Pratite nas

Kolumne

Marko Jurič: Hrvatska nema jaja, a pijetla kokoši više ne zanimaju

Objavljeno

na

Foto: Vulin na grobu Slobodana Miloševića

Što bi se u Hrvatskoj trebalo učiniti da Hrvatska ponovo postane država hrvatskoga naroda, ako to uopće nekoga još zanima?

Nije teško uprijeti prstom i pokazati koji su to glavni problemi u Hrvatskoj.

Međutim pitanje svih pitanja koje se nameće nakon čitanja ove analize glasi: a tko bi to danas u Hrvatskoj uopće mogao i htio provesti ovakve promjene u djelo? Koji je to politički subjekt, stranka ili inicijativa? Koja je to kritična masa ljudi, društveno gibanje, proces, pokret ili sveukupna politička klima koja bi pokrenula te promjene?

Zapravo odgovor na to pitanje bi se dobio tek nakon što bi se izvršile ove promjene. Odnosno politički subjekt za izvođenje ovih promjena bi nastao tek nakon što bi ove promjene postale stvarnost, tj. ove promjene bi stvorile uvjete za pojavljivanje takvog političkog subjekta. Drugim riječima dolazi se do onog paradoksa je li prije kokoš ili jaje. Zato je Hrvatska danas u problemu kako doći do jaja kad nema kokoš, niti kako doći do kokoši kad nema jaja.

Čini se da je to dio mentalne strukture hrvatskog naroda koji može puno trpjeti i primati udarce sve dok voda ne dođe do grla ili možda obrva. Osamdesetih je tu vodu podignuo Slobodan Milošević i ma koliko to zvučalo paradoksalno Hrvatska bi mogla bar jednu ulicu nazvati po njemu jer da nije bilo Miloševića i njegove sulude velikosrpske avanture, Hrvatska bi vjerojatno još i danas životarila u velikoj jugoslavenskoj federativnoj iluziji bratstva i jedinstva.

No dobro. Učinimo još jedan potez utopijskog novinarstva dijagnostičko-terapijske metodologije. Dakle, trenutno u Hrvatskoj postoji nekoliko toljaga koje služe kao instrumenti za razgradnju hrvatske državnosti. To su izborni zakon, medijska scena, nevladin sektor i naslijeđene posljedice antihrvatskih režima dvadesetoga stoljeća.

Hrvatski izborni zakon

Hrvatski izborni zakon je jedna nakaradna tvorevina svojevrsne kolonijalne legislative principijelno identična onoj koja je postojala za vrijeme apartheida u Južnoj Africi do 1993. godine. Sadašnji izborni zakon generira i potiče razne oblike separatizma, diskriminacije i unutarnje agresije.

Zbog toga u Hrvatskoj posljednjih petnaestak godina na vlasti imamo redovito šarolike koalicijske sustave koji su ideološki i svjetonazorski međusobno suprotstavljeni pa tako i neučinkoviti u prostoru izvršne vlasti. Stoga je prijeko potrebno ukinuti sadašnjih 12 izbornih jedinica i uvesti jednu izbornu jedinicu u kojoj bi se nalazili svi hrvatski građani s jednakim pasivnim i aktivnim izbornim pravom.

U toj jednoj izbornoj jedinici bi morali biti jednako zastupljeni Hrvati iz Hrvatske, BiH, dijaspore, pripadnici etničkih zajednica tzv. nacionalnih manjina u Hrvatskoj, ali i onih 4 milijuna Hrvata u inozemstvu koji nemaju hrvatsko državljanstvo, a što bi im moralo biti omogućeno pojednostavljivanjem i ubrzavanjem procedure stjecanja istog.

Dakle, nikakvih zajamčenih mjesta u Saboru ne može i ne smije biti jer je svako političko jamstvo temeljeno na nekakvoj etničkoj pripadnosti u suprotnosti s Ustavom RH, ali i s temeljnim civilizacijskim principom o jednakosti svih ljudi, a što je polazište i uvjet svakog demokratskog političkog sustava.

Princip pozitivne diskriminacije je uvijek diskriminacija pa i kad se koristio kod donošenja zakona o osam zajamčenih saborskih mandata za tzv. nacionalne manjine, te je kao takav u suprotnosti s načelima modernoga svijeta.

Medijska scena

Medijska scena u Hrvatskoj ne odgovara svjetonazorskim i ideološkim presjecima hrvatskoga društva, nego je po svojoj kadrovskoj i uređivačkoj strukturi potpuno anacionalna, većinskim djelom ispunjena jugoslavenskom nostalgijom i potrebom lažnoga prikazivanja hrvatske povijesti i sadašnjosti u jasno izraženoj borbi za svoju zajamčenu berićetnu budućnost prema potrebi i u nekoj novoj višenacionalnoj državnoj asocijaciji.

Snažni jugoslavenski i velikosrpski elementi dominiraju hrvatskom medijskom scenom skriveni i podržavani u vlasničkim strukturama ili zabetonirani kadrovskim križaljkama, a koje su opet posljedica nedorečenih zakonskih rješenja ili njihove krive primjene.

Činjenica jest da se tzv. desne vladajuće opcije uvijek nalaze između medijskog čekića i nakovanja. Kod svakog iole ozbiljnijeg pokušaja promijene postojećeg stanja izloženi su žestokoj agresiji upravo tih i takvih medijskih toljaga u Hrvatskoj, u koordinaciji s dijelom nevladinog sektora, a što onda uvijek rezultira odustajanjem od bilo kakve promijene i to na sramotu takve vlasti te veliko razočarenje građana koji su ih izabrali.

Na taj se način gradi princip vladajućeg dualizma jer se takve vlasti uvijek pokušavaju dodvoriti takvim medijima naivno vjerujući kako će tako i za te medije postati legitimna vlast, a što se de facto nikada do sada nije dogodilo. Tako se dolazi do paradoksa da su u Hrvatskoj neki medijski moguli, moćniji od samog predsjednika vlade ili ministara.

Takvu je situaciju moguće, ali i prijeko potrebno promijeniti zakonskim rješenjima, ali i operativnim odlukama kojima bi se prestalo financirati sve one medije koji nisu u skladu s tradicijom i interesima hrvatskog naroda bez obzira radi li se o HRT-u, HINI, tjedniku Novosti ili nekom od brojnih portala koji na svojim stranicama objavljuju gomilu neistina ili jeftine političke promidžbe nekih starih propalih političkih ideja nedavnih agresora ili se bave institucionaliziranjem i afirmiranjem nečega što pripada perverznom razbijanju društvene čestice – obitelji.

Potrebno je vratiti stopu PDV-a za medijske izdavače na onu razinu kakva je bila prije Sanaderovog neuspjelog dodvoravanja ondašnjim medijima i naposljetku početi financijski pomagati one medije koji imaju jasnu suverenističku uređivačku koncepciju Hrvatske kao nacionalne države hrvatskoga naroda.

Nevladin sektor – maligni društveni karcinom

Nevladin sektor u Hrvatskoj je jedna suptilna subverzivna podvala razgradnje nacionalnog bića i države. U taj nevladin sektor su smještene razne inicijative koje nemaju ni približno zajednički nazivnik. Upravo takvo stanje stvari ima funkciju kamuflaže ili prikrivanja onog subverzivnog nevladinog sektora od onih inicijativa koje imaju jasnu društvenu korist i potrebu.

Ono što je potrebno jest ukinuti financiranje svih nevladinih udruga koje svojim djelovanjem dovode u pitanje temeljne vrijednosti kako moralne tako i ustavne, na kojima je stvorena hrvatska država. Tu spadaju i sve te nevladine udruge koje su okupljene oko inicijative ‘platforma 112’ u kojima skupina političkih nehrvata raskalašeno živi obilato financirana sljepilom hrvatske nazovi državne politike koja pokušava poslušnički, štreberski zadovoljiti neke nepostojeće demokratske standarde, u potpunosti na teret vlastite opstojnosti u trendu destrukcije svega onoga što se stvorilo pobjedom u Domovinskom ratu.

Taj dio nevladinog sektora je maligni društveni karcinom koji je uštekan na nacionalni krvožilni sustav i obilato siše hranjive sokove te je svakim danom sve veći pa postepeno, uporno i učinkovito deformira hrvatsku državu do neprepoznatljivosti.

Takav jedan amoralan društveni trend sa svojim balkanskim kulturološkim hibridima truje identitet prosječnog hrvatskog čovjeka pretvarajući ga u ambivalentnu, plašljivu pa i kvarnu osobnost stjerajući ga u male oaze njegovih mišjih rupa u kojima oduška pronalazi devijantnim ponašanjima, političkim i kulturnim getoiziranjem u nekakvim samozavaravajućim manifestacijama nacionalnih istina i tradicija, ili, a što je možda i najpogubnije sve više masovnim bijegom mlađeg, radno sposobnog dijela domovinom i domoljubnom idejom razočaranih pojedinaca u neke bogate europske destinacije gdje pristaju biti sluge za šaku eura ili dolara.

Antihrvatski režimi

Posljedice antihrvatskih režima dvadesetoga stoljeća u Hrvatskoj su toliko stravične da ponekad izgleda kao da je u Domovinskom ratu pobijedio netko drugi.

Svi oni izrabljivači, milicijski pendrekaši, komunistički prevaranti, politički ubojice, kolonizatori, agresori i osvajači, krvnici i pljačkaši, odnosno njihovi nasljednici, djeca i unuci, koji su većim dijelom dvadesetog stoljeća u jugoslavenskim državnim asocijacijama nanijeli teške udarce političkom, materijalnom i vitalnom obliku opstojnosti hrvatskoga naroda i danas djeluju i rade nešto drugačijim metodama isto ono što su radili prije 26 godina.

Svi ti antihrvatski režimi izvršili su stravičan genocid, aristocid i brutalnu pljačku nad hrvatskim narodom potpuno u maniri neprijateljske okupacije koja klasičnom kolonizatorskom politikom eksploatira porobljeni narod.

Stoga je potrebno raskrinkati sve povijesne laži koje na jednoj strani opterećuju hrvatski narod nekakvim izmišljenim krivnjama, a na drugoj nude politiku novokomponiranog antifašizma kao neprocjenjivi, presudni politički kapital.

Upotrebna vrijednost takve političke podvale jest prestrojavanje tih tzv. antifašističkih snaga s pozicije poraženih u Domovinskom ratu na stranu pobjednika, a vremenom im se pribavlja status jedinih civilizacijski dostojnih pobjednika i to diskvalificiranjem i kriminaliziranjem stvarnih pobjednika lažnim fašističkim kvalifikacijama.

Radi se o vrlo opasnom procesu ponovne okupacije Hrvatske koji se odvija postepeno i koji je već prilično odmaknuo prema postizanju punoga cilja. Potrebno je zakonskim rješenjima inkriminirati sve političke i društvene inicijative koje imaju pravno sljedništvo iz prethodnih političkih jugoslavenskih struktura. Također osporiti legalnost stečenih materijalnih dobara koje su prenijeli nakon promjene državnih sustava, ali i ono što je temeljem toga u međuvremenu stečeno.

Ukoliko ste imali strpljenja i ipak čitanjem stigli do ovog završetka teksta, to onda znači da ste i vi dio te hrvatske utopije, te iluzije o onoj Platonovoj savršenoj državi, koja je u hrvatskoj derivaciji nadahnjivala mnoge hrvatske naraštaje sve do ovih dana, točnije do posljednjeg nedavno tragično ispaljenog suicidnog metka i, čini se, potpuno izgubila svoju draž, iz razloga što ovakvi i slični tekstovi trenutno u Hrvatskoj imaju jednaku specifičnu težinu kao primjerice opus djela znanstvenog fantastičara Julesa Verna. Izgleda da ulazimo u novo doba koje relativizira i potpuno naglavačke izokreće vrijednosti kako smo ih poimali kroz povijest.

Nisam ovdje spominjao velike bitke koje se trenutno vode u Hrvatskoj pod egidama Agrokora, imenovanja uprave HEP-a, tko će preuzeti plinski biznis u preostalim neriješenim frakcijama i neke druge slične naravi. U tim se bitkama, naime, odlučuje o tome tko će biti vlasnik Hrvatske pa onda ove priče tko će i kako upravljati državom postaju prilično irelevantne.

Marko Jurič / Projekt Velebit

Slavljenje zločina i zločinaca sastavnim je dijelom srpske tradicije

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Pad dvorca Todorovih i prvi poučci

Objavljeno

na

Objavio

U ponedjeljak, malo prije šest ujutro, policija je ušla u Kulmerove dvore. Istog dana uhićeno je dvanaest ljudi iz vodstva Agrokora, dok su Ivica, Ante i Ivan Todorić bili nedostupni. Dok pišem ovaj tekst novinari čuče na zagrebačkom aerodromu i motre letova iz Londona očekujući hoće li se netko od muških Todorića pojaviti ili će i dalje u Domovini na braniku imanja ostati samo žene, starci i zet.

Oktobarska revolucija 1917. kulminirala je zauzimanjem carskog Zimskog dvorca. Je li ovog listopada u Hrvatskoj, ulaskom policije u donedavno nedodirljiv Todorićev dvorac, simbolički započela naša “revolucija” u smislu korjenite preobrazbe hrvatske politike, pravosuđa, gospodarstva i medija, ostaje vidjeti. Kao i uvijek u prijelomnim danima, tako je i u ponedjeljak vrijedilo pozorno pratiti medije i sve izjave aktera, jer dok je još sve vruće nešto istine uvijek izađe na površinu. Već sljedeći dan se priče ispeglaju i usklade, pozicije zauzmu, interpretacije ustale.

Što nam ovotjedna fenomenologija događanja oko Agrokora govori o našem društvu? Prije svega, opet potvrđuje kako ono ima vrlo malo senzibiliteta za zakon i institucije pravne države, a puno sklonosti demagogiji i trenutnom iskaljivanju strasti, pa makar se sutra, s novim igračima, sve nastavilo po starom. Todorić ne treba pasti zato što je bogat i bahat, zato što ima dvorac i helikoptere, već zato što je, ako mu se to dokaže, kršio zakone. A oni koji su mu omogućavali da time oštećuje javni interes i riskira državni novac, bilo da su to premijeri i ministri, HBOR, HNB, Hanfa, Porezna uprava ili bilo tko drugi, moraju biti pozvani na odgovornost i ne smiju biti zaboravljeni u sjeni ritualnog iskaljivanja na najvećem, ali ne i jedinom krivcu.

Saborsko povjerenstvo, kakvo god da jest, moralo bi nastaviti svoj rad u onim segmentima koji neće biti obuhvaćeni istragom, a koji su dugoročno za državu još važniji, a to je prije svega loše postavljen sustav koji se, u problematičnim dijelovima, mora razmontirati i presložiti. Možda bi ga trebalo nanovo formirati pod drugim imenom, poput “Saborsko povjerenstvo za istraživanje i sanaciju manjkavosti sustava koje su se pokazale u slučaju Agrokor”. Pa onda češljati u javnom ispitivanju sve one koji su činili propuste. Isti mediji koju su do jučer titrali Gazdi kao dobrotvoru i genijalcu bez kojeg u Hrvatskoj nitko ništa ne bi znao posijati i posaditi, sada pumpaju raju na linč prikazujući raskoš Agrokorova plemstva. Izazivaju time najniže porive zavisti i mržnje, ali ne i želje za pravdom i poštivanjem sustava i zakona, uz neumoljivo sankcioniranje onih koji ih krše. Puno je ljudi koji danas u Hrvatskoj žive u egzistencijalnoj tjeskobi, ovršeni, blokirani, u kroničnom minusu do grla i stalnom strahu od otvaranja kaslića s računima.

Teško je od njih očekivati empatiju za trenutne traume osoba uhićenih pa puštenih na slobodu u aferi Agrokor. Oni koji su prošli to iskustvo svjedoče da jedna noć u zatvoru zauvijek promijeni čovjeka. Spoznaja da si zatvoren, da ne možeš ići gdje hoćeš, odraslom čovjeku teško pada i to utoliko teže što je bio moćniji (u praksi znači i slobodniji) prije “ćorke”. Vjerujem im i da je teško gledati kako ti sve ono što si godinama dijelom stvorio, dijelom nagrabio, sada razvlače. No još je tjeskobniji i teži svakodnevni život stotinama tisuća ljudi u Hrvatskoj, koji pale pripadnike oligarhije, s pravom ili ne, smatraju sukrivcima za svoj položaj. Nema sumnje da bi se, da je kojim slučajem krenulo nasilno osvajanje dvorca, pojavio i puk s vilama, kukama i motikama, i počeo razvlačiti pokućstvo i hranu. Nakon upada policije pred dvorcem se ukazao i uvaženi saborski zastupnik Pernar, koji takve situacije nanjuši nepogrešivo kao Šimleša žensku nevolju. Nije jasno što je tu mogao pripomoći, osim što se naslikavao i njuškao oko najpoznatije ograde u Hrvatskoj.

Dok su se muške glave strateški povukle u Londonu, jedina osoba koja je imala petlju izaći pred javnost bila je Jadranka Todorić, Gazdina sestra. Svaki dan ispred dvorca raspravlja s novinarima, brani brata, drži im lekcije. Ne radi se o licemjerju ili bahatosti, već tu ima nešto od etičkog stava koji je iznad svih zakona i razuma, a to je ljubav sestre prema bratu, o kojoj piše i Hegel u Fenomenologiji duha kao o najčišćoj i etičkih najutemeljenijoj. Svatko tko ima sestru zna o kojem bogatstvu i blagodati govorim. Sestra će te uvijek stajati, i protiv zakona i protiv države, to je tako oduvijek, od Antigone o kojoj piše i Hegel pa do Nevenke Kerum i Jadranke Todorić kao dvije najeksponiranije jake sestre u Hrvatskoj.

Možemo misliti sve najgore o Ivici Todoriću i o Jadranki Todorić kao pojedincima, ali u relaciji sestra-brat uvijek svjedočimo najčišćoj ljubavi, iskonski čistom porivu i kada najgora sestra brani najgoreg brata. Nije slučajno to da je najrjeđe ubojstvo među srodnicima, gotovo nečuven događaj, da sestra ubije brata. Od svih u Famigli za sada je Jadranka Todorić pokazala najviše muda. Izlazi hrabro pred čopor novinara u busiji pred ogradom dvorca, iz istih onih medija koji su Todorićima do jučer titrali, i poklapa ih, iako nema nikakvih suvislih argumenata, snagom koju izvlači iz sestrinske ljubavi. U vrijeme prevrata i kod nas se fura skromnost i minimalizam. Todorićeva sestra vozi neugledan sivi Seat, a glavna zvijezda među odvjetnicima, Čedo Prodanović dolazi u dvorac u Smartu, koji mu, kad stane pored njega, više izgleda kao kaciga nego kao osobni automobil.

Osiromašenu raju iritira luksuz pa mediji koji su se okrenuli protiv Gazde snažno igraju na tu kartu. Jutarnji vladin bilten u rubrici “impozantne nekretnine bivših vodećih ljudi Agrokora” donosi i perjanicu od foto-reportaže pod naslovom: “Policija u grandioznoj vili moćne Todorićeve suradnice: pogledajte kako izgleda impozantni dom Piruške Canjuge u elitnom dijelu Zagreba”, u kojoj se vidi tamna ograda, malo travnjaka i nekakav trijem. Zanimljivo je kako su jednako impozantne domove stekli i pojedini novinari sa završenom srednjom školom koji su se napajali na istom koritu u zlatna vremena. Čitani portal vječno nabrijanog gazdice, pravomoćno osuđenog za utaju poreza, koji najviše propagira lažni moralizam i pumpa najniže strasti intelektualno i duhovno opustošene publike, kao glavnu vijest donosi fotografiju kućne pomoćnice obitelji Canjuga. Iz “impozantnog doma” izvirila je starija žena odjevena kao ropska kućna posluga na američkom Jugu ili kao ona čistačica u crtiću o Tomu i Jerryju. Dežurni pumpači i administratori narodnoga gnjeva povezuju to s Canjuginim trabunjanjem o “stališima”.

Meni je, pak, u svemu tome zanimljiva potreba da se, unatoč ostvarenom materijalnom i društvenom statusu, trebaš dodatno uvjeriti da si visoki “stališ” i time da ti posluga nosi takvu stereotipnu odoru. Ne zna se tko je tu žalosniji. Oni koji to čine ili oni koji ih zbog toga mrze i zavide im, umjesto da ih žale. Mediji se upliću u slučaj puštajući u javnost nepotvrđene “informacije” o pokajništvu. Pa samo tako imali priliku čuti i čitati da je “Mislav Galić predao dokumente kojima tereti Todorića”, kako je Ivan Crnjac prvi pokajnik i slično. Javnost se lako lovi na te nepotvrđene vijesti jer u njih žele vjerovati, što je razumljivo.

Nakon što su imali šest mjeseci da počiste sve tragove teško je povjerovati da je itko od njih držao bilo kakvu spornu dokumentaciju u “impozantnom domu” u Zagrebu ili “grandioznoj” vikendici na Rabu. Financijska forenzika traje predugo i pitanje je imaju li naši istražni organi kapaciteta obaviti je kako spada. Dakle, kao najbrži i najsigurniji put za privođenje procesa kraju ostaje pokajništvo i međusobno terećenje. Ako je u slučaju Agrokorove vrhuške bilo zajedničkog protuzakonitog djelovanja, teško je vjerovati da će do kraja ostati jedni uz druge. U takvim skupinama ljude veže samo interes oko plijena, a ne zajednički ideali, međusobna ljubav i solidarnost.

Zašto bi relativno mlad čovjek odgulio dugogodišnju robiju za glavu koji je u Londonu? Nadalje, ako se i vrati i preda, zašto bi Gazda bio žrtveni jarac za sve, a oni koji su, od politike preko nadležnih institucija do medija, od njega cijelo vrijeme imali koristi, prošli lišo? Spektakl oko upada u dvorac i druge “impozantne domove” samo je početak. Ako priča ostane na iskaljivanju najnižih strasti na jednoj žrtvenoj jarčini ili nekoliko jaraca, jarčića, koza i kozlića, a ostane netaknut sistem koji je omogućio nastanak i dugogodišnje prikrivanje financijske rupe o kojoj i Putin razgovara s Predsjednicom u Moskvi, ništa se nije napravilo.

No ako se priča krene rasplitati dalje i dublje, a tu su Gazdina famozna bilježnica i eventualno pokajništvo najdragocjeniji, afera Agrokor bit će izraz Božje providnosti, nešto najbolje što se za ozdravljenje Hrvatske moglo dogoditi u novijoj povijesti. Čekajući rješenje te dileme, ostaje nam samo pratiti letove iz Londona i svjedočiti još jednom koliko je sestrinska ljubav jaka, a partnerska labava.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Novinarske trice i kučine

Objavljeno

na

Objavio

Poznato je kako tiskani mediji u nas i u svijetu proživljavaju svojevrsnu krizu koja se ponajviše ogleda u padu naklada.

Glavni je tome razlog pojava inernetskog novinstva, ali, barem kad je riječ o domaćoj medijskoj sceni, nije samo to u pitanju.

Dnevni, središnji, tzv. ozbiljni politički listovi trivijalizacijom tema i događaja kao da oponašaju baš te portale te time sebi oduzimaju specifični prostor djelovanja.

Evo jedne male antologije urnebesnih naslova: Milijan Brkić napušta politiku zbog Ane Rucner, Ella Dvornik ima novu frizuru, Renata u Splićaninu našla sve što joj treba, gola žena čisti stanove muškaraca, Ava Karabatić se seksala u zatvoru, Nives Celzijus objavila razgolićenu fotografiju, preseksi Milica zapalila Split, Pažanin vikao na Špičeka i otrkio gdje će provesti vikend, Ivana Plehinger otkrila zašto nema migrenu, Melania Trump očajna i nesretna, Suzana Mančić mami seksipilom i u šezdesetoj, Borna Rajić umišlja da je plemkinja, Soraja pokazala previše, Ž. je očajna jer ju je muž prevario s prijateljicom, Severina zapjevala s novim svekrom koji zna svirati harmoniku, a s Igorom šalje poljupce iz Venecije, Ecija Ojdanić nikad bolje nije izgledala, Jelena Rozga istakla prebujni dekolte, a fanovi oduševljeni njezinim šeširom, Danijela Martinović drastično promijenila izgled, Neven Ciganović se podvrgao estetskoj kirurgiji, Monika tulumari dok joj se muž priprema za novi brak,Aca L. brutalno pretukao bivšu ženu, Madonina kći obrijala dlake pod pazuhom, Lana Jurčević u donjem rublju raspametila obožavatelje…

Ovakva trivijalizacija sigurno neće pomoći uspješnosti medija koji žele biti ozbiljni i koji žele imati ozbiljne čitatelje. Neki teoretičari komunikacija drže kako je trivijalizacija u funkciji zaglupljivanja masa i odvlačenja pažnje od stvarnih problema društva, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Objektivno, ona je u funkciji promocije posve beznačajnih osoba i njihovih zanimanja. No, uz opći pad elementarne pismenosti, pretjeranu uporabu anglizama i vulgarnosti u izrazima, koje se poput crnih filmova nameću kao moderan stil, kakve pristojni ljudi ne koriste niti u krugu prijatelja kamoli pred tisućama čitatelja, postoji još jedan veliki problem, a zove se kolumnisti.

Umjesto objektivnih komentara i analiza, kakvih srećom još uvijek ima, dominiraju otvorena politička pristranost, vrijeđanje neistomišljenika pa i publike, egocentrična „ja pa ja“ forma, brkanje vlastitih opsesija, uvjerenja, vjerovanja i želja sa stvarnošću.

Na primjer, ne vidi se izvor terorizma ako to narušava ideju multikulturalnosti. Brojnim je komentatorima tako važnije ono što se događa u njihovoj glavi, nego u svijetu oko njih.

Selektivno, od slučaja do slučaja, tretiranje događaja i ljudi, diskreditiranje nepoćudnih, ili otvorena laž dio su svakodnevnice. To je sve možda u interesu nekih moćnih stranaka, skupina i pojedinaca, ali zacijelo nije u interesu medija.

facebook komentari

Nastavi čitati