Marin Topić: Smrt bi postojala kad bi se umiralo

0
Budući da ja, za razliku od svoje generacije, imam malo više kose, ja se ne mogu šišati kod muškog frizera, nego idem u ženski frizerski salon. Baš sad u petak, kad sam došao kod frizerke Marice, bila je velika gužva i ja govorim: „Šta je ovo, zašto je ovako velika gužva“  i ona odgovori: „Pa Dušni je dan, svatko se sprema, sutra se ide na groblje“. „Pa dobro“, ja velim i nakon tri sata sam ponovno došao.

Mara mi kaže kako se ona najviše i sada i kao dijete radovala tome, što u narodu kažu Dan mrtvih, a zapravo su to dva dana, Svi sveti i Dušni dan. Tad se ide na groblje i priča se sa svojim umrlima, a duša nikada ne umire, čovjek nikada ne umire. A pošto oni imaju puno obitelji i grobnica, njezin suprug Tomo i ona su se podijelili. Ona ide od Mostara prema Sarajevu i obilazi sve grobove, a legendarni Tomo Mostar – Buna i sve jugom starom štrekom do Ravna. I tako skoro većina hrvatskih katoličkih obitelji ta dva dana faktički postaje jedan mali safari, svatko obilazi svoja groblja i ljudi dolaze iz svih krajeva svijeta. Počinje ponovno druženje kao nekada za Božić.

Svi sveti i Dušni dan su mali Božić

I baš sam upratio na tom komunističkom HRT-u izjavu jedne žene koja govori: „Ovo je radostan dan za nas, mi smo ga u našem kraju uvijek zvali mali Božić. Ja o tome nisam razmišljao, a ja ta iskustva imam još kao mali. Meni je otac umro 1966. godine, kad sam imao devet godina. Onda sam skoro svaki dan s majkom Danicom bio na groblju i meni je bilo normalno pričati s njim. I tako čitav život, praktički Dan mrtvih traje cijelu godinu. I non stop sam ja u prepirkama, svađama, da ne kažem u dijalogu, tako nikad ne znam ili pričam s mrtvim ili sa živim. Krasan je to dan. Što je meni ostalo u sjećanju, ja sam slikar i možda sam zbog te slike to i postao. S 14 godina sam bio s majkom u Beogradu kod ujaka Miha i išao sam tada u Narodni muzej u Beogradu i jedna slika mi je ostala u pamćenju za cijeli život, to je slika velikog srpskog slikara Uroša Predića (1857. – 1953.) „Siroče“ (Na majčinom grobu). Najljepša slika koju sam ja vidio o toj temi i ostala mi je urezana za cijeli život i možda je to bio povod da se kasnije opredijelim da postanem slikar, i to je nešto nezaboravno što će mi vječno ostati u sjećanju.

Koliko ja znam, u hrvatskom jeziku za riječ život postoji glagol živjeti, a za riječ smrt nema glagola smrtvovati. Znači nema glagola, to je prije neka vremenska oznaka, znači termin.

Kad sam studirao u Sarajevu arhitekturu, koja je i sada preko puta groblja svetog Josipa, i malo se onda popije na Koševu u kafani Soliter, i namjerno produžimo taj dan da dočekamo noć. Onda obilazimo groblje i svijetli neka veličanstvena mistika od upaljenih svijeća, a i tu je grob hrvatskog pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića i onda su raja s arhitekture i medicine obvezno dolazila na njegov grob i čitala poeziju. Znači Silvije je življi bio nego kada je hodao po Sarajevu. Šalu na stranu, ja ću to vrlo jednostavno reći, nema tu nekog velikog mudrovanja, posebno za nas kršćane koji vjerujemo u vječni život. Što znači smrt? To je jedan trenutak, to je jedna sekundica kada se duša odvaja od tijela, kada bukvalno prelazite u drugo agregatno stanje. A jedna kap vode za sat vremena promijeni tri agregatna stanja, od kocke leda se pretvori u vodu, da bi kasnije sve isparilo u paru, a kemijski sastojak vode uvijek ostaje isti. Ovo stanje koje mi osjećamo tzv. život, to je prijelazno stanje, mi ga samo osjetimo sa svojih pet čula koja su kakva takva opet nesavršena. Sastavni dio tog tijela je duša koja se odvoji od tijela, koja je u nekom obliku materijalna, zamislite koliko ta duša ima osjetila, znači za nas život nikad ne prestaje, on se samo pretvori u drugi oblik života, jer ono što je vrijedno i vječno je duša, koja postoji u svakom čovjeku bio on zao ili dobar. I zato za Dan mrtvih naša katolička groblja su puna i to je mali Božić možda i svečaniji nego kad je veliki Božić, jer na Božić se skupe samo oni koji su tehnički dostupni, znači živi, a ovdje se skupi sva obitelj dođu svi sveti, sve duše i mrtvih i živih svetaca. Pa se onda svi siti napričamo. Lijepa je naša vjera, vjera katolička i kršćanska.

Ima li života prije smrti?

Da mi vidimo ima li života prije smrti, posebno ako živiš u tzv. državi u Bosni i Hercegovini, i to je ključno pitanje za nas kršćane koji žive u državi BiH, i pravoslavne kršćane i katolike, i za Srbe i Hrvate. Jer ovdje međunarodni silnici uporno hoće da ožive Otomansko Carstvo, ja ne znam što se događa, da kršćani iz međunarodne zajednice uporno forsiraju muslimane protiv pravoslavnih katolika.

Kako reče naš uzoriti kardinal Vinko Puljić veleposlanici Francuske u BiH:  „Mi smo izdržali 400 godina Turaka, izdržat ćemo i ovo vrijeme, vrijeme maglovite međunarodne zajednice“. Mislim, znao sam da kardinal u sebi tako misli, ali kad sam pročitao ovo na portalima,  bilo mi je drago, ali ovo je za mene transkript, nije intervju s njim, i ne znam tko je pustio taj transkript, ili ured kardinala ili je to poslao ured francuskog Veleposlanstva u Sarajevu. Kardinal je govorio isto ono što svaki Hrvat u Bosni i Hercegovini govori u svojoj kući i u kavani. Mislim, daj Bože da ti transkripti svaki dan izlaze iz tog ureda, a posebno bi mi Hrvati katolici bili presretni da izađe transkript razgovora s jednim veleposlanikom, a mi pretpostavljamo s kojim kad je kardinalu rekao da će sve Hrvate katolike istjerati iz BiH. Ja znam da smo mi mali narod i ne možemo se mi nešto suprotstaviti, osim molitvom. Ali ne bi bilo loše da nam kažete koji je to veleposlanik, ako ništa da kada gledamo sport, navijamo protiv te zemlje, iako pretpostavljamo već koja je to zemlja. Ali lijepo bi bilo to čuti.

BiH ulazi u PhotoMath program

Bosna i Hercegovina je vječno neriješeno pitanje koje pokušava riješiti međunarodna zajednica, a uporno ga rješava da ne bude riješeno, znači matematički. A matematika je egzaktna znanost, i svjetski moćnici su zaboravili da žive tu tri naroda i građani, znači ljudi koji imaju svoju dušu koja osjeća i razmišlja i oni se uporno drže matematike umjesto da pitaju te narode i građane treba li uopće postojati ta država. Mislim na svakom referendumu ogromna većina Srba i Hrvata bi rekla da im ne treba BiH, zašto bi nešto silom radili, ako ne ide. Ali izgleda pojavilo se novo rješenje.

Grupa informatičkih genijalaca iz Zagreba izmislila je program PhotoMath i preko mobitela se snimi zadatak iz matematike i to se odmah riješi, dobije se rješenje i postupak. Izgleda nekom je palo na pamet, možda čak i meni, da ne bi bilo loše ovu satelitsku snimku s Googlea skinuti BiH i poslati u Zagreb, ali ne u politički, jer oni ne mogu riješiti ni sebe, a kamoli BiH, pa možda ovi dečki nađu neko rješenje, ali koje će opet iako bude dobro biti matematičko i prije svega neće odgovarati raji iz Sarajeva na čelu sa Željkom Komšićem koji bi želio da sve stranke iz Sarajeva uđu u vlast na programskim principima i da nema matematike, ako pljačkanje novca iz drugih dijelova BiH nije matematika. Da se te sarajevske stranke bore protiv političke Banje Luke i Mostara, kao da uopće postoji politički Mostar. Svi bi mi trebali živjeti za sarajevsku elitu, i oni su za programske nisu za matematičke koalicije, čudo kako je ta znanost napredovala, a posebno čaršijska.

Manijak ne može biti svak’

A kad sam jučer vidio na utakmici Željezničar – Sarajevo Martina Raguža, prvog predsjednika s dva legitimiteta ne samo Bosne i Hercegovine nego i svjetske politike. Pa ima više glasova od ljudi koji nisu članovi njegove stranke bar dva puta, prodajući im mješavinu stolačke i sarajevske čaršije, to je kao ono kad su izašle jakne s dva lica. I ja mislim da su dva događaja u posljednjih 70 godina obilježila Sarajevo, dan kad je otišao Hase Ferhatović i dan kad je Martin Raguž dobio u Sarajevu 25.000 glasova sarajevskih građana, da ne kažem raje.

On se pojavio se na gradskom derbiju između Sarajeva i Željezničara na strani Željinih navijača Manijaka kao da je zaboravio genijalnu pjesmu Dine Dvornika „Manijak, manijak. To ne može biti svak“. Manijak ne može biti s dva lica, jer moje srce kad te vidi kuca tika-tak. Ali on se za početak pojavio tamo, ali ne znam gdje je završio poslije. Izgubio je Željo, Manijaci su dobili degeneka od Hordi zla, znači gdje god je Martin, ta strana gubi, ali on ne voli gubiti u životu, pa se ja ne bih čudio da je on na kraju kući otišao s navijačima Sarajeva. Ta nije on Manijak, jedno vrijeme je bio navijač Zrinjskog Ultras. Koja strana pobijedi, Martin Raguž je tu. I tako pošto smo mi katolici kršćani zaključili i to odavno znamo da života ima poslije smrti, i to za nas nije problem. Nama kršćanima probleme na zemlji samo prave ljudi koje sve radosti i blaga života žele prisvojiti za sebe, jer oni misle poslije života nema ništa, pa dok su tu, treba maksimalno iskoristiti svaki trenutak bez ikakvih moralnih predrasuda. I zato ćemo na kraju pustiti pjesmu genijalca koji je također samo tehnički umro Dine Dvornika iz Splita „Udri jače, manijače“. Da malo razbudimo bosanskohercegovačku žabokrečinu.

Marin Topić /pogled.ba

facebook komentari