Pratite nas

Umjetnost

Mario Roth: Milijunti pregled pjesme “Još fališ” proslavit ćemo uz kulenove seke

Objavljeno

na

------ MOZAIK, 6 stupaca

Veliki se pothvat smiješi osječkoj grupi “Vigor”, koja sa svojim najnovijim singlom, “Još fališ”, broji više od 900.000 pregleda na YouTubeu.

Rijetko tko ne poznaje ovu grupu, jednu od najdugovječnijih u Osijeku. Postoje od 1992. godine, a u aktualnom sastavu su od 2000. godine, što je rijetkost među bendovima inače, a kamoli u našem gradu. Mario Roth je glavni vokal, a ostatak benda čine: Sebastijan Novoselec (električna gitara i prateći vokal), Goran Đurković (bubnjevi i prateći vokal), Dario Slamek (klavijature i prateći vokal), Žarko Marinović (bas gitara), Stjepan Rudinski (tambure, violina, saksofon, klarinet, akustična gitara i prateći vokal).

Mario Roth pjeva od svoje šeste godine, a u grupi Vigor je od 2000. Radi kao radijski voditelj na Gradskom radiju u Osijeku. Prvi nastup imao je davne 1991. na prvom Dječjem festivalu u Osijeku Djecopjev, gdje je osvojio treće mjesto. Nastupio je u poznatim TV emisijama i na festivalima kao što su Turbo limach Show, Međunarodni festival pop pjevača Modri biser Rovinja, Story Supernova Music Talents… Roth je 2011. osvojio Fenderovu nagradu za najboljeg pjevača Osječko–baranjske županije.

Pjesma “Još fališ” tvoje grupe Vigor ima sjajnu gledanost na YouTubeu: približava se milijuntom pregledavanju. Jeste li očekivali takav uspjeh i kako se osjećate ti i dečki i benda?

– Iskreno, sve nas je ovo pomalo zateklo. Naučili smo da u životu ne treba forsirati stvari. Radili smo puno na sebi zadnjih godina, kako privatno tako i poslovno.Ovo su rezultati toga. Osjećamo se ispunjeno i sretno jer se pokazalo da se strpljenje i rad isplate i da je dovoljno samo nešto poželjeti i onda to pustiti. Sve se u životu posloži samo od sebe.

Kako je nastala pjesma i tko su autori?

– Pjesmu sam slučajno čuo na internetu i glazba me doslovno bacila na koljena. To sam shvatio kada sam 356 puta stisnuo ‘repeat’. Izazvala je u meni jaku reakciju i snažnu emociju. To je inače obrada jedne grčke pjesme, a autor te divne melodije je Nikos Karvelas, poznati grčki skladatelj. Ja sam napisao tekst ponukan stvarnim događajima iz vlastitog života. Ljubav piše najljepše stihove. Najčešće je to ona nesretna ljubav i koliko god ja bio sretan što su ljudi prepoznali tu iskrenu emociju u tekstu, u jednu ruku mi je žao što ima toliko onih kojima netko jako nedostaje u životu i što pate zbog toga. Ja sam se od toga izliječio.

Već se dugo baviš glazbom, misliš li da je konačno došao tvoj trenutak za uspjeh?

– Sve ima svoje vrijeme i mjesto. Pokušavao sam i ranije, nije išlo. Ali, nisam to shvatio kao neuspjeh. Ni ja, ni moj bend. Naučili smo da nije neuspjeh ako još nisi uspio ostvariti uspjeh radeći ono što voliš, nego da tada jednostavno nije bilo pravo vrijeme za ubiranje plodova. Život sve posloži sam i ako si dovoljno iskren u onome što radiš, onda te on i nagradi. Čovjek samo treba naučiti biti strpljiv.

Kakvi su planovi za Vigor dalje? Novi singl, spot…?

– Imamo puno planova. Počeli smo raditi na svom prvom albumu i presretni smo zbog toga. Sretni smo zbog činjenice da smo dobili priliku dati sebe, dati svoje emocije drugima i što možemo ispričati neku svoju glazbenu priču. Novi singl ćemo predstaviti pred ljeto uz novi glazbeni video. Bit će to jedna vesela, pozitivna pjesma jer je bilo dosta sivih i tmurnih dana, sivih i tmurnih lica. Dolazi vrijeme kada će sunce utjecati na našu pozitivnu energiju i kada će se na licima ljudi vidjeti samo osmjeh. Mi ćemo im to dati kroz pjesmu.

Planirate li se možda pojaviti na nekom festivalu ovog ljeta?

– Ovo ljeto ćemo zaobići festivale. Imamo jako puno posla, jako puno svadbi i koncerata, snimanje albuma, pa ćemo se ovo ljeto prepustiti isključivo tome.

Kako ćete proslaviti milijunti pregled spota na YouTubeu?

– Smatram da je YouTube postalo pravo mjerilo slušanosti. Ni na radiju, ni na televiziji ne možeš imati milijun pogleda i više. Na internetu najbolje vidiš koliko si slušan i koliko te ljudi vole. A kada jedan anoniman bend, bar za ostatak Hrvatske, ne govorim o Slavoniji, ima ovoliko klikova, onda zadovoljstvu nema kraja, pa ćemo to vjerovatno proslaviti uz zajedničko druženje na probama uz koju kap alkohola, dobre kulenove seke i domaće čvarke (smijeh).

Koliko je, prema tvojem mišljenju, moderna tehnologija (internet, društvene mreže…) pomogla, glazbenicima? I postoje li i neke loše strane toga?

– Pomogla je u smislu reklame, promocije, no najveći problem je piratstvo. Glazba je veliki globalni biznis, jedino što danas na njoj zarađuju pogrešni ljudi: proizvođači hardwarea, mobitela, trgovci gigabajtima, prodavači signala i vlasnici torrent-stranica, a ne zarađuju gotovo ništa upravo oni koji glazbu proizvode, ljudi koji nam svojim talentom i vještinom uljepšavaju živote.S kim bi volio raditi duet i zašto baš s njim/njom?

– Nina Badrić i Dado Topić. Obožavam njihovu emociju u pjesmama.

Nedavno ste potpisali ugovor s izdavačem. Kad možemo očekivati album?

– Potpisali smo ugovor s izdavačkom kućom Miroslava Škore, a album bi trebao ugledati svjetlo dana u osmom ili devetom mjesecu. Ono što mi spremamo i pjesme koje će se naći na albumu mogu se svesti pod jedan naziv – ljubav. Koliko god se to činilo ziheraški, bez ljubavi ne možemo, bez ljubavi su život i duša prazni, bez ljubavi ništa nema smisla. Nije važno je li ona nesretna ili sretna, bitno je da ju osjetimo.

Kako ste uspjeli održati isti sastav benda punih 14 godina?

– Bend zapravo postoji 20 godina, ali sam ja s njima 14. Mi smo prije svega prijatelji, pa onda poslovni suradnici. U bendu nas je šest. Što znači šest različitih karaktera koji se moraju ‘ishendlati’. Sve probleme i svađe rješavamo razgovorom i uvijek smo tu jedan za drugoga kada se pojavi problem. Odnosi u bendu su jako važi. Ako nemaš zdrav radni okoliš, ne možeš ni napredovati.

Tanja KVORKA

[/su_youtube] izvor:GlasSlavonije

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Umjetnost

TRUDI NAŠIH DIDOVA

Objavljeno

na

Objavio

Ima jedan otočić pored otoka Kaprija u šibenskom arhipelagu, zove se Baljenac.

Površine je 140.265 metara ‘kvadratnih’ i na njemu su ruke kaprijskih težaka podigle 23 kilometra i 375 metara suhozida (!)… da bi ispod i između kamenja iščeprkali šaku zemlje, a onda s iskrčenim ogradili ta svoja poljca od „kvadrata“, ili dva, za lozu ili dvije.

Možda je to najmanji iskrčeni otočić na našoj obali Jadrana, izgleda neodoljivo impresivno i nikakvo čudo što se njegova fotografija našla u portofoliju kojim je Ivo Pervan popratio pismo UNESCO-u što su ga svojevremno odaslali Joško Božanić i Joško Belamarić, prisnažujući sa svoje strane da se hrvatski suhozidi uvrste na Popis svjetske baštine.

Ivo Pervan je fotograf kojega ne treba predstavljati: on već desetljećima, bez radnog vremena i meteoroloških i kalendarskih ograničenja, gleda i snima i slaže prevrijednu baštinsku građu koja već sada nema cijene. Vlastitom je inicijativom poslikao i valjda sve velike i male krčevine i sakupio veliku i lijepu zbirku fotografija dužobalnih, kraških vinograda i polja, vrtača i suhozida.

Godinama, od prigode do prigode, kad snimam iz zraka, kompletiram ‘kolekciju’ tih vinograda i polja u krčevinama, u suhozidu. Puno sam toga u ovom poslu vidio, i kod nas i u svijetu, ali sam i dalje nevjerojatno impresioniran upravo tim krajolicima i uvijek mislim da bi se s njima moglo itekako puno napraviti u promidžbi naše zemlje. Pa, te krčevine i ti suhozidi, to je rezultat rada ljudskih ruku i to je nešto što apsolutno ima mjesta u svakom predstavljanju Hrvatske.

Ma, da vam ne govorim koliko sam vrata obio nudeći i nukajući da se od tih slika napravi nešto, recimo izložba velikih formata i pokaže svijetu, na tragu one čuvene crno-bijele fotografije koja je ‘visila’ na zidu zgrade Ujednjenih naroda kao ‘pohvala ljudskoj ruci’… Nažalost, nikoga za tim nije briga. Jedini čovjek koji je ovoj ideji dao ruku je naš vinar Andro Tomić koji je financirao let avionom radi snimanja…

Eto! Ne bi se moglo reći da nikoga nije briga jer more je onih koji razumiju jezik Pervanova rada, samo što oni dolaze iz nekog drugog (hrvatskog) mentalnog sklopa…

Evo što o tome piše Joško Belamarić:
“Tisuće fotografija koje je tijekom godina i godina hodanja, krstarenja i letenja uzduž i poprijeko hrvatske obale načinio Ivo Pervan, ostavljaju bez daha i u čudu svakoga tko ih gleda ne samo kao pojedinačne umjetničke slike nego kao nevjerojatan likovni serijal koji nas istodobno estetski uzbuđuje koliko i podučava.

Naše je društvo i danas gotovo ravnodušno pred tim najvrjednijim dijelovima hrvatskog kulturno-povijesnog krajobraza, cijelog obilježenog kamenom, pred kojim bismo trebali stajati zadivljeni ne samo zbog apstraktne ljepote gromača i gomila, nego – spomenimo samo jedan aspekt u mogućem čitanju – radi uvjerljivih otisaka povijesnih imovinsko-pravnih podjela koje su tisuće kilometara kamenih međa očuvale možda bolje od arhivskih pergamena… Postoji niz načina da se ta golema fotografska građa tematski sistematizira – izložbama, knjigama, oblikovanjem internetskog portala…”.

I još kaže Belamarić:
“Na kamenu se nekoć ljubilo i jelo, rađalo i umiralo, kamen je bio i alat i oružje i nakit. I uopće ne zvuči čudno da jedino Hrvati u lokalnom govoru vele da se kamen ‘bere’…”.
Pervanove slike ovoga (ili bilo kojega) dijela hrvatske baštine ako i nisu na srcu onih u čijim je rukama alat za njenu afirmaciju i zavičajnu i domovinsku promidžbu, jesu na srcu ljudi, intelektualaca, koji, jednostavno, razumiju o čemu se tu radi…

Pa Joško Božanić, na svoj način neizmjerno zaslužan za afirmaciju i obnovu jedne druge, maritimne, baštine, a otvoren i za druge izvanserijske vrednote, pripominje i ovo:
Postoji u svijetu zid mnogo dulji od onoga što se smatra najduljim u svijetu – zid višestruko dulji od Kineskog zida. Taj zid nalazi se u Hrvatskoj, u pokrajini Dalmaciji.

Ali taj zid, premda se u prostoru proteže na barem šezdeset tisuća kilometara – što je duljina jednog i pol Zemljina ekvatora – mada mu je volumen višestruko veći od volumena svih egipatskih piramida zajedno i sedam puta duži od Kineskog zida, nije do danas primijećen kao spomenik ljudskog rada.

To je suhozid dalmatinskih vinograda… spomenik koji unatoč monumentalnosti nije vidljiv poput masivnih bedema i sjajnih palača drevnih dalmatinskih gradova, ali je u njemu jednako impresivno utisnuta graditeljska ljepota i sklad kao i sudbinski smisao čovjekova opstanka na tom kamenitom tlu.”

Ali, evo, nedavno se ‘bar’ na domaćoj sceni isplatio trud hrvatskih intelektualaca, stručnjaka i zanesenjaka ovim dijelom baštine: umijeće suhozidne gradnje napokon je registrirano kao nematerijalno kulturno dobro.

Jedan od zaslužnih zbog svoga dugogodišnjeg, upornog rada na afirmaciji suhozidne građe, svakako je šibenski etnolog dr. Jadran Kale.

Odaje veliko priznanje Pervanovu radu ali ‘usput’ zagovara i razmišlja o onim mogućnostima koje će u stvarnom i svakodnevnom životu, pored divnih Pervanovih slika koje rađaju pravi mit o suhozidnoj baštini, potaknuti stvarno i realno očuvanje suhozidne prakse, kod današnjeg težaka – ili jednostavno hobista s komadom zemlje u posjedu.

– Hrvatski su suhozidi zapravo europski suhozidi sagrađeni hrvatskim rukama, jer su rijetki oni koji nisu nastali u desetljećima vinarske konjunkture u devetnaestom stoljeću i blisko potom, a tu je tržišnu priliku obrađivačima pružilo europsko tržište. Tako bi se i danas agrookolišnim poticajima po direktivi EU-a moglo ići u susret tim malim, mravljim stvarateljima krajobraznih ljepota, a ne najkrupnijim igračima.

Međutim, po inerciji ‘pretvorbe i privatizacije’ kod nas su ti poticaji pupčanom vrpcom vezani za najkrupnije korisnike, pa se agrookolišni poticaj za popravak i gradnju suhozida od kojih koristi ne bi imale velike tvrtke nego mali ‘opegeaši’, za održavanje i gradnju svojih suhozidova, bunja i sl., rađa i porađa već godinama, i nikako da se porodi’.

A u tim bi poticajima (za koje se država uporno ne opredjeljuje) bio ključ obnove i života upravo malih korisnika – ujedno i krajolika na kojima se nalaze njihovi pojedinačno srazmjerno mali, ali nanizani posjedi.

No to samo zaokružuje smisao ove lijepo ilustrirane priče: slike su nevjerojatne, a stvarnost je surova i ne mari niti za slike, niti za blago koje za sada ostaje u Pervanovim arhivima. I očima.

Jordanka Grubač /sibenski.slobodnadalmacija.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Umjetnost

U Australiji postoji replika zagrebačke crkve sv. Marka

Objavljeno

na

Objavio

Možda i najprepoznatljivije obilježje Zagreba, crkva sv. Marka, jedno je od mjesta koje turisti u glavnom gradu Hrvatske obavezno obilaze. Ali ova predivna crkva ima i svoju ‘blizankinju’…

zagreb-st-marko1

Naime, u Cockington Green Gardenu u australskoj Canberri nalazi, se minijaturna verzija zagrebačke crkve, sa nadaleko prepoznatljivim krovom.

Riječ je o izletištu u kojem posjetitelji mogu vidjeti minijaturne verzije mnogih svjetskih atrakcija.

Kako stoji na službenoj stranici ovog izletišta, izgradnju replike crkve sv. Marka financiralo je Veleposlanstvo RH u Australiji.

Za njenu je izgradnju bilo potrebno 2000 sati (83 cijela dana!), a svih 45.000 minijaturnih ‘crijepova’ na krovu ručno je postavljeno.

CroExpress.eu

facebook komentari

Nastavi čitati