Pratite nas

Komentar

Marko Jurič: Glazbena kolonizacija

Objavljeno

na

Srbi imaju lijepih pjesama. Ponekad bi me put odveo u Beograd pa bih svratio u neki od poznatih restorana na Skadarliji gdje se mogu čuti. Ima tu svega pomalo.

Dobra mješavina ciganskih, mađarskih, rumunjskih, bugarskih, bosanskih, makedonskih, crnogorskih, vojvođanskih, odnosno hrvatskih pjesama. Svemu tome Srbi su dali neki svoj štih. Maštoviti su u glazbenim improvizacijama, aranžmanima, ritmu, melodioznosti i tamo na Skadarliji odlično zvuče.

Međutim, ništa od svega toga dobroga srpskoga nema u njihovim izvoznim glazbenim kvotama koje dolaze u Hrvatsku. Do nas, nažalost, dolazi njihovo glazbeno smeće. Nešto što je u Srbiji zaživjelo slijedom dugih stoljeća turske okupacije, nešto što je potpuno strano našem civilizacijskom krugu. Turska je istjerana iz Srbije, ali ne i iz djela njihove glazbe koja je u međuvremenu konvertirala u jedan, teško je to nazvati glazbeni, hibrid idiotskog, razularenog ‘burgijanja’ zdravog glazbenog čula.

To cajkaško ludilo zahvatilo je i ovaj hrvatski očaj. Čujem ga vikendom, dopire iz bijesnih automobila kojima mladi jure zagrebačkim ulicama u potrazi za adrenalinskim ludilom. Ali čujem ga i iz raznih birtija, tzv. kafića ili šatro fensi klubova gdje se okupljaju i muški i ženski, mlađi i stariji, jednako dođoši, kao i domaći. Čudan je to, tužan, a nažalost i prijeteći fenomen.

Najprije zato jer primitivna, vulgarna, duhom siromašna glazba, svoje slušatelje oblikuje prema sebi u iste takve vulgarne budaletine. Glazba je medij koji prenosi onu duhovnost, onaj svjetonazor, onu emociju koju je živio autor u trenutku stvaranja te glazbe. Ta srpska glazbena industrija koja štanca tu glazbenu kuruzu, taj jeftini i vulgarni cajkaški arlauk nema u sebi ljudskih, civilizacijskih kvaliteta koje bi mogli poželjeti Hrvatskoj.

To je sirova industrija jeftinih plastičnih implantata, vulgarnih tračeva, neduhovitih prostačkih viceva, gramzive proždrljivosti za novcem i drogama svih vrsta koji ruše ono malo civilizacijskih okvira i baca čovjeka u ponor pohota, žudnji, kriminala, prijetvornosti, a u konačnici neljudskosti. Tako nešto ne treba ni jednom čovjeku koji želi živjeti prema logičnim modelima zdravog civilizacijskog rasta i napretka. I to iz jednostavnog razloga jer će taj napredak izostati.

Drugi možda za Hrvatsku još opasniji razlog je političke naravi. Naime, rat protiv Jugoslavije, Srbije bio je rat i protiv vulgarnosti, primitivizma i sustavnog preobraćanja Hrvata u nešto sirovo, predkršćansko, bijedno, nehrvatsko.

Sjećam se davnih priča nekih starijih ljudi koji su često znali pripovijedati kako u Hrvatskoj do kraja Prvog svjetskog rata, do ujedinjenja sa Srbijom nije bilo ovakvih brutalnih psovki kao što ih danas ima.

Takvo psovanje, ali s njime neprimjetno dolazi i prihvaćanje sveukupnih standarda civilizacije psovanja je mentalno prljanje koje dugoročno mijenja u čovjeku karakter i pretvara ga u labilnu ljudsku zvijer sklonu svim opačinama ovoga svijeta.

U takav se društveni ambijent useljavaju razne devijacije poput korupcije, kukavičluka, varanja, lijenosti, sebičnosti, a u konačnosti gubitak osjećaja za zajednicu kao dijela vlastitog identiteta, života i postojanja. To je destrukcija koja razgrađuje nacionalne spone i pretvara narod u skupinu slučajno sakupljenih očajnika.

Mladi nam se iseljavaju. Odlaze u Irsku, Norvešku, Njemačku, Kanadu i drugdje. Ono najbolje, vitalno odlazi, a s njima i dio naše budućnosti. Drugi dio, koji ostaje, zgranut je lošim primjerima svojih očeva i majki, ali i naših političkih vođa koji svoju nesposobnost prikazuju kao vrhunsko umijeće održanja ovog nemogućega stanja. Ti mladi ljudi u većini nisu osobito politički pismeni, ali to nije ni važno jer je u naravi svakog čovjeka ugrađen mehanizam, nekakvo čulo, koje osjeti smrad laži, kukavičluka i krađe.

Kada u takvu smjesu nezadovoljstva, razočarenja, izgubljenih iluzija tek dotaknute zrelosti, propustite taktove beskonačno dalekoga istoka pa kada tome pridodate naravni mladenački bunt protiv roditeljskog nazora i stege, a koji je u Hrvatskoj često isprepleten loše interpretiranim pričama o danima ratničkog ponosa i slave, kada tome pridodate obiteljske vertikale koje su iz rata izišle kao mladi umirovljenici i politički aktivisti bez inicijative, jasne ideje i vodstva, nerijetko uvučeni u kaos alkohola i praksitena dobivate ovo što imamo.

Mladi odlaze u Beograd na cajke, na urnebesna ludila koja se valjaju tamošnjim klubovima, splavovima, u kaosu jeftine droge i brzinskog seksa što se, zapravo, pretvara u dugoročnu političku inicijaciju spremnosti na nove integracije. Sve započne grljenjem i sladostrasnim zanosom novokomponiranih ‘istina’ prema modelu ‘tko nas bre zavadi’.

Slijede razne druge NGO, medijske, javno djelatne pa čak i državne inicijative koje otvaraju prostor da u nekoj budućnosti ponovo proizvedu žar zanosa stare političke prevare iz još uvijek profitabilne tvornice laži imena ‘Bratstvo i jedinstvo&co’.

Nakon toga postaje samo pitanje vremena kada ćemo napraviti puni krug i ponovo se naći u situaciji da jednoga dana neki novi klinci popravljaju greške zabluda prethodnog, odnosno našeg naraštaja. I to ognjem, mačem, krvlju i životima, baš kao je to bilo devedesetih.

Marko Jurič/maxportal.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Komentar

Račan-Lončarova smrtna presuda Hrvatskoj! Hrvatska je izdajom dovedena pred smrt….

Objavljeno

na

Dezintegracijski procesi SFRJ uzrokovani su mnoštvom povijesnih, kulturoloških, gospodarskih te inih uzročnika. Rasprave o tom procesu trajati će desetljećima..

Racionalnost, konstruktivnost i umjerenost hrvatskog suverenizma zrcali se iz dokumenta pod nazivom Model konfederacije u Jugoslaviji, koji predsjedništvu Jugoslavije u listopadu 1990., predlažu Hrvatska i Slovenija.  Prijedlog je odbijen.

Nažalost, kao puno puta u povijesti hrvatske pregovaračke i opće pozicije grubo su rušene i unutar Hrvatske.

1. Prvi višestranački izbori u Hrvatskoj nakon II svjetskog rata, održani su u prvom krugu 27.travnja 1990., te u drugom krugu 6.svibnja 1990.  Na izborima je uvjerljivo pobjedio HDZ. Dotadašnja, komunistička, Račanova, Vlada,SKH-SDP, je 23. svibnja 1990. – svega osam dana prije okupljanja prvog demokratskog, višestranačkog saziva Sabora sa HDZ-ovom većinom, predala cjelokupno naoružanje hrvatske Teritorijalne obrane neprijateljski nastrojenoj JNA. Takva vrsta odluke, tijekom prijelaznog, tehničkog mandata Vlade nije dopuštena i debelo vonja veleizdajom.  Zapovjednik teritorijalne obrane bio je Ivica Račan.

 Hrvatska je tako ostala bez mogućnosti naoružavanja 273000 vojnika, bez lakog topništva minobacača,lakih oklopnih vozila,….. 

Istovremeno, slovensko rukovodstvo,  donosi zdravorazumsku i zakonitu odluku te odbija predati oružje svoje TO u ruke JNA. 

U isti izdajnički kontekst može se svrstati odluka sborskih zastupnika SKH-SDP, koji demonstrativno napuštaju sabornicu tijekom glasovanja o Deklaraciji o proglašenju suverene i samostalne Hrvatske, sukladno volji građana izraženoj na referendumu 19.svibnja 1991.

2.Vijeće sigurnosti UN, 25. rujna 1991., donosi odluku o embargu na oružje za područje SFRJ. Argumentacija te odluke temelji se na “činjenici da je Jugoslavija pozdravila namjeru VS UN-a, u pismu upućenom od njezina predstavnika i “nakon što je saslušana izjava ministra vanjskih poslova Jugoslavije”.

U arhivu UN-a, dakle, ostalo je zapisano da je Budimir Lončar, tadašnji ministar vanjskih poslova Jugoslavije, presudno utjecao da se uvede embargo na nabavu oružja, u trenutku kad je Hrvatska bila u najgoroj vojnoj situaciji.

“Svrgavanje hrvatskih neofašista” je počelo već 1. listopada. Srbija koristi embargo i šalje ultimatum RH i počinje granatirati Dubrovnik, JNA pokušava zatvoriti obruč smrti oko Vukovara. Žestoki napadi JNA i pobunjenih hrvatskih Srba te četničkih postrojbi iz Srbije istovremeno se odvijaju diljem Hrvatske. Kadijević izjavljuje “cilj JNA je svrgavanje neofašističkih hrvatskih vlasti”. Tuđman 5. listopada poziva sve građane RH na obranu. Alija izetbegović pak izjavljuje: “Zapamtite, ovo nije naš rat”. Dva zrakoplova JNA 7. listopada raketiraju Banske dvore. Sabor RH dan poslije proglašava JNA i Srbiju agresorima.

Hrvatska je izdajom dovedena pred smrt….

Ž.M. Zenga/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Akademik Davorin Rudolf: Premijeri mogu pitanje zaljeva riješiti uz kavu u pet minuta!

Objavljeno

na

Objavio

Slovenska  strana, točnije ministar vanjskih poslova Erjavec, svojedobno je izjavio kako se problemi s Hrvatskom ne mogu riješiti u idućih sto godina. Čini se kako se od te izjave do danas ništa nije promijenilo.

Hrvatska je izišla iz arbitraže, a nakon govora našeg premijera Plenkovića na zasjedanju Oće skupštine UN-a Slovenci su otkazali sastanak u Zagrebu.

Gostujući iz splitskog studija u Studiju 4, Davorin Rudolf naglasio je kako pitanje granica  nije stranačko pitanje . To je vitalno nacionalno pitanje.  Trebamo mogučnost opoziva političara koji strše s neodmjeenim i za Hrvatsku štetnim izjavama.

Potpuno je neshvatljiva pretenzija Slovenije da čak i nalaže našem predsjedniku Vlade što mora govoriti kad je na međunarodnim pozornicama.  U svojoj sam karijeri susretao mnoge ministre vanjskih poslova, ali ovakvog kao što je ovaj slovenski još nisam nikad, naglasio je Rudgolf. Više od oštre reakcije Ljubljane zanimljivije su mu oštre reakcije u zemlji. Nastup Vesne Pusić koja je govor Plenkovića prozvala štetnim, politički je nedopustiv, neutemeljen i diletantski. Ostao sam jako začuđen, naglasio je.

Granica na moru je crta sredine, jednako udaljena od obje obale. Sud je presudio da Sloveniji ide 4/5 zaljeva ili 80 posto, obrazlažući presudu na redikulozan način. Srećom ta presuda nije na snazi jer je naš Sabor donio odluku da napuštamo arbitražu, podsjetio je Rudolf. Zalaže se za model kondominij ili koimperij (zaljev Fonseca, Bodensko jezero..) kojim, kada nema teritorijalnih pretenzija, bi se Hrvatska i Slovenija složile da Savudrijski zaljev bude zajednički, da dijelimo suverenost, da nema granica, da ga zajednički koristimo – za ribolov, plovidbu i što je izuzetno za važno ekologiju. Spor koji traje već 27 godina, premijeri mogu dogovoriti uz kavu u pet minuta, poručio je!

Neka međunarodna zajednica uhvati Ljubljanu za uši i pita što oni to prijete, što oni hoće. Samo strpljenja, bit će sve u redu, zakljućio je Rudolf.

Akademik Davorin Rudolf: Predlažem kondominij – rješenje koje nije ni prohrvatsko ni antislovensko

facebook komentari

Nastavi čitati