Marko Ljubić: Krije li se iza Plenkovićevih poruka o novom mainstreamu izrazito opasan sadržaj?

5

Dva su me detalja potakla još jednom se javno propitati o tome koliko hrvatska javnost i narod zna što sobom nosi predsjednik vlade Andrej Plenković?

Prvi detalj koji ističem je njegova vrlo smirena reakcija jučer u Karlovcu, kad komentira navodnu ili stvarnu pobunu u stranci riječima da on ne vidi nikakve pobune, da su prosvjedi potpuno prirodni i normalni za demokratsko društvo, te da on u svemu tome ne vidi baš nikakav problem. Radi se o refleksijama na izbor Nine Obuljen i gnjev zbog neizbora Zlatka Hasanbegovića, koga uočljivo mediji pokušavaju ugurati iz široke općenarodne prizme u usku stranačku, piše Marko Ljubić/narod.hr

Iako je više nego vidljivo da je na forumima prosvjed protiv te odluke Andreja Plenkovića uvjerljivo – narodni prosvjed.

Naglašavam ovdje izrazitu razliku između pučkoga prosvjeda i prosvjeda u stranci, jer je to predmet interesa ove kolumne.

Misli li stvarno Plenković tako kako govori i kako on gleda na pojam političkog legitimiteta, te, sukladno njegovim višekratno izrečenim negativnim stavovima o odlukama referenduma u Britaniji i Nizozemskoj, vidi li on svoj mainstream kao suprotnost politici koja izvire iz narodnog legitimiteta?

Prilično sam siguran da misli. Iz čitavoga niza njegovih izjava od trenutka kad je najavio kandidaturu za predsjednika HDZ-a, bilo je vidljivo da on politiku i političke odluke ne vidi nužno kao posljedicu nekakvoga realnoga stanja u stranačkoj, nacionalnoj ili nekoj specifičnoj volji, nego kao nešto iznad toga. Za njega je politika prosvjetiteljstvo, a političari su – prosvjetitelji s jasno uređenom hijerarhijom čije je poštivanje pitanje opstanka politike i političara.

Hijerarhija je istodobno vrhovni autoritet.

Drugi detalj koji sam zapazio je njegov nastup na zagrebačkoj konferenciji Paneuropske unije, gdje je u nekoliko istaknutih pitanja ponovio neke svoje ranije, po mom mišljenju znakovite, a u nekim elementima i opasne, izjave i stavove. Opasne utoliko, ukoliko najavljuju potpunu i radikalnu promjenu dosadašnjega povijesnog sadržaja političkog legitimiteta kao kategorije.

Te izjave nisu opasne radi toga jer Plenković testira ili, kako bi piarovci rekli, spina javnost, nego zbog toga što je on upravo to što govori. A evo zbog čega ih držim opasnim i zbog čega u njima vidim potpunu konzistentnost s izjavama iz Karlovca, kojima naglašava da ne vidi nikakav problem u nezadovoljstvu jednoga ovakvog ili onakvo dijela stranke ili naroda. Niti ta izjava nije bila spin, nego stav čovjeka koji je uvjeren da ima potpuno pravo i da je to što govori njegov poziv i zadaća.

Neposredno nakon Brexita mene je prvi put Plenković prilično zatekao izjavom na HTV-u da je Brexit velika pogreška te da se referendum jednostavno nije smio – dogoditi. On je tada bio kandidat za predsjednika HDZ-a, a tu sam njegovu izjavu višestruko komentirao kao znakovitu i opasnu. U tim Plenkovićevim riječima nije bilo nimalo sumnje niti rezerve. Jednostavno, s njegovoga stajališta britanske političke elite nisu smjele dopustiti referendumsko izjašnjavanje o tako važnoj stvari kao što je britanski ostanak u EU. To stajalište potpuno je vrijednosno suglasno s legendarnim višednevnim prosvjedima stotina tisuća Britanaca u Londonu – protiv rezultata referenduma.

Potpuno je suglasno s ignoriranjem epohalne krađe predsjedničkih izbora u Austriji gdje je mainstream ukrao izbore ne-mainstreamu, suglasno je s golemim zidom kontroliranoga medijskoga praćenja migracije milijuna ljudi u većini europskih zemalja, suglasno je sa sotonizacijom mađarske, poljske, češke i slovačke politike, posebno mađarske i poljske, te izrazito neobjektivnim informiranjem u medijima o čitavome nizu događaja koji naslućuju masovne zahtjeve za promjenama – europske mainstream paradigme.

U zadnje vrijeme to je najbolje uočljivo u načinu informiranja o američkoj predsjedničkoj kampanji gdje se notorna nositeljica najružnijih globalnih trendova, prepunih udara na samu esenciju čovjeka i postojećih društava, Hillary Clinton favorizira do gadljivosti prema realno griješnome, ali neusporedivo ljudskijemu upravo zbog te griješnosti, Donaldu Trumpu. Ti svi događaji snažno utječu na Hrvatsku, a u samoj Hrvatskoj su gotovo pogubne posljedice takvih dominantnih trendova i stanja, jer upravo antisuverenistička i pretežito antihrvatska politička, medijska, civilna i institucionalna struktura koristi oslonac na te trendove i njihove nositelje za razbijanje hrvatske državnosti i preoblikovanje hrvatskog nacionalnog identiteta. U Hrvatskoj su nositelji tih trendova i programskih platformi dojučerašnji pripadnici komunističke oligarhije, njihovi potomci, nasljednici, prosrpske i velikosprske skupine, projugoslavenske skupine i zagovornici regije, marksistički nadriznastvenici, koji su sve te svoje ciljeve i platforme zaogrnuli u antifašizam i liberalizam, iako ni s jednim ni drugim nemaju nikakve sadržajne veze.

Činjenica jest da u Hrvatskoj u ovome trenutku nema artikuliranih i nadmoćnih, Plenković bi rekao mainstream stavova o čitavome niz identitetskih, korijenskih i strateških pitanja koja nose oznaku – nacionalni interes i koji bi bili osnovica identifikacije većine hrvatskoga naroda. Imamo sasvim suprotnu pretežitost i nasilje nad autentičnim nacionalnim umom i duhom, koji kroz državni i politički poredak provodi izrazita manjina u društvu. Razgovor i društveni dijalog o tome se godinama sprječava, anatemizira se te pokušaje kao banalne ideologizacije, kao skretanje u prošlost umjesto izbora budućnosti, ili kao nekakav periferni sukob „ustaša“ i „partizana“. U zemlji kao što je Hrvatska, koja zbog toga što je tek svoju samostalnost stekla u teškim okolnostima nazad dvadesetak godina, prirodno je da ne postoje jasno usuglašene nacionalne paradigme, niti one koje se mogu izvan i iznad toga nazvati društvenima. Prirodno je nadalje da postoji zatečena društvena paradigma naslijeđena iz bivšega režima, pogotovo ako se nije ni poklušalo istu mijenjati realnim državnim politikama.

Zbog toga je u Hrvatskoj trajno realno stanje sukob struktura, koje su zaostale i opstale iz prošloga po svemu neprirodnoga režima, s intencijama i diktature i okupacije, s pokušajima promjena te pretežite društvene paradigme.

U takvim okolnostima grupacije koje pokušavaju definirati nekakve autentične nacionalne ili narodne interese, te ih afirmirati i promovirati, to ne uspijevaju, zbog snažne nadmoći naslijeđene manjinske strukture u medijima prije svega, ali i u golemoj većini relevantnih društvenih, gospodarskih i fianancijskih institucija. Pa se takve inicijative oblikuju u rasponu od povremenoga akademskoga iskoraka tu i tamo, prodora u politički mainstream, kako bi rekao Plenković, gdje tinjaju bez izgleda za nametanje na državnoj razini, ili nužno pod pritiskom pretežitih stavova u medijima i kampanje iz takvih centara budu usmjerene u navodni radikalizam, pri čemu se taj prostor radikalizma sve više širi, a prostor dijaloga i uvažavanja sužava. Zbog toga je moguće bez ikakva ozbiljnijega otpora u Hrvatskoj Hasanbegovića proglasiti ekstremistom, a Radmana iz čijega najužega društva dolazi Hasanbegovićeva nasljednica, recimo – europskim mainstreamom.

Plenković se na konferenciji Paneuropske unije bez okolišanja kao na ključni autoritet poziva na izjavu Martina Schulza s upozorenjem da „moramo biti jako oprezni da se temelji europskoga projekta najedanput ne učine krhkima i podložnima svojevrsnom razmrvljavanju“. To su riječi Martina Schulza koje autorizira i Plenković. Plenković vidi jačanje političkog maistreama, kao način suprostavljanja tim tendencijama, a pod tim jačanjem on naglašava stvaranje povjerenja u ključne upravljačke stranke. Što je u tome loše?

Ništa po definiciji.

Ali, skrivena opasnost se nalazi u nejasnoći odgovora na pitanje – kako i na čemu steći to povjerenje u ključne upravljačke stranke, te smije li se to povjerenje stvarati putem zatečenoga stanja međusobnih odnosa između već postojeće pretežitosti u institucijama i medijima i očitoga nesrazmjera i suprotnosti u realnome društvu. Činjenica je da sukobi u Hrvatskoj u najvećoj mogućoj mjeri i postoje radi toga nesrazmjera. I, konačno, polazi li Plenković, a očito da, od toga da sve vrednote na eruropskom projektu projektira skupina birokrata i politokrata u Bruxellsu, a da ih onda preko mainstream medija nameću pripadajućim narodima, ili polazi od toga da europski projekt nužno nastaje kao izraz legitimiteta i volje tih naroda, ili zbog nedostatka toga legitimiteta propada?

Kako to riješiti?

Legalizacijom dominacije ili pretežitosti koju je Plenković najavio i pokazao zorno izborom Nine Obuljen za ministricu kulture?

Ili, nužnom promjenom, koja bi dovela bar do ravnoteže društvenih interesa?

Bojim se da Plenković ne misli na ovaj drugi način, a svi njegovi postupci i najave ukazuju da računa na legalizaciju zatečenoga stanja. Zagovornici njegovoga načina ostvarivanja društvene stabilnosti uporište vide u klasičnom neoliberalnom profilu recimo Martine Dalić, zanemarujući činjenicu da se neoliberalni koncept u gospodarstvu ne može provesti ako istodobno ne slijedi u svim sferama relevantnog društvenog utjecaja.

A ako se i krene s njim u gospodarstvu, nužno će ga sasvim suprotna društvena polazišta, poznatija kao antifa mainstream, zaustaviti u prvome sukobu interesa. Primjera radi, ako Plenković bude dosljedan u prvođenju političkih zamisli Martine Dalić i Zdravka Marića, samo je pitanje vremena kad će oni zauzeti stav da recimo Filozofski fakultet u Zagrebu mora opravdati mjerljivim i univerzalnim rezultatima goleme novce koje dobiva.

Tko će se kladiti da će istoga trenutka na Fakultetu osvanuti proglas da znanje nije roba, zatim jedan svijet jedna borba, tvornice radnicima zemlja seljacima, znanost Mati Kapoviću a odlučivanje „plenumu“. A kad bi se njen koncept primjenio na kulturu, zatim na HRT i medije, antife bi urlale do nebesa i došlo bi do istih nestabilnosti kakve smo imali za vrijeme Oreškovićeve vlade. Zato mislim da je gospodarski tim u Vladi ograničen nužnošću održavanja stečenih pozicija.
Očito je da je Plenković jako blizak načinu riješavanja problema legalizacijom zatečenih pozicija, jer je izbor najbližih suradnika neupitan dokaz za to. Svi su pripadnici na izravan ili neizravan način identitetskog predznaka pretežitih utjecaja u Hrvatskoj. Svi.

A tu onda dolazimo na izrazito precizno detektirane probleme i namjere koje je Miroslav Tuđman definirao u svojoj knjizi „Programiranje istine“. Radi se ukratko o stvaranju i preoblikovanju svih relevantnih društvenih paradigmi, te u konačnici stvaranju novoga čovjeka, koji u ovakvim okolnostima jednostavno biva iščupan iz svojih korijena, te nastavlja slobodno plutati prostranstvima, gdje se državnici, političari i pripadnici mainstreama zapravo javljaju s vremena na vrijeme kao ribari koji bacaju mreže i prisvajaju skupinu i broj jedinki i jedinica koje im za konkretnu akciju trebaju. Točno na prapočetak jedne potpuno nove religije, koja u prispodobi aludira na Isusa i njegovu riječ apostolima – bit ćete ribari ljudi!

Tu je epohalna opasnost.

Prepoznati nositelji te nove religije su se do sada deklarirali kao nositelji razaranja integriteta dosadašnjega čovjeka, a personalni ekvivalent im je Soroš. Te intencije su izrazito suprotne ne samo dosadašnjemu društvenome identitetu čovjeka, nego i u mnogo čemu njegovoj prirodi.

Da to nije samo igra,svjedočimo brutalnim nastojanjima notornoga Soroša, koji upravo u takvoj još uvijek tražećoj Hrvatskoj, od prvoga dana razvija svoje parapolitičke paradigme ulaganjem milijardi eura u militantne aktiviste, od kulture do medija, te u konačnici politike.

Plenković u tom kontekstu ističe da će „biti teško othrvati se jednom snažnom populističkom napadu na europski projekt koji dolazi i slijeva i s desna, a te pokušaje propitkivanja stvarne vrijednosti „europskoga projekta“ Plenković naziva „kulturom nezadovoljstva“, koja se prema njemu raširila u svim državam članicama, „ a sad ju gledamo i svaki dan u novom sazivu Hrvatskog sabora“.

Plenković nadalje u svome izlaganju upire prstom u razvoj informacijskih tehnologija i razvoj interneta, otvoreno ukazujući na specifičan utjecaj tih „populizama“ ili „kulture nezadovoljstva“ na veći krug birača, „ukazujući na fenomen laganoga poklanjanja povjerenja nekome tko je a priori protiv“.

Zanimljiva je suprotnost u kojoj se nalazi Plenković u ovakvim detekcijama opasnosti za „europski projekt“. S jedne strane nema mainstreama o kojemu on govori kao ključnoj i željenoj ciljanoj odrednici bez snažnoga utjecaja interneta i komunikacijskih tehnologija, a s druge strane u tome vidi i opasnost za taj projekt.

Kako to riješiti, pitanje je, dakle, na stolu?

Bojim se da odgovor na to pitanje sustavno ponavlja upravo Plenković.

Evo kako.

On, kako sam već istakao upozorava oštro da se Brexit nije smio dogoditi, čime bez uvijanja kaže da jednostavno o statusu Britanije u EU, britanski narodi nisu smjeli odlučivati, ili, ako su već odlučivali, to se moralo, očito je, dogoditi putem kontroliranoga mainstream postupka s ciljanim i poželjnim ishodištem. Tuđman bi rekao- programiranim ciljem. To ponavlja i u kritikama na račun Nizozemske, kada upozorava da je zbog dvotrećinske referendumske odluke Nizozemaca kojim je Ukrajina ostala izvan pristupnog procesa Europskoj uniji, došlo de facto do rata u Ukrajini, ili danas, kad neizravno optužuje Valonce da su spriječili svojim političkim i potpuno legitimnim protivljenjem sporazumu o trgovini između EU i Kanade. Europski projekt „je sad u pitanju“, čudi se Plenkoviću neprihvaćanju jednoga Sporazuma „ koji je pred nama, koji je dogovoren, gdje su nađena u međunarodnom pravu dosad najbolja rješenja… „.

Plenković oštro kritizira postojeće „mainstream političare“ u nacionalnim državama zbog disolucije u pristupu „europskom projektu“, čime izravno definira i političko uporište nove hrvatske državne politike, koju je neki dan u sovme prvome javnome istupu ministar vanjskih poslova Stier naglasio i kao hrvatsku zadaću „europeizacije jugoistoka Europe, a pogotovo Srbije“. To je dakle konzistentan politički pravac najširega spektra nacionalnih politika koje će predvoditi Plenković.
Evo kako on vidi taj problem.

„Kako bi vratili povjerenje i osigurali se od ovakvih populističkih napada mainstream političari idu prema onome što se u europskoj politologiji naziva renacionalizacija politike, odnosno slabljenje europskog refleksa i intenzivnija nastojanja da se pronađu rješenja koja su samo naizgled čvrsta, nacionalna, državnička, te u suprotnosti s onim što govori Europa“ zaključuje Plenković.

Neupitno se da zaključiti da je za Plenkovića neprihvatljiva renacionalizacija državnih politika članica Europske unije, jer to slabi „europski projekt“, pa je nužno uništiti „nacionalni mainstream“.

Vratimo se na same političke početke predsjedavanja HDZ-om u kojima je Andrej Plenković otvoreno najavio: „Sada započinjemo novo poglavlje. Trebamo novu viziju i pristup što zahtijeva odvažno vodstvo i posebna znanja. Revitalizirat ćemo stranku“, što potpuno koalira s Stierovom najavom potrage i definiranja potpuno nove državne i nacionalne paradigme.

Plenković uz ove naznake kaže: „Rješenje ne može biti politika koja razdvaja i stalno otvara povijesna pitanja i temelji se na ideološkim razlikama. Hrvatskoj treba moderna politička platforma, preuzet ćemo inicijativu za uređenu Hrvatsku“. Naglašavam ovo – preuzet ćemo riješenje.

Od koga, tko ga je definirao, u kojoj raspravi, gdje je nastalo, na temelju kojih istraživačkih, znanstvenih, argumentiranih, i u konačnici, legitimnih nacionalnih interesa i činjenica.

To ne znamo.

Stavovi koje Plenković konzistentno iznosi jasno ukazuju da on sebe prije svega vidi kao nekakvoga službenika i nositelja europskoga projekta u Hrvatskoj, te da je to njegova primarna zadaća. Činjenica jest također da je europski projekt nastao na temeljima legitimne volje europskih naroda i zbog toga što su njihove države na taj način prije svega nastojale proširiti mogućnosti zadovoljavanja autentičnih nacionalnih interesa. U tom slijedu ne postoji briselski legitimitet nego samo nacionalni, u kojemu Plenković vidi opasnost po briselski autoritet i vizije projekta.

Iz takvoga stajališta nužno je da se u državnoj politici i svim relevantnim centrima moraju okupljati ljudi anacionalnoga profila, a to je jedino moguće iz naslijeđa bivšega poretka ili – današnje antife.

HDZ, ali i šira javnost morat će stoga jasno zauzeti stav o ovim, sad već nimalo slučajnim najavama, jer nose golemu neizvjesnost uz velike slutnje opasnosti Hrvatskoj.

Marko Ljubić/narod.hr

facebook komentari

  • Malleus_Haereticorum

    Izvrstno. Na ovo ću nadodati samo jednu povijestnu činjenicu–sukob između anarhista Bakunjina i Karla Marxa. Naime, Bakunjin je, kao dosljedan anarhist, bio protiv toga da se komunistički pokret vodi s vrha prema dolje, tj. s pomoću čvrste hijerarhije. Marx je zastupao sasvim suprotnu tezu–da „Historija“ (kao lažni komunistički bog) sama definira (nije jasno kako) pravog Vođu na pravom mjestu, i taj Vođa ima sve atribute „svemoći“, tj. smije napraviti što mu god padne na pamet, a „mase“ ga moraju bezpogovorno slijediti. Sukob između Bakunjina i Marxa je stvarno bio žestok, ali je u tom procesu Bakunjin gotovo proročanski iznio sve ono što se je dogodilo u SSSR-u. Ironično je to što je upravo „Historija“ dala za pravo Bakunjinu, a ne Marxu.

    Vratimo se na Plenkovića. Dotični je Predsjednik Vlade RH zaista samo kotačić koji osjeća da mu je neka njegova „Historija“ dodijelila ulogu koju on mora dobro odigrati, ne mareći pri tome nimalo o mišljenju hrvatskoga naroda. EU je Plenkovićev lažni bog, a Plenković je njegov prorok. Eto, s time mi sada ima posla.

    • Maks

      Dodaj slobodno, Plenkovic je vise Schulzov “sozijalist – ljevicar nego pravi predstavnik pučana kojima je nacionalni interes iznad interesa EU, To je velika razlika za onog tko pozna materiju. Schulzu je na prvom mjestu EU nacija i Lisabonski ugovor , pučani su za konfederaciju samostalnih nacionalnih drzava – tu negdje pripadam i sam, tu je i Kolinda, Kovac, Karamarko…. Plenkovic, Oreskovic, Milanovic nisu – za Plenkovica jos nisam siguran da je u Briselu shvatio razliku – Stier je pozna on je masovski slugan i neoliberalac.

  • Omnes Omnibus

    Jako dobra analiza, i po svemu sudeći ovog velikog vođu i prosvjetitelja biti će moguće ukloniti samo silom. Već je pokazao da ga volja birača ne tangira previše i kao što ste odlično ukazali, smatra da njegov autoritet izvire negdje drugdje (Bruxells). A da bi se održao na vlasti, dati će sve ustupke anacionalnim snagama, i uvesti diktaturu rastakanja nacionalne države.

    • Tom Tomašić

      Nadajmo se da neće biti potrebe za uklanjanje silom.
      Kada bude poražen na lokalnim izborima i to vjerojatno najuvjerljivije do sada, jedino rješenje će mu biti častan uzmak (u što sumnjam) ili pripremanje sklapanja koalicije vjernih uvlakača i prikrivenih partijaca iz HDZa sa antifa bulumentom, a tada će svima razotkriti svoje lice do kraja.
      Slijedi konačan razdor u HDZu i izbacivanje udbaških agenata u početku ubačenih u HDZ ili osnivanje sasvim nove istinske domoljubne stranke.
      I u jednom i u drugom slučaju trebati će vremena za oporavak domoljubne političke struje, ali zato će nakon preslagivanja redova doći do stvaranja stabilne domoljubne političke većine koja će dalje vladati uz komociju mogućnosti odbijanja popuštanja pritiscima raznoraznih protuhrvatskih političkih grupacija radi dobijanja većine pri preuzimanju vlasti.
      Pitanje je samo koliko će do tog vremena Hrvatsku osiromašiti – rasprodati, dodatno zadužiti i nacionalno devastirati…
      Istina da se sve to može i odgoditi friziranjem podataka o gospodarskom rastu i umjetnog dizanja standarda, ali nekako sumnjam da je Hrvatska toliko važna da se u nju ulupaju milijarde eura radi dizanja standarda kada se javno mnijenje ionako lakoćom kontrolira kroz nekoliko Soroševih plaćenika i antifa kontroliranim medijima.

      • Omnes Omnibus

        Vrlo optimistično. Nadam se da ste u pravu.