Marko Ljubić: Efikasni lijek protiv četnika je – Bujica

1

Stajala tri četnika, odjeveni po propisima, s kokradama i šubarama, ali bez naoružanja pred dućanom u Beču. Nešto su raspravljali, pored njih su prolazili ljudi, netko bi se okrenuo, većina bi se zasmijala, jer su mislili da je to neka primitivna folklorna družina iz Sibira.

Uđe jedan od njih u dućan, ali vrati se brže nego je ušao.

Ljutito je otpuhivao i škrgutao zubima, ne prozborivši ni riječi.

Zatim uđe drugi, provjeriti o čemu se radi i kupiti namirnice.

Ali, i on još brže izjuri, bijesan kao ris. Nesvjesno je rukama pipkao po boku tražeći nožinu, zaboravivši da ju ne smiju nositi u Austriji.

Treće ih pita – Pa dobro braćo, o čemu se radi?

– Ja ti kažem- povikaše ona dva uglas- ovaj tamo ima nešto protiv nas.
– Nemoguće – odmahivao je glavom treći.
-‘Aj provjeri, kažemo ti- vikala su prva dva.

Treći malo popravi uniformu, poravna šubaru, obrisa opanke pljuvačkom s dlana, malo se rukama zagladi po licu i uđe.
-Pomoz Bog gazda.
– Christ Gott- sa smiješkom mu odgovori Franz.
– Ich bin Tschetnik -pruži mu ruku Treći.
– O, ich bin Franz, bitte, bitte- nasmiješi se Franz srdačno pružajući ruku preko pulta.
– Dobro, Herr Franz, hoćete li mi iskreno reći- ohrabri se Treći i odluči pitati Franza- Imate li vi nešto protiv nas četnika?
– O, ja, ja, natürlich, natürlich – ozareno poskoči Franz.- Ein Moment, ein Moment bitte.
Franz otvori pretinac ispod svoga stola, izvadi olovku, munjevito nešto zapisa i pruži zbunjenom četniku recept.
– Bitte schön. Ovo dokazano biti lijek protiv četnik. Svaki dan dva puta na puno trbuh.
Četnik pogleda a na papiriću piše: Youtube – Bujica.
I, ode.
Ne znam jesu li uginula ta tri četnika ako su gledali dnevno dva puta Bujicu na pun trbuh i što je s njima bilo. Vjerujem da Austrijanci, kao i većina europskih naroda odavno imaju lijek protiv svojih četnika.
Međutim, jedna epizoda iz Hrvatske govori da samostalno liječenje Bujicom ne mora nužno biti uspješno i ubojito, ako se primjenjuje bez cjelovite terapije. Jer i četnici mutiraju.

Evo slučaja.

Štef, pripadnik Tigrova tijekom cijeloga Domovinskog rata, dva puta teško ranjavan, ali se svaki put vraćao na front suborcima, ovjenčan junaštvom i odlikovanjima, već dugo imao noćne more.

Probudio bi se u gluho doba noći u lokvi znoja mlatarajući rukama oko sebe i s teškim dubokim mumljanjem.
A na ženino zapitkivanje što tako teško sanja, bilo ga kao ratnika sram reći.

Kako su noćne more postale redovne, svake noći, Štef više nije mogao trpjeti, bio je na granici živčanog sloma, neispavan, ljut, bojao se sve više i pogleda na pištolj u vitrini. Uvijek mu je nevolje u snovima izazivala ista mora. Nevidljivi četnici, koje nikako ne može otkriti, ne vidi ih, a pružili ruke, zgrabili ga za vrat i dave, drže ga, siluju mu Maricu pred njegovim očima, zaklali njegovoga pajceka, ispekli, goste se i jedu za njegovim stolom, piju njegovo vino, a on potpuno nemoćan.

Čak i zapišavaju njegovo cvijeće u vrtu, što mu je posebno teško padalo.

Zgrabio bi pušku, ali ne može ju dohvatiti, niti vidi u koga pucati, jer čuje škripanje i zveckanje posuđa, čuje mljackanje, čuje ženine krikove, čuje srkanje vina iz čaša i klokotanje niz četnička grla, osjeća ruke za vratom, ali – ne vidi nikoga.
Samo po cerekanju, govoru i mirisu zna da su četnici.

Odluči se Štef obratiti svome ratnom zapovjedniku generalu Tomi Medvedu, koji je postao ministar.

Tomo ga primi radosno, dugo su razgovarali, a nakon što mu je Štef iznio svoje muke i nevolje General mu reče – Dragi Štef, naša medicina više ne djeluje. Postoje konvencije, sad je na snazi mirnodopska medicina, a recepti za četnike više nisu isti. Morat ćeš potražiti savjet dobroga psihijatra.

– A gdje ću Generale, majka mu stara, pa nisam lud- zavapi Štef.
-Nisi, ali ako nastaviš tako poludit ćeš. I ja sam imao istih problema i baš sam se njemu obraćao- smireno će mu general Medved.- On me je i nagovorio da kao terapiju prihvatim dužnost ministra.
– Dobro Generale, onda dobro. Kad možeš Ti, mogu i ja. Ali molim Te daj mi nekoga izvan Zagreba, sramota me ovdje- zavapi Štef.
General je dugo razmišljao, pa se sjeti – Evo, Ovo je čovjek koji ima iskustva, znanja a i poznaje mirnodopsku medicinu protiv četničke more.
Uputi general Medved svoga suborca splitskom psihijatru profesoru Goranu Dodigu.
I, Štef ode u Split.
Nije se javljao prijateljima i suborcima iz Četvrte, sve mu bilo neugodno. A, mislio je, kad obavi to s doktorom, ovisi o dijagnozi, onda će se javiti Anti i momcima, pa se malo podružiti.
Profesor Dodig odmah napravi termin za Štefa i primi ga preko reda.

I, ispriča mu Štef svoje muke.

Profesor je malo pitao, slušao je pažljivo, gledao toplim i sućutnim pogledom punim razumijevanja ratnoga junaka, ponešto bi zapisao u rijetkim trenutcima i s vremena na vrijeme klimnuo glavom.
Kad je Štef ispričao do najsitnijega detalja svoje muke, profesor Dodig ga smirujuće pogleda i reče mu – Znam Štef. S istim takvim problemima mi se dnevno javljaju prijatelji iz Četvrte, posebno Hosovci. Svaki dan. I većina ih ima iste more.
Štef se iznenađeno trgne, gotovo mu je bilo drago što je tako, iako su muke bile sve nepodnošljivije, a suborcima nikada nije želio zlo.
-Pa što ćemo Doktore- zavapi Štef. – Što ste njima propisali zaboga?
– Složen je problem, jako složen- mirno mu reče profesor Dodig. – Ali, lijeka ima. Naći ćemo nešto.
Zatim se Profesor zagleda u svoje debele knjižurine, malo baci pogled na ekran računala pred sobom, sa zanimanjem otvori pismo koje mu je noćas uputio kolega psihijatar iz Beča, stari dobri Franz Josef.
I, vidi čuda.
Upravo u tom pismu, Franz Josef mu je poslao zanimljiv slučaj o liječenju jednoga četnika u Beču. Naime, četnik je došao njemu tražiti spas od pogrešne dijagnoze, koju je bez recepta kupio u jednome Bečkom dućanu. Dijagnoza je bila terapija Bujicom s početka teksta. Terapija Bujicom je izazvala teške poremećaje kod četnika, pa je potražio spas kod Franza Josefa.
Profesor Dodig je dugo razmišljao, pa ispriča Štefu za taj slučaj.
-Majku mu profesore, pa ja gledam Bujicu redovno, ako treba svaki ću dan pet puta, da ih se riješim- frustrirano će Štef.- Ali, ne pomaže, samo me dodatno naljuti.
– Je, je, imaš pravo- smireno će profesor Dodig.- Postali su imuni!
– Što su postali?
– Imuni. To ti je kad mutiraju, znaš. Zato ih sad ti u svojim snovima i ne vidiš, jer ne izgledaju isto kao oni koje ste tamanili u ratu. Evo, da je rat ja bih ti odmah propisao terapiju koju zovemo Lijevče polje, ili Bljesak, Oluja, ima ih koliko hoćeš. Ali, mirnodopska terapija je drugačija. Konvencije moj Štef.
Opet se zamisli profesor Dodig, a s mislima odluta i nesretni Štef.
Znao je profesor Dodig s kakvom se nevoljom susreće nesretni Štef i toliki ljudi. Srećom, najviše njih nije znalo koliko je dugotrajno i opasno liječenje, ali lijeka je bilo.
Profesor je znao da se četnicizam raširio Hrvatskom zato što je pronašao zaobilazni put. Inficirao je Merkelicu u Njemačkoj, sve birokrate u Bruxellesu, jer je četnicizmu idealan prijenosnik – politika, odnosno država i institucije. Kad se dohvati, jako ga je teško otrgnuti, a infekcija se širi i postaje ovisnost, nešto ga droga. Bože sačuvaj.
Međutim, znao je profesor Dodig da ne može sad privesti Soroša, Merkelicu, Junkera, Tuska, pa ih cijepiti u Hrvatskoj. Postojalo je cjepivo za to u posebnim karantenama, a najefikasniji bi lijek uvijek bio izložiti sve te ljude s njihovim obiteljima, najbližima – četništvu a napisati im na čelu – Hrvati.
Za pet minuta bi shvatili s kim imaju posla, pa bi se sami svrstali u red za liječenje.

Ali, ovako, bez toga neće ići.

Profesor je razmišljao dugo vremena i o liječenju Bujicom, zatim u težim slučajevima Velebitom Marka Juriča, koktelom akademika Pečarića, Thompsonovom pjesmom Čavoglave, prije toga nije bio loša terapija ni Markov Trg, a u blažim slučajevima koristile bi se terapijske metode udruge UiO, te nekolicine terapeuta u Narodu, Dnevno, Hrvatskom listu, HKV-u, Kamenjaru, ali sve su te metode postale nedostatne, jer su četnici mutirali i stekli imunitet na te terapije.
Pa i prešli u opasan napad na terapeute, te zauzeli neke labose za proizvodnju cjepiva, kao HRT.
Zato profesor Dodig Štefu propisa novu terapiju.

-Ovako Štef. Pokušat ćemo s jednim novim rješenjem. Teška je to terapija, a neki sam ju dan propisao tvome suborcu Anti iz Četvrte. Propisujem ti strogi post. Četrdeset dana o kruhu i vodi, zatim bez pića, cigara, seksa, bez gostione, kladionice.
– Zaboga doktore, pa umrijet ću – šokiran je poskočio Štef.
-Nećeš.
-Ma ja bih te četnike, mamu im, na post, njih treba, što će to meni- nije se dao Štef.
– Bez brige. Dovest ćemo mi njih na još teži post, ali prvo moramo tebi pomoći. Četništvo ti napada uvijek gdje ima što pojesti, popiti, oteti, da tako kažem, voli ugojene i uhranjene. A ne voli posne- smireno mu je objasnio profesor Dodig. – Pa kad vide da u tebe doma nema što oteti, pojesti, kad ne budu osjećali mirise hrane i pića, a nemoj ni vatru ložiti, ili zavij grijanje, nek bude hladna prostorija uvijek, malo se bolje pokrivaj i odijevaj dnevno, četnici će ti zaobilaziti kuću i u snovima.
– Aaaa, vidi ti to- zadovoljno je promrmljao Štef.
– Ali, Doktore, kako ćemo njih uništiti mamicu im?
– Ne brini. To se mora sačekati pogodan trenutak, koji se ukaže svake dvije ili četiri godine. To ti je mirnodopska medicina dragi Štef. Rekao sam ti ja, lako bi bilo da je rat, malo Lijevča, malo Bljeska, malo Oluje i – nema četnika. Ali, mutiralo prijatelju moj, pa se moramo drugačije domisliti, a ni medicina nije svemoguća- objašnjavao mu je mirnim, ali samouvjerenim glasom profesor Dodig.
– Da poškropim kuću i imanje koji put doktore?
– Svakako, svakako. To pomaže, budi siguran, bježe oni od krštene vode- potvrdio mu je profesor Dodig.
– I gledaj Štef. Nakon strogoga posta četrdeset dana o kruhu i vodi, iziđi na izbore, kad si izmučen glađu nećeš pogriješiti na izborima. Vidiš, to ti je mirnodopska medicina. Zato ovakve slučajeve treba rješavati svake četiri godine, ili svake dvije godine. Dobro da si sad došao. Ti si iz Zagreba?
– Jesam doktore.
– E, e, onda lijepo na izborima zaokruži Brunu Esih. Ima još lijekova, Hasanbegović, Hebrang, doduše njemu su oduzeli pravo na liječenje, u mirovini je, tu je i onaj Miro Kovač, radikalna terapija Glasnović, Culej, ima, ima ljudi, ali treba biti oprezan. Bog zna tko sve i među njima ima četnicizam u krvotoku. Teško je s tim, ali može se.
– Dakle, ta Bruna Esih je lijek?
-Da. Alergični su na nju, zbunjuje ih, međusobno se pokolju, nikako ju ne mogu svladati. Jer, okružila se dokazanim cjepivom, malo Hasanbegovića, malo Bujice, malo Naroda, malo Markova trga, malo Crkve, malo Košića, pa probudila sjećanja stotina tisuća ljudi kojima je četnicizam praktično izbrisao uspomene, pa ti je to jedini lijek.
– I, što će biti kad odaberem tu Brunu Esih?
– Ništa odmah. Jedno vrijeme ćeš vidjeti da se ništa posebno neće događati, ali onda će početi četnički post.
-E to, mamicu im- radosno poskoči Štef.
– Jesam ti rekao – zasmija se profesor Dodig. – Samo ti slušaj, sve ćemo mi riješiti. Kad ih stavimo na post, ali i bez kruha i vode, onako na zrak, četnici ugibaju. Tada ili bježe u druge zemlje ili uginu čekajući. To je jedino rješenje- zaključi profesor Dodig.

Štef se srdačno pozdravi s Profesorom, nazove Generala i kaže mu da šalje koga god ima dobrom i mudrom doktoru Dodigu, a svima koje je od tada čuo i vidio, pogotovo suborcima, dade recept na kome je pisalo – Bruna.

Marko Ljubić narod.hr

facebook komentari

  • cleuna892

    Čim sam pročitao tekst sjetio sam se priče jednog moga susjeda koju mi je ispričao neki dan.
    Taj moj susjed bio je u ondašnjem SUP-u već registriran kao “stari i poznati pjevač” jer je često znao za pjevati ono što se u to vrijeme nije smjelo pjevati.
    Nakon jedne njegove “gaže” u lokalnoj birtiji,doušnici partije su se potrudili da milicija za to odmah sazna.
    Kada je došao na saslušanje,isljednik mu je rekao:
    “Pa opet ti,koliko si batina dobio zbog toga i ne mogu vjerovati da još nisi došao pameti.
    Veći sam ja četnik,nego što si ti ustaša,samo što ja to radim pametnije od tebe”.