Marina Radoš: Andreas Kepke i kiseli kupus

0

Vraćam se, s onim najslađim, Božićnim koferom, i u sebi se mislim ‘Jesam ponijela dovoljno robe za ovo Božića i blagdana?’

Vraćam se, i već mi na Vraniću zamiriše Bovkina pita od tučenih, zapucketa vatra i kroz dimnjak naiđe duvanjska bura.
Zašuška slama na podu, zagorči crno badnje vino, i spusti se noć na Duvno kao kap sa ledenice.
Vraća se i on. Čula sam.
Nakon pet ili šest godina. Ili četiri? Ili sedam?
Moj dom je jedna žuta kuća na Laticama, pored koje raste paprika i raštika, mijauču mačke i šušte maleni borovi posađeni uz ogradu.
Moj dom je majka koja čeka, moj dom je brat koji donosi drva s tavana i loži nam vatru, moj dom je mliko na šporetu koje najljepše miriše kad pokipi, moj dom je voda iz česme koja je najukusnija u svemiru. Moj dom su Ivankini i Valerijini pekmezi i kolači.
Sudžuci. Pečenica. Domaći pršut koji pušta suzu pod naletom sablje.
Kažem, vraća se i on negdje gdje je davno bio njegov dom.
Kažu sada živi s nekom Švabicom. Dobio je i sina prošle godine.
Imaju i psa. I roletne na daljinski. Pametni televizor.
Nije bio kod kuće već pet ili šest godina. Ili četiri? Ili sedam?
Vidim na Facebooku da ljeta provodi u Grčkoj i Španjolskoj. Ne dolazi ni za Gospojinu. Ni za Uskrs ni Božić…
Normalno, neće Švabica gacati po ovom blatu, jesti krvavice i kiseli kupus i zasipati kavu njegovim tetkama i strinama.
Nije on lud, što bi on ovdje radio za petsto maraka? Što bi on studirao ko budala i proveo na birou deset godina života?
Što bi se on patio ovdje kada u Njemačkoj teče med i mlijeko. Kad su tamo roletne na daljinski i zaobljeni televizori?
Kada je odlazio plakala sam.
Bilo mi je žao i njega i mene. Znala sam kakav će život voditi, a on je sanjao velegrad i ljubičaste novčanice koje mirišu na bankomat.
Zamijenio me.
Za Švabicu. Za Božićne pjesme na njemačkom jeziku. Za Oktoberfest.
Za neki bolji život.
”Kako si, Igore?” – prekinula sam ga dok je birao Livanjski sir iz hladnjaka.
”Marina to si ti?” – prozborio je.
”Pa šta ima, jesi se udala?” – udario je gdje je mislio da najviše boli.
”Nisam, jesi ti?” – Sasula sam otrov koji nakupljam već pet ili šest godina. Ili sedam. Ili četiri?
Nasmijao se pristojno.
”Dobio sam sina prošle godine.”
”Čestitam, kako se zove?”
”Andreas”
Nakupila se u meni gorčina. Suza mi je zalutala u grlo, srećom.
”Andreas, po Kepkeu. Znaš sama koliko sam volio tog golmana.”
Pravo duvanjsko ime. Baš pohvalno.
”Tko je od tvojih za Božić uopće kod kuće?” – primirila sam se.
”Nije nitko, sam sam došao.”
”Pa s kim ćeš provest Božić?” – sav se moj bijes pretvorio u sažaljenje.
”Ma jaka stvar, Božić… Ajde vidimo se, pozdravi Mateu.”
Udaljavao se od kase. Sjedao u predivno auto čije registracije imaju dvanaest zvjezdica.
Gdje je tvoj dom Igore?
Gdje je tvoj kiseli kupus? Tvoj šporet? Tvoj pršut? Tvoja bura?
Tvoj sin koji se zove kao tvoj tata?
Ili si to sve tako brzo zaboravio i zamijenio za roletne na daljinski, kupatilo sa Swarowski umivaonicima, kućna kina i Andreasa Kepkea?

Marina Radoš

facebook komentari