Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Gaseći antifa vatrice, Plenković potpaljuje nekontrolirani nacionalni požar

Objavljeno

na

Više sam puta napisao da je hrvatska državnost kao tronožac. Jedna noga u Zagrebu, druga u Bosni i Hercegovini, a treća u svijetu. Bez bilo koje od tih noga nema hrvatske državnosti. I, ni jedna od tih noga nije važnije od druge, jer je nemoguće mjeriti važnost kad stabilnost nacionalne države potpuno jednako ovisi od svake. Jednostavno, jedna od druge su potpuno ovisne, a dvije uvijek ovise od one treće.

Može biti države, može biti i stabilnosti vlasti, čak može biti i vlast sa sto pedeset mandata – ali nema hrvatske državne stabilnosti. Jer nikakve stabilnosti ne može biti s izbornim legitimitetom od dvadeset posto volje hrvatskoga naroda.

To se mora mijenjati inače će Hrvatska državnost postajati država bez Hrvatske, a onda i nestati kao – država.
Zašto to kažem odmah na početku?

Jer su ultimatumi i žestoke ucjene prije svega Milorada Pupovca i njegovih Srba Plenkoviću, a zatim i HNS-a, zbog ploče poginulim HOS-ovcima u Jasenovcu pokazatelj da stabilnost vlasti i stabilnost nacionalne državnosti u ovome trenutku gotovo i nemaju veze jedno s drugim. O kakvoj se državnosti hrvatskog naroda može govoriti, a da izravno ovisi o volji i ciljevima njenih otvorenih neprijatelja, koje zajednički personificira Milorad Pupovac doslovno svakim svojim političkim postupkom od prvoga dana samostalne Hrvatske?

Ni o kakvoj.

O surogatu.

Zašto je baš sad uoči očekivanih burnih prvih jesenjih dana Pupovac izišao s izjavom da je vrijeme za uklanjanje ploče u Jasenovcu isteklo odavno, te da je Plenković potrošio sve kredite?

Čije kredite?

Tko je u svemu kreditor, tko kreditirani, tko mora i što vraćati?

Nije li nevjerojatni cinizam, ali i dokaz nepostojanja elementarnih sadržaja hrvatske državnosti da otvoreni srpski politički provokator, čovjek koji personalizira agresivni propagandni rat protiv Hrvatske još iz vremana ubojstva dr. Šretera, međunarodne objave laži o jedanaest tisuća pokrštene srpske djece tijekom srpske agresije devedeset i prve godine, te frontmen okupljanja poraženih vojnika, djelatnika, dužnosnika i sudionika agresije na Republiku Hrvatsku u političku skupinu u Hrvatskoj radi nastavka rata protiv Hrvatske – govori o kreditima koje je on dao Hrvatskoj?

Jest.

Požari po isturenom trbuhu granica zamišljene zapadne Srbije

U situaciji kad je cijeloj potisnutoj Hrvatskoj potpuno prekipjelo zbog više nego očite serije kombiniranih višegodišnjih uvreda i ovogodišnjih požara geografski točno po isturenom trbuhu granica zamišljene zapadne Srbije koje navodno potpaljuju piromani bez psihijatrijske dijagnoze, na potezu od Ploča do Karlobaga, zbog više nego realnih i razumnih sumnji u srpski obavještajni i terorisitički rukopis u svemu tome, Pupovac, točno prema godinama uhodavanom scenariju izlazi u javnost i – usmjerava raspravu na potpuno drugu stvar preuzimajući političku i medijsku inicijativu.

Po obrascu, kad si i pred Bogom i zdravim razumom i sumnjiv i kriv, napadni žrtvu.

U situaciji kad je javnost gnjevno reagirala na svinjarije njegovih „Novosti“ u čijim se reakcijama prvi put vidi strah i histerično opravdavanje zbog naslovnice početkom kolovoza „Lijepa naša lijepo gori“, u situaciji kad je javnost poludila na svinjarije HRT-a, Jutarnjeg lista, Zadarskog lista i manje više kompletnog mainstreama koji svira po antifa notama, a iza njih pod dirigentskom palicom Milorada Pupovca i Beograda, on, prvo piše autorski tekst u beogradskoj „Politici“ s pet temeljnih zapovijedi srpskoj politici u Hrvatskoj, a zatim izlazi s izjavom – da su krediti koje je dao, ne Plenkoviću, nego Hrvatskoj, potrošeni.

Da vidimo prvo, tko je koga kreditirao?

Čovjek koji je u svakoj normalnoj državi morao završiti na dugogodišnjoj robiji zbog otvorenoga antihrvatskogmeđunarodnog propagandnog rata u sred vojne agresije kojoj je služio, zbog teških i ružnih laži protiv napadnutoga naroda i napadnute zemlje, čovjek koji u svojoj stranci nema ni jednoga jedinoga čovjeka koji je bio lojalan Republici Hrvatskoj tjekom agresije, a svi su mu najvažniji dužnosnici i članstvo bivši agresori i sudonici agresije s elementima genocida prema presudi stalnoga međunarodnoga suda pravde u Haagu, kojima je hrvatska država udjelila milost za zločine u kojima su sudjelovali, koji se nikada nisu ni pokušali ni pokajati ni zahvaliti na toj milosti, govori o – kreditima toj istoj državi.

Ta država mora zastati i lupiti se po glavi.

Mora si reći – ne ide više ovako.

A kako ide?

Sasvim drugom cestom.

Državna cesta su ustavne i zakonske norme.

Namjerna destrukcija

Tim normama je danas hrvatska državnost dovedena namjernim destrukcijama u stanje totalne nestabilnosti kojoj ciničan privid stabilnosti daju politike i njihovi nositelji koji ju nikada nisu ni htjeli, ni podnosili, ni željeli, niti ju vide kao budućnost. HNS, bio s Vesnom Pusić ili bez nje, kompletan antifa spektar, zatim praktično sva ona javna i javno prisutna srpska populacija u Hrvatskoj, pri čemu su potpuno izolirani Srbi koji se bili na hrvatskoj strani devedesetih godina i danas ih je manje puno nego tada,ne mogu biti oslonac, niti zagrebačka noga tronošca s njima može stajati.

Ta noga je trula i slomljena.

Nema sumnje.

Skrećući pozornost s požara koji su serijski uvijek na začetcima i u prvim satima bura ljetos izazvali milijarde kuna štete Hrvatskoj, pričom o ustašluku i fašizmu, Pupovac pokazuje nevjerojatnu bešćutnost i drskost. Istovremeno dodatno lomi kralježnicu, ne Plenkoviću, iako je prema njemu usmjerena ucjena, nego – cijeloj Hrvatskoj i navikava ju na podnošenje i stvaranje refleksa poniznosti. I odustajanje od otpora zlu koje mu se valja pred očima, a koje Pupovac redovito potpaljuje u svakom, a pogotovo simbolički bitnom trenutku hrvatskoga naroda.

Nema blagdana, uspomene, simbola, ničega, kad bi se hrvatski narod trebao ujediniti bar u mislima i uspomenama da se Pupovac i njegovi petkolonaši u Hrvatskoj različitih naziva i obilježja, ne pojave, žestoko udare, nametnu preko svojih filijala na HRT-u i u tzv. mainstreamu kontravrijednosti i laži, a ako ništa banalne provokacije za što se uvijek potrude novinarski bijednici u „Novostima“ i ponize Hrvatsku.

To se događa sve žešće iz godine u godinu.

To isto radi i HNS samo s puno prizemnijih i pragmatičnijih pozicija, kome je ploča HOS-ovcima vrijednosno kao i lanjski snijeg, ali svoje interese i namjere u obrazovanju, upravljanju stotinama milijuna kuna državnih sredstava u navodnim pilot programima obrazovne reforme na koje im slina curi niz iskežene očnjake, pokušavaju na taj način – osigurati.

Prizemnim ciljevima dati idejnu platformu nekakve borbe protiv fašizma.

Plenković je puno puta pokazao da ga se isplati pritisnuti, pri čemu njegova snažna reakcija na Mostov ultimatum nikako nije usporediva s tim situacijama, jer je tada, očito je danas, imao figu u džepu i odavno spremljen scenarij riješenja toga problema.

I imao je budale naspram sebe, bez ikakve medijske potpore i šire organizacijske umreženosti.

Nikada do sada također nije bilo jasno koliko je sam Plenković na neki specifičan način želio takve ucjene, jesu li mu odgovarale radi opravdavanja pred nacijom za usvajanje ili nastavak podržavanja nepopularnih riješenja, za nastavak financiranja neprijateljskih djelatnosti pod firmom nekakvoga civilnoga razvoja, društva i univerzalnih vrednota i krije li se iza njegove popustljivosti njegov istinski politički i vrijednosni profil?

Plenkovićeva nesreća je da mu zbog čitave serije političkih postupaka ne vjeruje nacionalna Hrvatska i nije ni malo sigurna da se on želi oduprijeti tim ucjenama i pritiscima, pa nema više prostora ni za fingiranje, ako to namjerava, niti šutnju i popuštanje Pupovcu i Srbiji, te antifama, može predstaviti kao mudrost.

Odavno to nije mudro.

Kriza vlasti

Zanimljivo je da je uoči ovoga Pupovčevoga ultimatuma i praktično otvorene krize vlasti nakon dugo vremana Plenković izrekao državnike riječi i javno pokazao namjeru bitne promjene vanjsko-političkoga kursa.

Njegovim riječima nakon savjetovanja s veleposlanicima, diplomatskim osobljem i konzularnim djelatnicima u Zagrebu, koje su vjerojatno po prvi put nakon smrti predsjednika Tuđmana sazvali i predvodili zajedno predsjednica države, predsjednik vlade, predsjednik Sabora uz ministre vanjskih poslova i obrane; da je Hrvatskoj nekoliko europskih država blokadom pregovora zbog Gotovine oduzelo tri godine, a zatim Slovenija dvije godine nacionalnoga razvoja, te da Hrvatska više ne smije to dopustiti, nije u Hrvatskoj mainstream javnosti pridan bitan značaj, niti vidljivost i čujnost.

A nevjerojatno su bitne, točnije – mogu biti.

Mogu biti potpuno novi pravac državne politike, pogotovo jer je Plenković apostrofirao kao totalni cilj hrvatske diplomacije riješavanje pitanja sa susjedima. Svim susjedima.

U kontekstu svih prošlogodišnjih događaja, u kontekstu otvorenih prijepora u Europi i svijetu o pravcima usmjerenja današnjega svijeta, u kontekstu otvorenih rasprava pa i radikalnih suprotnosti u Hrvatskoj, gdje od prvoga dana samostalnosti bjesni totalni rat antisuverenista i suverenista zapakiran pod antifašiste i sve ostale, koje se manje više javno pritiska kao fašiste, Plenkovićeve riječi nakon za hrvatsku politiku neobičnoga sazivanja diplomatskoga osoblja na konsultacije s kompletnim vrhom države, ukazuju da je možda državnom vrhu doprlo do svijesti – gdje se nalazimo.

I da bi se mogle događati bitno drugačije stvari.

I, tada nasrće Pupovac.

Ako se prisjetimo, slična je reakcija bila nakon Plenkovićeva posjeta Sarajevu i Mostaru gdje je jasno istakao da će Srbija na svom europskom putu morati preuzeti odgovornost za nedjela iz devedesetih godina, te da je Hrvatska jamac suverenosti hrvatskoga naroda u BiH, uslijedila je koordinirana srpsko-bošnjačka obavještajno-pravosudna operacija Orašje gdje su pohapšeni hrvatski ratni veterani i branitelji Posavine.

Upravo me ovo sve podsjeća na to.

Postoje granice

Ne znam je li Plenkoviću postalo jasno da popuštanje Pupovcu, Bruxellsu, Njemačkoj, Francuskoj, Srbiji, nakonšutnje na nevjerojatne provokacije i šamarčine veleposlanika u Zagrebu na čelu s američkom veleposlanicom koji grubo udaraju u same temelje svenarodnih osjećaja i nacionalnoga ponosa, da popuštanje antifama u Hrvatskoj, reformatorima oko Budaka i Jokića, kulturnajcima, cijelome civilnom, a u biti militantnom paraobavještajnom i obavještajnom sektoru jednostavno ima svoje granice?

A moralo bi mu biti jasno.

Jer, bježeći od njihovoga nezadovoljstva koje je odavno kreirani instrument ucjene i bit će trajno stanje njihovoga raspoloženja dok god postoji bilo kakva Hrvatska, otprilike na razini neprihvaćanja Hrvatske od strane pobunjenih Srba u Hrvatskoj, Plenković je gotovo potpuno potrošio strpljenje hrvatskoga naroda koji više to ne može mirno gledati, pa je Hrvatska na samome rubu da umjesto države, sigurnost nacije osigura narod spontano.

Gaseći antifa vatrice, Plenković potpaljuje nekontrolirani nacionalni požar.

Bez jako snažnoga i vrlo uvjerljivoga političkoga javnoga postupka, Plenković ne može spriječiti antihrvatsko djelovanje i histerično razaranje hrvatske državnosti i društva, jer neće bez takvoga postupka svima jasno vidljivoga i prepoznatoga, dobiti novi kredit hrvatskoga naroda.

Na rubu

Ne Pupovčev, nego onaj puno bitniji, bez kojega nitko ne može u Hrvatskoj ništa vrijedno i trajno postići. Plenković je svojim postupcima i političkim porukama, kadroviranjem i nejasnim ciljevima državnih politika, te otvorenim zalaganjem za izrazito zle i

pogubne platforme kao što je Istanbulska konvencija recimo, došao na rub na kojemu ga u provaliju nastavljaju gurati njegovi navodni saveznici u paktu o stabilnosti, a mrežu mu ne želi razapeti njegova izborna baza.

To nitko ne može podnijeti.

Ja se nadam zbog Hrvatske da je Plenkoviću to jasno.

Što mu je činiti?

Ako namjerava pokušati izvesti nove finte i driblinge, oslanjajući se na mediokritete u medijima koje je sam delegirao, a kojih je nepodnošljivo puno u kratkom mandatu, te nastaviti graditi vjerodostojnost s ljudima koji ju nemaju ni u primislima, bolje je da – ide ća.

Ako misli da može pokrenuti hrvatske nacionalne potencijale na nekoliko temeljnih točaka obrane hrvatske
suverenosti, onda neka to kaže, ali bez fraza o mainstreamu, demokršćanstvu, bez fraza o uključivosti zla u krvotok nacije, te neka kaže jasno i glasno što je spreman mijenjati odmah.

I neka raspiše izbore.

 

Krajina

Te izbore i ovakav dobrano istrošeni Plenković plebiscitarno može dobiti ako najavi hrvatskom narodu potpuno uključenje i uzdizanje svih noga tronošca, ako snažno podupre Hrvate u BiH s naglaskom da je to prvenstveno interes Hrvata u Hrvatskoj i državnoga opstanka, zatim ako najavi da će zauvijek zaustaviti srpsku agresiju u Hrvatskoj, konačno politički obračunati s uporištima srpske politke u Zagrebu, politički završiti Oluju i uništiti duh Republike Srpske Krajine, onemogućiti javno djelovanje svim sudionicima agresije na Hrvatsku koje abolicija nije proglasila svecima i uzorima, nego ima dala šansu na pokajanje koje oni odbijaju, zatim da najavi radikalnu promjenu izbornoga sustava, kriminalizaciju pod snažnom zakonskom zaprijekom svih antihrvatskih simbola s kojih se još uvijek cijedi hrvatska krv, te ako kaže da će Srbiju natjerati u međunarodnoj zajednici na potpunu odgovornost za nametnuti agresivni rat, do plaćanja ratnih šteta, isključivim osloncem na međunarodno pravo na kojemu počiva – svijetski poredak kojemu pripadamo.

To je politički program.

A ne trkeljanje o nekakvoj stabilnosti.

Jer tek ispunjenje takvoga programa može ponuditi stabilnost.

Marko Ljubić / HKV

Marko LJUBIĆ: Hrvatska nema odgovore na mnoga ključna pitanja (VIDEO)

facebook komentari

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Na robiju za ZDS? Onda zatvor i za ‘smrt fašizmu’

Objavljeno

na

Objavio

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava

Ljudi moji, je li stvarno moguće da je jedan katolički svećenik javno rekao da se obradovao smrti Slavka Goldsteina?!?

Naravno, dežurni antiteistički jurišnici na to odgovaraju “oh, da, itekako je moguće”, a riječi zabludjelog hvarskog župnika savršeno im služe kao samo još jedan povod za novi opći napad na Crkvu i sve “desničare”.

No, prije svega, takav izljev najnižih strasti iz usta čovjeka koji sebi to ni u napadu ludila ne bi smio dozvoliti, šokirao je i mnoge katoličke vjernike – bez obzira na to poštovali li Goldsteina ili ne. Nažalost, nije to je samo jedan u nizu takvih incidenata kojima su društvene mreže savršeno pogodno tlo za nekontrolirano divlje bujanje.

Da, nepojmljivo je kako neki barem iz osnovnog ljudskog poštovanja prema obitelji nisu mogli suzdržati javno pokazati zluradost na vijest o smrti Slavka Goldsteina. Jednako kao što je nevjerojatno kako neki nedavno nisu ni pokušavali sakriti zlobni smiješak na mogućnost da se kardinal Bozanić ne vrati iz bolnice. Gdje smo to? Kamo ide ova Hrvatska?

Jučer demonstrativno odbijamo političkom protivniku uljudno čestitati rođenje djeteta, tražimo ostavke samo zato što je netko “neprijatelju” kurtoazno čestitao vjenčanje, danas se javno radujemo što se netko razbolio i želimo mu da crkne ili pak sladostrastimo nakon što je umro, a sutra ćemo ga valjda s glogovim kolcem u ruci proklinjati u nekoliko koljena, “neprijatelja” i njegovu djecu te zazivati da mu se sjeme zauvijek zatare.

Gnušamo se takvog divljanja samo kad je meta “onaj naš”, a napada ga “onaj njihov”. Mene ipak boli i jedno i drugo, ali još malo više kad tako govori netko tko bi barem teoretski trebao ipak biti malo više “moj”.

Ne, ne mislim da trebamo biti dvolični i neiskreni, da moramo glumatati, pa ni bježati od podjela jer ideologije nisu samo navijačke zastave zavičajnih klubova, već valjda znaju imati i neki stvaran i opipljiv sadržaj za koji se valja boriti, ali doista sve javno pitam – želimo li da nam domovina bude bojno polje na kojem između političkih neprijatelja, pa i običnih suparnika, ne može biti zatišja, primirja, a kamoli pomirbe?

Dok su jedni na-baš-sve-za-dom-spremni, drugi baš sve političke protivnike i one koji razmišljaju drukčije automatski proglašavaju fašistima te im odmah zatim dosuđuju već isprobanu sudbinu uzvikujući: Smrt fašizmu! Je li to budućnost kakvu priželjkujemo našoj djeci? Kako može ova sve pustija Hrvatska biti tako mala da u njoj ima mjesta “za samo jednog od nas”? U stvarnosti, Hrvatska je već sad prevelika za ovoliko koliko Hrvatića danas ima.

Optimalan broj dostatan za dugoročnu samoodrživost bio bi barem dvostruk, oko 8 milijuna. Umjesto toga, Hrvatska će već 2019. pasti ispod 4 milijuna! Ne prema procjenama kompromitiranog DZS-a, već prema tvrdnjama relevantnih demografa, Hrvatska danas ima svega 4,05 milijuna stanovnika. A gledajući trenutačni ritam odljeva radne snage u Irsku i druge zemlje, tih 50 tisuća iscurit će poput pijeska iz pješčanog sata – u manje od dvije godine.

Čak i ako dođe do nekakvog usporavanja, na pad ispod 4 milijuna neće trebati čekati dulje od 2020.!Zašto masovno odlaze Hrvati? Prvi odgovor mogao bi biti lakonski: zato što mogu. Drugi je realističniji: zato što ovdje ne mogu preživjeti bez posla ili s blokiranim računima.

No treći je porazan: odlaze čak i oni koji još uvijek nisu na samom rubu egzistencije, ali vide da se u ovom društvu ne nazire nikakav oblik suživota, već da moraju pobjeći što dalje od te atmosfere kronično zagađenih ljudskih odnosa koji ne pokazuju nikakav znak napretka. Naprotiv, uporno režemo po ožiljcima, otvaramo stare rane.

Takav je i prijedlog da se zatvorom kažnjava uzvikivanje ZDS, koji nipošto nije osmišljen kao način da se krvava prošlost ostavi za nama. Posve suprotno, to je savršen recept za njezino oživljavanje! Oni koji to predlažu zapravo žele da taj slogan sutra iz pukog inata uzvikuju i oni koji nikad prije nisu, da se ori na stadionima, da se zbog toga prekidaju utakmice. To bi za njih bio dokaz da su oni sami ovom društvu nužni. A pri tom se sami nikad neće odreći svojih ustaških kuna.

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava. No varaju se ako misle da se može zabraniti obilježje jednog krvavog totalitarizma, a da pri tom ostanu pošteđena obilježja drugog krvavog totalitarizma.

Ako doista ovo društvo toliko posrne da odustanemo od slobode govora i mišljenja, tad u povijest moraju zajedno otići i ZDS i crvena petokraka. Možda ne u istu ćeliju – ali u isti zatvor.

Ivan Hrstić / Večernji list

facebook komentari

Nastavi čitati