Marko Ljubić: Bio jednom jedan HDZ i imao sina Šeksa

3

Bez obzira kako će konačno završiti ova priča između HDZ-a i HNS-a, nekoliko je stvari sada već jasno i potpuno neupitno.

Prvo, HDZ danas više nije stranka koja se može poistovjetiti s baštinom stvaranja hrvatske države. Nije ni od početka bio Bog zna koliko pretežit vrhunski kvalitet u kadrovskoj strukturi stranke, ali tada je imao karizmatskog vođu, grješnoga čovjeka, iza koga je ostalo puno velikih političkih, pa i državničkih pogrešaka, ali ostalo je epohalno djelo i epohalna baština hrvatskome narodu – hrvatska samostalna država, veličanstvena vojna pobjeda nad srpskim agresorom i nacionalni ponos koji je dosezao do nebesa. Taj ponos zrcalio se u tisuću primjera i na tisuću područja, od svakodnevnice do međunarodnih športskih uspjeha i neskrivenoga respekta svijeta, piše Marko Ljubić/Narod.hr

To je, uza svu grješnost – golema ostavština.

Toga više nema.

Dvadesetogodišnjim putem mediokritetstvo i potronstvo su istiskivali kvalitetu, beskrupoloznost i banalnost su zamjenjivali znanje i pamet, a nedostatak istinskih lidera i državotvornih vizija zamijenjen je banalnim interesima i raspodjelom benefita poslušnicima.

Nema nikakve sumnje da je uništenje toga zanosa, plodova državničke političke vizije Franje Tuđmana, koju je ostvario uz nekolicinu odabranih i kvalitetnih ljudi oko sebe na strateškim pitanjima, počelo usporedno sa stvaranjem HDZ-a i stvaranjem hrvatske države. Jedno s drugim je išlo, kao i život i smrt, kako je pjevao mitski hrvatski pjesnik A. B. Šimić.

Smrt suverenističke simbolike HDZ-a je rasla s HDZ-om.

U njemu.

U njegovoj djeci.

U Šeksovima.

Nije ju Plenković donio, iako će ostati zapamćen kao svojevrsni grobar, ne stranke, jer ona će  opstati i biti autonomni industrijski mehanizam za lov na ostatke društvene moći, nego nacionalne iluzije.

A to je, uz sve ostalo, dobro.

Dobro je ne imati iluzija.

Nije dobro što će trenutno dodatno ojačati defetizam, a po svemu su kritična vremena kao i devedesetih, defetizam koji se namjerno stvarao u Hrvatskoj usporedno s prvim političkim i kasnije vojnim pobjedama, kreiran i podmuklo razvijan u kuhinjama obavještajnih, tada srpskih, a danas Boga pitaj čijih sve centara i filijala, defetizam koji je prilično otupio svakovrsni potencijal Hrvatske, ali i sveo hrvatski narod u velikome broju na – poslugu državno-političkom režimu, kao i do devedesete godine, samo s drugim predznakom.

Taj defetizam je sužavao izbor hrvatskom narodu, formalno omeđen svojevrsnim ustavno-zakonskim šeksizmom, pragmom bez usporedbe, koja je imala za cilj umjesto razvoja ostvarene državnosti, suzbiti svaki potencijal i entuzijazam karikaturalnim ustavno-zakonskim rješenjima prvenstveno na području izbornoga zakonodavstva, zapriječiti prodor inventivnosti, zanosa, kreativnosti i zadržati osvojenu državu u rukama uske strukture nastojeći trajno državni poredak učiniti igračkom ili batinom, kako kome drago, pozicioniranih korifeja društvene i političke moći.

Zbog toga je Hrvatska danas invalidna država, a Šeks svojevrsni zaštitni znak Plenkovićeve administracije, neka vrsta strašila u državnom kukuruzu, ona esencijalna smrt koja je rasla u Tuđmanovome HDZ-u. Šeks pri tome kao osoba ni ne mora ništa bitno odlučivati, niti vrlo vjerojatno odlučuje, jer je kreirao ili sukreirao sustav koji sam sebe generira i multiplicira, producira stotine šeksova, a on doživotno bdije nad njim kao nekakav totem na televizijskim ekranima.

Samo ne znam je li mu to kazna ili nagrada.

Mnogim bi ljudima bila kazna.

HDZ-u su državotvorni identitet uništili pragmatični „profesionalci“ bez kojih Tuđman nije mogao izgraditi građevinu koja će se vidjeti iz cijeloga svijeta, ali u jednakoj mjeri i klasični kokošari i klošari koji su pratili stvaranje države kao hijene ranjenu lavicu od prvoga dana.

HDZ kao politička stranka nikada nije imao sustavno izgrađene autentične vizije.

Jedina i jasna vizija je bio Tuđmanov državnički projekt stvaranje samostalne države, koji je on zacrtao već u svojim povijesno-političkim radovima puno godina prije nego je ostvarena država, a sve ostalo su bile potpuno neizgrađene grube platforme bez nacionalne esencije, kao što su euroatlantske integracije, te kompletan unutarnji ustroj državnoga i društvenoga poretka, koji se modificirao od slučaja do slučaja, od zaprjeke do zaprjeke, svodeći se na najnižu razinu koegzistencije s nevoljama, ne nastojeći rješavati probleme, nego živjeti s njima u privremenom miru u sezonama lova.

Zbog potpunoga nedostatka stvarnoga sadržaja tih vizija i platformi, danas i imamo u međunarodnim integracijama status vrijedan sažaljenja, a u zemlji – posve nakaradni državno-politički i društveno-vrijednosni poredak. Te vizije i platforme su oduvijek bile točno onakve kakve danas Plenković promovira i nameće. Centrističke, što znači da ih nije bilo, i da se baš sve moglo podvaliti kao sadržaj, sve predstaviti kao uspjeh, a svaki neuspjeh obraniti višom silom.

Nikada u dvadeset i šest godina HDZ nije službeno i državnički ni pomislio početi izgrađivati znanstvene centre ili institute za planiranje državnih strategija i svojevrsnu bazu nacionalne pameti, iz koje bi nacionalne politike povlačile vrhunski razrađene programe i znanstveno, mjerljivo i egzaktno potvrđene projekte čija bi funkcija bila razvoj  nacije i razvoj modela aktiviranja svih najboljih potencijala hrvatskoga naroda u zemlji i međunarodnom okruženju. Znalo se po prirodi stvari i kadrovskoj selekciji da HAZU to nije, niti može biti. Politike su najčešće kreirane u gostionama, u kletima, u druženjima i grupicama, uvijek su pobjednici izbora ili rukovodstva takvoga HDZ-a dolazili na vlast i počinjali kreirati nekakve politike ili ih donosili u aktovkama, da pri tome baš nitko nije javno znao gdje su nastale, kako, koji autoriteti stoje iza rješenja i analiza, kamo vode i kako će se odraziti na hrvatski narod.

To je Tuđmanov najveći krimen.

Neki će reći da su njegov najveći krimen mediji, odnosno prepuštanje medija ili većinom klošarima u vlastitim redovima, ili podmićenim antifama, koji su od prvoga dana stvaranja samostalne države, što samostalno, što potaknuti izvana, razvijali svoju mrežu, koja danas uvjerljivo kontrolira Hrvatsku i proizvodi mainstream – na koji je sletio Andrej Plenković.

Zbog toga smo i imali tijekom zadnjih mjeseci takva kadrovska rješenja na HRT-u i u HINA-i, te u HAVC-u. Razmislimo, u čemu je esencijalna nesuglasnost i ima li je s takvim rješenjima između HNS-a i HDZ-a, između recimo Rade Borić, Markovine i Nove ljevice, i HDZ-a.

Nema je.

Taj mainstream, onaj državno-politički i javno-institucionalni zapravo je uz osobne karijerne ambicije stvorio Plenkovića. Nebitno je zove li se on kao u ovome slučaju Andrej, čiji je sin, odakle potječe i čime se bavio u životu. Bitno je da je to dominantan prototip ljudi koji u ovome trenutku predstavljaju ponudu u vrhu politike i odlučivanja u Hrvatskoj.

Zvali se ovako ili onako.

To nije slučajnost.

To su projekti, pažljivo i ziheraški planirani, projektirani za aktiviranje u odgovarajućim situacijama, ovisno o razvoju događaja koje će društvene okolnosti nametnuti kao nužnosti, a usmjereni su prema HDZ-u jer je strateški potencijalniji od SDP-a, koji je po definiciji ograničen naslijeđenom izbornom bazom i ne može trajnije biti izvorište ozbiljnije prevlasti u zemlji. Bitno je bilo imati odgovor za svaku situaciju, a sve se uvijek svodilo na to da se kontrola nad državno-političkim i ukupnim društvenim utjecajem ne smije ni u ludilu izgubiti.

Zbog toga je mainstream promovirani politički ideal, zbog toga će se nužne izmjene izbornoga zakonodavstva inspirirati eventualnim grčkim modelom koji je Plenković najavio na klubu stranke, da relativni izborni pobjednik kao bonus dobije pravo na imenovanje dvadeset, trideset ili koliko treba zastupnika, kako bi se ogradila trenutna virtualna mainstream pozicija, i zadržalo odlučivanje u krugu establišmenta. To je pravac koji je Vladimir Šeks zacrtao državno-političkim inženjeringom još 1999. godine i vodio, što osobno, što po automatizmu reprodukcije takvoga poretka, do danas. I to ne može stati, niti se urušiti iznutra, a umjesto racionalnoga i demokratskoga pravca rješenja za izlazak iz teške nestabilnosti društva i zemlje, vodi u oktroiranu stabilnost države i nasilje nad društvom.

Takav poredak mora nužno reproducirati unutarnju ugrozu, mora stimulirati sve militantnije antife ili velikosrpske provokacije koji zajedno sve više postaju industrija, jer mu je nužno imati strašila koja će privući pozornost i moći pokazati kako je on – drugačiji. On je u ovome slučaju – HDZ. Državni poredak će izvan odlučivanja ostaviti kao i danas više od pola hrvatskoga naroda, držeći iseljenu Hrvatsku kao svojevrsne Indijance kojima će se tu i tamo podvaliti kakvo šareno zrcalo ili balon uz masovnu veselicu koristeći mrežu inozemnih hadezejaca i koordinacija za uspješnu pacifikaciju, a svim sredstvima poticati sve veći broj državljana u zemlji na apstinenciju u političkome sustavu.

Plenković je došao u trenutku kad je HDZ bio spreman za njega. Dakle, nije on ništa spektakularno napravio, niti može biti jedini krivac, niti ima sposobnosti da bi napravio toliki zaokret kakav radi mjesecima, da HDZ nije takav. Svaliti danas gnjev na Plenkovića, ili u Zagrebu na Prgometa, zapravo je velika i ciljano usmjerena podvala, koja od zla i nesolidnosti amnestira stvarnu strukturu koja u biti predstavlja ključnu moć u HDZ-u, predstavljali ju Plenković i Prgomet, ili netko posve drugi.

To je jedina istina.

HDZ je razvio pretežitu kadrovsku strukturu izrazito nesolidnih ljudi, koji prevladavaju u svim najvažnijim nišama stranačkoga odlučivanja, koji politiku isključivo gledaju lovačkim pogledom i na nju se oblizuju, a pozicija koju imaju i koju su imali ispijajući ostatke ostataka Tuđmanova epohalnoga djela, omogućavala im je uz divljaštvo navodne ljevice, održanje na nacionalno-suverenističkom spektru, čak i onda kad su i teže od antifa nasrtali na hrvatski narod i njegove nacionalne interese.

Iluzija je čudo jedno.

Ni danas HDZ nema nikakv nacionalno-politički program.

Baš nikakav.

Budalaštine o stabilnosti, europejstvu, o demokršćanstvu zagovornika rodne ideologije i pobačaja, narodna komponenta pod pučkim imenom uz zadržavanje antifašizma koji je bio smrtonosan upravo za hrvatski narod, i čitav niz sličnih petparačkih izmišljotina su HDZ-ov – politički program.

I to je to.

Što dakle može značiti savez HDZ-a i HNS-a?

Kontinuitet politike Plenkovićevoga HDZ-a.

Ništa drugo.

Tu HNS nije bitan, on je samo još jedan dodatni instrument betoniranja Hrvatske, odnosno jedan međukorak u već uveliko poodmakloj velikoj neformalnoj koaliciji najvažnijih centara moći, pri čemu je isključena svaka mogućnost rebrandiranja Hrvatske na nacionalnim i tradicionalnim vrednotama hrvatskoga naroda.

Konačno, HDZ nema ni jedan programski razlog danas ne koalirati s HNS-om, niti sa SDSS-om. Što je to u HDZ-u danas što bi recimo isključivalo ili se međusobno poništavalo u stvarnim vrednotama aktualnih politika SDSS-a i HDZ-a?

Ništa bitno.

HDZ danas nema ni jednu jedinu nacionalnu politiku, niti bilo što jasno, sigurno, prepoznatljivo za što se može u podne i ponoći reći – da, to je hrvatska politika.

Nemaju ništa.

Imaju par floskula, par banalnih stereotipa, nešto ostavštine i sjećanja na slavne dane i s druge strane militantnu antifu koja od HDZ-a radi prihvatljivu političku opciju iako ne nudi baš ništa. Ali u usporedbi sa Željkom Jovanovićem, prihvatljiv je svatko, zar ne?

Tako je HDZ do sada gurao kao iluzija, nema tu nekakvih velikih vradžbina, niti majstorluka.

To je prastari politički trik. Potičeš, legaliziraš  i održavaš na životu rigidno neprijateljstvo i banalnu mržnju prema Hrvatskoj, kako bi stvarne, opasne političke zamisli i ideje ostale neprimijećene, postale prihvatljive iako uz grč u želudcu, te kako bi se „naši“ imali na temelju čega i od koga razlikovati. Zatim proizvodiš i uzrokuješ nevolje, koje nakon toga navališ rješavati odbijajući stvarna rješenja strahom pred opasnošću od tako stvorenih nevolja, proizvodeći svojim politikama sve veće probleme i sve dublji glib, predstavljajući privremena rješenja kao spas nacije, a sebe kao spasitelja nasuprot Željku Jovanoviću. Točno kao kvartovski mafijaš, koji pošalje razbijače u kafić, a onda gazdi nudi zaštitu.

Savez HDZ-a s HNS-om je samo ogolio političku scenu i stvari doveo na čistac.

Bio jednom jedan HDZ, a ostao sin Šeks.

Marko Ljubić/Narod.hr

facebook komentari

  • Dusko Besenic

    Je,g.Ljubiću,dobro sveobuhvatno sagledavanje djelovanja i funkcioniranje jedne stranke u kojoj je potpuno preovladalo njezino udbaško krilo,ukratko rečeno,a na valu tog preovladavanja sada surfa Plenković,prema kojemu imate puno razumijevanja,kao da se radi samo o “službeniku”,a nikako o čovijeku koji je instaliran od udbašije da realizira završni udarac,a to nije baš na nivou “službenika”! Ipak je to puno više…puno više.A o tom “puno više” baš vam se i ne piše?? Je, dobro ste iskritizirali i HDZ i Tuđmana i još neke “istaknute” ljude iz te stranke,a Plenkovićevu ulogu pomalo minimizirate,iako je dobio važnu finalnu ulogu?! Nemam ništa protiv vas,čak što više,smatram vas izuzetnim čovijekom i baš zato ovako pišem,jer želim da vaš “skalpel zareže do kosti”!LP

  • miro

    Gospodine Ljubiću dobro ste ovo napisali,samo od jednog Šeksa “sove” razmnožili su se u HDZ u kao amebe pa u predsjedništvu stranke sve samo Šeksići koji najviše vole svoj status i fotelje,a ne Hrvatska narodna volja koja ih je izabrala,Povraća mi se od njih.obraz im je čvršći nego đon od vojne čizme.

  • Maks

    Nema nikakve razlike izmedju HNSa i mosta!!! Jedno me veseli u svemu ovome MoBst odlazi u koaliciju sa SDPom gdje im je i mjesto, osebno mi je drago radi njihovih simpatizera poput Zeljke Markic. Seks jest negativac ali cinjenica je da gomila njegovih kriticara podrzava i nisu napadali Oreskovica kad je podrzao Vesnu Pusic, dvostruka mjerila, nevjerodostojno.