Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Današnji izborni sustav smrtonosan je za Hrvatsku, a lijek je u rukama HDZ-a i Mosta

Objavljeno

na

Ako bismo vrijednost i značaj nacionalne države vrednovali prema osobnim vrijednostima čovjeka i zajedničkih vrijednosti naroda koje su spremni uložiti u ostvarivanje svoje nacionalne države, onda je država uvjerljivo najvrjednija ljudska društvena tvorevina. Može ju se svrstati uz bok s najvrjednijim ljudskim stečevinama koje determiniraju osjećaji pripadnosti članovima najuže obitelji, supruzi, djeci, majci, ocu, braći i sestrama ili prema Bogu.

Takva vrijednost bi onda po definiciji morala biti neprocjenjivo dragocjena, uvijek funkcionalna i u svakome trenutku nepogrešivo spremna za ostvarivanje ciljeva onih koji su ju ostvarili, postigli i izborili.
Hrvatski narod je među zadnjima u Europi uspio ostvariti svoju nacionalnu državu, teškom mukom, dajući u odnosu na svoju ljudsku brojnost i društvene resurse vjerojatno uvjerljivo najvišu cijenu u odnosu na cijene nama sličnih naroda.

Imati državu znači imati usuglašeni, većini naroda prtihvatljivi instrumentarij čija je funkcija i svrha ostvariti čitav niz zajedničkih i osobnih vrednota i poželjnih ciljeva, koji su neusporedivi s onim što je moguće ostvariti i postići u bilo kojoj drugoj državi svijeta. Dakle, to ne znači prvenstveno steći materijalno bogatstvo, ostvariti velike znanstvene, športske, financijske, kulturne ili neke druge uspjehe. Sve to mora imati i nacionalni predznak, jednako kao i predznak čovjeka na njegovom postignuću. Imati državu znači imati pravo na – potpis.

Kako?

Znači prije svega postići afirmaciju svoje baštine, svoje tradicije, svoga imena i prezimena u usporedivom svijetu, te se izboriti za priznanje tih vrednota, a na temelju toga onda u razumno ravnopravnim okolnostima, natjecati se s tim svijetom za raspodjelu priznatih rezultata na svim područjima ljudskoga djelovanja. Narodi su kroz povijest razvili znanja o kvaliteti država, razvili su vrhunske instrumente i vještine, modele i načine djelovanja kako bi države bile barem jednako efikasne u odnosu na druge države i omogućavale svome narodu jednaku startnu poziciju u sveopćoj konkurentnoj utrci s ostalim narodima i pojedincima.

Efikasni instrumenti uspješnih država i naroda

Ti instrumenti država su manje više svima poznati, svi ih primjenjuju i svi narodi njima pokušavaju uspostaviti što racionalniju, efikasniju i funkcionalniju državu u funkciji svoga razvoja. Svim demokratskim državama ključni kriterij je efikasnost u funkciji većine temeljnog naroda.

Najvažniji kanal za ulazak poželjnih vrijednosti u državni i politički poredak jest izborni sustav, a jednako tako to je i najvažniji kanal za ulazak bakterije za razaranje države. Ovisi tko ga i kako koristi.
Preko izbornoga sustava se osigurava utjecaj pripadnika naroda na zajedničku državu.

Usvojeno je neupitno pravilo da su države efikasnije što su u okvirima njihovoga poretka prisutniji njihovi narodi. Ako je broj pripadnika naroda u državnoj političkoj legitimaciji veći, države su u pravilu efikasnije, jer je to temeljni preduvjet za jačanje konkurentnosti natjecatelja u političkim procesima, koji će odlučivati o djelovanju države nakon izbora. Zbog toga države na različite poznate načine potiču i stimuliraju što veće sudjelovanje naroda u odlučivanju o državnim politikama.

Hrvatska mora očistiti svoj državni krvotok od smrtonosnih bakterija prethodnog poretka

Svaka država uz ostalo ima prvenstvenu funkciju obrane autentičnih vrednota svoga naroda, njegove zaštite i sprječavanja utjecaja silnica kojima je cilj, u vječitoj konkurenciji stotina naroda svijeta, prigrabiti sebi ono što pripada drugim narodima izvan regularne utrke i uspostavljenih kriterija. Hrvatska takav problem ima sa Srbijom već više od jednog stoljeća. A kad se država uspije ostvariti, prvi joj je zadatak i funkcija, poništiti političke instrumente, ideje, programe i nasljedstvo tuđih država kojima se držalo narod u podčinjenosti i porobljenosti.

Upravo takvu je zadaću od prvoga trenutka imala hrvatska samostalna država, inače bi bila besmislena i neopravdana. Zbog toga u izvorištu Ustava piše da se samostalna hrvatska država uspostavlja nasuprot prethodnoga komunističkoga jugoslavenskoga državnoga poretka.

Dvije vrste najtežih šteta po hrvatski narod koje su ostale u naslijeđe iz antihrvatskih i totalitarnih režima dvadesetog stoljeća su razaranje nacionalnog identiteta i demografskog potencijala naroda.

Zbog toga je upravo ta dva zloćudna procesa trebalo odmah zaustaviti, spriječiti njihov daljni razvoj svim raspoloživim instrumentima i sredstvima, te pogubne trendove radikalno promijeniti u pravcu demografskog razvoja i jačanja identiteta hrvatskoga naroda, te njegove afirmacije u usporedivom svijetu. Ništa od te dvije stvari nije bilo, niti može biti važnije, jer je sve drugo u funkciji te dvije kategorije i vrednote, ta dva cilja svake nacionalne države.

Koji su to mehanizmi ili instrumenti s kojima se stvaraju temeljne pretpostavke za zaustavljane ova dva razorna udara i preusmjeravanje Hrvatske u optimalnom pravcu željenoga cilja hrvatskoga naroda?

Ti instrumenti su figurativno rečeno – armatura državnih temelja. Zakon o državljanstvu i izborni sustav s izbornim zakonodavstvom.

Današnja država namjerno opstruira ostvarivanje prava na državljanstvo milijunima Hrvata

Prvo, zakon i zakonski akti o državljanstvu nije precizno niti efikasno uspostavio modele prihvata Hrvata u državni poredak nove države. Ne mogu kategorije, kao što je poticanje investicija iseljenih Hrvata, biti model integriranja hrvatskoga naroda, jer su investicije i tržišni uvjeti postali univerzalna stečevina koju ne određuje nacionalnu pripadnost. Prema podatcima kojima operira državna uprava danas, koje približno možemo uzeti kao točne prema broju registriranih birača izvan granica Hrvatske, od tri milijuna Hrvata prve, druge i treće generacije, za koje se uzima da imaju snažan nacionalni identitet i osjećaj pripadnosti hrvatskom narodu, pravo na državljanstvo je ostvarilo njih oko pola milijuna. Dvadeset i pet godina nakon uspostave države i dvadeset godina nakon oslobođenja zemlje, a nakon nekoliko stoljeća čekanja na svoju državu – to je katastrofalna činjenica koja izravno ukazuje na namjernu opstrukciju tog procesa. Bez ikakvih rezervi radi se o tome.
Jedan od ključnih razloga za tako mali broj registriranih hrvatskih državljana među ljudima koji su najčešće u XX. stoljeću bili prinuđeni napustiti Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, jest vrlo kompliciran, nefunkcionalan i složen način ostvarivanja prava na državljanstvo. To je proces koji traje i po nekoliko godina i od ljudi zahtjeva enormne napore, procedure pa i financijske troškove.

Iz svega što možemo uočiti analizirajući te brojke i dostupne podatke vidljivo je da današnja hrvatska država zapravo svjesno čini sustav namjerno kompliciranim, da efekti proglašenja nacionalne države i integracije hrvatskoga naroda u njene temelje budu što je moguće slabiji. To dalje znači da je u samoj strukturi današnje države prisutna zloćudna bolest, razorna naslijeđena antihrvatska ideja i programi s njihovim nositeljima. Svaki bi liječnik u takvim okolnostima nužno propisao terapiju – radikalan obračun i eliminaciju takvih pojava i njihovih nositelja, antisuverenističkih i antihrvatskih bakterija.

Tu milosti i tolerancije ne smije biti, niti ju ima ijedna funkcionalna država.

Antihrvatska bakterija u državnom organizmu djeluju suprotno izvorištima Ustava, unosi se preko političkih stranaka i zove se antifašizam

To je posve suprotno očekivanim političkim ciljevima potpune i maksimalne integracije Hrvata u državni poredak i što je najpogubnije, izravno koalira s politikama progona hrvatskoga naroda kroz dvadeseto stoljeće. To su realne činjenice, bez obzira na sasvim suprotne javne deklaracije.

Suvremena Republika Hrvatska u tom pogledu, usprkos tome što u izvorišnim osnovama Ustava piše eksplicitno da je uspostavljena nasuprot komunističkoj jugoslavenskoj državi, vrlo izravno – nastavlja najvažniju politiku te totalitarne države i potvrđuje njene pogubne posljedice.

Danas se društveni okvir pod kojim se to ostvaruje naziva – antifašizam.

Taj podmukli program žurno treba potpuno uništiti.

Prema umjerenim i realnim podatcima, samo u XX. stoljeću, prije svega između 1918. godine i 1990. godine, iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koje su obje danas međunarodni nositelji ostvarenog i pripadajućeg hrvatskog državnog prava, iselilo se oko milijun Hrvata. S obzirom na malobrojnost hrvatskog naroda, te današnje pogubne demografske trendove, te politike koje su kroz cijelo XX. stoljeće poticale te trendove, jasno je da je to jedna od najtežih i najopasnijih ugroza samoga opstanka hrvatskoga naroda, a time i njegove – slobodne i suverene države. Tome svakako treba dodati i neviđene pokolje Hrvata tijekom završne godine Drugog svijetskog rata, te neposredno nakon rata, kada je pobijeno, prema realnim procjenama, i do dvjesto tisuća Hrvata u životnoj dobi kada su trebali biti nositelji demografskog i svakog drugog razvoja naroda.

Najteža ostavština jugoslavenskog komunističkog poretka je – izgon Hrvata iz zemlje

To je najteža ostavština komunističkog poretka i jedan od ključnih razloga aktualnih problema suvremene Hrvatske. Zbog toga je ultimativni životni cilj i program suvremene hrvatske države uvrstiti svakoga iseljenoga Hrvata u državni poredak kroz institut državljanstva i tako ga ponovo integrirati stvarno i praktično u hrvatski narod, te pod zajednički proces stvaranja i razvijanja hrvatske političke nacije. Točno onoliko koliko su odmah spremni krenuti u tom pravcu HDZ i Most, toliko su državotvorni. Sve drugo je laž.

Broj hrvatskih državljana u okvirima državnoga ustroja koji se dokazuje ostvarenim pravom na državljanstvo, čini početnu jedinu stvarnu armaturu u temeljima države. Ta armatura je izvorište stabilnosti države, a broj mandata u Saboru tek posljedica. Državna armatura su ljudi na izborima, a ne mandati u Saboru. Od tog broja izravno ovisi čvrstoća, opstojnost i sigurnost države, a jedino iz njega se može izvesti državna legitimnost i sve njene funkcije. I postići vjerodostojnost stranačkih politika.

Današnji izborni sustav je izravno u funkciji razaranja hrvatske državnosti, mora ga se odmah promijeniti i učiniti instrumentom sveukupnog hrvatskog nacionalnog razvoja

Drugi, prema značaju i vrijednosti izlazni instrument iz zakonodavstva o državljanstvu, jest – izborni sustav i izborno zakonodavstvo.

O tome se u Hrvatskoj vode godinama rasprave, ali uvijek i isključivo o posve perifernim i beznačajnim pitanjima za stvarnu suverenost hrvatskoga naroda. I uvijek u funkciji zadržavanja i obrane stečenih pozicija nositelja aktualne društvene i političke moći. Rasprave i marginalizacija bitnih, te isticanje banalnih pitanja iz izbornoga zakonodavstva i izbornoga prava su izrazito u funkciji ciljeva i politika slabljenja te državnosti.
Evo o čemu se radi.

Kratkom analizom razvoja hrvatskog izbornog sustava koju je najbolje u Hrvatskoj uradio i znanstveno integrirao s utemeljenim kritikama dr. Mato Palić iz Osijeka, vidljivo je da je od 1992. godine u Hrvatskoj, sve do 1999. godine na snazi bio kombinirani proporcionalni i većinski izborni sustav, pri čemu je postojala jedinstvena nacionalna izborna lista za jedan broj zastupnika u Saboru. Taj broj se mijenjao u nekoliko slučajeva, ali to nije bitno za ovu analizu. Uz to, do 2000. godine u hrvatskom parlamentarnom ustroju postojao je i Županijski dom Sabora Republike Hrvatske. Njegovo postojanje ili nepostojanje također nema presudan značaj za uspostavu stabilne državnosti hrvatskog naroda.

Lista za dijasporu je getoiziranje velikog dijela hrvatskog naroda i izravno pristajanje na rezultate politike progona Hrvata

Na inicijativu predsjednika Tuđmana, imali smo prvi zakonski pokušaj stvarne političke reintegracije iseljenog dijela hrvatskoga naroda, koji se u Hrvatskoj kolokvijalno zove dijaspora. Pojam dijaspora je prihvatljiv u svemu, izuzev u nazivu za Hrvate u BiH i u državno-političkom smislu. U oba ta slučaja pojam dijaspora postaje platforma za vrlo destruktivne i unutarnje i međunarodne ideje i ciljeve protiv Hrvatske. U pravu na državljanstvo, državnost i u izbornom pravu ne postoji – dijaspora. Postoje samo državljani. Ne ni građani, ni porezni obveznici, katolici, ateisti, Hrvati, Srbi. Samo državljani koji su nositelji izbornoga prava i državnoga legitimiteta.

A državljani svi, baš svi moraju imati tehnički i sadržajno jednake uvjete za ostvarivanje svojih prava. U tome zbog tehničkih i čitavoga niza drugih pretpostavki postoje međunarodno priznata odstupanja, ali ta odstupanja ne smiju biti nerazumna i eliminacijska za svako pojedinačno pravo. Ta eliminacijska odstupanja sankcionirana su i međunarodnim konvencijama, te međunarodnom sudskom praksom pa ih Republika Hrvatska mora otkloniti. To što to ne čini, znači da snažne zloćudne nakupine bivših antihrvatskih politika dominiraju današnjim hrvatskim državnim i društvenim poretkom, te da imaju snažnu zaštitu u međunarodnom okruženju.

Tuđman je u razdoblju dok je morao imati neupitnu potporu i premoć u Saboru, zbog ratne situacije, snažnih međunarodnih pritisaka i žestoke premreženosti svih elemenata hrvatskoga društva stranim agenturama i obavještajnim te specijalno-ratovskim djelovanjima, osmislio listu za dijasporu s dvanaest mandata u Saboru.

HDZ je pod utjecajem agentura u stranci banalizirao proces reintegracije, te omogućio zloćudnim antifa ciljevima navodne ljevice da od prava iseljenih Hrvata učine karikaturu

Iako je to u trenutku uspostave takvoga tipa integracije Hrvata izvan Republike Hrvatske imalo svoje praktične razloge i bilo razumljivo, to je zapravo bila – strateška pogreška. Iz više razloga. Prvo, jer je nekoliko milijuna ljudi koje su antihrvatski totalitarni i okupatorski režimi protjerali silom ili mekom politikom stimulacije odlazaka, zapravo svrstano u svojevrsni izborni i državni geto, s vrlo ograničenim pravom i vrlo visokom i neprihvatljivom diskriminacijom u ostvarivanju temeljnih prava iz – državljanstva. Nebitno je ovdje radi li se, ako postoji lista za dijasporu, o tri mandata kao danas ili se radi o pedeset mandata. Radi se o pogrešci s nesagledivim posljedicama, pri čemu je razvoj stvari u Hrvatskoj i prevlast tranzicijom potpuno nedirnute i reorganizirane neokomunističke i projugoslavenske strukture koja se kolokvijalno može nazvati antifa, cijeli politički poredak i hrvatsku državnost doveo na aparate, figurativno rečeno. Drugo, lista za dijasporu je poslužila i HDZ-u za kontrolu nad procesima među iseljeništvom, te za pogubno stimuliranje mediokritetstva i poltronstva i među njima, pri čemu je to sve zajedno snažno pomagalo uspostavi i prevladavanju takvih pogubnih tendencija u samoj stranci, što se izravno u svim segmentima na najrazorniji mogući način prelijevalo na hrvatsko društvo i državu. Ne smije se smetnuti s uma da je upravo HDZ, kao nositelj ideje i programa nacionalne suverenosti, bio ciljana meta infiltracije snažne antihrvatske agenture i destrukcije državnosti.

To nikada nije prestao biti, niti će prestati biti.

Kako antivrednote dospijevaju u krvotok države i društva?

Agenture nisu imale razloga infiltrirati se u SDP jer je po definiciji bio u funkciji njihovih ciljeva razbijanja hrvatske državnosti. Jedini legitimitet svojim namjerama agenture su mogle steći u HDZ-u, koristeći zaštitu njegove državotvorne simbolike.

Getoizacija milijuna Hrvata na listi za dijasporu, a istovremeni gubitak društvenih pozicija u Hrvatskoj, nužno je doveo i do prevlasti antihrvatskih politika u hrvatskoj državnoj politici, ili u najboljem, do stvaranja pat pozicije između antisuverenističkih i suverenističkih politika u zemlji, koja je postala praktično rezultat svakih izbora. Na taj način su zloćudna namjera i njeni antisuverenistički nositelji dobili demokratski legitimitet i stekla uvjete potpune reafirmacije u svim elementima hrvatskoga društva. Utoliko je zahtjevniji proces eliminacije takvih politika i programa. Rezultat toga je vrlo suženo izborno i političko tijelo Hrvatske, koje generira slabosti i nesolidnosti, ne samo u strankama, nego nužno i u državnoj politici i svim društvenim elementima.

Preko izbornog sustava se u krvotok države i društva ubrizgavaju razorne antivrednote, od korupcije, nepotizma, sprječavanja konkurencije, istiskivanja izvrsnosti, do eliminacije osobne i identitetske samosvijesti iz javnoga diskursa.

Antihrvatske silnice su svojim naslijeđenim izbornim i društvenim preferencijama u stotinama tisuća ljudi u Hrvatskoj, potpuno prilagodile izborno i političko zakonodavstvo te ukupan politički sustav, svodeći državu na instrument zaštite svojih pozicija. Zbog toga je danas u Hrvatskoj neefikasna država s jako reduciranim ukupnim društvenim potencijalima, a laž je da se u okvirima ovakvoga državnoga i političkoga poretka, te prije svega na temelju ovakvoga izbornoga zakonodavstva to može promjeniti na bolje.

Ne može.

Cinizam je da će svaki pojedinačni napredak, prije svega u ekonomskom pogledu samo učvrstiti pozicije antihrvatskoga poretka, jer će mu produžiti trajanje, a nikada neće zemlju i hrvatski narod izvesti na put optimalnoga razvoja i slobodnog zamaha potencijala.

Antihrvatske namjere su snažno integrirane i u HDZ-u, koji nema snage niti pokušava promijeniti ovakav politički poredak i izborni sustav

Na taj način uvjetovan je kompletan razvoj zemlje, svih resursa, ukupno hrvatskoga naroda, odnosno politički se legaliziralo politiku destrukcije koju nitko u okvirima ovakvoga izbornoga zakonodavstva i ovakvoga zakonodavstva o državljanstvu – ne može zaustaviti.

To je nezaustavljiv proces u ovakvim zakonskim okvirima.

Uz zakonsku regulativu i dominaciju u najvažnijim političkim strankama, takva ideja i programska politika, paralelno se razvijala kroz medije, javni i institucionalni diskurs, zatim istupe navodnih znanstvenika ili kolokvijalno rečeno – famoznih analitičara, sve redom banalnih agitpropovaca bivšega komunističkog poretka bez ikakve znanstvene vrijednosti. Tu ideju nesmetano paralelno s utjecajem u javnosti, prenose na generacije studenata na sveučilištima.

Mehanizmi prevare – građanin i porezni obveznik

U tom pravcu forsira se građanska paradigma koja se poistovjećuje s političkim pravima, te pretpostavlja izbornome i državnome poretku. To je podmukla i prijemčiva laž, jer u temeljima izbornoga sustava i državnoga poretka ne mogu biti sekundarne politološke kategorije kao što je „građanin“ ili „građansko pravo“, nego isključivo državljanin i pravo državljanstva čiji je operativni sinonim – izborno pravo. Građanska prava svaki hrvatski državljanin može ostvariti i to čak na višoj razini nego u Hrvatskoj u stotinama zemalja svijeta, jer je to univerzalna nenacionalna stečevina, a to pravo je mobilno i nevezano za ishodište jedne države. S druge strane pravo državljanstva je ekskluzivitet jednoga čovjeka i jedne države, pa je neprenosivo i nigdje se ne može ostvariti izuzev u svojoj matičnoj državi. Sve države svijeta ljubomorno štite taj ekskluzivitet i nipošto ga se ne odriču.

Zbog toga se tako uporno pokušava u Hrvatskoj nametnuti građanska paradigma na koju neznanjem nasjedaju čak i najviši državni dužnosnici i dokazani domoljubi. Isticanje „građanskog“ kao kategorije ima isključivi cilj razbijanje stvarnog temelja hrvatske državnosti i stvarenje viseće i nestabilne državne konstrukcije anacionalnoga profila, kao nekakve igračke na vjetrovima, koja će lako biti ekspozitura različitih interesa. To je izraziti potpis današnjih antifa i njihovih globalističkih te velikosrpskih sponzora.

Koliko je dramatična ta potraga za tuđim identitetom i odricanje od vlastitoga kroz nametnutu formu apstraktne i neidentitetske forme „građanin“, najbolje svjedoči zastava Europske unije uz hrvatsku zastavu na – Oltaru domovine. Ima li većega nacionalnoga debakla?

S istim ciljem i iz iste političke kuhinje lansirana je i famozna teza o – poreznim obveznicima kao nositeljima izbornoga legitimiteta, a naivni puk i čak dobornamjerne ljude, varalo se tezom da nije u redu da netko tko ne plaća porez odlučuje o raspodjeli državnoga proračuna.

Evo zbog čega je to besmilica.

Uz to što u teoriji države i prava, u politologiji i uopće u znanstvenom diskursu koji se bavi državnošću kao kategorijom nema ni spomena o pojmu „porezni obveznik“, sintagma o korištenju sredstava proračuna je banalna laž.
Hrvat koji živi u New Yorku, Melbourneu ili Berlinu, a hrvatski je državljanin, ostvarujući svoje izborno pravo koje nužno proizilazi iz prava na državljanstvo ni na koji način ne može uživati plodove hrvatske državne poreske politike. Niti sudjelovati u podjeli proračunskih sredstava. Niti koristi hrvatski zdravstveni sustav, niti uživa u hrvatskim kulturnim, obrazovnim, športskim, komunalnim ili bilo kojim drugim pogodnostima, niti će u konačnici primati hrvatsku mirovinu ako nije radio u Hrvatskoj. Sve što bi koristio iz toga paketa pripadajućih prava državljanima koji žive i rade u Republici Hrvatskoj, morao bi ostvarivati i ostvaruje uvijek prema istom principu kao i svatko, bio stranac ili državljanin Hrvatske, ako ne živi ili ne radi u Hrvatskoj. To je praksa u svim zemljama svijeta.

To nema nikakve veze s pravom na državljanstvo niti ostvarivanjem toga prava. Svojim glasom na izborima upravljat će o strateškim politikama koje se tiču suverenosti i održivosti njegovoga naroda i ništa drugo, jer državnost i pravo na nju nije vlasništvo niti stečevina jedne generacije, nego svih generacija jednoga naroda. Ukoliko više generacija baštini i svjedoči državnost, utoliko je stabilnija i uspješnija.

Kao i obiteljsko naslijeđe.

Državljanstvo i pravo na izbor su kao pravo na obiteljsko naslijeđe

To je usporedivo na privatnoj razini s braćom i sestrama koji žive na različitim adresama diljem svijeta, ali, usprkos tome što jedan ili više braće ili sestara uživa u plodovima korištenja zajedničke imovine posve prirodno, ako su ostali na očevini ili djedovini, ne mogu prodati, prisvojiti ili bilo što strateški učiniti s imovinom bez suglasja – svih nasljednika.

Da bi mogla osigurati razumno usporedivo jednako pravo na državljanstvo i izborno pravo koje isključivo iz njega proizilazi, Republika Hrvatska mora uspostaviti zakonski okvir, koji će biti u funkciji potpune integracije svakoga Hrvata u hrvatski državni poredak, a onda na temelju toga osigurati mu operativno i funkcionalno tu integraciju – kroz izborni sustav.

Jer pravo na državljanstvo je bez efikasnoga i funkcionalnoga izbornoga prava – mrtvo.

Nužnost broj jedan je jedinstvena nacionalna izborna lista

To s deset izbornih jedinica nije moguće. Niti je moguće bez dopisnog ili elektronskog glasovanja, koji u današnjim okolnostima Republika Hrvatska vrlo jednostavno može osigurati.

Hrvatska mora u pretežitom smislu imati jedinstvenu nacionalnu izbornu listu bez ikakvih izbornih jedinica i bez posebno izdvojenih lista za dijasporu ili nacionalne manjine. Pripadnost kategoriji naroda nije djeljiva niti smije podlaziti pod diskriminaciju. Tako se jedino može i mora reintegrirati u državni poredak svakoga državljanina, bio on etnički Hrvat ili bilo koje druge etničke pripadnosti, i bez obzira gdje živi. Usput je ta jedinstvena nacionalna izborna lista životno bitna u situaciji kada se tzv. manjinska diskriminacijska prava koriste kao instrument otvorenoga neprijateljstva i imperijalnih ciljeva kao u slučaju srpske nacionalne manjine. Na taj način se hrvatske Srbe gotovo nasilno isporučuje Beogradu, koji ih koristi kao oružje protiv Hrvatske.

Nužnost broj dva je kombinirani proporcionalni i većinski model izbora Sabora

Pri tome je važno naglasiti da je u ovoj fazi razvoja hrvatske državnosti izrazito bitno da se na jedinstvenoj nacionalnoj listi proporcionalnim modelom bira najmanje dvije trećine plus jedan zastupnik, jer je to izraz legitimnosti ciljanoga snažnoga jedinstva hrvatskoga političkog naroda. To omogućuje uspostavu trajne stabilnosti i osiguranje kralježnice hrvatske države, a specifičnost hrvatskih regija ili županija, može se osigurati kombinacijom većinskoga izbornoga sustava i to po županijama s izborom jedne trećine minus jedan zastupnik u Sabor Republike Hrvatske. Većinski izborni model u ovome slučaju je optimalan radi poticanja političke inicijative i raznolikosti na regionalnoj i lokalnoj razini.

Tek ovakvim izbornim zakonodavstvom moguće je istinski integrirati kroz stoljeća prognanu, a danas iseljenu Hrvatsku s Republikom Hrvatskom i snažno stimulirati razvoj autentičnih nacionalnih potencijala u zemlji, koji se nikada neće moći ostvariti niti stimulirati ako će državni poredak ovisiti od dvadesetak posto državljana koji žive u Hrvatskoj. Puno je razloga za to, a ponajprije zbog toga što je zakonskom manipulacijom moguće osigurati sustav za različite manipulacije, te promociju nesolidnosti, mediokritetstva, nepotizma, korupacije do samih antihrvatskih težnji. Ukratko, sužavanje izbornoga tijela, sužavanje je mjere konkurentnosti i vrijednosti, pri čemu usko izborno tijelo podliježe lakšoj manipulaciji, a široko ju anulira.

Nužnost broj tri je ozakonjen obavezan izlazak na izbore

Široko biračko tijelo svakako jamči i izravan utjecaj na jačanje izvrsnosti i kompetencija u političkim procesima, a u njemu se kriju klice reafirmacije hrvatskoga nacionalnog identiteta i autentične državnosti na svim područjima. Zbog tek ostvarene države i neizgrađene kulture državnosti, koja je u svim epohama bila preduvjet razvoja političke kulture naroda, a zbog otklanjanja pogubnih posljedica totalitarnih i antihrvatskih režima dvadesetog stoljeća na razvoj političke kulture hrvatskoga naroda, nužno je ozakoniti obavezan izlazak na izbore. Svugdje u svijetu se narode i ljude potiče usvajanju poželjnih i afirmativnih navika između ostaloga i zakonskom prisilom. To je usporedivo i s čovjekom, koji u većini slučajeva pozitivne navike od malena stječe – svojevrsnom prisilom. Države izbornim zakonodavstvom presudno utječu na sve svoje sustave, jer je izborno zakonodavstvo neka vrsta autoceste kojom se najbrže i najefikasnije stiže do zacrtanih razvojnih ciljeva. Obaveza izlaska na izbore je mehanizam koji recimo Australija koristi za razvoj svoje, još uvijek mlade političke nacije i pripadajuće kulture, a Belgija za osiguranje državne jednakosti svoja dva državotvorna naroda, te izbjegavanje bilo kakve majorizacije.

Bez ovakvih promjena izbornoga zakonodavstva, Hrvatska će biti u latentnoj krizi državnoga poretka, bez obzira tko će biti na vlasti, i izložena žestokim utjecajima s pogubnim posljedicama svih zainteresiranih izvanjskih centara, koji ostatke bivšega antihrvatskoga režima u Hrvatskoj koriste kao svoje političke i društvene instrumente.

Dakle, samo radikalnom izmjenom zakona o državljanstvu, a prije svega njegovom pristupnom funkcionalnošću, pri čemu će država ljudima doći na prag s njihovim pravom, te radikalnom izmjenom izbornoga zakonodavstva, Republika Hrvatska može osigurati preduvjete za eliminaciju izrazito štetnih i destruktivnih politika totalitarnih režima i neprijateljskih namjera, koje su i danas snažno prisutne kako izvan Hrvatske, tako i u Hrvatskoj.

Da zaključimo, temeljna svrha uspostave samostalne države izravno ovisi od nekoliko ključnih državnih instrumenata, a zakon o državljanstvu i izborni zakon su presudni. To su kanali za sve druge procese u državi, te u društvu, na koje država presudno utječe svugdje u svijetu. Ta dva zakonska sustava su ili pravac uništenja države, čemu trenutno svjedočimo, ili pravac njenoga razvoja, kao što bi trebalo biti.

To je uvjerljivo najbitnija promjena, i ako Most ustraje na tome, koristeći sva znanja i uz istinsku namjeru da se postigne optimalna promjena izbornoga i na temelju toga političkoga sustava, jer su to majka i kći svake države, onda im pripada povijesna uloga. To je u ovome trenutku i jedini istinski test vjerodostojnosti Plenkovića i Petrova. Samo je korak između slave i sramote.

Marko Ljubić/Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

ZAŠTO ISTARSKI CRVENI FAŠISTI ARLAUČU NA SPOMEN KATOLIČKE CRKVE

Objavljeno

na

Objavio

Područje Istre je od 1945. godine do danas bila i ostala najjača utvrda crvenih fašista, boljševika ili neokomunista – možemo ih nazvati bilo kojim od ovih termina i nećemo pogriješiti (iako ja preferiram pojam „crveni fašisti“ jer sam uvjeren da najbolje odražava njihovu narav i ideologiju).

Njima ne predstavljaju nikakav problem ni talijanski ni velikosrpski fašizam, ali zato Katoličku crkvu mrze iz dna duše.

Mnogi se čude onom arlaukanju „antifašističke“ rulje kojom je dočekan dio govora predsjednice Republike Hrvatske jučer (25. rujna u Pazinu, povodom obilježavanja 70 obljetnice Pariške mirovne konferencije), kad je spomenula nesporne zasluge Katoličke crkve, klera i pogotovu svećenika Bože Milanovića u pripajanju Istre matici Hrvatskoj.

I nije to bilo nikakvo „zviždanje“ – kako tvrdi većina medija – nego neartikulirano arlaukanje nalik glasanju divljih zvijeri, što se dobro čuje na snimci.

No, takvo ponašanje može iznenaditi samo one koji mentalni sklop naših crvenih fašista ne poznaju dovoljno i ne znaju ništa o komunističkom teroru i zločinima u Istri.

Oni imaju itekakvih razloga za režanje, lajanje i arlaukanje, jer ono što se poslije kapitulacije Italije (u samo tri tjedna u rujnu 1943. godine) i u godinama poraća događalo s Katoličkom crkvom svećenstvom i Hrvatima na području Istre, crna je mrlja na obrazu komunističkih vlasti i naslijeđena trauma njihovih sljedbenika koji se propinju na stražnje noge kad bilo tko pokuša progovoriti istinu o prošlosti. Arlauču zato da bi sakrili užasne zločine svojih bioloških i ideoloških otaca počinjene u ime „antifašizma“ i „narodne slobode“.

Naravno, to ne smije biti razlogom naše šutnje. Naprotiv. Istinu treba govoriti i zastupati do kraja, koliko god oni često i glasno arlaukali.

 Istarski Hrvati i njihovo svećenstvo u borbi za opstojnost

Hrvatski narod na području Istre kroz duga stoljeća svoje burne povijesti ustrajno se borio za svoju opstojnost i identitet plaćajući za to visoku cijenu. Na tom putu jedini pravi i pouzdani oslonac bila mu je Katolička crkva koja je pružala duhovnu okrjepu i utočište pred svim ovozemaljskim pošastima.

Mnogi hrvatski sinovi u prošlosti dali su izniman i nemjerljiv doprinos u naporima za samoodržanjem svoga puka, poput odvjetnika Dinka Vitezića, znamenitog istarskog svećenika Mate Baštijana i karizmatičnog biskupa Jurja Dobrile – dobrotvora, prosvjetitelja i narodnog preporoditelja koji je u drugoj polovici XIX. stoljeća ( s ostalim narodnjacima) predvodio tu borbu na području vjere, obrazovanja i kulture. Njegovi molitvenici tiskani na hrvatskome jeziku (Otče, budi volja Tvoja iz 1854. i Mladi Bogoljub objavljen 1889.), kao i prvi hrvatski list u Istri (Naša sloga) koji pokreće 1870. godine te zbirka narodnih bajki i poslovica Različno cvijeće, imali su toliko utjecaja na hrvatski narod da je to iz današnje perspektive gotovo nepojmljivo. Naraštaji istarskih domoljuba ljubomorno su čuvali ove tiskovine koje su za svaku hrvatsku obitelj predstavljale dragocjenost čiju vrijednost nije bilo moguće izraziti nikakvim materijalnim mjerilima.

Ono što su u svoje vrijeme činili biskup Dobrila, svećenik Baštijan i drugi sljedbenici Kristove vjere nastavili su tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata svećenici Božo Milanović, Miroslav Bulešić, Zvonimir Brumnić, Ivan Pavić, Antun Kres, Josip Turčinović, Antun Hek, kao i biskupi Dragutin Nežić, Ivan Milovan i mnogi drugi.

Kroz narodnu riječ, obrazovanje na hrvatskome jeziku, pjesmu, njegovanje običaja, molitvu i zajedničke odlaske na Svete Mise i crkvene svetkovine, narod je ispunjavao duhovne potrebe i napajao se snagom i nadom, ali i njegovao svoje zajedništvo sa svećenstvom s kojim su ga spajale neraskidive i duboke veze.

Svećenici i biskupi, časne sestre i redovnici bili su uz narod i s narodom u dobru i zlu, dijeleći zajedničku sudbinu i ublažavajući patnju i nesreće kako i koliko su mogli. Uvijek su bili tu i nisu napuštali svoje stado, čak ni onda kad su im životi dolazili u opasnost. Narod je bio svjestan toga i cijenio je ovu žrtvu. Jedinstvo hrvatskih vjernika i Katoličke crkve i upućenost svećenstva i naroda jednih na druge – što je stoljećima bilo izgrađivano kao spontani odnos uvjetovan brojnim okolnostima – predstavljalo je neku vrstu prešutnog, neraskidivog saveza i uzajamnog povjerenja koje je nadilazilo sve ideologije i sve političke sustave i taj savez ostao je čvrst i postojan uvijek, čak i u vremenima najvećih ratnih stradanja i krvoprolića.

Dvadeseto stoljeće istarskim je Hrvatima donijelo nova i teška iskušenja. Bilo je to vrijeme kad se o njihovoj sudbini ponovno odlučivalo izvan Hrvatske i mimo narodne volje. Austro-Ugarska se nije ni raspala, a već su se krojili planovi o otimačini zemalja koje su se nalazile unutar njezinih granica.

Trgovina hrvatskim priobaljem i otocima započela je već tijekom Prvoga svjetskog rata, sklapanjem tajnog „Londonskog ugovora“ (26. travnja 1915.) između zemalja Antante (Rusije, Velike Britanije i Francuske) i Kraljevine Italije. U zamjenu za ulazak u rat na strani saveznika, Italiji su tada obećani dijelovi istočnog Jadrana koji su trebali biti podijeljeni između nje i Srbije. Ovaj tajni ugovor nikad nije stupio na snagu, ali su Italija i Srbija (uz potporu spomenutih sila) nastavile sa zakulisnim igrama i nisu se odricale svojih pretenzija. O tomu zorno svjedoči Rapallski ugovor između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije (od 12. studenoga 1920. godine). Mada je od Narodne skupštine Kraljevine SHS odbačen (zbog velikog nezadovoljstva koje je izazvao u državi), on je (26. lipnja 1921.) ozakonjen bez rasprave i točno godinu dana nakon sklapanja potpisan od kralja Aleksandra Karađorđevića. Londonski i Rapallski ugovor ostale su do danas uporišne točke kako talijanskih fašističkih pretenzija i komadanja hrvatskoga teritorija na Jadranu, tako i velikosrpskih aspiracija.

U okrilju Kraljevine SHS i pod pokroviteljstvom Beograda započinje žestoka talijanizacija Istre, Rijeke i otoka uz progon hrvatskoga i slovenskog življa što na kraju završava fašističkom okupacijom istočno-jadranske obale i velikih dijelova zaleđa nakon sloma Kraljevine Jugoslavije. Za slavenski živalj u Istri, poglavito većinski narod (Hrvate), nastupaju posebno teška vremena odnarođivanja i svakovrsnog nasilja što je na djelu puna dva desetljeća prije početka Drugoga svjetskog rata. S jačanjem fašizma u Italiji, taj se položaj iz dana u dan drastično pogoršavao.

Budući da niti jedan od totalitarističkih sustava čiji su se interesi tijekom XX. stoljeća prelamali na području Hrvatske i Istre (fašizam, nacizam, komunizam) nije bio u suglasju s temeljnim vrednotama i univerzalnim načelima što ih je zastupalo kršćanstvo, Katolička crkva je objektivno, od samoga početka bila u opreci sa svakim od njih. Papa Pio XI. u svojoj je enciklici iz 1931. godine Non abbiamo bisogno javno i bez ikakovih dvojbi osudio talijanski fašizam, 1937. enciklikom Mit brennender Sorge nacionalsocijalizam i njegovu rasnu teoriju, a iste godine enciklikom Divini Redemptoris i komunizam. U rasprave o osudi fašizma i nacizma uključili su se i brojni hrvatski franjevci, dominikanci, isusovci, bogoslovi, katolički laici i sveučilišni profesori, a neki od njih napisali su i vrijedne radove na tu temu (hrvatski dominikanac, teolog svjetskog ugleda Hijacint Ante Bošković, objavio je u Zagrebu 1939. godine zapaženu knjigu Filozofski izvori fašizma i nacionalnog socijalizma).

Krvavi komunistički teror

Kad je komunizam u pitanju, on je u samoj svojoj srži revolucionarna ideologija protivna Bogu, ideologija nasilja, bezboštva i ateizma te stoga nije čudno da je svaku vjeru i crkvu pa tako i Katoličku doživljavao kao svog prirodnog neprijatelja. Samim time što je imala ambiciju u cijelosti ovladati ljudima i njihovom sviješću te stvoriti od njih klasno-ideološka bića, komunistička totalitarna doktrina nije trpjela takmaca ni na jednom pa niti na duhovnom planu.

Teror komunista nad katoličkim svećenstvom i civilnim stanovništvom Istre započeo je već u razdoblju kratkotrajnog pokušaja uspostave njihove vlasti neposredno poslije kapitulacije Italije (13.09. – 2.10. 1943.), dok su ostaci fašističkih snaga i njihovi suradnici u panici napuštali ove prostore. Brojni talijanski garnizoni s golemim količinama naoružanja i opreme padaju u ruke partizana, a veliki dio naroda (izmučen fašističkom diktaturom i uvjeren kako je konačno došlo vrijeme slobode) podržava ih i u njima gleda stvarne osloboditelje koji će u Istru donijeti pravu narodnu vlast.  Međutim, u samo 20-ak dana (do početka njemačke ofenzive 2. listopada) komunisti su počinili brojne zločine nad civilnim stanovništvom i svećenstvom i zatim bezglavo kukavički pobjegli pred njemačkim trupama koje su izvršile nemilosrdnu odmazdu nad nedužnim narodom. Komunisti se ponovno vraćaju nakon sloma Trećeg Rajha i tek tada u potpunosti uspostavljaju svoju vlast. Ukratko rečeno iskoristili su opravdano ogorčenje istarskog puka prema fašistima i naklonost saveznika i stavljajući se na čelo antifašističkog pokreta diktaturu fašističke Italije zamijenili su svojom.

Evo i nekih konkretnih podataka:

„ Nova, revolucionarna vlast stvarana po modelu ruske boljševičke vlasti još je tijekom rata po kratkom postupku obračunavala s ‘narodnim neprijateljima’ među koje su ubrojeni mnogi svećenici samo zato što nisu ‘jasno i glasno’ podržali tu vlast. Za vrijeme kratkotrajne partizanske vlasti od 13. rujna do početka listopada 1943. po istarskim je mjestima kružio ‘sablasni autobus smrti’ koji je ‘narodne neprijatelje’ odvodio u pazinski Kaštel odakle su mnogi bez ikakva sudskog procesa osuđeni na smrt i bačeni u neku od istarskih kraških jama. Župnik u Rovinjskom Selu Angelo Tarticchio bačen je u boksitnu jamu na Lindaršćini 19. rujna 1943. godine. Biskup Radossi od slične je sudbine spasio župnika u Šišanu Camilla Ammirattija, također zatočenog u pazinskom Kaštelu. Bogoslova Vladimira Vivodu i oca mu Anselma partizani su noću krajem kolovoza 1944. uhitili u rodnoj kući u Štrpedu (kod Buzeta) i obojicu nakon zvjerskog mučenja strijeljali na rubu Motovunske šume. Na listi bujske OZNA-e godine 1946. našli su se Libero Colomban, upravitelj župe Nova Vas (nad Mirnom), Giuseppe Rocco, župnik u Grožnjanu te Francesco Bonifacio, kapelan u Krasici (Umaški dekanat). Označeni kao neprijatelji narodne vlasti i protivnici priključenja Istre Jugoslaviji trebali su biti likvidirani od narodne straže. Unatoč prijetnjama sva trojica su odlučila ostati. U to da im se ozbiljno radi o glavi prvi se uvjerio Bonifacio. U predvečerje 11. rujna 1946. dok se pješice vraćao iz Grožnjana gdje se ispovjedio kod tamošnjeg župnika i zadržao u dužem razgovoru, dočekala ga je narodna straža i odvela ga u nepoznatom pravcu. Neki svjedoci potvrdili su da su ga vidjeli ‘u društvu’ dvojice jugoslavenskih milicionera, a nekoliko metara dalje primijetili su još dvojicu milicionera. Otada se Bonifaciju izgubio svaki trag, a s vremenom su se proširile verzije o izdavačima naredbâ, načinu i izvršiteljima, kao i o mjestu njegova ubojstva. Pretpostavlja se da je bačen u neku od tamošnjih jama. Strahujući da bi i njih mogla progutati noć, Colomban i Rocco u listopadu su napustili Istru i spas potražili u obližnjem Trstu. (dr. sc. Stipan Trogrlić, viši znanstveni suradnik Institut društvenih znanosti Ivo Pilar – Područni centar Pula Izvorni znanstveni rad UDK: 94(497.5 ISTRA)”1945/1947” [272:262.3 POREČ- KA I PULSKA] (000.282)(000.322)(091) Primljeno: 15. 03. 2014.; http://hrcak.srce.hr/file/188770;; str. 15-16.; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 14.8.2016.)

Isti izvor ovako opisuje stanje u Istri u prve dvije poratne godine i odnos „narodne vlasti“ prema Katoličkoj crkvi:

Za samo dvije i pol godine života pod zvijezdom petokrakom (od sredine 1945. do kraja 1947.), kao znakom novog vremena, Katolička Crkva u Istri bila je istraumatizirana raznim oblicima progona sve do fizičkih likvidacija. Umjesto obećane slobode i blagostanja u praksi je carevala represija prema drugim i drugačijim te opća materijalna bijeda. Iako je car bio gol, o tome se nije smjelo govoriti. Jedina stvarnost nad kojom državni aparat nije imao kontrolu bila je Crkva. Sama ta činjenica bila je dovoljna da se na Crkvu gleda kao na protivnika uvijek spremnog na podrivanje državne vlasti i društvenog poretka. Unatoč zaslugama istarskoga svećenstva u borbi za sjedinjenje Istre s maticom Hrvatskom i njegovoj benevolentnosti prema vlasti, ta se ista vlast, kako na državnoj tako i na lokalnoj razini, nije uspijevala osloboditi svoje ideološke, komunističko-ateističke matrice iz koje je onda izvirao pogled i praktično ponašanje prema Crkvi kao ‘unutarnjem neprijatelju’, uvijek spremnom, u sprezi s ‘vanjskim neprijateljem’ (Vatikanom), predvodnikom međunarodne reakcije, podrivati i rušiti državnu vlast i društveni poredak. Taj temeljni određujući stav prema Crkvi nije uspijevala prekriti ni idilična slika koja je stvarana prema van. Svećenici, naime, sudjeluju u općenarodnim slavljima, pozdravljaju narod sa svečano urešenih tribina, a uglednici nove vlasti mogli su se vidjeti na vjerskim manifestacijama, primjerice na tijelovskim procesijama.“  (isto, str. 38.; istaknuo Z.P.; stranica posjećena 14.8.2016.)

U sladu sa staljinističkom doktrinom psihološko-propagandni rat bio je oslonac jugoslavenske komunističke vlasti koja je uvodeći strah i nesigurnost u društvo stvarala uvjete za potpunu kontrolu – ne samo nad ponašanjem i postupcima svojih podanika, nego i u pogledu nadzora njihovih političkih stavova. Iz današnje perspektive to (možda) zvuči nestvarno, ali radilo se o evidentnom nastojanju da se svijest svakog pojedinca podvrgne nadzoru i kreira na poželjan i ideološki prihvatljiv način.

Prve poratne godine u Istri (slično kao i u drugim krajevima Hrvatske) bile su, nažalost, obilježene krvavim tragovima zločina što su ih u ime svoje ideologije činili oni koji su sebe zvali „antifašistima“.Tako je nakon dugih godina okupacije od strane fašističke Italije i brojnih masovnih zločina koje su nad narodom počinile Mussolinijeva soldateska i nacističke postrojbe poslije kapitulacije Italije (pri čemu su Nijemci okrutno ubijali narod, razarali i spaljivali čitava naselja) istarski puk doživio novi val nasilja, ovoga puta od „osloboditelja“.

Na udaru su naročito bili „popovi“ koje se nastojalo zastrašiti i protjerati u Italiju kako bi se zatrla Crkva i onemogućio vjerski život puka. Mada je (u formalnom smislu) Katoličkoj crkvi (čije su zasluge u sjedinjenju Istre i matice Hrvatske nesporne) bila zakonom „dopuštena sloboda djelovanja“, u stvarnosti se činilo sve da se ona potisne i onemogući u svojoj pastoralnoj misiji.

Uhićenja, zatvaranja, tajne likvidacije (po pravilu bez ikakvih istražnih ili sudskih postupaka) i masovni teror nad građanstvom uz pomoć represije i medijske propagande, postali su dijelom istarske svakodnevice u čemu su zapaženu ulogu igrali OZNA/UDBA i Agitprop. Progoni su se odvijali pod krinkom „kažnjavanja suradnika okupatora“ ili „fašističkih slugu“ i kad se jednom ta etiketa nalijepila bilo komu, njegova je sudbina bila zapečaćena. Najčešće bez dokaza, uz iskonstruiranu krivnju i lažne svjedoke, ljudima se presuđivalo po kratkom postupku ili su jednostavno odvođeni bez ikakvoga objašnjenja i sudbina im je ostajala nepoznata. Diljem Istre razašiljane su skupine komunističkih uhoda i aktivista čija je zadaća bila raznim provokacijama izazivati nerede i incidente i (ako treba i uz primjenu sile) onemogućavati crkvene obrede i normalan život vjernika i svećenstva. Tako je stvarano ozračje nesigurnosti, straha i neizvjesnosti, ne samo u redovima klera nego i u najširim slojevima naroda. U skladu s oprobanim i prokušanim staljinističkim obrascima, krivnja za posljedice izazvane ovim provokacijama prebacivala se na „klerofašiste“ i „reakcionarne elemente“, odnosno na žrtve koje su potom dodatno stigmatizirane i još žešće progonjene kao „narodni neprijatelji“.

Presudna uloga katoličkog svećenstva u sjedinjenju Istre s maticom

  Iako svećenstvo nije bilo sklono izražavati svoja politička opredjeljenja, istarski svećenici nisu mogli tek tako ignorirati volju tamošnjeg puka pa su u razgovorima s čelnicima tadašnjeg NOO za Istru ipak pristali da čak i pismenim dokumentom podupru vraćanje Istre u okrilje matice.

Evo što o zaslugama Katoličke crkve i svećenstva u sjedinjenju Istre s Hrvatskom kaže jedan od izvora:

„Najpoznatiju ulogu imao je (svećenik Božo Milanović – op. Z.P.) kao jedan od predstavnika Istre na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. godine na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. Podatke koje su prikupili mons. Božo Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski svećenici bili su jedan od glavnih argumenata zašto je Istra pripala Hrvatskoj koja je bila dijelom Jugoslavije. Granice su dogovorene Pariškim mirovnim sporazumom 1947. godine po etničkom načelu, pa je zbog toga načela Trst pripao Italiji, a Istra Hrvatskoj. Glavni dokument po kome se u Parizu postupalo bila je ‘Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine’ donesena u Pazinu 12. veljače 1946. godine. Spomenicu je donio ‘Zbor svećenika sv. Pavla za Istru‘, a potpisali su je predsjednik Tomo Banko, tajnik Miro Bulešić, odbornici Božo Milanović, Leopold Jurca, Josip Pavlišić, Antun Cukarić i Srećko Štifanić, kao i 48 članova odbora. Svećenici su u spomenici prikazali sve strahote koje su od Talijana podnosili Hrvati naročito svećenici od 1918. do 1943. godine, ali je Istra i pored toga ostala nastanjena u velikoj većini Hrvatima, pa zbog toga treba zauvijek pripasti jedino Hrvatskoj. (Izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Božo_Milanović; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 26.9.2017.)

Zbog iznimnih zasluga na Mirovnoj konferenciji u Parizu i ukupnog djelovanja tijekom svećeničkog rada, 1962. godine svećenik Božo Milanović dobio je i počasni doktorat zagrebačkog sveučilišta, a u Kringi je u njegovu čast (2015. godine) postavljena spomen-ploča na zgradi u kojoj je živio i radio. Kako onda protumačiti one silne, monstruozne optužbe koje su na njegov kao i na račun mnogih drugih narodnih svećenika izricali komunistički prvaci na javnim skupovima u prvim poratnim godinama?

O kakvoj se prijetvornoj politici komunista prema svećenstvu i Crkvi radilo, vidljivo je iz ovog opisa sadržanog u već citiranom izvoru:

„U euforičnim trenutcima oslobođenja Istre nije se zaboravio ‘neprijateljski rad’ dijela svećenika. Na središnjoj proslavi koja se održala u pulskoj Areni 12. svibnja 1945. Josip Šestan, predsjednik Jedinstvene Narodnooslobodilačke fronte za Istru (dalje: JNOFI), u nazočnosti 30.000 ljudi nije mogao ne spomenuti djelatnost reakcije kojoj su se pridružili ‘nekoji nazovi narodni svećenici’. Poimence su apostrofirani tršćanski i koparski biskup Antonio Santin te svećenici Zvonimir Brumnić i Božo Milanović. Može se samo pretpostaviti kako su na dio indoktrinirane mase djelovale Šestanove riječi da su spomenuti svećenici i biskup surađivali s okupatorom, šaljući vjernike u SS-odrede i TODT te im govoreći kako ih partizani vode u propast. Prema Milanoviću, Brumniću i ‘nekoliko prodanih duša oko njih’, još je oštriji je bio istup Dušana Diminića, tajnika JNOFI-je, i to na Prvoj konferenciji Plenuma Oblasnog odbora JNOFI-je koja se održala u Poreču 21. svibnja 1945. Diminić je spomenuo da su svećenici imali štab u Trstu koji je pod izlikom širenja hrvatske riječi surađivao s Nijemcima i pisao laži o progonima Crkve te da su ‘blebetali o boljševizmu’, a sve s ciljem razbijanja NOP-a.“ (isto, str. 19-20.; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 14.8.2016.

Biljeg kojim je komunistička propaganda označila nadbiskupa Alojzija Stepinca kao „zločinca“ i „suradnika ustaškog režima“ bio je stigma za cijelu Crkvu i sav katolički puk i svećenstvo u Hrvatskoj, a ujedno i znak da se prema tim „reakcionarima“, „klerofašistima“ i „narodnim neprijateljima“ imaju primjenjivati „revolucionarne“ metode – a sve u ime „obrane naroda i tekovina revolucije“. Svaki komunist ili simpatizer Partije mogao je nekažnjeno i prema vlastitom nahođenju biti „sudac“ i krojiti „pravdu“ bez ikakvih ograničenja.

Kao i toliko puta tijekom povijesti svećenici su na sebe preuzeli najveći teret odmazde koja se nesmiljeno provodila. Pod krinkom „antifašizma“ okrutno su progonjeni i izvrgnuti teroru svi oni koji nisu bespogovorno i pokorno prihvaćali ateistički svjetonazor i komunističku ideologiju što je između vjerničkog puka i njihovog klera na jednoj i „narodne vlasti“ na drugoj strani stvorilo nepremostivi jaz. Već sama činjenica da nametnuti sustav nije imao kontrolu nad Crkvom, bila je dovoljna da se KPJ i njezin propagandni i represivni stroj svom silinom obruše na ovu instituciju, u prvom redu na najuglednije svećenike i biskupe. Pokušaj Crkve da svojim Pastirskim pismom (iz rujna 1945.) upozori na ovaj teror iskorišten je za nastavak još veće represije.

Kad je Istra u pitanju mora se, međutim, naglasiti još jedna činjenica: unatoč agresivnoj fašističkoj propagandi tijekom gotovo četvrt stoljeća, u Katoličkoj crkvi nije dolazilo do raskola između svećenstva talijanske etničke pripadnosti i ostalih. Pomutnju nisu uspjela unijeti ni sva potonja (ništa bezazlenija) nastojanja komunista da Crkvu odvoje od Svete Stolice i podrede je svojim interesima. Mati Crkva ostala je imuna na sve podjele i pritiske i velika većina njezinih pastira svoju je misiju unatoč svemu obavljala držeći se čvrsto temelja Kristove vjere.

I to je ono što je oduvijek najviše smetalo – a i danas smeta –  komunističkim zločincima i njihovim ideološkim sljedbenicima.

Jedna od brojnih nevinih žrtava u Istri je i naš blaženik, katolički svećenik Miroslav Bulešić, kojega je komunistička rulja ni krivoga ni dužnoga zaklala u Lanišću 24. kolovoza 1947. godine.

Rulja je rulja, nasilje je nasilje.

Crveni i crni fašizam razlikuju se samo po boji, ni po čemu drugome.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Mladen Pavković: Sramotna presuda sramotnom četničkom kapetanu!

Objavljeno

na

Objavio

Sramota. Dragan Vasiljković, (62), poznatiji kao kapetan Dragan, itekako može biti zadovoljan presudom Županijskog suda u Splitu.

Nepravomoćno je osuđen na samo 15 godina zatvora, a proglašen je krivim za dvije točke optužnice: zlostavljanje zatvorenika na Kninskoj tvrđavi i napad na Policijsku postaju u Glini!

S obzirom da je u  australskom i splitskom pritvoru  već „odsjedio“ 12 godina, postoji mogućnost da će se vrlo brzo vratiti u Beograd, gdje će ga dočekati kao „narodnog heroja“. Eto, to je nama „naša borba dala“!

Ovaj ratni zločinac tijekom obraćanja sudu je izjavio  da je ponosan na svoj ratni put i na Kninđe od kojih „nitko nije optužen za nikakav zločin“. Javnost je u sudnici nasmijao izjavom da Hrvati u Australiji uz fotografiju Ante Gotovine drže i njegov portret.

Kapetan Dragan, koji ima i australsko državljanstvo, uhićen je prije 11 godina u Australiji gdje je živio pod lažnim imenom i bio trener golfa. U srpnju 2005. izručen je Hrvatskoj.

U cijelom tom  cirkusu oko jednog srpskog zlotvora, zanimljivo je da su od aktera u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu opet bolji prošli agresori nego žrtve. Naime, dovoljno je spomenuti presudu Veljku Mariću, Vladimiru Milankoviću, generalu Glavašu, Mihajlu Hrastovu, Norcu, Kordiću, braniteljima iz Lore i brojnim drugim Hrvatima, sudionicima rata koji su tri puta gore prošli nego razni Vasiljkovići.

Tako je samo primjera radi jedan nevini hrvatski branitelja Veljko Marić osuđen u Beogradu  na nevjerojatnih 12 godina zatvora, a Milanković po zapovjednoj odgovornosti na deset! A Kapetan Dragan na 15!

Koliko je dosad samo hrvatskim branitelja optuženo ili osuđeno? Navodno su ih „puni“ zatvori!

Aktualni gradonačelnik Grada Knina još je do jučer tvrdio da u tome kraju nije bilo četnika zadnjih 70 godina! Čemu, zašto?

Vjerujemo da će se sada javiti i razni „mirotvorci“ ala  Pusić, Teršelič, Stazić, novinari četničkih Novosti na čelu s Pupovcem, Matula, Josipović, Mesić i njima slični i „popljuvati“ ovu presudu, nakon koje oni, ali i Vasiljković mogu „slaviti“, jer je još jednom „dokazano“ da se – zločin isplati! (Vasiljković je u australskom pritvoru imao tretman kao u hotelu!)

I onda se neki čudom čude da je dosad oko tri tisuće hrvatskih branitelja izvršilo suicid, a da ih se najmanje još tri puta toliko pokušalo ubiti!

Mladen Pavković / Kamenjar.com

Kapetan Dragan osuđen na 15 godina zatvora za ratni zločin

facebook komentari

Nastavi čitati