Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Država obilježava u Kninu, a narod slavi u Slunju

Objavljeno

na

U obilježavanju i proslavi Dana pobjede kao u rijetko čemu i na čemu drugome mogli smo vidjeti nevjerojatnu udaljenost institucionalne, državne i oligarhijske Hrvatske od one obične, narodne i slavljeničke.

Prva je, da ne bude zabune oko opredjeljenja, lažna, prolazna, druga je stvarna, jako vrijedna i neprolazna.

Ničim se to nije moglo nadomjestiti, taj jaz premostiti, a pogotvo ne noćnim kninskim koncertom Prljavoga kazališta ili tisućama ljudi koji su tjekom dana došli u Knin u već tradicionalnom hodočašću.

Prljavci su zalutali u obilježavanje Dana pobjede u Kninu, jednostavno zato što oni nisu bilježnici, nego legendarni simbol nacionalnoga buđenja. Nisu oni protagonisti neke antifa urbane kulture, nego hrvatske nacionalne kulture, nisu pripadnici virtualnoga mainstreama nikada bili, niti mogu biti suprotnost Marku Perkoviću, iako su zašli ni krivi ni dužni na još uvijek tuđi teren, tuđi zbog progona Marka Perkovića Thompsona i silnih pokušaja njegove sotonizacije pri čemu se postigao kontraefekat svenacionalne identifikacije i svojevrsnoga simboličkoga monopola nad proslavama Dana pobjede.

Establishment kojemu je mjerea prepoznatljivosti Mile Kekin

Oni su, i jedni i drugi, vrhunski umjetnici, nose svoju nacionalnu simboliku i vrijednosti, oni su vijesnici svaki iz svoga razdoblja nacionalne slobode, a ni Prljavci ni Thompson nikada neće pripadati establišmentu niti oligarhijama. Ostaje gorak okus da je Prljavce zbog toga što je teško ili nemoguće odbiti svirati na Dan pobjede u Kninu, establišment kojemu je mjera prepoznatljivosti Mile Kekin, zapravo vrlo ciljano pokušao zloupotrijebiti i zloupotrijebio ih je.

Dvije Hrvatske kojima smo svjedočili i svjedočimo od nastanka samostalne hrvatske države, će se morati susresti negdje, uske su staze na ograničenom prostoru, a jedna će morati nestati.

Ova iz Slunja neće.

To je autentična, pobjednička, duhovna i silna Hrvatska, koje je nepobjediva, čiji je duh bio vezivno tkivo i pokretač nacionalne epopeje ne samo i prvenstveno u olujnom zanosu devedeset pete, nego puno ranije, u ljetnim i jesenjim mjesecima devedeset i prve, kad su mladići, djevojke, žene i muškarci izvan društvenih elita, izvan povlaštenosti i izvan bilo kakvih kalkulacija i društvenih očekivanja, u tenisicama stali pred tenkove i vojnu srpsku mašineriju.

To je ta vrijednost, samo u generaciji njihove djece.

To je pretežita narodna Hrvatska.

Simbolizira ju personalno Marko Perković.

Dragovoljac, hrvatski vojnik, ratni veteran.

Umjetnik vrhunskog ranga.

Predvodnik.

Predvodnik zbog toga što se nimalo ne trudi nametnuti, ni kao dragovoljac, ni kao vojnik, kao ratni vojni veteran, kao pobjednik, kao lider, kao umjetnik, niti djeluje zabirnuto zbog toga što ga službena državna Hrvatska iz Knina, na sve načine nastoji osporiti.

Jer je svejstan da njemu i njegovome narodu ne pristaje obilježavanje.

U Slunju je Thompson pokazao zašto ga se progoni

U Slunju je Marko Perković pokazao zašto ga se kriminalizira, zašto ga se pokušava osporiti, zašto ga se progoni, zašto je smetnja navodnim urbanim, još navodnije kulturnim i u konačnici ridikuloznim prolaznicima i u urbanoj, i u kulturnoj, i u umjetničkoj, ali i u pristojnoj civlizacijskoj pradigmi, koji u tome svehrvatskom pokretu vide životnu opasnost za svoj opstanak.

I trebaju ju vidjeti, rijetki među njima racionalnom sviješću, a najveći broj instinktivnom slutnjom o svojoj bezvrijednosti, jer Marko Perković simbolizira upravo horizonte nestanka te zloćudne strukture, koja, kolikose god činila jakom zbog prisutnosti u izlozima na svakome koraku, nema nikakave šanse pred njim i njegovim armijama.
Jer nikoga ne predstavlja i njena je vrijednost – laž.

A reprezentativnost – praznina.

Moć Marka Perkovića je utoliko veća ukoliko već danas i zbog poistovjećivanja s njegovim pjesmama, stotine tisuća mladih ljudi jednostavno tu snagu imaju u sebi. A ima i on, pa su se zato susreli na postolujnom nebu nad Hrvatskom. On ne vara, on se raduje, pjeva, toplo im se obraća, ne traži od njih da ga slijede, a oni ga slijede, ne govori „ruke gore“ kao stotine priučenih prolaznika i nadriumjetnika, ne prosi milost mase kojoj pjeva, a slijede ga bez bez opijata, jednostavno jer imaju taj zanosni identitetski opijat u sebi.

Opijat nastao odgojem, prepoznavnanjem, sviješću o sebi, svjim korjenima, svome identitetu i narodu, i, što je najvažnije znanjem da to saznanje vrijedi, da te vrijednosti jesu – univerzalne i civlizacijske. Ni jedan civilizacija nije postojala bez uporišta u realnom identitetu, u stvarnim, opipljivim vrednotama, a trajale su točno onoliko koliko su se držale svojih vrednota.

Zbog toga je recimo Desnis Latin, koliko se god pozivao na urbanu kulturu na svome facebook profilu, bezvrijedni i neukorijenjeni prolaznik, jer kultura je prvenstveno kultura, a tek onda nosi različite oznake, a Marko Perković i njegova publika imaju i kulturnu prožetost, i identitet, i onaj urbani i neurbani, i onaj jučerašnji i onaju sutrašnji.

Što Latin – nema.

Marko Perković je autentični vrhunski umjetnik.

Kao što je autentična njegova Hrvatska kojoj pjeva.

Nema prevare, jednako kako on kaže – nema predaje.

Jer nema.

Jer ne laže.

Jer mu vjeruju stotine tisuća mladića i djevojaka, i znaju da njegov zavjet na sceni Svevišnjem Bogu i Majci Mariji nije prisega o kojoj će odlučivati ustavni sud, niti političke stranke, niti savjetnici.

To što on radi je – molitva.

Kad Marko Perković uz mikrofon na sceni govori o Bogu i Majci Božijoj, on ne pjeva samo, on moli. Duboko i iskreno, i to se vidi.

Sudionik jedinstvenoga duha i osjećaja

On suvereno vlada scenom, pri čemu nije gospodar nego sudionik jedinstvenoga duha i osjećaja, koje samo Predvodi, a ne nameće, jer ih je ukomponirao i utjelovio svojom umjetničkom ingenioznošću s dubokim osjećajem i prepoznavanjem svoga naroda. On se ponaša kao vladar zbog poruke svoje publike i svijesti o bliskosti, a ne zbog trendovske prislile. Njegove pjesme, stihovi, melodija njegovoga benda, nenametljivost izvedbe, njegov stas, izgled lica bez grča i napora, bez naučene strereotipske rokerske poze i fraze, njegov glas koji s jednakom snagom i uvjerljivošću zrači kad šalje zastrašujuću poruku nadmoći i odlučnosti „bandi četničkoj“, isto snažno i moćno širi dušu i puni prsa kad pjeva prekrasnu ljubavnu pjesmu, kad s punim osjećajem osobnosti veliča svoje neurbano, ali duhovno neprovincijalno podrijetlo pričom o vilama, vucima i hajducima, kad najavljuje kupreškoga Ivana s tisuću momaka, kad opjevava hrvatsku Bosnu, vjeru u Boga, zanosnu Liku, Istru, Slavoniju i Hercegovinu.

Njegova svijest o neurbanom dijelu identiteta je uvjerljivo univerzalna i duhovno nadmoćna svakome provincijalizmu tako nakrcanom u svemu što potpisuju recimo današnji kulturnjaci, ali i cijeli vritualni mainstream u Hrvatskoj, a snaga nad osporavateljima jest u tome što tom sviješću s lakoćom savladava svaku pomisao provincijalizma i ismijava bez zločeste namjere duhovno siromaštvo osporavatelja, čiji je provincijski i neokolonijalni mentalitet dostigao zastrašujuće razmjere prije svega po te ljude i postao identitetsko obilježje navodnih urbanih kulturnjaka i umjetnika.

Marko Perković ne treba izmišljati, jer zna da to što jest vrijedi, oni moraju jer se boje svojih korijena. A zbog toga straha – mrze.

Vrhunski umjetnik

U svakoj pjesmi je Marko Perković jednostavno – vrhunski umjetnik.

Njemu zbog toga ne trebaju promotivni spotovi na HRT-u, koji, pokušavajući ga ingorirati,

jako gubi, jer jednostavno

ne zavrijeđuje nužnu prepoznatljivost i uvjerljivost, nema snagu predaje, niti može realno i racionalno govoriti o ispunjavanju programskih sadržaja koje s vladom svako pet godina rukvovodstvo HRT-a potpisuje kao nekakav nužni nacionalni informativno- kulturni i filmski program.

Taj sporazum je državna politika.

Bez Marka Perkovića oni mogu svašta ispuniti, postići, ali nikada neće biti nacionalna hrvatska televizija.

I nisu to.

Naime, tako dolazimo na onu virtualnu i praznu Hrvatsku.

Novinari koji su plod nesretnih okolnosti

Latin, Periša Čakarun, Ana Jelinić, Hrvoje Zovko te Renato Kunić, nisu čisto ljudski krivi jer ne znaju i ne smiju se ponašati kao novinari, niti od novinarstva i profesionalnosti ovise njihove trenutne pozicije. Oni su i profesionalno i osobno – plod vrlo nesretnih okolnosti.

Njih su imenovali zato što su kreatori poretka prepoznali u njima da ne valjaju, a ne zato što zrače znanjem i kompetencijama te integritetom, pa rade nevaljalosti jer duguju svoje pozicije nevaljalcima, izazivaju nered jer nemaju profesionalni integritet, i, nisu slučajno tu gdje jesu.

Zato su oni prije svega ljudski gledano žrtve, a tek onda društveni i sistemski nevaljalci koje treba kao ljude žaliti, a

kao urednike na HRT-u bez milosti potjerati s pozicija na kojima blamiraju i struku i pojam informiranja. Jer, njihov informativni program na Dan pobjede bio je nakon cjelovitoga praćenja zapravo program obilježavanja nečega što je važno samo za Knin, po istoj matrici kao što se srpska agresija svodi samo na Ovčaru i Škabrnju.

Dubinski, to je duboko nepoštivanje baštine Oluje, kao što je i svođenje hrvatske žrtve na Ovčaru i Škabrnju svođenje srpske agresije na – jedan ili dva incidenta.

Neshvatljivo je da na Dan pobjede kojim se slavi oslobođenje, ne samo zemlje, nego i egzistencijalno hrvatskoga naroda, ni jedne riječi nije izrečeno o operacijama koje su dvije gardijske brigade HVO-a sa specijalnom policijom izvodile u Bosni i Hercegovini, kako bi vezale sve srpske snage u BiH i spriječile Mladića da pritekne u pomoć Srbima u Hrvatskoj.

Ni riječi.

Zašto?

Zato što ti ljudi nemaju blage veze da je ratište u BiH i u Hrvatskoj strateški jedno ratište od čije je potpune sinkronizacije ovisio opstanak hrvatskoga naroda.

To se na dan proslave epske pobjede ne smije zaboraviti.

Kao što se ne smije dogoditi ako je nešto tako epohalno svehrvatsko kao što je Oluja u informativnome programu HRT-a tjekom cijeloga dana, a pogotovo tjekom protokola u Kninu ne javljaju reporteri iz svih krajeva Hrvatske sa slikom atmosfere među tim lhjudima.

Kakva je takva je.

Novinar s refleksom ili slobodni urednik bi ili događaje ili pustoš na ulicama hrvatskih gradova na Dan pobjede uslikao i poslao bez komentara kao kritiku svojoj državi, jer – to mu je praiskonski posao.

Ali, novinari i urednici koje spominjem, ne smiju pokazati da je car gol.

To je njihov prvenstveni zadatak, a ne informiranje.

Mainstream su Marko Perković i Hrvatska iz Slunja

Pomalo je žalosno bilo gledati neuvjerljivost Andreja Plenkovića usprkos osobnome šarmu koji kao čovjek ima, jer njegova neuvjerljivost proizilazi iz njegove karijerne baždarenosti, svijesti da je ipak nešto drugo od onoga čovjeka s kojim se rukuje i sjeda jesti grah, samo zbog toga što je njegov karijerni cilj potpuno istisnuo njegove ostale potencijale, jer je svu osobnost podredio tome cilju. Nije Plenković neupotrebljiv s tim svojim spsobnostima i slabostima, ali, da bi se njegove potencijale moglo nacionalno usmjeriti, iskoristiti, da bi njegov vijenac ruža pred spomenikom u Kninu bio istinski vrijedan i postao vijenac koji neće nakon što ruže uvenu za dva dana komunalci odnijeti na otpad, mora se dramatično promijeniti i shvatiti da su mainstream – Marko Perković i Hrvatska iz Slunja.

Jedini, stvarni, istinski, moćni i nepobjedivi mainstream.

Jer je nogama čvrsto na hrvatskoj zemlji.

I pjeva, nedamo svoje, a tuđe je prokleto.

Međutim, Plenković to ne može!

Državne ruže moraju u vijencu na Dan pobjede i nacionalne zahvalnosti biti – nacionalne politike, a neće uvenuti niti biti za komunalni otpad, ako budu vrijedne i utemeljene na istinskoj pretežitosti.

Samo i jedino one.

Bez njih nema ni poštovanja, zahvalnosti niti odanosti, nema ni snage u riječima da će ovaj put vlada i država obraniti Oluju, jednako kao što je Oluja obranila Hrvatsku.

A u govoru govori o velikosrpskoj Miloševićevoj agresiji, što je i sadržajno i formalno potpuno netočno, bilo bi smiješno, kad ne bi bilo opasno i širom otvaralo vrata aktualnim agresivnim nasrtajima iz Srbije uz pomoć subdržavne pete kolone u Hrvatskoj o prirodi i karakteru rata, te odgovnrosti za rat.

Zaboga kako pogrešno!

Čime će to ova vlada obraniti Oluju?

S kojim snagama?

Od koga?

S novim jedinstvom!?

Jedinstvom onih koji su pucali jedni na druge, pri čemu i danas i jedni i drugi na državnim pozornicama ponavljaju da su imali i opravdanje i razloge i pravo na to. I od toga što su radili, nastavljaju graditi na Markovu trgu, nove političke pozicije.

A samo su jedni prava Hrvatska.

Treba li pitati je li to Pupovac?

Tko će to ujediniti, zašto i na čemu u konačnici?

Nitko, nikada i ni na čemu.

Niti se smije to ujediniti.

Slika i prilika Plenkovića

Ne može Plenković pokrenuti Hrvatsku uz HRT koji je on supotpisao, koliko se god njegovi stranački ili lobistički apologeti, manirom nekadašnjega amnestiranja Tita od zala u nacionalnom sjećanju, pričama o tome kako nije znao, kako bi on to spriječio, jer je jasno da se bez njegovoga plana i kadrovske vizije – baš ništa ne radi.

Sve, baš sve što je dobro i što je loše, u ovoj vlasti i današnjim državnim politkama potpisuje Plenković, pa je tako program HRT-a koji smo gledali na Dan pobjede pod idiotskom sintagmom javnoga servisa ili javne televizije a zapravo državne televizije i nacionalne institucije prvoga reda, prije svega slika i prilika Plenkovića.

Samo njega.

A urednička hijerarhija koju u ovom slučaju valja imenima pobrojati, počevši od Katarine Periša Čakarun, Ane Jelinić, Hrvoja Zovka do Renata Kunića, pokazali su samo jučerašnjim programom da su obični mediokriteti, društveno-politički radnici kao nazad pedeset godina, politička potrčakala i antiteza profesionalnoga novinarstva, koji uredničke i novinarske kriterije podređuju političkim očekivanjima, a ne vrednovanju događaja o kojima moraju izvjestiti naciju.

Zato nisu smjeli iskoračiti iz Knina, zato nisu smjeli ni spomenuti Slunj i očekivani veličanstveni događaj, zato stotine događanja koje su priređivale grupe dragovoljaca, navijačkih skupina diljem Hrvatske nisu našle mjesta u informativnim emisijama.

To ne bi sebi dopustio nitko tko drži do svoga pozivnoga integriteta.

Takvu profesionalnu sramotu.

Takvu sliku te virtualne Hrvatske, institucionalizirane i opasno odnarođene oligarhije nije mogao spasiti ni legendarni hrvatski bend Prljavo Kazalište. Jer rupetina je golema.

Marko Ljubić / HKV

SLUNJ GORI OD DOMOLJUBLJA! OVAKO SE SLAVI POBJEDA!

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto esdepeovci noću vodu piju?

Objavljeno

na

Objavio

Ključa u SDP-u. Počelo je svađom na sastanku Kluba zastupnika i natezanjem oko toga hoće li izbor ustavnih sudaca uvjetovati osnivanjem saborskog povjerenstva za Agrokor, što je tražio SDP-ov predsjednik Bernardić, koji je na kraju nezadovoljnicima poručio:

“Tko se ne osjeća dobro u Klubu, neka ode, ima puno ljudi koji bi došli na vaše mjesto”.

Nakon toga zastupnik Peđa Grbin dao je ostavku na mjesto potpredsjednika saborskog Odbora za Ustav i otvorio karte u intervjuu u kojem je istaknuo kako je to bio samo povod za ostavku, a glavni razlog je “činjenica da mi kontinuirano vrludamo u svojim stavovima i da ne možemo donijeti konkretnu odluku koju ćemo nakon toga provoditi idućih nekoliko dana“. Grbin je dodao uobičajenu bozu kako takvo što nikada ne bi rekao ni Račan ni Milanović jer “SDP je stranka koja uključuje, a ne stranka koja isključuje“, pri čemu je očito zaboravio slučaj Kolarić, ali i brojne druge. Eksplicitno je rekao da Bernardić vodi stranku loše i u uskom krugu ljudi i istaknuo nadu da će ga se riješiti na izvještajnoj konvenciji krajem godine.

Na pitanje novinara o izgledima SDP-a na sljedećim izborima, Grbin tvrdi kako nije izgledan scenarij da SDP s Bernardićem na čelu može pobijediti Plenkovića. Očito ne razumije da to ne ovisi o vođi, jer ni SDP s Plenkovićem na čelu ne bi mogao pobijediti HDZ koji bi predvodio Bernardić, no o tome će biti riječi kasnije. Grbin se u intervjuu poziva na iskusnijeg kolegu: “Mi kao SDP, kao što je moj kolega Orsat Miljenić rekao, ne predstavljamo pravu oporbu vlasti“. I evo u čemu vidi problem: “Nismo dovoljno jasno reagirali kod premještanja ploče iz Jasenovca u Novsku“. Zatim: “Gdje smo danas kad ponovno imamo atak na prava nacionalnih manjina“? I kao šlag na kraju: “Ako usporedimo glasnoću 2013. i 2014. godine kada se napadalo na seksualne manjine i ćirilicu, ovo je kao jedan drugi SDP“. Odmah nakon Grbinova intervjua Ranko Ostojić na Facebooku je objavio status: “Bravo, Pedja! Jasno. Precizno.

Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove.
Odgovorno. I pošteno. A tko se boji članova, vidjet ćemo. I čiji su prstići u nečijem pekmezu!“Kako su se vremena promijenila! Nekad su u frakcijskim borbama u Partiji padale glave, a sada se drugovi kao tinejdžerice sokole Facebook statusima punim slatkih umanjenica. Podršku Grbinu dao je i još jedan perspektivan kadar – Željko Jovanović – koji je ustvrdio: “Bernardić je od dečka koji obećava vrlo brzo postao predsjednik koji zabrinjava, a sa svojim šaptačima Komadinom i Ostojićem vodi SDP nepovratno u političku marginalnost. Sad je svima kojima su SDP i socijaldemokracija na prvom mjestu jasno da SDP treba novo vodstvo u kojem ne vidim ni Bernardića ni Komadinu ni Ostojića.

Po meni nove lidere zajedno predstavljaju Peđa Grbin i Siniša Hajdaš Dončić.“Time je u vatru gurnuo i Hajdaša Dončića. A ovaj, kao junak iz narodne pjesme, pred veliki boj noću vodu pije i tmuran bdije: “Prvi se put stvarno bojim za budućnost SDP-a. Došao sam do trenutka da ne mogu zaspati, nego samo o tome razmišljam. To mi se nikad nije dogodilo”, kaže Hajdaš. A sam se za vođu puno suptilnije kandidirao intervjuom SDP-ov vanjskopolitički stručnjak Joško Klisović zvani Klisindžer. On smatra da stanje u stranci nije dramatično, a vjeruje i da je Milanka Opačić reagirala preemotivno u optužbi na Bernardićev račun da stranku pretvara u “sektu svojih prijatelja“. Opačić pak sa šest godina naknadne pameti proziva Zlatka Komadinu jer je “pobjegao iz Vlade“i dodaje: “On nije potjeran, on je dao ostavku jer se nije mogao nositi s problemima u svojem resoru.“Ukratko, urnebes u, barem do sada, najvećoj oporbenoj stranci. No čini se kako svi oni ne vide stvarni problem i dublji razlog koji ih drži daleko od vlasti, a koji nema veze s tim hoće li na čelu SDP-a biti Bernardić, Grbin, Miljenić ili bilo tko drugi. U rujnu prošle godine, kad je nakon tijesno izgubljenih izbora Zoran Milanović objavio da se više neće kandidirati za predsjednika SDP-a, a dio lijevih komentatora likovao smatrajući da se partija riješila balasta, napisao sam kako ih to neće spasiti u konzervativnoj Hrvatskoj u kojoj “ljevica još desetak godina neće doći ni blizu vlasti“.

Nije se radilo ni o kakvom proročkom nadahnuću ni silno dubokoj analitici, već o jednostavnom uvidu kakvo je naše biračko tijelo i kakva je ljevica koja mu se obraća. Hrvatsko biračko tijelo većinom je konzervativno i sklonije desnoj opciji. Golemom većinom 1990. glasalo je protiv komunista (barem onih eksplicitnih), a 1991. za osamostaljenje Hrvatske. Danas glasaju više-manje isti ljudi, ili njihova djeca i unuci. U takvom stanju, kako što možemo vidjeti u nizu izbora od 1990. do danas, prirodna, normalna situacija je da je HDZ na vlasti, koliko god loš, korumpiran i nevjerodostojan bio. HDZ je gubio vlast samo u iznimnim situacijama. Dva su puta izgubili izbore isključivo zato što su sami sebe pokopali. 2000. su HDZ-ove frakcije izbušile stranku u međusobnoj borbi za Tuđmanovo nasljeđe. Filali su lijeve medije kompromitirajućim materijalom o stranačkim rivalima, što je, uz obilno strano zalijevanje NGO sektora i “nezavisnih“medija, asistiranje stranih ambasada i zamor javnosti nakon deset godina iste vlasti, dovelo do toga da je SDP, uz smokvin list Budiše i Račanovu umjerenost, dobio izbore.

Drugi je put HDZ opet sam sebe ukopao. Nakon neobjašnjenog i neodgovornoj Sanaderova odstupanja s vlasti i svih afera koje su isplivavale na površinu u sljedeće dvije godine, bilo je pravo umijeće ne dobiti izbore 2011. I to je to. Dovoljno je, dakle, da se HDZ minimalno konsolidira, pa i uz nespektakularnog lidera kao Karamarko ili padobranom spuštenog kao Plenković, pa da dođe na vlast. Stoga je ispravnije reći kako u dva iznimna slučaja 2000. i 2011. nije SDP dobio izbore, već ih je HDZ izgubio političkim samoubojstvom. Zaključak svega toga je kako ponosna sljednica Komunističke partije iz Jugoslavije, bez razračunavanja s tom prošlošću ne može dobiti izbore u Hrvatskoj ako je druga opcija imalo na nogama. Za sada je to još uvijek HDZ, sutra može biti i netko drugi, vjerodostojniji i čvršći. Osim toga, lijevo-liberalna kulturna hegemonija koja se proteže još iz doba Jugoslavije u Hrvatskoj se zadnjih godina ubrzano rastače. Lijeve su se intelektualne i medijske perjanice ofucale, a portali i društvene mreže već premašuju stare medije.

Nove generacije više ne otkidaju na, za njih već staračku, feralovsku šegu i preko toga im se ideologija više ne može ucjepljivati. Dominaciju na NGO sceni preuzimaju konzervativne udruge, Soros je “ođuturumio“, presušuju i strane donacije. Hrvatsko biračko tijelo većinom, koja se s novim generacijama dodatno povećava, čine ljudi koji neće glasovati ljevije od centra. Eto kakvo je “tržište“. A da vidimo kakve je politička “roba“, tj. SDP. Što im nudi? Nedavno je predsjednik SDP-a došao na jugonostalgičarski, titoistički skup sa sovjetskim zastavama. Je li to euroazijski koncept umjesto euroatlantskog? Izlazak iz NATO-a? Vezivanje za one koji su se borili za komunističku Jugoslaviju umjesto demokratske Hrvatske? Što SDP nudi na ekonomsko-socijalnom planu? Što mogu obećati radnicima, koji ionako predstavljaju manjinu u biračkom tijelu? Mogu li biti veći socijalisti i etatisti od HDZ-a? Mogu li “brijunaši” u plitikim socijalno-populističkim porukama parirati Živom zidu? Hoće li im građani u borbi za zaštitu javnog dobra vjerovati više nego Mostu?

Onaj tko misli dobiti izbore u Hrvatskoj ne bi trebao ići na skupove pod jugoslavenske i sovjetske zastave, braniti Titov totalitarizam, obilježavati četničke ustanke. Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove. Uz neraščišćen odnos prema totalitarnom nasljeđu i Jugoslaviji, SDP nudi i kulturni elitizam crvene buržoazije, kojoj je vrhunac dometa ruganje krezubom puku koji sluša Thompsona, uz pristajanje na direktive novih centara moći u nasilnom vrijednosnom preodgoju naroda.

Šanse su ovakvog SDP-a da u bliskoj i srednjoj budućnosti dođe na vlast nikakve i ono što su postigli s Milanovićem bio je njihov vrhunac. Umjesto silnog novca kojeg daju Alexu Braunu da im rebrendira stranku, evo im besplatan savjet – neka se eksplicitno odreknu Tita, Jugoslavije i elitizma crvene buržoazije pa možda dohvate dvadeset posto.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati