Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Bombaše na HRT-u, Staziće u Saboru i lupešku elitu u društvu, uzgaja nakaradni izborni sustav

Objavljeno

na

Da je kojim slučajem na facebook profilu bilo kojeg hrvatskog anonimca osvanula ovakva poruka: „Alo Jozo, može dostava tri tone sarina i jedno stotinjak kila trotila na Preradovićev trg, tu u Zagrebu, molim aktivirati i ostaviti tamo u pravoslavnoj crkvi, platit će onaj simpatični prosjedi deform s cvikama, za stolom SNV-a.

Cijena prava sitnica. Šifra: Kajzer Saze“, izvan svake sumnje, odavno bi policija pokucala na vrata ili prozor toga krvoločnog „ustaše“, „nacista“, „fašista“ ili sve zajedno, da bi ukupni javni dojam bio uvjerljiviji.

Vrlo bi vjerojatno taj anonimac preko noći dobio svoje ime i prezime, Jutarnji list bi objavio ekskluzivu, znalo bi se sve o njegovoj „mutnoj“ obiteljskoj genezi, bio bi prilično sigurno Hrvat, bio bi sigurno branitelj, vjerojatno HOS-ovac, ili bi mu tata pripadao tim „opasnim“ skupinama, po mogućnosti bi bio ili iz podmlatka pravaša, ili pristaša Zlatka Hasanbegovića i Brune Esih, ili bi bio neko iz podmlatka HDZ-a, a u svakom slučaju bi bio – katolik. Danima bi Novi list pisao o tome, umni Mijić bi napisao kolumnu, Predrag Lucić bi vjerojatno spjevao nekakav ep po mogućnosti uz gusle, Tomić i Pavičić bi onako literarno oglašavali opću opasnost, a Fuj Ću iz Indexa bi pisao pisma državnom vrhu, Kazimiru Bačiću i Renatu Kuniću na HRT-u da ispitaju Karolinu Vidović Krišto zašto je u skeneru spomenula reparaciju srpskog agresora, pa tako ohrabrila – „krvoloka“ da ponovno nasrne na bradatu nejač s nešto mitraljeza i vila u rukama.

Ne treba ni nabrajati da bi zabrinuta ljuboljudska scena, koja se od milja naziva antifa vjerojatno žrtvovala par tisuća kuna za dežurne bubnjare, prodrmali bi ulice Donjega grada tražeći adresu Andrije Mikulića, kako bi mu pod prozorima otpjevali antifa serenadu ili malo bubnjali, tek toliko da mu kažu da malo bolje centrira stranku ili da bar obradati radi prepoznavanja, kao Brkić na primjer.

Međutim, krvoločni status je napisao „ugledni“ antifa, performer, umjetnik, publicist, teoretičar pop kulture, predavač i edukator u hrvatskim školama, još uvijek nepoznato je li spada u Jokićeve eksperte i uzdanice inkluzivno-centrističke ministrice Divjak ili je možda partner predsjedničinoga dobrotvora savjetnika Nenada Bakića, a upravo je novoangažirani prosvjetitelj na HRT-u. Stvorenje se zove Anđel Jurkas. A piše doslovno ovo: „Alo Bing, može dostava tri tone antraxa i jedno pedeset bombi na Markov trg, aktivirati i ostaviti tamo u crkvi. Platit će onaj simpatični sjedokosi deform u kolicima. Cijena prava sitnica. Šifra: Kajzer Soze“.

Iako su danima alternativni mediji pisali o divljaštvu HRT-a zbog angažmana takvoga stvorenja, rukovodstvo HRT-a, ali i predstavnici vlasnika te javne medijske institucije – su šutjeli.

Ovdje se, kako je vidljivo iz poruke mrzi ljude, pa zatim hrvatske junake, pa zatim Crkvu, pa zatim i Boga i čovjeka, ali u tom moru mržnje, valjda nije lako odabrati koju mržnju kazniti. Pa se stoga niti ne postavljaju pitanja Kazi Bačiću i Renatu Kuniću, jer ni oni valjda ne mogu u tom moru pronaći – mržnju koja bi takvo stvorenje i stvorenja koja su ga namamila u program, onako, primjereno nagradili, pardon – kaznili.

Na HRT doslovno svaki novinar u svakom programu zna – koga ne smije pozvati

Pa Renato Kunić, očito totalno zatečen uoči pronalaženja zgodnoga brloga sebi i Kazi za dugi zimski san do Renato Kunicpojave visibaba, odgovara inicijativi Ivo Pilar, koja im je ukazala na tu svinjariju, zatražila od njih odgovornost istodobno obavještavajući i njihove vrle vlasnike u Saboru: „Poštovani g. Maršić, prije svega tek sam danas upoznat s Vašom (doduše nepotpisanom) predstavkom vezanom uz vanjskog suradnika HRT-a Anđela Jurkasa i njegove objave na društvenim mrežama. Niti HRT, niti glavni ravnatelj, niti ja kao ravnatelj programa ne možemo utjecati na privatne objave vanjskih suradnika dok nas se na njih službenim putem o tome ne obavijesti.

Upozoravam Vas da bi i Vaš dopis trebao biti potpisan jer HRT ne može reagirati na elektroničku poštu bez jasno naznačenog pošiljatelja. Naime, vjerujem da ste svjesni da svatko može otvoriti adresu elektroničke pošte, a mi nemamo nikakav mehanizam…“.

Pogledajte naglaske iz Kunićevog odgovora.

Uopće mu ne pada na pamet izraziti bilo kakav stav o pozivu na ubijanje njihovoga angažiranoga suradnika, jer – oni ne mogu utjecati na njegovo ponašanje izvan HRT-a!? A mogu ga angažirati s takvim preporukama! Kunić se opravdava neznanjem, zbog čega bi morao dobiti odmah otkaz, jer, ne znati ne smije. Jer, ako je on uredovao hijerarhiju programa, a jest, odnosno birao suradnike i snosi odgovornost za njihov profesionalni rad, mora znati s kim radi. Činjenica je da na HRT doslovno svaki novinar u svakom programu zna – koga ne smije pozvati. Nigdje to ne piše, nitko o tome službeno ne govori, ali svi to znaju, pa se liste nepoćudnih ljudi besprijekorno poštuju i sve su šire što je više slobodnijih i razumnijih ljudi u javnosti.

I tu nema ni slučajnosti ni pogrješke.

Naravno da nema slučajnosti ni u pozivu Anđela Jurkasa.

I, naravno da to stvorenje u ovome slučaju ne može biti institucionalno odgovorno, jer je njegovo polazište neodgovornost, a jedini zaslužen društveni status – obvezna karantena. Nije dakle pitanje što učiniti s Jurkasom, jer takvi ne zavrijeđuju ni policiju na vratima ni mjesto u crnim kronikama, pitanje je kako podučiti nakon ovoga rukovodstvo HRT-a primjerenom ponašanju i osvijestiti ih kad već ne znaju u kojoj zemlji i pred kojim narodom djeluju.

Kunić je zaslužio otkaz

Renato Kunić zavrijedio je trenutni otkaz i zbog toga što je usprkos višednevnim informacijama u medijima – šutio o svemu. U pismu gospodinu Maršiću iz inicijative Ivo Pilar, Kunić umjesto profesionalne reakcije i preuzimanja odgovornosti, navodi upute o načinu komunikacije prema njima, da se morao potpisati, zatim ga „upozorava“, te mu osobno obećava informaciju, kao da se radi o nečemu što je uradila Maršićeva teta, susjed, brat ili rođak, pa, eto – njega će kao nekakvoga skrbnika obavjestiti. Kunić s tim pokazuje da nema blage veze o odgovornosti koju mu nameće radno mjesto i status na HRT-u, odgovornosti prema hrvatskom narodu, čije javne standarde upravo on svojom neodgovornošću definira.

To je u pristojnom društvu eliminacijski propust.

Nije li to izravni poziv svima srodnih ideja, poruka i vrijednosnoga profila da – navale tražiti antrax, vrijeđati teške invalide koji su ostali invalidi braneći Kunićevu današnju poziciju, prijetiti raznošenjem Crkve i ako su točno prebrojali – pedeset ljudi u njoj?

Da, HRT je angažmanom Anđela Jurkasa upravo to uradio.

I, nije prvi put.

Svinjarija za svinjarijom se na programima te državne medijske kuće doslovno smjenjuje iz dana u dan, stotine otvorenih zagovornika zločina protiv hrvatskoga naroda, vrhunski pozicionirani komentatori, voditelji, urednici koji su karijere izgradili na krivotvorinama, podvalama i klasičnim prizemnim lažima protiv hrvatskog naroda, a svi zajedno s izabranim gostima iste provenijencije čine nosive stupove te državne institucije.

Uz jamstvo držve čiju esenciju uništavaju!

Jesam li ovim što sam naveeo otkrio toplu vodui neku posve novu informaciju?

Nisam.

Reći ćete, zaboga zašto to onda pišeš?

Da upozorim na uzroke i legla takvih pojava i brloge takvih stvorenja.

Hoće li sad Andrija Mikulić na čelu Odbora za medije Sabora sazvati hitnu sjednicu, otvoriti ozbiljnu raspravu o odgovornosti čelnih ljudi HRT-a, predložiti s većinom koju ima vladajuća koalicija u Odboru, istoj takvoj većini u Saboru trenutnu smjenu kompletne uredničke hijerarhije i naravno – ravnateljstva HRT-a, te pokrenuti nužnu proceduru izgradnje mjerljivih kriterija koji će onemogućiti svinjarije a omogućiti znanje i novinarsku etiku na HRT-u?

Hoće li Vijeće za elektroničke medije zabraniti emitiranje HRT-a?

Neće ništa od toga nitko učiniti, jer je to prirodno stanje ovakve države.

Demokratski centralizam i centrizam

Njihova je politička misija bila smijeniti Anju Šovagović koja nije išla po mišljenje u stranku, kako bi ostalima poslali poruku o – demokratskom centralizmu. I centrizmu.

Ali, hoće na primitivne ispade recimo Saše Miloševića, koji ćiriličnim pismom, valjda i na taj način naglašavajući srpsku konstitutivnost u Hrvatskoj, te povijesnu etičnost naspram Đapićevoga „nacizma“ jer se usudio izići javno s prijedlogom političke platforme koja bi trebala postati politički projektni zadatak za izmjenu izbornoga sustava, oslovljavajući Đapića asocijativno SS-ovim nazivljem, ta ista HRT sigurno otvoriti vrata Milošević-Pupovčevim trabantima i kompanjonima da se danima zgražaju, jer eto netko se usudio – pokušati promjeniti nešto u Hrvatskoj bez njihovoga suglasja.

I stimulirati pregršt uvreda na hrvatski narod pod firmom napada na Đapićevu inicijativu.

 

JurkasTour

Neće taj isti HRT recimo reagirati na Miloševićevo nazivlje i klasične uvrede jednome Hrvatu pri čemu je Đapić u ovome slučaju samo povod, Hrvatu zbog prirode izrečenih riječi i njihove podmukle simbolike, poistovjećujući dio hrvatske povjesti s tim nacističkim nazivljem točno na tragusvastike na Poljudu, niti će mu neki novinar postaviti pitanje, kako to da ga Đapić, bilo tko u Hrvatskoj, asocira na SS simboliku, a upravo njegov narod i njegova crkva štuje svetinje i svece koji su bili očarani Hitlerom i njegovom „civilizacijskom misijom“, kad upravo njegov narod i crkva baštine zagovor istrijebljenja židovskoga naroda u Srbiji tjekom Drugog svijetskog rata, a nikada to nije istakao, čak ni u situaciji kad je ta ista SPC posve istim modelima države Srbije posvećivala otimanje tuđih teritorija i istrijebljenja drugih naroda, nazad dvadesetak godina i time revitalizirala upravo – nacizam i Hitlera.

Zašto o tome HRT šuti, zašto otvara pozornice takvima, tisućama Jurkasa, koji se legu u tim leglima, s očitim pogodovanjem javne i političke klime, pa se onda prikazuje kao iznenađenje ili vijest zviždanje i urlanje predsjendici Republike na spomen Katoličke Crkve ili njenih svećenika – mučenika?

Šuti jer mu je vlasnik vrlo kvaran i trul u temeljima.

Država.

Zašto je kvarna?

Rješenje svih rješenja

Jer joj je, kako bi Đapić rekao – krvotok otrovan, jer u izbornom sustavu dominira načelo otprilike kao način gradnje ceste kroz selo, gdje svaki domaćin nastoji da cesta zaobiće njegovu njivu, te da naiđe tuđom njivom pored njegove kuće, pa umjesto pristojne ceste kojom seudobno i brzo putuje, projektant prinudno projektira i izgradi cestu- zmiju u najsloženijem pokretu u kojoj nitko nije siguran i iz koje viri tisuću zamki za putnike.

Točno tako izgleda hrvatski izborni sustav, odnosno nacionalno-državni krvotok, koji u državno tijelo napumpava mediokritete, virusna stvorenja, zombije, kojima ono malo ljudi s integritetom dođu samo kao – ukras kako bi se mogli i smjeli oslovljavati s „uvaženi zastupnik“ i govoriti o „visokom domu“ prizivajući čast sebi pod firmom znamenja pod kojim sjede i koje svakodnevno svaljuju u blato.

Majka svih pitanja, rješenje svih rješenja je izmjena izbornoga sustava.

Zato je loše da se već na nacionalnom spektru počinje delegirati nezadovljstvo jer je eto Đapić pokrenuo tu priču, otvoreno se potencira sumnja da je on to sve pokrenuo u dogovoru sa Šeksom, već se počelo sotonizirati udrugu U ime obitelji i Željku Markić, onako preventivno, jer se sluti da ta udruga ima mogućnost uspješno to organizirati. Pokušava se s jedne strane, ubaciti klin između zaninteresiranih promotora na nacionalnom i suverenističkom spektru ciljanim spinovima i poticanjem sektaštva, dovlači se u mainstream medije relevantne stručnjake kao što je Smerdel ili riječanka Barić, koji se spuštaju na agitacijsku razinu Hrvoja Klasića ili Dragana Markovine i prostituirajući stečeni znanstveni ugled ukazuju na nepromjenjivost zloćudnih zakonskih normi, s druge strane, drvljem i kamenjem, u čemu prednjače prosrpske antife i otvoreni velikosrpski promotori u Hrvatskoj, pokušava se uplaštiti narod pred nekakvom vukodlak Europom i svim silama ovoga svijeta, koje navodno ne dopuštaju da se nešto u Hrvatskoj promijeni jer bi Pupovac mogao izgubiti – pozicije.

Tome se moraju usprotiviti upravo intelektualci i jasno reći da straha od uređenja svoje države prema najvišim svjetskim normativnim, državnim, znanstvenim i civilizacijskim standardima – nema.

A to im neće omogućiti HRT kojemu je direktor Kazo Bačić, ravnatelj programa Renato Kunić, urednici Alfier, Čakarun, Latin, „ugledni“ komentator Milorad Šikaljić, zvijezde Mikleušević, Sever, Novokmet i novinarska družina koja je u članstvu HND-a za novinara godine izarbala Zorana Šprajca, propovjednika opravdanja ubijanja hrvatske djece na Gračanima 1945. godine. Takvima je prirodan suradnik Jurkas, a takav HRT prirodno zakonski nadzire Andrija Mikulić.

Jer su svi sastavni dio hranidbenoga lanca koji se generira katastrofalnim izbornim sustavomi ovise izravno i izrazito jedni od drugih.

Zato inicijativi Ivo Pilar i Željku Maršiću treba odati priznanje, zato Željku Markić valja jako ohrabriti i podržati, zato Đapića s nacionalne strane u ovome trenutku nije razumno osporavati bez obzira na prijepore oko njegove političke ostavštine, nego se usmjeriti na poruke o političkim ciljevima referendumske inicijative koje je poslao i koje su više nego relevantne, zato Šeksu ako ima bilo kakvu namjeru poduprijeti temeljnu državnu reorganizaciju promjenom izbornoga sustava – valja poslati signal ohrabrenja i dobrodošlice, dok svatko od njih ne dokaže suprotno.

Inače, svakodnevne svinjarije kojima svjedočimo i na koje se kao na normalna i nekažnjiva djela opasno navikava hrvatski narod, postat će dio evolucijskoga imuniteta, koji će s vremenom hrvatski narod pretvoriti u vlastitu razornu suprotnost. Nitko u ovome trenutku u Hrvatskoj nema prava isključivati baš nikoga tko ima dobru volju, makar i deklarativno, zaustaviti te nakazne procese.

Jer, alternativa su Jurkasi bobmaši.

Marko Ljubić/HKV

Građanska inicijativa Ivo Pilar zajedno s 10 udruga zahtijeva trenutačni raskid ugovora između HRT-a i Anđela Jurkasa

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Mutikaša J. Pavičić vrijeđa sve i svakoga, a Stepinca naziva politički insuficijentnim jadnikom

Objavljeno

na

Objavio

Magle, dugotrajne magle sve do podne. Lako se u njima izgubiti, ne samo guskama. I priča o Agrokoru zamagljuje se s mnogih strana, premda su Kulmerovi dvori na uzvišenom položaju gdje sunce dopire puno ranije nego u prigorskim nizinama. Ondje su s prvim tracima zore, praktički još po mraku, ušli policajci i novinari koje je DORH prve obavijestio, po već ustaljenom običaju da se velike predstave uhićenja odvijaju pred okom kamere i očima televizijskih gledatelja. Kulmerovce nisu pronašli, ali su negdje blizu u Šestinama zgrabili oberšefa svih Todorićevih novčanih vragolija, koji ima dragocjene podatke i s njima u džepu može se lahko nagoditi, jer sloboda nema cijenu.

Odluka je očito donesena u suradnji duboke i plitke države, jer obje imaju prste u pekmezu i sada bi vrlo rado da proces bude vođen tako da se ne otkriju ključni igrači koji su godinama žmirili ili pogodovali maestralnom carstvu usred Republike, velikom gospodarskom feudalcu koji je imao u džepu hrvatske političare i utjecajne javne djelatnike, pri čemu je zapošljavanje njihove djece samo manji, izvanjski i poznati način humanoga korumpiranja elite, gdje svjetonazori i ine pripadnosti nisu imale bitnu ulogu.

Todorić uvijek može reći, i istina je, da je zapošljavao i obične, tzv. male ljude, njih stotinu tisuća ako se računaju i obitelji, i da je unatoč bijednim plaćama koje im je davao, taj posao bio za ljude spas u krizi koja je drmala Hrvatsku, i ne samo Hrvatsku. No, krčag ide na vodu dok se ne razbije, pa je na kraju veliki latifundist ugrozio ionako krhko hrvatsko gospodarstvo, pretvorio se u blogera, a državne institucije koje su trebale nadzirati odmetnutu paradržavu vrište jedna na drugu i prave se blesavima.

Ivica Todorić

A kako velikim magnatima služe revizorske kuće, valjda je i vrapcima poznato. U jednom zagrebačkom kazalištu upravo se priprema, dok ovo pišem, predstava Gogoljeva „Revizora“ koja, ne samo po naslovu nego i atmosferi iz ruske provincije Gogoljeva doba sjajno odgovara današnjem hrvatskom trenutku, to jest trenutku europske provincije Hrvatske koja je izložena unutarnjim rastakanjima i vanjskim smicalicama na koje ne zna odgovore ili se panično dovija s vjerom u naš talent za improvizaciju.

Uhićenja agrokorovaca vjerojatno su dar koji državni odvjetnik Cvitan nosi u Rusiju, u sastavu ili nezavisno od sastava delegacije predsjednice RH koja ima vrlo tešku zadaću da šarmira Putina i rusku vrhušku, u okolnostima koje nadilaze gospodarsku i financijsku temu, to jest već su odavno poprimile golu i nimalo bezopasnu političku dimenziju. Štošta je tu na stolu i ispod stola od trenutka kada se veleposlanik Azimov navukao svečanu vojnu odoru i progovorio o Agrokoru, dok hrvatski veleposlanik u Moskvi nije rekao ni riječi, a nije ni mogao jer ga nije bilo. Dvije godine nismo imali veleposlanika u Rusiji, što je gotovo nevjerojatno, a mnogo, mnogo više godina odnose s Rusijom temeljito smo zanemarivali – baš u vrijeme kada je definitivno opet postala supersilom.

Kako izgleda sada taj koloplet nesretnoga zaborava i što je sve u loncu? Je li Todorićevo zaduživanje kod ruske Putin2državne banke samo neoprezan potez ili je povučen uz savjetnike koji su imali zlu namjeru – znajući stanje u Agrokoru – učiniti Hrvatsku barem (za početak) malo zavisnom od Rusije i otvoriti ruskom medvjedu prostor u koji još nije ušao, za razliku od „regiona“ gdje se dobro plasirao i praktički ima pod nadzorom lijep dio teritorija. Izjava da je hrvatska država dužna ruskoj državi, jer je navodno Hrvatska nacionalizirala Agrokor, bjelodano govori o razini na koju je podignuta afera i svakako je ruski as iz rukava kojemu će biti teško doskočiti, premda je riječ o smicalici. Usporedno, u Poljsku je otišao hrvatski kontingent pod vodstvom SAD, noseći sa sobom bitnicu višecijevnih lansera raketa, a ni hrvatska potpora (podržavam) mirnoj reintegraciji okupiranih područja u Ukrajini ili barem potpora sporazumu iz Minska (nije šija nego vrat) svakako nije laka točka u posjetu predsjednice Rusiji – posjetu koji je Putin tako demonstrativno osobno najavio, u čemu pozorni analitičar prepoznaje nervozno kuckanje prstima po stolu i želju za cjenkanjem. Kako god bilo, dobro je da su s Rusijom opet uspostavljeni diplomatski odnosi, makar u složenom trenutku, kao što je dobro da se opet uspostavljaju kulturne veze koje ne bi trebale ostati na razini gostovanja zbora Crvene armije u Zagrebu, to jest trebale bi biti posve drukčije. U Rusiju (staru) treba poslati Ivicu Buljana, šefa drame u zgb. HNK koji je u trenutku skidanja Titove ploče divljao pod sovjetskim i jugoslavenskim zastavama.

Tito – konačni pad

Kad smo već kod Tita: u subotu je u zagrebačkom Studentskom centru pred krcatom dvoranom prikazan pedesetminutni dokumentarni film o konačnom padu i Tita i njegove ploče, koja je na užas i sramotu samostalne hrvatske države nježno održavana dvadeset i šest godina, nakon što je u komunističkoj Jugoslaviji stajala ondje od 1946. Premda i sam imam prste u nastajanju toga filma, ili baš zato, moram posve subjektivno i objektivno reći da je Sedlarov film odličan, sveobuhvatan i odgovoran prema povijesti: naime, trebalo je poradi potomaka zabilježiti kamerom tko je sve sudjelovao u prekidu dugogodišnje farse, pa je snimljena i sjednica povjerenstva za imenovanje trgova i ulica pod predsjedanjem Zlatka Hasanbegovića, i sjednica Gradske skupštine koja je donijela odluku, podsjetilo se na one koji su još u devedesetima nastojali maknuti tu blasfemiju, kao i na jedanaest godina duge napore Kruga za trg (Maja Runje, Zdravka Bušić, Ante Beljo…), u kameru su govorili Čičak, Budiša, Banac itd., utkane su snimke protuprosvjeda crvenih u režiji Pusića i sličnih, ali je dan i povijesni prikaz Titovih monstruoznih zločina koji su ga uvrstili na visoko mjesto masovnih zločinaca u dvadesetolm stoljeću (i šire).

Koliko znam, film će biti prikazan na Bujici, a trebao bi biti, da nije kako jest, i na svim televizijama, ali i u srednjim školama. Doista, tek skidanjem ploče maršala završena je jedna epoha. Što ne znači da ostatci ostataka titoljubaca nisu ostali i izviruju ispod kamena, u što sam se i sam uvjerio nakon projekcije filma kada su mi prišla tri inicijativna mlada čovjeka, vrlo srdita, i govorili u smislu „da su tada , u Titovo doba, radile tvornice“ i slično. Bilo mi ih je žao, tko zna gdje su i kako indoktrinirani, a barem su u filmu mogli vidjeti one druge tvornice, tvornice smrti u kojima je zaglavilo pola milijuna ljudi, uglavnom Hrvata… Nego, tri su bila, kako rekoh. Eto se opet formiraju trojke po starim komunističkom receptu.

Povijesna istina

Ima podosta rezona u onome što je napisala skupina intelektualaca, to jest da je cenzura mišljenja o (nedavnoj) povijesti štetna i neprihvatljiva. No, crveni kolumnisti odmah su pokušali okrenuti na svoju stranu, vrlo lukavo plasirajući da se slažu s potpisnicima, pa se odmah bacili na Deklaraciju o domovinskom ratu koja je valjda samo jedno „mišljenje“ o bliskoj povijesti, što nije drugo do pokušaj negiranja istine o agresoru (agresorima) na Hrvatsku. I to u dnevne svrhe, budući da su Vučić i Pupovac svaki iz svojega rova, odnosno zajedničkog, udarili po prijedlogu Zakona o braniteljima koji se uvodno poziva upravo na spomenutu Deklaraciju, naravno. Tako crveni „analitičari“ – osim toga u strahu da i njihovi voljeni simboli budu zabranjeni kao i ostali totalitarni-naoko pristajući uz spomenuti tekst intelektualaca – mute vodu i odvode ju u svoju septičku jamu. Zato treba biti posve jasan: postoji povijesna istina i ona se zasniva na dokumentima koji se ne mogu drukčije tumačiti. Nedavna povijest posve sigurno nema više istina, a ako u dalekoj povijesti zbog nedostatka dokumenata može ponegdje biti spora – o ovoj bliskoj nema sumnje. Nije tu riječ o „propisivanju istine“, nego je (kao u pitanju Deklaracije o domovinskom ratu) riječ o zapisivanju istine kako klatež ne bi protokom vremena krivotvorila povijest, što i danas čini i što joj je zadaća.

Jurica Pavcic

Elem, jedan od tih mutikaša je svakako Jurica Pavičić koji (iz rečenih razloga) poziva da se poništi Deklaracija jer je valjda „stranačko“ ili kakvo drugo mišljenje. Možda braniteljsko. Zatim vrijeđajući sve i svakoga, kao što je običaj, prelazi na Stepinca i proziva medije da previše podržavaju kanonizaciju čovjeka koji je osuđen na komunističkom prijekom sudu iste 1946. godine kada je na zagrebački trg prikucana ploča s imenom maršala. U ime prosvjeda protiv „propisivanja istine“ poziva na pobunu protiv „ izvještavanja na javnoj TV u kojem se beatifikacija (?) tog politički insuficijentnog jadnika pretvara u glavnu temu državničkog posjeta Vatikanu.“ Tako se i nadalje u novinama koje izlaze u Hrvatskoj, bez obzira na promjenu vlasnika, velik prostor daje onima koji, cementirani u boljševičkom bolesnom paklu pljuju po svim vrijednostima i njihovim nositeljima. Podsjećam da je isti „autor“ ne tako davno nazvao književnika Slobodana Novaka kretenom. Veliki je pisac u međuvremenu umro, a u HAZU su prije nekoliko dana na (ponešto zakašnjeloj) komemoraciji govorili ugledni ljudi o neupitnim vrlinama Novakova književnog opusa.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati