedništva BiH predan politici euroatlantskih integracija, on zbog svog zauzimanja postaje glavna meta islamističkih ekstremista, koje u političkom smislu predstavlja Bakir Izetbegović i njegova stranka SDA.

Uostalom, prema tvrdnjama oporbenoga bošnjačkog političara Fahrudina Radončića, iza svojedobnoga ubojstva federalnoga ministra policije, Hrvata Joze Leutara, stajao je upravo Bakir Izetbegović!

Kako, prema pisanju medija, u Izetbegovićevu specijalnom ratu protiv hrvatskoga naroda sudjeluje i bosanskohercegovačka Obavještakno-sigurnosna agencija – OSA ključni predstavnici hrvatskoga naroda u BiH trebali bi biti posebno oprezni kako im se ne bi opet ponovio slučaj Leutar, a time propalo i njihovo zauzimanje za promjenu nametnutoga izbornoga zakona.

Tezu na početku spomenutoga bošnjačkog (islamističkog?) aktivista o združenom pothvatu Hrvata i Srba da u BiH dovedu Ruse jednostavno otklanjaju aktualne činjenice o političkoj povezanosti, s jedne strane srpskoga vodstva s Moskvom, a s druge bošnjačkoga s Turskom. Dok je rusko gospodarstvo,a onda i politički paternalizam duboko ušao Republiku Srpsku, bošnjačka je politika Alijin “amanetom” neraskidivo povezana s Erdoganovom Turskom.

Te dvije države – Rusija i Turska – u mnogočemu zajednički nastupaju protiv Zapada, a Turska je sklapanjem ugovora o kupnji ruskoga raketnog sustava S-400 praktično odbacila savezništvo sa SAD-om, dok istodobno verbalno-diplomatski ratuje s Njemačkom i Europskom unijom.

Koliko se Erdoganova Turska okrenula Putinovoj Rusiji i koliko su daleko u područje potpunoga nepovjerenja otišli sadašnji tursko-američki odnosi pokazuje i raščlamba turskoga provladinog lista “Sabah“ koji konstatira završetak jedne epohe i predviđa kaos u svim državama koje se nalaze na trasi “Puta svile”, koji zahvaća i balkansko područje s BiH.

Tako saveznici iz Sirije postaju i saveznici u BiH, koja tek u tom sklopu postaje poligon za vođenje budućih operacija protiv Zapada, a kad su u pitanju one islamističkoga karaktera, nije pretjerana tvrdnja kako upravo bošnjački prostor u Federaciji postaje glavni poligon. Nu da bi on mogao biti i funkcionalan potreban mu je otvoreni izlazak na more s jedne strane te na sjeveru luka na rijeci Savi oko koje su već načičkani islamistički kampovi.

Optužnicom protiv Hrvata u “Foreign Affairsu” bošnjački je aktivist samo pokušao prikriti već uznapredovalu zloćudnu bolest koja prostor Federacije pod muslimanskim nadzorom pretvara u isilovsku postojbinu, koja bi u novoj džihadističkoj taktici mogla imati vrlo opasnu ulogu u ratu protiv Zapada.

Ivan Svićušić

Miroslav Tuđman: Ulazak BiH u EU se ne može i neće dogoditi ako Hrvati ne dobiju punu ravnopravnost u BiH

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: U Splitu relikvije su tila svetoga Leopolda Mandića. U njegovoj i mojoj Domovini

Objavljeno

na

Objavio

U Splitu kiša pada drugovačije
Pada u boji
Najlišpe na svitu pada
I posiplje
Ukoso
Uvik nekako su vitron
Natiska lipo oblak na oblak
Podno Marjana
Pa se isplače nada
Rivon
I onin trajektin na linome odlasku za Supetar
Unda pobigne uza
Marmontovu
Gorikar priko Lovreta i Poljuda
Pa
Nestane

K’o malo di na svitu
Pada i uvik svon silon puše
Pa kad iđeš strmo od Općine prema Kazalištu
Iskene ti lumbrelu
Sto i jedan put

Unda za svaku kišu
Imaš
Novu lumbrelu
I mokre
Promrzle noge

U Splitu, gradu moga školanja ovi’ dana
Relikvije su tila svetoga
Leopolda Mandića
U njegovoj i mojoj Domovini

E
A naš narod
Mu leti
Raskriljeni ruku
I raskriljeni srca
Iđu mu
U kolonan poredani k’o utvrdo ušiveni botuni
Na biloj, onoj misnoj košulji

Poredani letu
Po zagovor
Su sto i jednon brigon na pameti i duši
Utvrdo ušiveni k’o botuni u viru
Kristovu

Letu tomu malešnomu
A jopet velikomu čoviku
Po zagovor
Utjehu
Nadu
Blagoslov
Letu po mir

Ne mogu lagat
I neću
Ja mu se nikad za zagovor molila nisan
E
Nisan
Tako mi se valjda samo trevilo

Neka mi je moja teta časna, kad bi me gladnu najila
Puno puta tiskala u šake
Onin svojin mirlušnin, čistin rukan
Njegove slike, medaljice
I molitve

Ja san u taj vakat već imala svoga zagovornika
Svoga suborca su neba
Doša do mene nekin čudnin, tisnin putin
Su jednon
Splickon kišon
Naša me
Baš mene
Moj svetac čudna imena
Naša’ me
Unda kad san nigdi i ničija bila
I vratijo me momu
Kristu

Diga me sa tlea
Noge ukočene mi pomaka

Diga me sa tlea
One
Splicke
Gospe od zdravlja
One crkve moga školanja
Koja ima najlišpi
I najčudniji prikaz
Moga Krista
Širon rašireni ruku

Pomoga mi zagovoron
On
Moj svetac zaštitnik
Zagovornik svi’ izgubljeni’ slučajeva

Zagovara me
Onako kako to more
Samo svetac
Zamoljen od velikoga diteta koje leži razasuto po tleu
I moli mu se mokri obraza
Očiju uprti u ništa
Moli mu se
Da mu pomogne
Sastavit razasuto tilo
I dignit se
U život
U ljubav

Ne razumin
Nikako ne razumin
Ovi’ dana
Čega idu svi oni ljudi koji se rugaju jednome
Svecu
Svi oni ljudi koji relikvije zovu
Lešon
Oni ljudi kojima smeta molitva zagovorniku

Čega idu ili je bolje reć’
Šta nji’ ide

Oklen potriba rugat se nečijoj viri
Oklen
Je li za rugat se i to što virujemo kako se raspeti Bog diga’ treći dan od mrtvi
Je li i to smišno?
I u to viruju samo
Neuki
I ludi?

Zašto t’liko provocira na reakciju nečija, tuđa vira?
Provocira i smeta
Iste one kojima smeta i vjeronauk u školi

E
Vjeronauk školski nji’ isto vrlo bode u oči
Izborni predmet u školi vrlo njima smeta
Smeta one iste ljude široki vidika
Pa nigdi ni zere tolerancije kad su želje katolika
U pitanju
Kad katolik svojin potpison bira
Samo za svoje dite

Ja baš ‘oću vjeronauk u školi
‘Oću
To nije protivno zakonu
Ni Ustavu
Ne kreće u sekularnu državu
Ne kreće nikoga

‘Oću i župni
I školski vjeronauk
Kad mi more bit
‘Oću jedan i drugi
Nije mi ga puno
Ni meni
A ni mojoj dici
Nami srce k’o bukara
Kad pratar u školi blagosliva i kad viroučiteljica su dičicon
Veselo piva
Za dane kruva
I kad o Božiću
Ukrase za bora su dicon sprema
I govori o rođenju
Našega Krista

A oni što se rugaju neka lipo u one moderne kurikulume
Gledaju ugurat
I jednu stvar koju oni nikako da nauču
Svi oni koji se smiju pobožnu svitu

Dajte in jedan ganjci gal novi predmet
Samo za nji’
Neka se zove
Pravo na javno prakticiranje vire
E
I neka iđe rećemo tri put nediljno
Možda nauču napokon

Pa ji lipo učite
I naučite
Sve redon
Šta to zaprave znači
Pravo na javno prakticiranje vire
Jerbo je to pravo vrlo važno
Uziđano je u
Ustav naše Države
Pa unda lipo u tome predmetu
Naučite sve podrugljivce
Kako to ustavno pravo niti zere ne kreće u njijovu sekularnu državu

Jerbo ja neću tor slobodu moje vire
Koja mi kaže
Moli u crkvi i u svoja čet’ri zida
Neću to
Nisan ovca da bi u toru bila
Moj Bog su menon neće bit’ samo u
Crkvi i u moja čet’ri zida
Krit ga neću

To sakrivanje van nije sekularna država
Sekularna država je nešto drugo
A ustavno pravo
Kaže
Kako se ne triban i ne moran krit

Prošla su van ta doba

Zabranit mi viru više ne mogu
Pa udaraju drugovačije

Mogu mi se rugat
Mogu mi relikvije moga
Katoličkoga sveca
Zvat i lešon
I smijat se
Onako kako se rulja brez srca uvik smije
U svome bisu

Uvik se smije oni izgubljeni
Razmetni sin
Dok obisno troši
I zlatnike i dane

Oni sin što je nigdi
Na pola puta od ničega
I nikoga
Ni livi a ni desni razbojnik
Ni Veronika
Ni Josip
Ni Ivan
Ni Petar što zataji
Ni Vranjo pokajnik

Taki se smije
Uvik

Jerbo niti ne zna
K’liko je zaprave izgubljen

Nema mu ‘ko reć’
Kako i Juda
More bit’ ime za izdajnika
Ali i za zagovornika
More
Sam biraš svoga Judu
Onoga za kojin ćeš ić’

Pa gledaš izabrat Judu
Koji nije izdajnik
Izabereš
Drugovačije
Izabereš razumit i ne smijat se

Izabereš onoga Judu
Kojemu se za zagovor moli veliko izgubljeno dite
Mokri obraza i
Izokrenuta života

Života
U kojemu zavoliš
Sve
Baš sve što je od Boga
I
Privrnute lumbrele
I svoje mokre,
Promrzle noge

I zavoliš baš svaki svoj
Od Boga dani
Kišni dan
I
Kišni Split

Barbara Jonjić / Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati