Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Efikasni lijek protiv četnika je – Bujica

Objavljeno

na

Stajala tri četnika, odjeveni po propisima, s kokradama i šubarama, ali bez naoružanja pred dućanom u Beču. Nešto su raspravljali, pored njih su prolazili ljudi, netko bi se okrenuo, većina bi se zasmijala, jer su mislili da je to neka primitivna folklorna družina iz Sibira.

Uđe jedan od njih u dućan, ali vrati se brže nego je ušao.

Ljutito je otpuhivao i škrgutao zubima, ne prozborivši ni riječi.

Zatim uđe drugi, provjeriti o čemu se radi i kupiti namirnice.

Ali, i on još brže izjuri, bijesan kao ris. Nesvjesno je rukama pipkao po boku tražeći nožinu, zaboravivši da ju ne smiju nositi u Austriji.

Treće ih pita – Pa dobro braćo, o čemu se radi?

– Ja ti kažem- povikaše ona dva uglas- ovaj tamo ima nešto protiv nas.
– Nemoguće – odmahivao je glavom treći.
-‘Aj provjeri, kažemo ti- vikala su prva dva.

Treći malo popravi uniformu, poravna šubaru, obrisa opanke pljuvačkom s dlana, malo se rukama zagladi po licu i uđe.
-Pomoz Bog gazda.
– Christ Gott- sa smiješkom mu odgovori Franz.
– Ich bin Tschetnik -pruži mu ruku Treći.
– O, ich bin Franz, bitte, bitte- nasmiješi se Franz srdačno pružajući ruku preko pulta.
– Dobro, Herr Franz, hoćete li mi iskreno reći- ohrabri se Treći i odluči pitati Franza- Imate li vi nešto protiv nas četnika?
– O, ja, ja, natürlich, natürlich – ozareno poskoči Franz.- Ein Moment, ein Moment bitte.
Franz otvori pretinac ispod svoga stola, izvadi olovku, munjevito nešto zapisa i pruži zbunjenom četniku recept.
– Bitte schön. Ovo dokazano biti lijek protiv četnik. Svaki dan dva puta na puno trbuh.
Četnik pogleda a na papiriću piše: Youtube – Bujica.
I, ode.
Ne znam jesu li uginula ta tri četnika ako su gledali dnevno dva puta Bujicu na pun trbuh i što je s njima bilo. Vjerujem da Austrijanci, kao i većina europskih naroda odavno imaju lijek protiv svojih četnika.
Međutim, jedna epizoda iz Hrvatske govori da samostalno liječenje Bujicom ne mora nužno biti uspješno i ubojito, ako se primjenjuje bez cjelovite terapije. Jer i četnici mutiraju.

Evo slučaja.

Štef, pripadnik Tigrova tijekom cijeloga Domovinskog rata, dva puta teško ranjavan, ali se svaki put vraćao na front suborcima, ovjenčan junaštvom i odlikovanjima, već dugo imao noćne more.

Probudio bi se u gluho doba noći u lokvi znoja mlatarajući rukama oko sebe i s teškim dubokim mumljanjem.
A na ženino zapitkivanje što tako teško sanja, bilo ga kao ratnika sram reći.

Kako su noćne more postale redovne, svake noći, Štef više nije mogao trpjeti, bio je na granici živčanog sloma, neispavan, ljut, bojao se sve više i pogleda na pištolj u vitrini. Uvijek mu je nevolje u snovima izazivala ista mora. Nevidljivi četnici, koje nikako ne može otkriti, ne vidi ih, a pružili ruke, zgrabili ga za vrat i dave, drže ga, siluju mu Maricu pred njegovim očima, zaklali njegovoga pajceka, ispekli, goste se i jedu za njegovim stolom, piju njegovo vino, a on potpuno nemoćan.

Čak i zapišavaju njegovo cvijeće u vrtu, što mu je posebno teško padalo.

Zgrabio bi pušku, ali ne može ju dohvatiti, niti vidi u koga pucati, jer čuje škripanje i zveckanje posuđa, čuje mljackanje, čuje ženine krikove, čuje srkanje vina iz čaša i klokotanje niz četnička grla, osjeća ruke za vratom, ali – ne vidi nikoga.
Samo po cerekanju, govoru i mirisu zna da su četnici.

Odluči se Štef obratiti svome ratnom zapovjedniku generalu Tomi Medvedu, koji je postao ministar.

Tomo ga primi radosno, dugo su razgovarali, a nakon što mu je Štef iznio svoje muke i nevolje General mu reče – Dragi Štef, naša medicina više ne djeluje. Postoje konvencije, sad je na snazi mirnodopska medicina, a recepti za četnike više nisu isti. Morat ćeš potražiti savjet dobroga psihijatra.

– A gdje ću Generale, majka mu stara, pa nisam lud- zavapi Štef.
-Nisi, ali ako nastaviš tako poludit ćeš. I ja sam imao istih problema i baš sam se njemu obraćao- smireno će mu general Medved.- On me je i nagovorio da kao terapiju prihvatim dužnost ministra.
– Dobro Generale, onda dobro. Kad možeš Ti, mogu i ja. Ali molim Te daj mi nekoga izvan Zagreba, sramota me ovdje- zavapi Štef.
General je dugo razmišljao, pa se sjeti – Evo, Ovo je čovjek koji ima iskustva, znanja a i poznaje mirnodopsku medicinu protiv četničke more.
Uputi general Medved svoga suborca splitskom psihijatru profesoru Goranu Dodigu.
I, Štef ode u Split.
Nije se javljao prijateljima i suborcima iz Četvrte, sve mu bilo neugodno. A, mislio je, kad obavi to s doktorom, ovisi o dijagnozi, onda će se javiti Anti i momcima, pa se malo podružiti.
Profesor Dodig odmah napravi termin za Štefa i primi ga preko reda.

I, ispriča mu Štef svoje muke.

Profesor je malo pitao, slušao je pažljivo, gledao toplim i sućutnim pogledom punim razumijevanja ratnoga junaka, ponešto bi zapisao u rijetkim trenutcima i s vremena na vrijeme klimnuo glavom.
Kad je Štef ispričao do najsitnijega detalja svoje muke, profesor Dodig ga smirujuće pogleda i reče mu – Znam Štef. S istim takvim problemima mi se dnevno javljaju prijatelji iz Četvrte, posebno Hosovci. Svaki dan. I većina ih ima iste more.
Štef se iznenađeno trgne, gotovo mu je bilo drago što je tako, iako su muke bile sve nepodnošljivije, a suborcima nikada nije želio zlo.
-Pa što ćemo Doktore- zavapi Štef. – Što ste njima propisali zaboga?
– Složen je problem, jako složen- mirno mu reče profesor Dodig. – Ali, lijeka ima. Naći ćemo nešto.
Zatim se Profesor zagleda u svoje debele knjižurine, malo baci pogled na ekran računala pred sobom, sa zanimanjem otvori pismo koje mu je noćas uputio kolega psihijatar iz Beča, stari dobri Franz Josef.
I, vidi čuda.
Upravo u tom pismu, Franz Josef mu je poslao zanimljiv slučaj o liječenju jednoga četnika u Beču. Naime, četnik je došao njemu tražiti spas od pogrešne dijagnoze, koju je bez recepta kupio u jednome Bečkom dućanu. Dijagnoza je bila terapija Bujicom s početka teksta. Terapija Bujicom je izazvala teške poremećaje kod četnika, pa je potražio spas kod Franza Josefa.
Profesor Dodig je dugo razmišljao, pa ispriča Štefu za taj slučaj.
-Majku mu profesore, pa ja gledam Bujicu redovno, ako treba svaki ću dan pet puta, da ih se riješim- frustrirano će Štef.- Ali, ne pomaže, samo me dodatno naljuti.
– Je, je, imaš pravo- smireno će profesor Dodig.- Postali su imuni!
– Što su postali?
– Imuni. To ti je kad mutiraju, znaš. Zato ih sad ti u svojim snovima i ne vidiš, jer ne izgledaju isto kao oni koje ste tamanili u ratu. Evo, da je rat ja bih ti odmah propisao terapiju koju zovemo Lijevče polje, ili Bljesak, Oluja, ima ih koliko hoćeš. Ali, mirnodopska terapija je drugačija. Konvencije moj Štef.
Opet se zamisli profesor Dodig, a s mislima odluta i nesretni Štef.
Znao je profesor Dodig s kakvom se nevoljom susreće nesretni Štef i toliki ljudi. Srećom, najviše njih nije znalo koliko je dugotrajno i opasno liječenje, ali lijeka je bilo.
Profesor je znao da se četnicizam raširio Hrvatskom zato što je pronašao zaobilazni put. Inficirao je Merkelicu u Njemačkoj, sve birokrate u Bruxellesu, jer je četnicizmu idealan prijenosnik – politika, odnosno država i institucije. Kad se dohvati, jako ga je teško otrgnuti, a infekcija se širi i postaje ovisnost, nešto ga droga. Bože sačuvaj.
Međutim, znao je profesor Dodig da ne može sad privesti Soroša, Merkelicu, Junkera, Tuska, pa ih cijepiti u Hrvatskoj. Postojalo je cjepivo za to u posebnim karantenama, a najefikasniji bi lijek uvijek bio izložiti sve te ljude s njihovim obiteljima, najbližima – četništvu a napisati im na čelu – Hrvati.
Za pet minuta bi shvatili s kim imaju posla, pa bi se sami svrstali u red za liječenje.

Ali, ovako, bez toga neće ići.

Profesor je razmišljao dugo vremena i o liječenju Bujicom, zatim u težim slučajevima Velebitom Marka Juriča, koktelom akademika Pečarića, Thompsonovom pjesmom Čavoglave, prije toga nije bio loša terapija ni Markov Trg, a u blažim slučajevima koristile bi se terapijske metode udruge UiO, te nekolicine terapeuta u Narodu, Dnevno, Hrvatskom listu, HKV-u, Kamenjaru, ali sve su te metode postale nedostatne, jer su četnici mutirali i stekli imunitet na te terapije.
Pa i prešli u opasan napad na terapeute, te zauzeli neke labose za proizvodnju cjepiva, kao HRT.
Zato profesor Dodig Štefu propisa novu terapiju.

-Ovako Štef. Pokušat ćemo s jednim novim rješenjem. Teška je to terapija, a neki sam ju dan propisao tvome suborcu Anti iz Četvrte. Propisujem ti strogi post. Četrdeset dana o kruhu i vodi, zatim bez pića, cigara, seksa, bez gostione, kladionice.
– Zaboga doktore, pa umrijet ću – šokiran je poskočio Štef.
-Nećeš.
-Ma ja bih te četnike, mamu im, na post, njih treba, što će to meni- nije se dao Štef.
– Bez brige. Dovest ćemo mi njih na još teži post, ali prvo moramo tebi pomoći. Četništvo ti napada uvijek gdje ima što pojesti, popiti, oteti, da tako kažem, voli ugojene i uhranjene. A ne voli posne- smireno mu je objasnio profesor Dodig. – Pa kad vide da u tebe doma nema što oteti, pojesti, kad ne budu osjećali mirise hrane i pića, a nemoj ni vatru ložiti, ili zavij grijanje, nek bude hladna prostorija uvijek, malo se bolje pokrivaj i odijevaj dnevno, četnici će ti zaobilaziti kuću i u snovima.
– Aaaa, vidi ti to- zadovoljno je promrmljao Štef.
– Ali, Doktore, kako ćemo njih uništiti mamicu im?
– Ne brini. To se mora sačekati pogodan trenutak, koji se ukaže svake dvije ili četiri godine. To ti je mirnodopska medicina dragi Štef. Rekao sam ti ja, lako bi bilo da je rat, malo Lijevča, malo Bljeska, malo Oluje i – nema četnika. Ali, mutiralo prijatelju moj, pa se moramo drugačije domisliti, a ni medicina nije svemoguća- objašnjavao mu je mirnim, ali samouvjerenim glasom profesor Dodig.
– Da poškropim kuću i imanje koji put doktore?
– Svakako, svakako. To pomaže, budi siguran, bježe oni od krštene vode- potvrdio mu je profesor Dodig.
– I gledaj Štef. Nakon strogoga posta četrdeset dana o kruhu i vodi, iziđi na izbore, kad si izmučen glađu nećeš pogriješiti na izborima. Vidiš, to ti je mirnodopska medicina. Zato ovakve slučajeve treba rješavati svake četiri godine, ili svake dvije godine. Dobro da si sad došao. Ti si iz Zagreba?
– Jesam doktore.
– E, e, onda lijepo na izborima zaokruži Brunu Esih. Ima još lijekova, Hasanbegović, Hebrang, doduše njemu su oduzeli pravo na liječenje, u mirovini je, tu je i onaj Miro Kovač, radikalna terapija Glasnović, Culej, ima, ima ljudi, ali treba biti oprezan. Bog zna tko sve i među njima ima četnicizam u krvotoku. Teško je s tim, ali može se.
– Dakle, ta Bruna Esih je lijek?
-Da. Alergični su na nju, zbunjuje ih, međusobno se pokolju, nikako ju ne mogu svladati. Jer, okružila se dokazanim cjepivom, malo Hasanbegovića, malo Bujice, malo Naroda, malo Markova trga, malo Crkve, malo Košića, pa probudila sjećanja stotina tisuća ljudi kojima je četnicizam praktično izbrisao uspomene, pa ti je to jedini lijek.
– I, što će biti kad odaberem tu Brunu Esih?
– Ništa odmah. Jedno vrijeme ćeš vidjeti da se ništa posebno neće događati, ali onda će početi četnički post.
-E to, mamicu im- radosno poskoči Štef.
– Jesam ti rekao – zasmija se profesor Dodig. – Samo ti slušaj, sve ćemo mi riješiti. Kad ih stavimo na post, ali i bez kruha i vode, onako na zrak, četnici ugibaju. Tada ili bježe u druge zemlje ili uginu čekajući. To je jedino rješenje- zaključi profesor Dodig.

Štef se srdačno pozdravi s Profesorom, nazove Generala i kaže mu da šalje koga god ima dobrom i mudrom doktoru Dodigu, a svima koje je od tada čuo i vidio, pogotovo suborcima, dade recept na kome je pisalo – Bruna.

Marko Ljubić narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Na robiju za ZDS? Onda zatvor i za ‘smrt fašizmu’

Objavljeno

na

Objavio

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava

Ljudi moji, je li stvarno moguće da je jedan katolički svećenik javno rekao da se obradovao smrti Slavka Goldsteina?!?

Naravno, dežurni antiteistički jurišnici na to odgovaraju “oh, da, itekako je moguće”, a riječi zabludjelog hvarskog župnika savršeno im služe kao samo još jedan povod za novi opći napad na Crkvu i sve “desničare”.

No, prije svega, takav izljev najnižih strasti iz usta čovjeka koji sebi to ni u napadu ludila ne bi smio dozvoliti, šokirao je i mnoge katoličke vjernike – bez obzira na to poštovali li Goldsteina ili ne. Nažalost, nije to je samo jedan u nizu takvih incidenata kojima su društvene mreže savršeno pogodno tlo za nekontrolirano divlje bujanje.

Da, nepojmljivo je kako neki barem iz osnovnog ljudskog poštovanja prema obitelji nisu mogli suzdržati javno pokazati zluradost na vijest o smrti Slavka Goldsteina. Jednako kao što je nevjerojatno kako neki nedavno nisu ni pokušavali sakriti zlobni smiješak na mogućnost da se kardinal Bozanić ne vrati iz bolnice. Gdje smo to? Kamo ide ova Hrvatska?

Jučer demonstrativno odbijamo političkom protivniku uljudno čestitati rođenje djeteta, tražimo ostavke samo zato što je netko “neprijatelju” kurtoazno čestitao vjenčanje, danas se javno radujemo što se netko razbolio i želimo mu da crkne ili pak sladostrastimo nakon što je umro, a sutra ćemo ga valjda s glogovim kolcem u ruci proklinjati u nekoliko koljena, “neprijatelja” i njegovu djecu te zazivati da mu se sjeme zauvijek zatare.

Gnušamo se takvog divljanja samo kad je meta “onaj naš”, a napada ga “onaj njihov”. Mene ipak boli i jedno i drugo, ali još malo više kad tako govori netko tko bi barem teoretski trebao ipak biti malo više “moj”.

Ne, ne mislim da trebamo biti dvolični i neiskreni, da moramo glumatati, pa ni bježati od podjela jer ideologije nisu samo navijačke zastave zavičajnih klubova, već valjda znaju imati i neki stvaran i opipljiv sadržaj za koji se valja boriti, ali doista sve javno pitam – želimo li da nam domovina bude bojno polje na kojem između političkih neprijatelja, pa i običnih suparnika, ne može biti zatišja, primirja, a kamoli pomirbe?

Dok su jedni na-baš-sve-za-dom-spremni, drugi baš sve političke protivnike i one koji razmišljaju drukčije automatski proglašavaju fašistima te im odmah zatim dosuđuju već isprobanu sudbinu uzvikujući: Smrt fašizmu! Je li to budućnost kakvu priželjkujemo našoj djeci? Kako može ova sve pustija Hrvatska biti tako mala da u njoj ima mjesta “za samo jednog od nas”? U stvarnosti, Hrvatska je već sad prevelika za ovoliko koliko Hrvatića danas ima.

Optimalan broj dostatan za dugoročnu samoodrživost bio bi barem dvostruk, oko 8 milijuna. Umjesto toga, Hrvatska će već 2019. pasti ispod 4 milijuna! Ne prema procjenama kompromitiranog DZS-a, već prema tvrdnjama relevantnih demografa, Hrvatska danas ima svega 4,05 milijuna stanovnika. A gledajući trenutačni ritam odljeva radne snage u Irsku i druge zemlje, tih 50 tisuća iscurit će poput pijeska iz pješčanog sata – u manje od dvije godine.

Čak i ako dođe do nekakvog usporavanja, na pad ispod 4 milijuna neće trebati čekati dulje od 2020.!Zašto masovno odlaze Hrvati? Prvi odgovor mogao bi biti lakonski: zato što mogu. Drugi je realističniji: zato što ovdje ne mogu preživjeti bez posla ili s blokiranim računima.

No treći je porazan: odlaze čak i oni koji još uvijek nisu na samom rubu egzistencije, ali vide da se u ovom društvu ne nazire nikakav oblik suživota, već da moraju pobjeći što dalje od te atmosfere kronično zagađenih ljudskih odnosa koji ne pokazuju nikakav znak napretka. Naprotiv, uporno režemo po ožiljcima, otvaramo stare rane.

Takav je i prijedlog da se zatvorom kažnjava uzvikivanje ZDS, koji nipošto nije osmišljen kao način da se krvava prošlost ostavi za nama. Posve suprotno, to je savršen recept za njezino oživljavanje! Oni koji to predlažu zapravo žele da taj slogan sutra iz pukog inata uzvikuju i oni koji nikad prije nisu, da se ori na stadionima, da se zbog toga prekidaju utakmice. To bi za njih bio dokaz da su oni sami ovom društvu nužni. A pri tom se sami nikad neće odreći svojih ustaških kuna.

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava. No varaju se ako misle da se može zabraniti obilježje jednog krvavog totalitarizma, a da pri tom ostanu pošteđena obilježja drugog krvavog totalitarizma.

Ako doista ovo društvo toliko posrne da odustanemo od slobode govora i mišljenja, tad u povijest moraju zajedno otići i ZDS i crvena petokraka. Možda ne u istu ćeliju – ali u isti zatvor.

Ivan Hrstić / Večernji list

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: STEM revolucija u školama, a WC za djecu u šatoru

Objavljeno

na

Objavio

Vidjela žaba kako konja potkivaju pa i ona digla nogu. Tako možemo nazvati histeriju oko najave uvođenja informatike kao obveznog predmeta u osnovne škole.

Informatika mora biti in i moramo svi na ulice dati joj potporu. I tako će biti sve dok netko ne kaže da je car gol.

Nije nimalo popularno to reći, ali uvođenje informatike po novom modelu neće riješiti niti jedan problem koji imaju i učenici i profesori. Da se razumijemo, nemam baš ništa protiv informatike. Upravo suprotno. Taj je predmet itekako potreban u ovom ili onom obliku, uostalom već je kao takav zaživio još od 2006., ali fama koja se stvorila oko najave njegova obveznog uvođenja nije ni dobra niti je realna.

Silvana Oruč Ivoš

Priča o suvremenim tehnologijama u nastavi – u koje bi se u određenom vremenskom razdoblju trebali uložiti desetci milijuna eura, nakon što se osposobe stručnjaci koji će educirati nastavni kadar i osmisliti programe, a onda još milijuni eura da bi se nabavili najmoderniji uređaji, koji će za godinu do dvije dana biti stare kante te će trebati uložiti u nove – zvuči kao dobar vic. Ne zato što to nije moguće izvesti. Već zato što u Hrvatskoj postoje i škole koje nemaju ni toplu vodu, a kamoli Internet.

U nekim zagrebačkim školama, za koje se smatra da imaju znatno viši standard od škola u ruralnijim dijelovima Lijepe Naše, i dan danas u svim učionicama nije dostupna mogućnost spajanja na internet. Mnoge još nisu uvele e-dnevnike, a brojni zagrebački roditelji jako dobro znaju da ih učitelji i profesori s nelagodom vrlo često na roditeljskim sastancima moraju moliti da donesu papir za kopiranje kako bi učenicima olakšali nastavu ili papirnate ručnike kako bi djeca nakon pranja, mogla obrisati ruke.

No to nije nikakav drastičan primjer.

Nemojmo zaboraviti da u Hrvatskoj postoje osnovne i srednje škole u kojima je znatno gora situacija. Škole koje prokišnjavaju, škole koje nemaju grijanje pa učenici zimi doslovno sjede u kaputima, škole u kojima žbuka otpada sa zidova. Još početkom ove kalendarske godine u medijima je bila objavljena vijest koja bi se u današnje vrijeme mogla svrstati u rubriku vjerovali ili ne. U jednoj osnovnoj školi u Koprivničko-križevačkoj županiji 350 djece je nuždu bilo prisiljeno obavljati u – šatoru! Naime, jedan dio škole bio je zatvoren zbog opasnosti od klizišta. Takvi slučajevi, a spomenuti nije jedini, govore puno. Djeca u školama u Hrvatskoj nemaju isti standard ni iste mogućnosti. A to je prvo što se treba rješavati. Uostalom, jednaki standard za sve je i Ustavna obveza.

Činjenica je da je pitanje (ili problem) hrvatskog obrazovanja duboko ispolitiziran. Ne samo od vremena Jokića – kojeg je dekretom imenovao Milanović da provodi svoju ideološku kurikulnu reformu koja je, k tome, bila u potpunom nerazmjeru sa standardima i logikom – već i puno prije. Jer svaka garnitura koja dođe počinje od početka i svi se ponašaju kao da ni prije ni poslije njih nitko nije postojao. Svi počinju sa svojim reformama od kojih na kraju ne ostaje ni ‘R’. A možda i bolje da je tako jer ne služe nikome. Ni učenicima ni roditeljima, a niti olakšavaju situaciju potplaćenom i podcijenjenom nastavničkom kadru. Sve te strategije i planovi služili su isključivo za skupljanje kratkoročnih političkih bodova i za fotografiranje za pokoju naslovnicu u novinama.

I dok se u javnosti forsira sukob između buduće obvezne ‘moderne’ informatike i izbornog ‘zastarjelog’ vjeronauka (kao da netko ne može istodobno biti vjernik i recimo programer!?), djeca uče po prenatrpanom programu. I to samo zato što taj program moraju svladati kroz dvostruko manji broj sati nego njihovi vršnjaci u razvijenijim državama Europe. Posljedica toga je brzo zaboravljanje gradiva, učenje samo zbog ocjene i nužnost privatnih instrukcija kod kuće. I onda se čudimo poražavajućim prosječnim rezultatima znanja iz pojedinih predmeta (npr. PISA rezultata) i opće kulture koje naši učenici znaju pokazati u međunarodnim ili domaćim istraživanjima.

Na žalost, tako će i biti sve dok se ne napravi ozbiljna strategija koja će jasno kazati što se želi postići i kojim se smjerom treba ići te strategija koju će iznjedriti vrsni stručnjaci, a ne raznorazni ispolitizirani jokići. Zato je u pravu rektorica Zadarskog sveučilišta i donedavna predsjednica Posebnoga stručnog povjerenstva za provedbu Strategije obrazovanja Dijana Vican kada upozorava na činjenicu da najnoviji pilot projekt, koji se u sadržaju čak 80 posto odnosi isključivo na informatizaciju škola, ne rješava problem reformskih procesa u korist optimalnog opterećenja učenika u cjelovitom odrastanju, obrazovanju i odgoju.

I konačno, kada je riječ o predmetima oko kojih postoji prijepor trebaju li ili ne, pustimo roditelje da izaberu. Ako je pravo na izbor jedno od temeljnih demokratskih prava, onda pustimo roditelje, koji moraju biti prvi u odgoju djece, da izaberu ono što smatraju dobrim ili korisnim.

Silvana Oruč Ivoš/HrvatskoSlovo

facebook komentari

Nastavi čitati