Marito Mihovil Letica: Svako ljudsko biće je osoba

1
Drugi i posljednji dio priloga u kojem Marito Mihovil Letica ne samo da tvrdi da ljudski život počinje začećem nego i objašnjava zašto imamo smatrati proizvoljnim i bezuporišnim sva tobožnja bioetička razgraničenja (npr. 10. tjedan od začeća i slično), do kojega je vremena zakonodavac dopustio pobačaj u svim slučajevima:

Ljudski život počinje u trenutku začeća.

U prethodnome prilogu bilo je govora o rješenju Ustavnoga suda Republike Hrvatske, donesenom 21. veljače 2017., koje kaže da se stari zakon iz 1978. gdje je propisano da žena do isteka 10. tjedna od začeća, a nakon toga pod određenim okolnostima, smije prekinuti trudnoću – nalazi u skladu s Ustavom. No taj zakon sadržava pravne institute koji su protekom vremena prestali postojati pa je Ustavni sud dao Hrvatskomu saboru rok od dvije godine da donese suvremeni zakon gdje će biti regulirana prijeporna pitanja o pobačaju.

Od trinaest ustavnih sudaca samo je Miroslav Šumanović imao izdvojeno mišljenje te je rekao, između ostaloga, da u članku 21. Ustava gdje piše ″Svako ljudsko biće ima pravo na život″ – pojam ″svako ljudsko biće″ uključuje i nerođeno ljudsko biće od trenutka njegova začeća.

S time se valja složiti. Ali ne zato što je to rekao, dosljedno i časno, Miroslav Šumanović ili bilo tko drugi, nego obrnuto – oni to kažu zato što jest tako. Upravo tako i nikako drukčije, bez obzira što netko o tome mislio i kako to nastojao prikazati.

Postavljanje razgraničenja u 10. tjedan od oplodnje ili začeća, prije čega je abortus dopušten, samo je ljudska definicija, što znači puka konvencionalna pogodnost ili, primjerenije rečeno, civilizacijska i etička nepogodnost. Pritom se izraz ″nepogodnost″ iskazuje ničim drugim doli eufemizmom za usmrćivanje ljudskoga bića posve nevinog i nezaštićenog.

Ljudski embrij treba držati onim što jest: ljudskim bićem – a svako ljudsko biće jest čovjek. Embrij je programirani organizam koji sadrži u genetskom zapisu važne osobine nove ljudske jedinke: spol, visinu, tjelesnu konstituciju, boju očiju, oblik i crte lica, k tome i talente, ali nažalost i sklonost bolestima. Rast i razvoj embrija odvija se na koordiniran, kontinuiran i postupan način: novi ljudski organizam stalno zadržava vlastiti biološki identitet, individualnost, jedincatost i neponovljivost.

Dakle, nema skokova ni bioetički relevantnih razgraničenja (razdvajanje jednojajčanih blizanaca, početak osjetljivosti na bol, pomicanje, mogućnost preživljavanja izvan majčina tijela i sl.) – nego samo postupnih i suptilno nijansiranih promjena u rastu i razvoju. Ako bi začeto dijete promijenilo bît koja mu pridolazi po biološkoj vrsti, prekršilo bi metafizička načela – a ona vrijede nužno i beziznimno. Ovdje se radi o načelu identiteta, prema kojemu je svako biće determinirano da bude ono što jest, a ne nešto drugo; zatim o načelu kontinuiteta, izuzetno važnog u Aristotela i Leibniza te presudno važnog u Boškovića, koje kaže da se ništa u prirodi ne događa skokovito (″nihil in natura per saltum fieri″), makar nam se često čini suprotno.

Iako čovjekov embrij u ranim fazama (naizgled sličan embriju npr. ribe, ptice ili psa) ne udovoljava fenomenski uvriježenoj predodžbi osobe, iako ne očituje značajke svojstvene osobama – svjesnost, sposobnost apstraktnoga mišljenja, sposobnost artikulirane jezične komunikacije, samosvjesnost, biranje dalekih ciljeva i dugoročnih planova njihova ostvarenja i sl. – ljudski je embrij potencijalna osoba budući da pripada metafizički, time vrijednosno i etički-pravno, biološkoj vrsti čiji se zreli i zdravi pripadnici očituju po svojoj bîti kao osobe.

Inače bismo po tim kriterijima mogli uskratiti status osobe i novorođenoj djeci, zatim ljudima s teškom mentalnom retardacijom, palima u komu ili oboljelima od Alzheimerove bolesti. Ne postoje dakle ni ″pred-osobe″ ni ″pod-osobe″ ni ″poslije-osobe″ – nego su sva ljudska bića osobe. Zamijenimo li površni pogled na čovjeka metafizičkim progledom, uvidjet ćemo da čovjek nije osoba stoga što se osobom očituje, nego obrnuto: on se očituje osobom stoga što jest osoba (slično kao što pčela nije pčela zato što daje med, nego ona može dati med po tome što je pčela).

Niječući da embriju pripadaju s osnove potencijalne osobe ikakva prava, australski filozof utilitarist Peter Singer, čija stajališta unatoč plitkoći globalno uvažavaju, u zborniku ″Medizin und Ethik″ (Stuttgart, 1989.) argumentira: ″Općenito, jedan potencijalni X nema sva prava kao stvarni X. Princ Charles je potencijalni kralj Engleske, ali on nema prava kralja. Zašto bi onda potencijalna osoba imala prava osobe?″

Premda naizgled utemeljena i razložna, Singerova je argumentacija puki sofizam. Naime, tu su poistovjećene različite vrste potencijalnostî i pravâ. Jer jedno je u-sebna i u-ciljna metafizička potencijalnost koja nosi sa sobom pravo na život i nepovredivost tijela – a to spada u temeljna i neotuđiva ljudska prava što pridolaze svakom čovjeku samim time što je čovjek – a nešto posve drugo je institucionalizirana mogućnost stjecanja kraljevskih prava, statusne povlastice malog broja ljudi. Ipak, ustrajavanje na pojmu ″osoba″ u bioetičkim raspravama nije argumentacijski prodorno a time ni zahvalno. Premda današnji koncept osobe proizlazi iz kršćanske teologije i filozofije, ovdje ga valja staviti u drugi plan. Prikladnijim biva govor o ljudskom biću odnosno čovjeku. Uostalom, u zakonima i pravnim deklaracijama spominju se najčešće ljudska prava, znatno rjeđe prava osobe.

Dakle, rođena djeca nisu autentičniji ljudi od nerođene djece. Mjerodavni su metafizički i antropološki razlozi, a ne psihološki i sociološki. Okolnost da je djetešce pri dolasku zaplakalo i nagonski prodisalo budućnošću, da je prenatalnu prisutnost u obuhvatnom i prisnom okrilju majčina tijela zamijenilo otvorenošću prostranoga svijeta i nadošlom perspektivom interpersonalne nazočnosti – ne pridodaje ništa njegovu ontološkom i etičkom statusu, ljudskom dostojanstvu i pravima. Zar je dijete rođeno sa šest mjeseci, smješteno u inkubator, ″dovršenije″ (u striktnom smislu, dovršenost nema gradaciju), zar je dovršenije od djeteta od devet mjeseci koje će se nakon normalno iznijete trudnoće roditi primjerice za dan ili dva?

I embrij, i nerođeno dijete u kasnijim razvojnim fazama, i netom rođeno dijete, i stasalo dijete školske dobi – nisu ništa drugo doli ljudi u različitim razvojnim fazama, u različitim životnim oblicima dovršenosti odnosno nedovršenosti. To je mudrost o kojoj Danijel Dragojević, najveći u društvu živućih hrvatskih pjesnika, piše u poetski razvijenom filozofskom eseju ″Djeca na vratima″. Dragojević veli, a to citiram kao prikladan zaključak:

″Nije slučajno da svaka mudrost zna ruku koja se na samom rubu svečanosti mora pružiti toj cjelini violentne osjetljivosti. Jer, dijete je ipak nedovršeno biće, tj. biće u ljepoti nedovršenosti. Tko bi se usudio učiniti nešto usuprot ove životnosti, pogriješio bi. Ona se neće ukloniti, ona će se, iz potrebe za budnošću koja je osobina duhovnog rasta, upotpuniti, nastaviti. U ovoj dnevnoj svjetlosti je, kada dođe, i ona druga svjetlost, a ne izvan nje, u ovoj predduhovnosti već je sâm duh.″

Marito Mihovil Letica / Radiovaticana.va

Marito Mihovil Letica: Osvrt na odluku Ustavnoga suda o pravu nerođenoga ljudskog bića na život i pravu žene na pobačaj

 

facebook komentari

  • EMINƎM

    Nažalost kako se postupa prema živiom biću uopće, što je osoba starija nehumanost je izraženija, ministar zdravlja ovakav kakav jeste u Europi ne bi nigdje obnašao tu dužnost na ovakav način. Slučaj “Maškarin” dovoljno govori u kakvom užasnom okruženju javašluka živimo.