Pratite nas

Istaknuto

Marko Jurič: U Hrvatskoj traje politički građanski rat

Objavljeno

na

Čitam postove neznanih čitatelja u kojima raskrinkavaju Mesića, u kojim prokazuju Mesića kako je prije dvadeset godina govorio jedno, a danas nešto sasvim drugo.

[ad id=”93788″]

Slično je i kod mnogih drugih tema gdje Hrvati sustavno raskrinkavaju neku neistinu, nepravdu, neprincipijelnost, političko licemjerje i sl.

Što znači sve to? Koja je razlika u reakciji na nepravdu kod slobodnog čovjeka, a koja kod kmeta?

Kmet na nepravdu sastavlja popis argumenata iz kojih se jasno vidi struktura te nepravde, kako je ona nastala i tko je za nju odgovoran.

Kmet skuplja argumente, s njima maše okolo, svima ih pokazuje jer očekuje da će ih gospodar razmotriti i u svojoj pravednosti ispraviti nepravdu učinjenu tom njegovom kmetu.

Lijepo se to vidi iz velike većine postova u kojima se uporno razotkrivaju sve te bezbrojne nepravde. Svi ti postovi su u stvari svojevrsne optužnice s kojima oni koji ih pišu pokušavaju isprovocirati proces za ispravljanje te nepravde.

Piše se, razotkriva se, optužuje se i čeka se kako će nekakvi pravedni gospodar sve te nepravde, slijedom tih činjenica, ispraviti.

Slobodan čovjek ne razmišlja tako. On ne piše, on ne govori o nepravdi. Slobodan čovjek uzima pravdu u svoje ruke. Slobodan čovjek se obračunava s onim tko mu nanosi nepravdu.

Zato u Hrvatskoj nema demonstracija kakve možemo vidjeti u drugim europskim zemljama. Samo su u Hrvatskoj prosvjedi ‘mirni i dostojanstveni’.

Toliko mirni da u njima nema ničega što ima veze s ljudskim dostojanstvom pa vam dođe muka od takve nacionalne pasivnosti i gluposti, a u konačnici pravog robovskog mazohizma.

U Hrvatskoj žive bivši robovi i bivši goniči robova. Gospodara smo otjerali prije dvadeset godina kada se dogodila pobuna robova. Danas Hrvatskom uglavnom upravljaju ti bivši goniči robova koji su i sami bili robovi, ali oni naraštajima žive udoban život kao nagradu za to što su radili. I to je njihov način postojanja.

Između robova i goniča robova postoji nepremostiv jaz nepovjerenja, opterećen teškim zlodjelima. Goniči robova se boje osvete robova, a robovi se boje povratka na staro.

Vrijeme prolazi, zemlja polako tone u zaduženost jer traje jedan oblik građanskog rata između ta dva tabora. Rat je vrlo iscrpljujući, vodi se optužbama, etiketama, stigmatiziranjem, denunciranjem.

Bivši goniči robova optužuju bivše robove da su ustaše jer je to bila teorija i model po kojemu su, za vrijeme posljednjega gazde, robovi bili robovi. Kod robova postoji smrtni strah od te optužbe jer je ostalo pamćenje teških posljedica od takve optužbe, a i danas se zbog te optužbe može ostati bez posla i sl. Goniči robova denunciraju robove susjednim zemljama da prizivaju ideju protiv koje su se te zemlje borile u Drugom svjetskom ratu i to onda izaziva i njihovu osudu bivših robova Hrvatskoj pa izaziva strah od povratka na staru u ono potpuno ropstvo.

Formalno su na izborima bivši robovi dobili većinu u parlamentu, ali su bivši goniči robova puno iskusniji u političkim lukavostima, koriste neslogu i strah robova pa im onemogućuju stvarno preuzimanje vlasti.

Bivši robovi samo kmeče, jamraju, pravdaju se da nisu ustaše, dokazuju to ovim ili onim povijesnim i pravnim okolnostima, stalno se posipaju pepelom, ispričavaju, ograđuju od nečega što nisu bili, od nečega što je kao optužba fikcija, izmišljena u poslijeratnoj kuhinju goniča robova.

Vrijeme prolazi. U Hrvatskoj traje politički građanski rat, pokušaj gušenja pobune bivših robova i njihovo postepeno vraćanje u stare robovske okove i kmetski jaram.

Svakom isprikom, svakim poklonom u raznim hramovima izmišljene i nametnute povijesne mitologije, bivši su robovi sve dalje od života slobodnih ljudi. Ukratko, baš kao uvijek i svugdje kroz povijest dok je svijeta i vijeka, u ovakvim situacijama robovi moraju ‘dignuti ustanak’, pobuniti se protiv svojih dojučerašnjih goniča robova, s njima konačno obračunati i ukloniti ih s pozicija upravljanja njihovom sudbinom, životom i slobodom. U protivnom će ponovo postati robovi. To se ne postiže razotkrivanjem očitih činjenica, šaptanjem o nepravdi, pisanjem bijesnih postova, mirnim i dostojanstvenim prosvjedima i čekanjem da netko drugi konačno nešto poduzme i riješi problem. Riječi moraju postati dijela. Istini za volju i ovo su samo riječi.

[ad id=”93788″]

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Događaji

Ukrcajte se na ‘Vlak slobode’: ‘Sjećamo se dana kada je 100.000 ljudi na Rivi pokazalo što je hrvatsko jedinstvo’

Objavljeno

na

Objavio

Njime se želi očuvati memorija na događaj prije 22 godine kada je “Vlakom slobode” iz Zagreba u Split doputovao tadašnji hrvatski državni vrh na čelu s predsjednikom Republike Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom

“Vlak slobode” Split-Knin-Split, u spomen na istoimeni vlak koji je vozio na današnji dan 1995. od Zagreba do Splita i kojim je označen završetak oslobodilačke vojno-redarstvene operacije “Oluje,” krenuo je u subotu sa splitskog Željezničkog kolodvora, organiziran na poticaj splitskog gradonačelnika Andre Krstulovića Opare.

Njime se želi očuvati memorija na događaj prije 22 godine kada je “Vlakom slobode” iz Zagreba u Split doputovao tadašnji hrvatski državni vrh na čelu s predsjednikom Republike Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom. Tada se na splitskoj Rivi okupilo više od 100 tisuća građana, podsjetio je gradonačelnik Krstulović Opara.

“Mi u Splitu smo jako ponosni na taj događaj i tadašnji doček ‘Vlaka slobode’ kojim je označeno hrvatsko nacionalno jedinstvo i kraj ‘Oluje’. U povijesti Splita i Republike Hrvatske ostat će sjećanje na tadašnji upit predsjednika Tuđmana okupljenima na splitskoj  Rivi – ‘što im još može obećati’, a oni su svi jednoglasno glasno odgovorili ‘Vukovar’, ‘Vukovar’ ” , naglasio je u izjavi novinarima splitski gradonačelnik.

Direktor HŽ Putnički prrijevoz Željko Ukić, koji se pridružio današnjem “Vlaku slobode” Split-Knin-Split, izjavio je kako su Hrvatske željeznice podržale prijedlog grada Splita za obilježavanje spomena na “Vlak slobode” koji je prije 22 godine  putem od Zagreba do Splita povezao do data razdijeljenu Hrvatsku zbog velikosrpske oružane agresije.

“‘Vlak slobode’ prije 22 godine važan je i za Hrvatske željeznice jer je njime povezan Zagreb i Split,” rekao je Ukić.

U današnjem “Vlaku slobode” su brojni uzvanici među kojima i župan splitsko-dalmatinski Blaženko Boban. Na putovanju do Knina ovaj vlak staje na mjesnim gradskim i općinskim željezničkim postajama gdje u njega ulaze gradonačelnici i načelnici mjesta.

facebook komentari

Nastavi čitati

Istaknuto

25. kolovoza 1991. – početak bitke za Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

Današnji dan 25.08.1991. smatra se početkom bitke za Vukovar. Borbe u gradu i oko grada, sa poginulim i ranjenim, vodile su se od svibnja 1991., ali tog dana grad je napadnut iz svih smjerova svim raspoloživim naoružanjem “JNA”, uključujući avione.

Naime tog dana “Jugoslavenska narodna armija” koja je sve vrijeme uoči napada glumila suzdržanost i neutralnost kao ” tampon zona sukobljenih strana” otvoreno se svrstala na stranu agresora u trenucima kad je bilo vidljivo da regularne hrvatske policijske snage polako preuzimaju nadmoć na terenu nad srpskim teroristima i paravojnim formacijama.

Vidjevši da bi se ratna sreća mogla okrenuti na hrvatsku stranu, “JNA” je sve svoje potencijale, naoružanje i kompletnu ratnu mašineriju stavila na raspolaganje paravojnim srpskim snagama i pridružila se u sveopćem napadu na Vukovar.

To je bila 87-dnevna opsada hrvatskog grada Vukovara od strane “Jugoslavenske narodne armije”, uz pomoć srpskih paravojnih snaga od kolovoza do studenog 1991. godine tijekom Domovinskog rata.

Bitka je završena porazom Zbora narodne garde i jedinica MUP-a, velikim razaranjem Vukovara i brojnim ubojstvima i progonom hrvatskog stanovništva.

Grad je naposljetku potpuno uništen i okupiran 18. studenoga 1991.

Prema specijaliziranom elektroničkom portalu o Domovinskom ratu “Domovinski rat On Line”, ukupan broj stradalih boraca na hrvatskoj strani, gardista i policajaca, procjenjuje se na oko 2.500.
Oko 7.000 osoba, civila i vojnika, završilo je nakon pada grada u logorima u Srbiji. Poginulo je oko 1.000 civila, od čega 86 djece, od kojih je najmlađe imalo 6 mjeseci (Ivan Kljajić), koji je poginuo od krhotina srpske granate dok ga je otac Pavle Kljajić držao u rukama (ranjen u tom napadu, i on je uskoro umro).
Ranjeno je 2.500 osoba od čega su 570 ostali trajni invalidi. Bez jednog ili oba roditelja ostalo je 858 djece.
Još uvijek se traži gotovo 500 nestalih Vukovaraca.

Prema istom specijaliziranom elektroničkom portalu ukupan broj stradalih vojnika “JNA” i četničkih snaga na širem području Vukovara procjenjuje se do 8.000 poginulih, do 15.000 ranjenih te između 400-600 uništenih tenkova, oklopnih i transportnih vozila (JNA priznaje 110) , te oko 20 uništenih zrakoplova i helikoptera (“JNA” priznaje dva).

Za mnoge ratne zločine: ubojstva civila, mučenja i ubijanja, progone, etničko čišćenje, potpuno uništenje grada (tzv. famozno „prekomjerno granatiranje“), rušenje bolnice, kulturocid, logore u Srbiji i drugo još nitko nije odgovarao.

facebook komentari

Nastavi čitati