Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Izjavom da „ne vidi“ razlog izmjene zakona o pobačaju Petrov sprječava raspravu o zaštiti ljudskog života

Objavljeno

na

Kada posve izvjesni budući predsjednik Sabora javno kaže da u „ovome trenutku ne vidi razloge za izmjenu zakona o pobačaju“ onda on ne govori osobno kolegi, kolegici, ne govori supruzi ili kompanjonima u gostionici. To njegovo „ne viđenje“ ili „viđenje“ znači da je to mišljenje državni zakon, jer je „viđenje“ ili neviđenje“ mišljenje predsjednika Sabora koji donosi zakone, a bez Petrova ih – nema. To nadalje znači da nakon toga Petrovljevo mišljenje, viđenje ili neviđenje, odmah ide pod pendrek Orepiću i pod sudski čekić Šprlji. To nadalje znači poruku rukovodstvu HRT-a da to nije tema, to znači svim medijima, a velika većina ih je pod kontrolom onih koji u ubijanju djece vide simbol napretka, da se nema o čemu raspravljati. Jer, život nerođenog djeteta je – pravo žene na svoje tijelo, piše Marko Ljubić/narod.hr

Iako je to primitivna i vrlo opasna laž.

Kada Petrov vidi ili ne vidi tako se to mora prevoditi.

To čak ni ne bi bio problem, kad ne bi sve nas koji sustavno pratimo ponašanje njega i njegovih kolega tijekom zadnjih godinu dana, od čega su izravna državna politika i vlast deset mjeseci, takve izjave podsjećale na sustavno ponašanje i pristup riješenjima državnih i nacionalnih pitanja.

Primjera radi, Petrovljev ministar unutarnjih poslova Orepić je nakon dolaska na čelno mjesto ministarstva najavio ozbiljne promjene, uz napomenu da o tome treba dobro razmisliti i sve sustavno analizirati. Pa je nakon što su ga javnost i koalicijski partneri pritiskali javno za primjenu načela poštene i nekorumpirane vlasti, odbijao smjeniti Bertinu za koga su se na televiziji objavljivali neopozivi dokumenti o teškim zlouporabama države i represivnih organa vlasti.

Nakon dvomjesečnog sustavnog razmišljanja, Orepić je „vidio“ da je vrijednost informacije o neviđenoj diverziji protiv hrvatskoga naroda tzv. poljudske svastike, dvadeset tisuća kuna, iako bi mu svaki početnik u marketingu ili promotivnim poslovima objasnio da reklama koju televizijski gleda sat i pol više od tristo milijuna ljudi vrijedi više od pola milijarde Eura. Tolika je naime komercijalna vrijednost poljudske svastike na reklamnom tržištu, a ako tome dodamo stotine tekstova u medijima na temelju izazvane negativne kampanje, poljudska svastika je čin protiv države vrijedan više od milijarde eura. Toliko bi naime koštalo antife u Hrvatskoj, Srbiji ili neke prosoroševske grupacije u Europi da su platile takvu reklamu za svoje ciljeve protiv Hrvatske. I, još bi uz to bili manje efikasni od onoga što je na Poljudu prema mnogim indicijama uradila ondašnja ekipa iz MUP-a, uz pridružene agente noći.

Orepić međutim – to nije vidio, odnosno, nije tako vidio.

Petrov je neposredno uoči predviđene saborske rasprave o izvješću DORH-a javno jasno i glasno, otprilike kao i sada o pobačaju rekao „da ne vidi u ovome trenutku razloge za smjenu Cvitana“.

Kako smo rekli, kad predsjednik Sabora, države ili vlade nešto vidi ili ne vidi, onda je to uvijek državna politika. Negativna ili pozitivna, a istovremeno, to je signal cijelome društvenom sustavu za akciju, što medijsku, što aktivističku, što osobnu. Jer, nacionalni političar svojim viđenjem ili neviđenjem, ili otvara ozbiljne rasprave o problemu ili ih – sprječava.

Petrov se mora početi precizno i vrlo jasno izražavati.

Više je nego vidljivo od kada je na nacionalnoj političkoj sceni da ima velikih problema s jasnim artikuliranjem, a pogotovo preciznim terminološkim definiranjem svojih namjera. To može biti i problem nedostatka govorničkog dara, ali, po svemu sudeći radi se prije o – neznanju i dometima njegovoga viđenja. Jer točno onako kako on objašnjava reforme, politke i konkretne namjere Mosta, ponašaju se i objašnjavaju ljudi koji ne poznaju dobro ono o čemu govore.

Njegov zemljak, a jako mudar čovjek mi je jednom prigodom rekao kad smo upravo o Mostu razgovarali, da treba imati vjere, ali da se jedino boji stare narodne mudrosti da – što ovca vidi ležeći, nije daleko. Tu bi narodnu mudrost svaki dobar pastir morao znati.
Radi li se ovdje o tome?

Čitav niz ponuđenih legendarnih jamstvenih riješenja ukazuje na žalost da je to tako, a pogotovo popratna izjava kojom Petrov objašnjava izglasavanje pet zakona ili odluka u Saboru, kao uvjet za konstituiranje vlade – da je njima važno da se tim zakonima naznači pravac u kojem se ide.

Zar nismo pravac u kojemu idemo naznačili referendumom 1991. godine, zatim odlukama o samostalnosti države i obranom od srpske agresije i znači li nakana definiranja nekoga novoga pravca Hrvatske – ostanak na tim fundamentima ili njihovu značajnu izmjenu?

To možemo samo nagađati, a ovisi od onoga što Petrov „vidi“ i što Plenković također prihvaća kao – svoj pogled.

Petrovljeve izjave mogu dakle doslovno svašta značiti i biti plod svega, što, ako je nejasno, po definiciji nije dobro kad se radi o čovjeku na drugoj najvažnijoj državnoj funkciji.

Iako pišem o Petrovu i izjavama njega i njegovih najbližih suradnika te njihovim postupcima, neka nitko nema iluzije da sve ovo što pišem nije adresirano u daleko većoj mjeri kao potencijalna odgovornost – Andreja Plenkovića. Točno u onolikoj mjeri koliko ima više mandata u Saboru, te koliko je u stanju okupiti političke volje oko sebe u broju do – 91.

Most je u ovome trenutku problem mandatara za sastav nove vlade.

I, nikako ne može ne biti odgovoran za sve što ti ljudi čine, ako je s njima ušao u koalicijski savez, iako je Petrov i to pokušao neki dan nesuvislo i besmisleno opovrgnuti navodeći da je taj pojam odavno – kompromitiran.

A Cvitan i Bajić nisu kompromitirani, ili zagovornici pobačaja koji mi je bio povod za ovaj tekst!?

Plenković je isuviše obrazovan, politički educiran i iskusan da ne bi vidio smisao i značaj toga što – Petrov vidi ili ne vidi. Ako je njemu to polazište za nekakvu nacionalnu politiku, bojim se da je to katastrofa za Hrvatsku.

Zbog toga se pitam, a siguran sam da to Plenković i vidi i zna, što on očekuje od koalicije s Mostom i nije li to uz takvo „viđenje“ državnih problema samo prijelazna faza dok se ne ostvari piculizacija SDP-a, a dajući najviše državne pozicije Petrovu i sličnima iste navlači na tanak led, kao i izjavama o dubokoj opravdanosti njihovih famoznih zahtjeva više nego banalne vrijednosti. Najbolji primjer je promjena izbornog i političkog sustava, koja je potpuno banalizirana predviđenom izmjenom s jednoga na tri preferencijalna prava.

Plenković takve logičke pukotine ne pokazuje bez ozbiljnoga razloga.

Bojim se da to, iako uz ovakvu pompu i broj potpisa novoga i službenoga mandatara izgleda bogohulno, nitko razuman ne smije zanemariti, jer daleko su složeniji interesi zainteresiranih za Hrvatsku, a njihova moć uveliko veća, od onoga – „što ovca vidi ležeći“.

Da se vratimo Petrovljevom viđenju ili ne viđenju problema s pobačajem.

Razgovor o pobačaju nije ni razgovor o zabrani, niti o ženskim pravima, iako se vodi u takvim nametnutim okvirima. Razgovor o pobačaju – mora biti razgovor o životu. Ako cijeli svijet slavi život pri mogućnosti da je na Marsu otkrivena bakterija, kako je moguće da najčešće isti ti ushićenici eventualnim životom na Marsu i trijumfom znanosti, javno osporavaju ljudskome zametku da je – ljudski život čak i kad mu kuca srce?
Zašto takav pristup u raspravi, bilo tko tko drži do sebe, smatra relevantnim?
Nije li to nasilje nad ljudskim umom i razumom, te nad humanizmom u društvu?
Naravno da jest.

Zato nemamo posla s budalama, nego s nasilnicima. I ne samo po ovom pitanju.
Ne želim ni pokušati biti stručnjak za zakonska riješenja aktualnog problema odnosa javnosti i državne politike prema pobačaju. Ali to što znam, pri čemu sve znanosti svijeta meni i milijunima sličnih, racionalnih i normalnih ljudi bez obzira na sva druga obilježja naše osobnosti, potvrđuju da se potpuno pogrešno i to zlonamjerno sprječava rasprava o tom problemu.

Naime, ne može se reći da je relevantna rasprava tu i tamo neka inicijativa, iskorak ili polemika, jer je više nego vidljivo da u Hrvatskoj pretežiti mediji, politika i javne institucije, izuzev Crkve, udruga oko UiO i nekolicine sličnih, sprječavaju bitnu raspravu o tom zlu i društvenom problemu prvoga reda. Ili ju namjerno i ciljano guraju u potpuno pogrešan okvir. Umjesto o ljudskom životu militantno se zagovara rasprava o ženskim pravima.

To se najbolje vidjelo u emisiji Otvoreno u kojoj su sudjelovali Krešimir Planinić, Drago Prgomet iz HDZ-a, Sobol iz SDP-a i neka Bojana Genov iz Ženske mreže, ako sam zapamtio kako se ta, valjda nevladina udruga, zove.

Koliko se god Krešimir Planinić trudio dijaloški osporiti primitivne stavove i zahtjeve Bojane Genov, te umjesto o nepostojećem pravu žene na tijelo nametnuti razgovor o pravu na život, pozivajući se na eklatantne konvencije i univerzalne međunarodne pravne standarde, te na znanost, rekli bi ljudi – „budali džaba govoriti“.

A ne radi se o budalama.

Radi se o nasilnicima.

Evo zašto.

Rasprava o pogubnim posljedicama pobačaja valja voditi na posve drugačiji način, a da bi se to moglo, vodeći državni funkcioneri i najvažniji političari moraju svojim porukama – stimulirati taj potrebni pravac rasprave. Moraju „vidjeti“ da to jest – strašan problem vjerodostojnosti i čovjeka i društva. Da je recimo Petrov rekao „da ne vidi u ovome trenutku zašto bi i kome smetalo otvoriti raspravu o pobačaju i to po svim aspektima tog zla“, to bi bila poruka odgovornog nacionalnog političara, koji zna što mu je funkcija, i koji, u konačnici, zna kako svoj osobni stav, ako ga ima, nenametljivo nametnuti javnosti kao polazište za ozbiljne razogovore.

U tom slučaju u tim razgovorima ne bi sudjelovala žena kao Bojana Genov, koja bi zapravo, da nije bila u udarnom terminu HTV-a, zavrijedila ljudsko sažaljenje. Naime, ona misli da ima po univerzalnim načelima pravo na svoje tijelo, da je ljudsko pravo na život samo imanentno djetetu kad se rodi, zatim se gotovo hvali da poznaje ženu koja je „izvršila sama sebi nekoliko pobačaja“ i čitav niz zastrašujućih poruka, koliko sramotnoga neznanja, toliko još sramotnijega debakla društvene stvarnosti u kojoj takva osoba ima – pristup uređenoj javnosti.

Gospođa Genov nema pojma da bi, ako bi na ulici pokušala rezati vene ili sjeći sama sebi jezik, uši, ruke, svaki policajac po zakonima svake uređene države morao reagirati, a njoj bi takva država kao opasnoj osobi, opasnoj po njen život i zdravlje, ali i po društveno prihvatljive norme, oduzela pravo na socijalno odlučivanje o sebi. Vrapče bi imalo jednog pacijenta više. Toliko o pravu na svoje tijelo.

S druge strane gospođa Sobol praktično urla u eter da nitko njoj neće određivati što će sa svojim tijelom, te da njoj kao ateističkoj manjini država mora osigurati da ju katolička većina ne uznemirava sovjim molitvama na otvorenom. Gdje to i zašto bi uopće manjina nasilno zahtjevala od većine prilagodbu većinskih standarda i vrijednosti – manjinskim, kao u ovome i tisućama sličnih slučajeva u Hrvatskoj? A obje, i Sobol i Genov su se složile da je jako neugodno kada molitvene skupine ispred bolnica svojim moltivama – uznemiruju osoblje, prolaznike i pogotovo one koji su se odlučili na pobačaj.

Pa i trebaju ih uznemiriti.

To je u konačnici tim osobama koji će se uznemiriti – kompliment, a nije kompliment onima koji zagovaraju nasilno sprječavanje takvoga „uznemiravanja“. Znači da uznemireni imaju savjesti, da nisu zombiji i dehumanizirani, da nisu sigurni u odluku da je ubijanje neređenoga djeteta dobra stvar i jedino riješenje situacije.

Genov bi da ih se ne uzneimiruje i da ih se ne podsjeća na to.

I upravo zbog toga Petrov mora reći da ne vidi razloge – zašto ih ne podsjećati na to.

Da se opet vratimo Plenkoviću.

On mora vidjeti ako Petrov ne vidi, jer njegova pozicija u odlučivanju je – najvažnija.

Drugim riječima, kao i kod Orepića i njegovog legendarnog razmišljanja o Bertini usprkos dokazima zloupotrebe, nije bitno što se događa, bitno je – što onaj tko odlučuje vidi. Ako Petrov ne vidi opasnost od sintagme „prava na svoje tijelo“ u raspravi o životu nerođenoga dijeteta, Plenković to mora vidjeti, inače imamo dvojbu Fate kada je Muju uhvatila u preljubu, a on se proderao – kome ti više vjeruješ, svojim očima ili meni?

Marko Ljubić/narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nitko nema pravo dirati u našu najveću povijesnu svetinju – Mare nostrum croaticum.

Objavljeno

na

Objavio

TU GDJE HUČE MORSKI VALI
Tu gdje huče morski vali
vodili su borbe preci,
da bi sutra svojoj djeci
u amanet more dali. (A.Š)

 

O more, naše Jadransko more,  već tisuću ljeta pokušavali su te oteti brojni osvajači; i Mleci, Francuzi, Turci, Austrijanci, Mađari, Talijani, veliko Serbi, Rusi i Crnogorci, pa evo i naša braća po vjeri i susjedstvu – Slovenci, a da one druge povijesno daleke osvajače od stoljeća sedmog i ne spominjem.

O, more moje, to nije moguće, tebe nije moguće oteti jer u tebi živi hrvatski duh koji se zove Mare nostrum croaticum – to je duh naših djedova. Taj duh drži naše čudesno Jadransko more, prikovano uz hrvatske obale, duže od pet tisuća kilometara čudesno lijepe obale i preko tisuću  otoka.

To je duh stare  Bokeljske i Dubrovačke mornarice, senjskih, kliških i neretljanskih gusara. To je duh bitke kod Makarske iz 887. g. i brojne druge tog doba,  bitke kod Visa, bitake u Prvom i Drugom svjetskom ratu, i u Domovinskom ratu.

Kad bi svi potonuli mornari u hrvatskom Jadranu ponovno ustali, opet bi zapjevali pjesmu o moru. Svatko onaj koji pokuša oteti hrvatsko more, suočit će se ne samo s hrabrošću hrvatskih branitelja i srčanih hrvatskih mornara, već će se suočiti i s duhovima umrlih

mornara od stoljeća sedmog pa sve do danas. Branit će ga i legije potonulih mornara iz cijele hrvatske povijesti Jadrana.

Jadran je sudbonosno nalijepljen na hrvatsku obalu koja  s otocima spada u najrazvedenije  obale na svijetu. Sastoji se od bezbroj uvala, plaža, sprudi, od 1244 otoka, grebena, hridi, koji su ostali nakon dizanja razine Jadranskoga mora 13 000 god. prije Krista, danas je samo 50 nastanjenih otoka.

Svaki onaj Hrvat koji s pozicije političara za zelenim stolom proda dijelove hrvatskog mora, čekat će ga prokletstvo tisuća i tisuća mrtvih hrvatskih mornara. Neće imati ni sna ni

počinka, svaki huk valova čut će kao jezu smrti koja mu ne da živjeti, a ni umrijeti.

Nitko nema pravo dirati u našu najveću povijesnu svetinju – Mare nostrum croaticum.

Danas pojedine dijelove tog mora, želi oteti narod koji nikada u svojoj povijesti (do 1945) nije imao u svom vlasništvu ni metra obale, niti najmanje pomorske tradicije. More je ljubav i narod koji nema pomorske tradicije ne zna što je to ljubav prema moru.

Nečuveno je da narod koji ima susjedstvo s cijelim Jadranom, kao neusporedivo najveću vrijednost svoje dežele, želi pravnim nasiljem oteti dijelove tog mora. Kao da nije svaki dan na njegovim valovima, koje doživljava kao svoje, kao da tisuće  svojih vikendica i vila nije sagradio u najljepšim uvalama i plažama hrvatskog ozemlja. Neusporedivo najveća vrijednost Slovenije, kao dežele, jest to što se nalazi u izravnom susjedstvu s prekrasnim Jadranskim morem. Toga bi trebali biti i te kako svjesni.

 

Savudrijska vala, u tom imenu spava duh hrvatskog mora. Možete ga zvati i Piranski zaljev, ali u tom imenu nema duha ni pjesničke ljepote koja pjeva o moru kao naziv Savudrijska vala.

More je živi organizam. Kao što neki ljudi ne vole more, tako jednako ni more ne voli neke ljude, one koji ga zagađuju i ne čuvaju, posebno one koji ga žele oteti, koji ga žele ograditi od drugih naroda.

 

Hoćemo reći, da vam je Jadran širom otvoren, da ga doživljavate kao svoj vlastiti, ali unatoč toga želite otrgnuti od njega kojih 150 kvadratnih kilometara, na koje mi ne bi smjeli stupiti našim brodovljem, pa ni onim najbezazlenijim ribarskim.  To je svetogrđe, tim i više jer gotovo da nemate nijednog mornara koji je pod vašom zastavom zauvijek potonuo u to more. Kroz tisućljetnu povijest niste imali nikakve pomorske tradicije, niti svoje flote, za to i ne znate što je to ljubav mora.

Hrvati su naslijedili umijeće brodogradnje još od tradicije Lliburna koji su bili vrhunski majstori u izradi brodovlja svih vrsta.

Vašim otimanjem tuđeg mora onemogućili biste  dijelu istarskih ribara da više ne smiju ploviti i ribariti na moru pred samim vratima svojih kuća. A tu su ribarili od pamtivijeka njihovi daleki preci.

To nam je hvala što smo Vam omogućili da u cijelom našem Jadranu se osjećate kao kod svoje kuće.

More nije samo voda, more je ljubav, more je i hiža, more je sloboda koja nema cijene, ono je i grobnica, i najveći arheološki rezervat.

Zato, nikad vam nećemo dopustiti da otrgnete i najmanji dio našeg mora, kao što to ne bismo dopustili nijednom drugom narodu. Nikakvim lažnim arbitražama, pravnim začkoljicama, pritiskom EU, jer je more naša ljubav, a kako nam možete oduzeti našu ljubav.

Mile Prpa/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: Razmahana ljevičarska farizeiština ustraje u dvoličnosti i kukavičluku

Objavljeno

na

Objavio

Teško da će se naći egzemplarniji primjer državnog kukavičluka nego što je financiranje lista koji svoju mržnju prema svom financijskom sponzoru ne može zatomiti.

No, dobro. I to je Hrvatska. Trajno podijeljena. Srećom u omjeru 30 prema 70 posto.

U Hrvatskoj ”status quo vadis”. U Jutarnjem Flego Jurasiću: “Borba za bolju prošlost sve mi je gadljivija“. I nama, dragi ex ministre! Trideset posto državljana ove države od 5. kolovoza 1995.g. upornošću nosoroga nastoji uvjeriti preostalih 70 posto u bolju prošlost. Onu od 8.maja 1945. do 30. svibnja 1990.g. Do 5. kolovoza se mučalo, čkomilo, mijenjalo prezimena i imena. Pazilo se na sebe i ”familiju”, jer ustaše su ustaše makar ih vodio i Titov najmlađi general. Četiri pune godine Thompson je provocirao demokratsku javnost s Čavoglavima, ali se neki tadašnji Miletići nisu, poput Tarzana, busali u prsa i tražili zatvor za “fašiste“. Miletić i IDS-ovci, puni revolucionarnog kokaina, predlažu zatvor za simbole pod kojima je dobiven rat. Simbole protiv kojih se ratovalo kao petokraka, srp i čekić, četiri C itd. ne bi dirali. Bar za sad. U prijevodu, po uzoru na Snešku Banović, primirje bi trebalo trajati bar idućih 700 godina. Krenulo ih kada je Haaški “sud“ počeo ”štancati” optužnice. Ohrabrili su se tada prvo Čičak, Puhovski, Zoran Pusić i HHO, a potom i Meske, gledatelji Žikine dinastije, Jelena Lovrić, Miljenko Jergović, Ante Tomić, Boris Dežulović i stotine tisuća progresivnih i profesionalnih jugo-nostalgičara. Prije nego se Istra odcijepi od RH i “Istarski pasoš“ uđe u upotrebu, treba nešto raditi. A kako vrijeme odmiče i novog Tuđmana nema ni na vidiku, drugovi i drugarice postajali su sve nabrijaniji. Željka Markić predlaže referendum za promjenu lošeg izbornog sustava u Lijepoj našoj.

”Novosti“ skaču kao oparene. 25. kolovoza kažu: “Hrvati, Željka Markić vas laže“. Pazite radi se o referendumu. Oblik neposrednog glasanja o nekom važnom pitanju. Što izborni zakon i te kako jest. U pravu je Tanja Bjelobrajdić kad piše: “Slažem se s “Novostima“ da ne šire mržnju prema Hrvatima, oni potiču mržnju prema Srbima“. Sjetite se naslovne stranice i revolucionarne slike: Thompson, njegova glava između srpa i čekića i krv kaplje iz vrata. Gdje je tada u “nedozvoljenom položaju“ zaspao drug Miletić? Je li Miletić u svom političkom off-sideu pročitao progresivna razmišljanja Novosti o Oluji: “Pobjeda to veličanstvenija što je zločin gnjusniji.“ Oluju je kreirala prljava politika, s govnarom Tuđmanom na čelu, ona je dokaz da je kultura mržnje postala državni projekt.“ Vrijeme ide. Branitelja je sve manje i manje. Od silnih “SUBNOR-ovskih“ privilegija ubijaju se iz dana u dan. Koliko se “pobjedničkih“ partizana ubilo u 45 godina “bratstva i jedinstva“? Nastavi li se za sada samo verbalni teror 30 postotnih jugo-nostalgičara bilo bi dobro razmisliti da se Goli otok malo “osvježi“, malo udobnijim ćelijama, modernijim čekićima za tucanje kamena. Zlu ne trebalo. “Prijatelja“ u zemlji i okruženju koliko ti srce želi. Dali bi život za nas, naše more i otoke. A nas rigidne, ustašoidne ognjištare najbolje je malo preseliti na more, i to na onaj mitski otok.

U Zapadnoj Gani lijepo kažu: “Nije teško umrijeti za prijatelja, ali teško je naći prijatelja za kojeg ćeš umrijeti!”

U prošloj kolumni sjetio sam se maloljetnog Frane Tente i njegove tragične sudbine. Da vas prisjetim, mladi Splićanin je 1947.g. na Marijanu umjesto jugoslavenske razvio hrvatsku zastavu. Za taj “zločin“ bio je osuđen na 5 godina zatvora. Nije se živ vratio iz Lepoglave. Čitajući to javila mi se čitateljica iz Zadra. Čudi se kako neki koji i danas glorificiraju Tita i Jugoslaviju ne osjećaju sram zbog ubojstva maloljetnog Tente. Kaže da je osjetila sram kad je u Jutarnjem pročitala pismo oca Slavka Goldsteina sinu Slavku iz ustaškog zatvora. Nije joj jasno da se maloljetnik može osuditi na egzemplarnu kaznu od 5 godina jer je u srcu Hrvatske, u Splitu, razvio hrvatsku zastavu… A što joj odgovoriti? Jeste li negdje pročitali da su se Gvozden Flego, Neven Budak, Jurica Pavičić, Ante Tomić, Jelena Lovrić ili hiper senzibilni Branimir Pofuk…zasramili kad su čuli za 3000 tisuće živih zakopanih “narodnih neprijatelja“ u Hudoj jami? To je već legendarna ljevičarska dvoličnost i farizeiština. Svi komunistički zločini su ustvari samo pravedna osveta za ustaške. Hrvoje Klasić, Tvrtko Jakovina, Dragan Markovina, Gvozden Flego, Goran Gerovac… dobro podmazani kriptokomunistički roboti-bojovnici reagiraju pritiskom na gumb. Nema kod njih ni srama, ni emocija, ni logike. Kao i inače kod robota. Uvijek će početi s Jasenovcem pa nastaviti sa židovskom imovinom koju su ustaše nezakonito koristili četiri godine. Kad im kažeš da su njihove komunjare tu istu imovinu koristile 45 godina, a i danas je koriste, odgovore tipično za njih: a vi ste donijeli rasne zakone! Za te rasne zakone Hrvatska je platila smrću skoro pola milijuna ljudi. I danas plaća svojim poltronskim kompleksom manje vrijednosti, financiranjem izlaženja tjednika koji kontinuirano pljuje po Hrvatskoj – Novostima. Teško da će se naći egzemplarniji primjer državnog kukavičluka nego što je financiranje lista koji svoju mržnju prema svom financijskom sponzoru ne može zatomiti. No, dobro. I to je Hrvatska. Trajno podijeljena. Srećom u omjeru 30 prema 70 posto.

To se plastično pokazuje povodom zadnjeg “gafa“ premijera Plenkovića. Naime Plenki je pred Općom skupštinom UN-a jasno i glasno rekao kako je Hrvatska izašla iz arbitraže jer je Slovenija varala. Nakon što je čuo tu “klevetu“ Miro Cerar je skočio s “konja sa hvataljkama“ i otkazao put u Zagreb. I Slovenci su jedinstveno stali kraj “konja s hvataljkama“. To je u redu. Cerar je sad prvi puta u New Yorku čuo kako Hrvatska misli da je arbitraža kompromitirana. Erjavec mu je to navodno zaboravio reći. Ali zanimljiva je reakcija tzv. Hrvateka. Oni su zinuli. Jezuš na…! Vesna Pusić misli da je na scenu trebala stupiti “tiha diplomacija“ pa tiho, tiho priznati arbitražu. Arbitraži iz koje smo izašli jednoglasnom odlukom Hrvatskog sabora. Opozicija optužuje Premijera za tešku laž. Naime, on je rekao da Miro Cerar dolazi u Zagreb na konju s hvataljkama, a on ne dolazi – što je izazvalo nervozu kod hrvatskih konja bez hvataljki. I sad se vidi da su Predsjednica i Mate s pravom smijenili Lošu. Dobro obavješteni Ante Gugo na fejsu otkriva pravi razlog. “Do Ljubljane bi pješaštvu trebalo 48 sati ako se uključi jednodnevno kupanje u Čatežu. To je nedopustivo u ozbiljnoj vojsci“.

Na fejsu se pojavilo nagradno pitanje koje glasi: “Zašto bi – Slovenci odustali od svojih potraživanja, Bošnjaci od zahtjeva da postanu pomorska sila sa sjedištem u Neumu i ne dozvole gradnju mosta na našem teritoriju jer im zaklanja vidik na Havaje, a Crnogorci od Prevlake, Srbija od Vukovarskih Ada, Mađari od INE – kad imaju posla sa narodom koji abolira i zapošljava svoje agresore, pljuje po svojim braniteljima, o sastavu čije vlade odlučuju manjinski zastupnici koji trebaju 1.600 glasova za ulazak u Sabor za razliku od ”nemanjinaca” kojima treba 17.000 tisuća glasova kako bi sjeli u saborske klupe pored zastupnika Furio Radina. Zastupnika koji ne traži ratnu odštetu od agresora usprkos odluci Haaga o 43 milijarde eura koliko aproksimativno ta šteta iznosi, koji skida ploče svojim braniteljima usprkos 39 četničkih spomenika diljem Hrvatske koje ne dira, čiji novinari iz portala Indeks od Crkve proglašenog jedinog sveca nazivaju lešinom, o čijem obrazovanu djece odlučuje stranka za koju glasuje oko jedan posto birača i koji se ispričava svakoj kišnoj glisti koja izađe iz zemlje. Osobito ako je crvenkaste boje.

Svaki razred uvijek je imao nekog kojem su se svi rugali, otimali hranu i đeparac, ismijavali ga i šamarali… U EU to je Hrvatska. Ružno, zar ne? Tko su ti koji nam kroje takav status? Takvu sudbinu nam kroje oni koji su promijenili vlastita imena i prezimena da sakriju porijeklo, misli na fejsu Mladen Visković. Promijenili su partiju da sakriju opredjeljenje. Promijenili su retoriku da sakriju namjere. Promijenili su dlaku, ali ćud je ostala ista. Oni nas i danas uvjeravaju da su radnici u Jugi imali sva prava. Osim što je štrajk bio zakonom zabranjen. Sjetite se štrajka rudara u Trepči kad se UDBA spuštala u rudarska okna i hapsila.

Za vrijeme Tita nisi morao platiti autoput za putovanje na more, osobito na neke otoke.

Na napuštenoj zgradi stare šumarije u Ulici Stjepana Radića br. 11 u Udbini osvanuo je multietnički natpis: “Oj’ustaše neka, neka, duboka vas jama čeka!“ Ogorčeni progresivac napisao je svoj iskreni grafit pred zavjetno hodočašće vjernika u Crkvu hrvatskih mučenika koje se svake godine organizira na obljetnicu Krbavske bitke. Jeste li negdje pročitali za ovu bratstvo-jedinstvenu poruku mržnje? Naravno da niste! Ali da je umjesto “Oj ustaše…“ netko napisao “O’j četnici…“ već bi na zadnje noge skočio Indeks, javio bi se Dragec Pilsel, o povampirenim ustašama mucao bi prestrašeni Pofuk. Sigurnosno-obavještajna agencija uporno ”trubi” o nabujalom četništvu u RH. Četnički spomenici niču k’o gljive nakon kiše. Sve je to ispod radara lijevo-liberalnih medija. Oni se bave Trumpom i njegovom “smjenom“. Silno im ide “na živce“ Biskup Košić koji još nije shvatio “jugoslavensku sintezu“. Kaže Biskup: “Sramotno postupanje vlasti. Šarafciger vlasti. Ako bude sutra braću Srbe smetala i hrvatska himna, ova vlast će je zabraniti jer su i ustaše pjevale tu himnu. Živjela srpska Hrvatska! Pitam se što bi bilo da su u Francuskoj ili u bilo kojoj drugoj europskoj zemlji koja se oduprla njihovoj agresiji vlast ukloni spomenik jer to njih smeta. Quo vadis Croatia?“ Ne čini li vam se da se tu pomalo već radi o samoj slobodi. Mi ćemo vama zabraniti vaše totalitarne simbole, a što je sa onim drugima? Četničkim, agresorskim… Tada odmah počnu urlati: ej, pa vi nas dijelite s pozicija hrvatskog nacionalizma. Stvarno otrcana ploča.

Još je Ciceron napisao: “Ubi libertas, ibi patria”. Gdje je sloboda, tu je domovina.

Što se tiče Obrazovne reforme jedna riječ se nameće sama od sebe. Pušiona! HNS na čelu sa “nestranačkom “blaženom” Blaženkom Divjak je pobjednik. Bora Jokić i ekipa opet su u sedlu! Najprije su Mate i Predsjednica KGK stali na stranu naše Blaženke. Razlog će dugo ostati nepoznat. Sve nam je objasnila Blaženkina Mirela Lilek, zvana Lili. Trebalo se imenovati 7 novih članova Nacionalnog vijeća za odgoj i obrazovanje. To je odgođeno jer je u svibnju Vlada donijela odluku da u to tijelo uđu osobe bliske konzervativnim udrugama, pokretima i pojedincima, Crkvi i strankama poput Hrasta. Lili je zgrožena. Zamislite Neven Horvatić profesor na Odsjeku pedagogije Filozofskog fakasa u Zagrebu i član odbora biskupske konferencije za pastoral Roma. Takav lik za predsjednika!!! Lili se trese…Valentina Jerković bila je koordinatorica udruge U (vidite li vi ovo veliko slovo U) ime obitelji… Suzana Vuletić, docentica je na Katoličko-bogoslovnom fakultetu u Đakovu. Još k tomu ovlaštena promotorica prirodnog planiranja obitelji. Lili ne može vjerovati!!!? Alexander Busczynski, povjesničar koji je 2016.g. branio Zlatka Hasanbegovića (brrr!!!), i napokon Eva Kirchmayer Bilić glazbena urednica u tjedniku ‘Hrvatsko slovo’, koja je podržala inicijativu za uklanjanje imena Trga maršala Tita. Dotična je i profesorica na Glazbenoj akademiji, što je Lili “slučajno“ promaklo. I na kraju šećer: “Odabrani su nakon javnog natječaja u veljači prošle godine po javnosti nepoznatim kriterijima“. Na isti natječaj javio se, između ostalih, i Neven Budak zadnji partijski sekretar na Filozofskom faksu. Sad će proći po poznatim kriterijima. I odoše djeca u ruke Budaka, Jokića, ljevičarskih nevladinih udruga, istospolnih zajednica itd. Analizirat će na satovima hrvatskog jezika i književnosti Antu Tomića, Zorana Feića, Štulića, Juricu Pavičića, Miljenka Jergovića, Frljića, Mile Kekina… A sve to zahvaljujući i našoj Predsjednici te Vladi RH. Hvala im i s moje strane za sveopći napor i trud što su pokazali da i stranka s jedan posto glasova može toliko doprinijeti općem obrazovnom rasulu u RH. Šuvar je opet među nama.

Tamo, u zlatno doba školstva, kolao je vic: koja je razlika između Šuvara i Mengelea?

Nikakva. I jedan i drugi eksperimentirali su na živoj djeci, no ni jedan nije kažnjen za svoj zločin.

Zvonimir Hodak/7Dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati