Hrvatski suverenizam – Uz pokop komunističkih žrtava u Mariboru

Komemoracija i pokop žrtava komunističkih zločina nakon Drugog svjetskog rata u Mariboru, milijunima Hrvata, bez obzira što ne znaju jesu li to možda kosti njihovih djedova ili očeva, majki i sestara izaziva djelomičan i gorak uzdah olakšanja. I, istovremeno nužnost dubokoga promišljanja o društvu u kojemu živimo, te još važnije o državi koju smo utemeljili.

Nije neobično, civilizirano je i humano da na gotovo svakome dijelu planeta počivaju na uređenim i održavanim grobljima milijuni žrtava iz raznih zemalja svijeta, ljudi koji su svoj vječni mir našli desetinama tisuća kilometara od svojih zavičaja i korijena. To je posljedica ratova, pogotovo velikih svjetskh ratova, a nakon toga i čitavoga niza imperijalnih intervencija kojima smo svjedoci i danas. Stoga stanovišta, vrijedno je poštivanja i zahvalnosti da će među sedamsto sedamdeset posmrtnih ostataka pojedinačnih žrtava Hude jame svoj vječni i humani pokoj naći mnoge Hrvatice i Hrvati.

Smisao uspostave hrvatske države i vrijednost borbe i žrtvovanja života za tu državu početkom devedesetih, bio je između ostaloga i ponajvažniji smisao zapravo vratiti tijela i uspomene, vratiti desetine i stotine tisuća naših pobijenih sunarodnjaka u svoju zemlju. Jer pokoj i zemlja su neraskidivo povezani, usprkos tome što milijuni leže u dalekim zemljama.

Smisao utemeljenje hrvatske države

Ljudi od pamtivijeka ginu za svoju zemlju. Ginu i za osvajanje tuđeg, da bi sebi proširili životni prostor, u tome nema nikakvih novina u povijesti. Hrvatski narod je devedesetih godina ginuo, ljudi su bili spremni umrijeti, a mnogi su umrli, otrgavši sebe i svoje snove iz svojih obitelji, susjedstva, svojih sredina da bi se zauvijek omogućilo generacijama upravljati plodovima – svoje zemlje. I steći pravo na pokoj u njoj.

Smisao utemeljenja samostalne hrvatske države je bio dakle vratiti posmrtne ostatke desetine, stotine tisuća Hrvatica i Hrvata u njihove zavičaje, ili, ako više nije moguće uz pojedinačnu identifikaciju, vratiti ih zajednički u njihovu zemlju, u njihovo društvo i pod skrb njihove slobodne narodne države. Jer, pripadnici našega naroda, tko su god oni bili u određenom trenutku povijesti, pripadaju i sudu i slavi samo i jedino hrvatskoga naroda. A i jedno i drugo radi – država. I sudi, i slavi.
Vraća se uvijek mrtve u slavu – živih.

Golema crna rupa u samoj esenciji hrvatske države

Dvadeset i šest godina kasnije, nakon što je umrlo još 15 tisuća pripadnika hrvatskoga naroda za to pravo, Hrvatska nema groblja, nema mjesta, nema spomenika, nema uređenoga pristupa povratku svojih mrtvih sunarodnjaka. Zadnje generacije sinova i kćeri tih ljudi odlaze smirajem svojih života, a nisu dočekali upalititi svijeću na njihovom zajedničkom groblju, nisu dočekali usprkos tome što su i oni izgubili svoju djecu devedesetih, istinu o svojim očevima, čak ni državno pravo na tu istinu. A uz sve to krivotovori se čak istina i o žrtvi njihovih sinova devedesetih godina u oslobodilačkom ratu. Sve pod okriljem – samostalne države Hrvatske. Bez obzira tkoće sutra biti u ime hrvatske države i u ime hrvatskoga naroda na komemoraciji u Mariboru, koliko god to bio vrijedan simboličan čin, prije svega ukazivati će na golemu crnu rupu u samoj esenciji hrvatske države. I, upravo zbog toga.

Ne može slobodan narod istodobno u ime pomirenja generacija, ljudi, različitih osobnosti i preferencija odlaziti u Maribor komemorirati na samo djeliću uređenoga groblja izvan hrvatske zemlje, a tako blizu njoj, ostavljati svoju prošlost izvan hrvatske državne politike i nultoga prioriteta, a govoriti o svojoj slobodi i svojoj državi. To jednostavno nije spojivo u isto značenje, u isti pojam ni u isti civilizacijski sadržaj.

Ne može biti izraz slobodne Hrvatske postojanje Aleje narodnih heroja na Mirogoju, pri čemu je s obzirom na sva stečena saznanja više nego sigurno da je među tim „herojima“ najveći broj onih koji snose izravnu ili neizravnu dogovornost za zločin nad hrvatskim narodom, a istovremeno izraz te slobodne Hrvatske, komemoriranje njihovih žrtava u Mariboru.

Nema hrvatske slobode dok se plaćaju antihrvatske udruge

Ne može biti mira u hrvatskom kolektivnom duhu, nema ni slobode ni bilo kakvoga razgovora o pomirenju individulanoga uma milijuna ljudi s ljudima koji drugačije misle ili komemoriraju neke druge žrtve, ako će se hrvatska tragedija komemorirati izvan zemlje, a istodobno u sred Zagreba imati velebni Trg Maršala Tita. To može eventualno postati trg žrtava Josipa Broza, ako će već nositi njegove ime. I na njemu moći odati počast stotinama tisuća ljudi koji su umrli jer su sanjali hrvatsku državu. San ne može biti zločin, a današnja Hrvatska se i dalje prema tim žrtvama odnosi kao prema zločincima, ili u najmanju ruku sumnjivim ljudima.

Ne može se govoriti o slobodi države i njenoj nacionalnoj esenciji ako će ta ista država golemim sredstvima plaćati strane ili antihrvatske agenture kakva je Documenta, da narod suočavaju s oktroiranom istinom o prošlosti, a istodobno još veće milijune kuna ulijevati u sveučilišta koja umjesto da znanje i instituciju koriste za rasvjetljavanje prošlosti i vraćanja spokoja narodu, nastavljaju promicati ubitačnu mitologiju, koja je nakon fizičke smrti do današnjega dana nastavila ubijati stotine tisuća Hrvata. I bolnije od svega ubijati ponos i dostojanstvo milijuna Hrvata rođenih u obiteljima tih žrtava.

Hrvatska se mora s tim suočiti, jer to nije prošlost. To je sadašnjost i to je pravac usmjeravanja hrvatske budućnosti, nakazan, nastran, nehrvatski i neciviliziran pravac. To u uvome trenutku moraju znati milijuni ljudi, generacija iz obitelji koje su devedesetu godinu čekali uz svoja ognjišta i s molitvama, nadajući se mogućnosti upaliti svijeću na Dušni dan i pomoliti se Bogu za svoje pokojnike. Svaka politika u Hrvatskoj koja će u ovome trenutku zastati na tome da je dovoljno imati državnu delagaciju u Mariboru, iako je to bolje od neimati, svaka politika koja misli da će rast BDP-a ili razvoj turizma potisnuti pitanja samoga primarnoga smisla ljudske slobode i humanosti, pitanja identiteta i svrhe države, počiva na trulim i potpuno pogrešnim temeljima.

Nikakvo blagostanje ne može zamijeniti duh

Takva politika može opstajati manipulacijom, može opstati medijskom proizvodnjom zaborava, može opstati do prvoga udara snažnijega vjetra, jer, činjenica je da će sutra neki bolje egzistencijalno situirani Hrvati snažnije nego danas otvoriti pitanje svojih korijena. Da je to tako zorno pokazuju narodi Belgije, Velike Britanije, da je to tako svjedoči kompletna ljudska povijest. Da je to tako najbolje i najzornije svjedoče milijuni Hrtvata u razvijenim zemljama svijeta, koji u velikom broju uživaju osobno blagostanje i uspjeh, društvenu prihvaćenost i status, ali u samoj naznaci stvaranja hrvatske države devedesetih bili su spremni riskirati svoj status i puno više od toga za taj – generacijski ideal.

Jer nikakvo blagostanje ne može zamijeniti duh. Samo će ga razbuktati. Zbog toga je potpuno pogrešna politika, koja promovira ekonomski razvoj bez odgovora na identitetska pitanja, jer će nedostatak tih odgovora, spriječiti svaki ekonomski razvoj. To nije pitanje umijeća i upravljanja, to je pitanja ljudskoga duha i ljudske slobode. Povijesne su se epohe mijenjale s manjeg na veći stupanj slobode i istodobno multiplicirale sveukupni razvoj ljudskog društva. Da je drugačije, ropstvo nikada ne bi propalo.

Kršćanska načela

Ne može aktualna vlada, kao što nije ni ona prije nje, niti bilo koja ranije, govoriti o svojim demokrščanskim korijenima, identitetu, ne može govoriti o svojoj vjerodostojnosti, ako neće na djelu pokazati i vjerodostojnost i narodnu pripadnost i utemeljenost i primijenjena kršćanska načela. A narod u temelju te politike vrišti za slobodom, pravom, vrišti za istinom i činjenicama, kao što i njegov kršćanski duh vrišti za – načelima kršćanskoga nauka. Ne može se govoriti o kršćanstvu, a raditi kao danije bitno omogućiti svome čovjeku i narodu otići na grob pokojniku. Groblja nisu samo počivališta mrtvih, nego i trajna poruka i izvor inspiracije živima.

A sva se načela, i narodna i kršćanska mogu svesti u jedno. Istina. Istina, kako bi svaka žrtva mogla dobiti svoj pokoj, kako bi seljudi mogli pomoliti, ostaviti svoje grobove svojoj osobnoj esenciji i ne opterećivati društvo s njima, kako bi se mogli posvetiti budućnosti. Nikada laž i poštovanje stvarne žrtve s imenom i prezimenom, licem i naličjem nisu išle zajedno.

Bez toga sve je prijevara. Teška, zlokobna, duboka, namjerna ili nenamjerna.

Hrvatska vlada koja drži do svoje vjerodostojnosti, do načela narodnosti i kršćanstva mora ne samo isticati kako osuđuje sve totalitarizme, ne samo govoriti deklarativno kako je zločin zločin, a zlo zlo, jer tako se ne ponaša država. A ta načela su na prošlim izborima pobijedila u utrci s onim drugim načelima. Zato moraju postati državna politika, je ne bi imale smisla ni ideje ni programi u političkoj konkurenciji. Demokracija ima svrhu tek ako grupna, osobna i prepoznata načela dobiju potporu na izborima da bi – postali državna politika.

Esencijalna nacionalna pitanja

Nije lokalno pitanje imati trg Maršala Tita ili bilo koga visokoga pripadnika komunističkoga poretka, niti je lokalno pitanje afirmirati komunizam, jugoslavenstvo, crvenu zvijezdu petokraku, niti je samo nacionalno ili kulturološko pitanje ćirilica u Vukovaru, tri prsta, srpska zastava ili bilo koji simbol koji je nosila zločinačka rulja pod zločinačkom politikom u pokušaju ubijanja Hrvatske devedesetih. To su esencijalna nacionalna pitanja i nisu ni blizu pitanja slobodnoga izbora u ovome trenutku da bi se mogla svrstati pod ljudska prava. Pravo u različitom kontekstu može imati posve suprotno značenje. Kao i skupocjeni auto, koji može biti ugodno pomagalo za putovanje, ali i oružje onome tko će ga zloupotrijebiti. Ti simboli i ta imena su zlo, koje i danas Hrvatsku drži okovanom, narod porobljen, narodni ponos i duh preko njegovih anatemiziranih i oblaćenih žrtava ponižen, usprkos komemoraciji u Mariboru. To država rješava zakonima, jer sloboda ne počiva na opredjeljenju za zlo i slobodnoj promociji i toleranciji takvoga opredjeljenja. A država koja drži do sebe, koja ima narodnu esencijalnost, koja misli biti ostvarenje sna generacija i onih koji su devedesetih umirali za te ideale, izadala je sve te ideale i sve te ljude, njihove nasljednike, ako ne otloni zlo iz svoga narodnoga bića. Jednako kako su nasljednici žrtava iz Hude jame izdali svoj identitet i svoje korijene ako svakodnevno u svakoj prigodi, na svakome mjestu na inzistiraju na tim pitanjima i obvezama države.

Nema odgovornog suočavanja s prošlošću, niti ima odgovorne politike, niti odgovornog informiranja. Jer to implicira da će standarde te proklamirane odgovornosti netko propisivati po svojoj volji i prema svojim trenutnim zamislima, to znači i kontrolu ostvarivanja i suočavanja, i informiranja i politike. A to nije moguće. Ili je nešto sloboda ili nije. Ako nema slobode na temeljnim pitanjima, i politika, i istina, i informiranje i prošlost se modelira, manipulira i vrlo izgledno krivotvori. A to isključuje elementarnu bit suočavanja s prošlošću, elementarnu bit politike, elementarnu bit informiranja.

Suočavanje može biti samo na istini, je je samo takvo suočavanje odgovorno. A deklarativna odgovornost se odnosi na objavu namjere utjecanja na posljedice suočavanja s istinom, što nitko u Hrvatskoj, pa ni aktualni predsjednik vlade Plenković i njegova većina u Saboru ne smiju ni pokušati – uraditi.

Zbog toga danas i sutra i zauvijek svaka Hrvatica i Hrvat, makar kako daleke bile uspomene i sjećanja, mora zastati i pogledati prema Mariboru, zavjetovati se da će se jako brzo, odmah, sutra u samome srcu Hrvatske u Zagrebu, komemorirati svakog pojedinca svoga hrvatskog naroda. Tek tada će Hrvatska biti slobodnai tek tada će politika moći relevantno govoriti o razvoju, od znanstvenog, kulturnoga do gospodarskoga razvoja. Svaki razvoj je posljedica slobode ljudi.

Marko Ljubić/HKV

facebook komentari

  • Tyrex Rex

    Znači zaključak je da svi imamo veliku crnu rupu u glavama.

    • kostresh

      100%… strah.

  • kostresh

    dok god jugoslavija zivi u glavama hrvatskih puzavaca nema slobodne hrvatske drzave.
    nakarada zvana jusoslavija vlada hrvatskom ne srbi. s njima mi nememo problrma.
    hrvatsko sebedarje dokazalo 90-ih. Marko, hvala sto nam ukazuje na jude… Bozji sluga si.