Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Krije li se nešto što javnost ne zna, ne smije znati, ili se radi o nečemu puno opasnijemu

Objavljeno

na

Iako su oči nacije uprte u događaje oko INA i HEP-a, prema ministrima u Vladi i sudionicima razgovora oko tih važnih pitanja, iz pozadine upravo zbog toga što možemo vidjeti i čuti, a pogotovo zbog onoga što ne čujemo i ne vidimo, vrišti zov da se HRT otrgne iz ruku manipulatora i postane istinski informativni servis hrvatskoga naroda.

Tisuću je razloga, a navest ćemo samo one koji se vide, kako bi ljudi rekli – s Marsa.

Kontradikcije Martine Dalić i propusti nepitanja novinara HRT-a

Martina Dalić je postala to što jest, radi toga što slovi kao stručnjakinja, a stručnjakinja nije postala zbog toga što nitko nije propitkivao njenu stručnost. Upravo suprotno.

Iza nje je uspješna poslovna karijera, jer je osigurala svojoj obitelji ekonomsko blagostanje na temelju znanja, propitkivanja i razmišljanja pri donošenju odluka, te na temelju relevantnoga mišljenja i stalnoga potvrđivanja te relevantnosti nasuprot drugim relevantnim mišljenjima i stavovima.

Takav je manje više pretežit javni stav o toj ženi, a na temelju toga stava ju je premijer Andrej Plenković i doveo u Vladu, jer nije imala baš ni jednu drugu, dakle, političku pretpostavku za zauzimanje tako važnoga državnoga položaja. Nije bila ni izborni sudionik, ni pobjednik, ni član pobjedničke stranke. Moglo bi se reći da je bila na gubitničkim političkim pozicijama.

Kršćansko načelo valjanoga braka

Ako je vlada formirana na demokršćanskoj političkoj platformi, valjalo bi se držati tradicionalnih kršćanskih načela, koja je prihvatio na izravan ili neizravan način cijeli svijet. Naime, ako uzmemo da je INA-HEP transakcija neka vrsta braka, sljubljivanja nacije i tih kompanija, dakle u nekoj novoj sintezi koja bi trebala izroditi djecu i ojačati obitelj hrvatskoga naroda, valja znati – tko s kim sklapa taj figurativni i stvarni brak. Što tko unosi u brak? Dakle, što je u ovome trenutku INA?

Je li bolesna, može li roditi djecu, krije li teške i neprihvatljive bolesti i slabosti iz svoga prethodnoga života, s kim je ljubovala, tko su ti ljubavnici, jesu li u srodstvu s mladoženjom, u ovome slučaju aktualnom vladom, krije li možda incestuozne navike?

Prigodom vjenčanja koje su iskustveno prošli i Martina Dalić, i Božo Petrov, i Miro Bulj, i Ivan Vrdoljak, i Andrej Plenković, te savjetnik Šeks, svećenik pita, uvijek pita – ima li tko kakvu informacija koja bi mogla biti razlog za nesklapanja braka i zna li netko nešto što brak može učiniti nevaljalim?

Kako se osigurati od braka s razbojnikom?

Kako Martina Dalić zna, ako se neće zabaviti detaljnom analizom odlučivanja kroz neposrednu prošlost INA-a, da joj se kao ponuđač novca za dionice HEP-a neće pojaviti razbojnik, koji je silovao njenu državnu mezimicu, nanio joj strašne štete i učinio ju možda i totalnim invalidom, i to ne samo nju, nego i njenu cijelu obitelj, u ovome slučaju Hrvatsku? Ako neće istražiti što se događalo, ne može znati. Ako zna i namjerno to skriva, onda je sudionik u zločinu. Smije li to Andrej Plenković i njegova vlada tolerirati?

Ne bi smio ni u ludilu.

U kršćanskoj tradiciji tek nakon takvoga pitanja svećenik ima pravo sklopiti brak i tek nakon toga taj brak je valjan, a zavjeti izgovoreni na tom vjenčanju su valjani i obavezujući, ne samo za mladence, nego i za sve sudionike vjenčanja i cjelokupno društvo.

Zbog priznanja braka se u crkvama i navješćuje vjenčanje župljana. Zašto nemamo takvo pitanje ili valjane obavijesrti danas u Hrvatskoj, zašto HRT ne postavlja takvo pitanje?

Zašto novinar HRT-a šuti na stav Martine Dalić da se Vlada u ovome trenutku nema vremana baviti prošlošću INA-e?

Ne bi smio ne pitati, a ako ne zna- tu mu nije mjesto.

Referendum o HEP-u kao vrhunac manipulacije umjesto vrhunca slobodnog odlučivanja

Nema sumnje da je vrhunac slobodnoga odlučivanja referendumsko odlučivanje. Ali, da bi referendumsko odlučivanje bilo i vrhunac valjane odluke, dakle individualnoga odnosa svakoga čovjeka koji izlazi na referendum o pitanju koje je ponuđeno, nužna je pretpostavka da on razumski zna o čemu odlučuje, a ne da se ponaša kao navijačke skupine na stadionu, gdje Torcida urla na BBB a oni na Torcidu, a tko je glasniji – pobjednik je. U ovome trenutku odlučivanje o INA-HEP transferu bi točno tako izgledalo, pa bi referendum umjesto vrhunca odlučivanja zapravo bio vrhunac manipulacije i pokriće goleme neodgovornosti.

HRT kao kontrolor događaja, a ne sudionik manipulativnog procesa

HRT je sudionika svih promjena i kampanja oko INA. Televizija i mediji su svjetionik, ako se svijetlo vidi brod se neće nasukati, ako ugasne, brod će završiti na hridi. Uvijek u olujnom vremenu sudbina i pravac broda ovisi od dežurnoga svjetioničara.

HRT je sudionik baš svega što se događalo u Hrvatskoj od prvoga dana proglašenja ove države i nacionalne samostalnosti, ali HRT je samo pod drugim imenom, bio sudionik i svega onoga što se događalo prije toga, kad se na sve moguće načine nastojalo – spriječiti samostalnost hrvatskoga naroda, pa i dovođenja na političku pozornicu ovakvih pitanja kao što su INA-HEP. Kad govorim o HRT-u, govorim o ljudima koji su nosili taj znak kroz sva ta vremena.

Temeljni izvor svake medijske manipulacije je selekcija sugovornika na medijskoj pozornici, a tome svjedočimo godinama i to na najrigidnijoj osnovi. Tko o tome odlučuje, tko radi selekciju sudionika televizijskih razgovora, jesu li to samo urednici, ravnatelj i šefovi programa, ili su zbog dugova iz prošlosti ljudima u političkim skupinama, danas taoci njihovih odabira i podložni tim selekcijama i pritiscima?

A ključni izvor informacija za zauzimanje stavova o problemu INA-HEP su godinama isti ljudi, koje gledamo na HRT-u, i koje nitko razuman ne može odvojiti od čitavoga niza interesnih i političkih skupina i olduka koje su dovele INA-u ovdje gdje je danas.

Smije li se svjetioničarima odgovornima za nasukavanje, ponovo predati svjetonik?

Zašto HRT nikada nije otišao u američku kompaniju koja je krajem devedesetih godina prošloga stoljeća procjenila INA na pet i pol milijardi dolara pa ih pitao na temelju čega su to uradili, te kako tumače to da je Račanova Vlada uoči prodaje INA-e smanjila tu cijenu za tri puta?

Negdje mora biti razlog za tako dramatično mijenjanje tržišne procjene, pa, ili su Amerikanci bili neznalice i varalice, ili je Račan i njegova vlada namjerno varao.

To se konačno mora znati, jer je lako moguće da sudionici odlučivanja iz Račanova razdoblja danas dođu kao ulagači u HEP i pod firmom kupnje ili kako je predstavljeno, spašavanja INA-e, zapravo preuzmu upravljanje energetskim resursima Hrvatske.

Ima li veze s tim namjerama ili scenarijem odluka Milanovićeve vlade koju je potpisao Vrdoljak o milijardama kuna subvencija proizvođačima alternativne energije?

Zašto nikada na HRT nismo vidjeli Hernadija, predstavnike mađarske vlade, zatim ljude koji su svjedočlili javno o muljažama sa sirijskim naftnim poljima, zašto HRT nije baš nikada pozvao u svoje emisije uistinu nezavisne stručnjake iz bilo kojega dijela svijeta, zašto ne znamo ništa o običajima i pravilima odlučivanja u Europskoj uniji kad se donose odluke koje izazivaju štetu državama članicama, pa u tom svijetlu sagledamo Pusićkino pristajanje na sankcije Siriji bez kompenzacije koju su dobile neke druge naftne kompanije iz država članica EU?

Političko-propagandno novinarstvo i prikrivanje zločina

Je li to bilo samo neznanje na HRT-u?

Ne. Nije.

To je bilo političko-propagandno novinarstvo čiji je cilj bio javno zaštiti interes i odluke nositelja državnoga odlučivanja, a ne informirati hrvatski narod o relevantnim događajima i ponuditi mu istinu.

A točno određeni ljudi su stajali godinama iza takvoga novinarstva. Počevši od Mirka Galića i njegove garniture urednika i rukovoditelja, preko Gorana Radmana do danas kada Televizijom ravnaju ljudi ispod njihovih rukovodećih skuta.

Odluke donose isti ti urednici, osmišljavaju emisije u najgledanijim terminima, a priloge pripremaju isti, teško kompromitirani novinari. Radi se o ljudima koji su na vrlo visokim pozicijama preživjeli sve te promjene i događaje, te statusno napredovali izravno proporcionalno nasukavanju brodova na hridinama, i, čiji su potpisi na stablu INA-HEP.

Njihova odgovornost se mora istaći baš zbog toga što su zaštićeni od utjecaja tržišta informacija i snose jednaku i golemu odgovornost za – kompletnu neinformiranost, te su sudionici svega, dobra i zla u cijelome tom razdoblju.

Mogu li ti ljudi danas za promjenu, ponuditi hrvatskom narodu isitnitu i neovisnu informaciju o valjanosti transfera INA-HEP?

Ne mogu!

A morali bi, jer nigdje na svijetu ni jedna državna vlada neće, kao ni bilo koji proizvođač, istaći bez nužde loše posljedice svojih odluka ili proizvoda. Za otklanjanje tih posljedica služe mediji, a najodgovorniji su oni najmoćniji.

Što HRT propušta pitati Martinu Dalić i javna blamaža profesora Krajcara?

Kad Martina Dalić kaže da je neupitan nacionalni interes prodaja dvadeset pet posto minus jedna dionica HEP-a, možemo joj vjerovati ili ne vjerovati.

Ali ne znamo zašto je to tako ni u jednom slučaju. Bilo bi prirodno i obavezno da ju novinar koji ju je pozvao u goste pita – gospođo Dalić, biste li Vi uložili svoj novac u bilo koji posao u kojemu, i na koji nećete formalno moći utjecati ili donositi presudne odluke o njemu, te bez naplativih garancija?

To bi moralo biti prvo pitanje.

Jer, ne treba biti preveliki stručnjak za biznis pa shvatiti da prodaja dvadeset pet posto dionica, minus jedna dionica nečega, znači zapravo – zajam ili pranje novaca.

Ništa drugo, jer to ulaganje – nije. To što u studiju HRT profesor Slavko Krajcar s Elektrotehnike i računarstva zalaže svoj znanstveni i akademski status u prilog neinformiranja ili manipulacije, i pokušava poslati poruku da je prodaja dionica HEP-a samo prodaja „poslovanja“ je tragikomična blamaža, jer u dioničkim društvima i kompanijama na burzi se prodaju udjeli odlučivanja na poslovne odluke, a ne efekti „poslovanja“.

Efekti poslovanja su posljedica prava na odlučivanje. To, taj pokušaj profesora Krajcara samo pojačava sumnje, umjesto da nudi povjerenje.

Sumnja na legalizaciju prljavština iz INA-ine prošlosti

Ni jedan jedini razlog nema netko tko ima novac uložiti ga u posao u kojemu neće moći odlučivati, ako prethodno nije od prodavatelja dobio garancije, ne usmene, ne političke, nego materijalne i mađunarodno valjane, da će taj novac čovjeku u nekom razumnom razdoblju donijeti obavezan i naplativ višak, te zaštitu uloženoga.

Dakle, ili se u tome krije nešto što javnost ne zna, ne smije znati, ili se radi o nečemu puno opasnijemu. O legalizaciji svih prljavština i modelu za legalizaciju eventualnih opljačkanih golemih novaca mutnim transferima oko INA-e tijekom dugoga niza godina, još od komunističkoga vremena.

Možemo li racionalno izbjeći ovakvu pretpostavku, a istodobno znati za goleme pukotine o državnim odlukama tijekom INA-ine prošlosti?

Ne možemo.

Zašto onda odgovoran čovjek ili vlada ne bi u startu otklonila mogućnost takvih pitanja i opasnih manipulacija na plodnom tlu, a bit će ih nužno ako novinarstvo bude slobodno i prilagođeno deklariranim europskim vrednotama funkcioniranja slobodnih društava za kakve se zalaže Plenkovićeva vlada?

Takav razvoj događaja može se otkloniti ili potpunim informiranjem javnosti ili spriječavanjem slobode medija.

Zbog toga su tekući procesi oko izbora nove uprave HRT-a, ali i ukupni procesi na izradi dobre i funkcionalne medijske regulative, ujedno i odgovor na tisuće pitanja koja otvara najavljeni transfer INA-HEP i nameće ih kao puno važnija pitanja od kupnje INA-e.

Galićevi i Radmanovi pomagači i izabranici na HRT-u ne mogu biti jamstvo dobrog informiranja

Ljudi koji su izravno na HRT-u pratili sve te događaje u neposrednoj hrvatskoj prošlosti i presudno javno utjecali na njihovu političku refleksiju oblikujući javno mišljenje i stavove, i danas se pojavljuju izravno ili preko svojih posijanih kadrovskih mina u HRT-i, kao spasitelji i garancije – novinarskoga i informativnoga profesionalizma.

Sjeća li se netko kako su nastale današnje perjanice novinarstva na HRT-u, Aleksandar Stanković, Maja Sever, Denis Latin, Sanja Mikleušević, Domagoj Burić, Jasna Burić, Marija Nemčić i desetine sličnih, te kako su preživjeli uvijek na visokim položajima sve moguće mijene u toj prevažnoj medijskoj kući?

Kako će ti ljudi danas uspjeti popraviti nešto što godinama prije toga – nisu?

Očekivati danas da ti isti ljudi, predvođeni sjenama Mirka Galića, Gorana Radmana, a iz prikrajka Ive Josipovića i desetina sličnih tihih nositelja realne moći, među kojima se svakako nalazi i Vladimir Šeks te cijela skupina savjetnika oko vrha HDZ-a, da danas spase naciju od posljedica svojih odluka je – ili blesavo ili namjerna destrukcija. Uz takve, naciji preostaje ili vjerovati ili ne vjerovati, a ne – znati.

Marko Ljubić / narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Analiza

Što Stjepan Mesić i Budimir Lončar znaju o aktivnostima OSA-e BiH u Republici Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Ljevičari diljem svijeta su cijelo 20. stoljeće uprezali svoje ograničene mentalne i kognitivne snage kako bi pojam “nacionalizam” zadobio nekakvo “negativno” ili politički i društveno neprihvatljivo značenje. Zaista, ne treba posebno objašnjavati što se događalo u Jugoslaviji onomu tko je bio etiketiran kao “nacionalist”, kao ni što se događa kad danas nekoga “liberalni” mediji proglase “nacionalistom”.

Međutim, licemjerje, neobrazovanost i nepismenost ne poznaju samosvijesti ni samokritike.

U nas je jugoslavenski nacionalizam potisnuo i proganjao sve ostale nacionalizme kao što suvremeni liberalizam sve svoje neistomišljenike i protivnike proglašava – fašistima i/ili nacionalistima.

Nažalost, pseudonacionalizmi kao što su sveslavenstvo i jugoslavenstvo preživješe raspad kako SSSR-a tako i SFRJ-a, te se iznova javljaju, ovoga puta u izmijenjenom obliku pod imenima europejstva, balkanizma ili nadnacionalnih regionizama, piše Josip Gajski/Hrsvijet.net

Svaki od tih “izama” je u pravilu najčešće tek zavjesa iza koje se krije interes; nacionalni, geopolitički ili ini, ali uvijek svediv na financijski interes. Ipak, najneutemeljeniji, najviše “veštački”, rekli bi prekodrinci, odnosno najbizarniji pseudonacionalizam suvremenog doba jest onaj islamski, odnosno muslimanski. Koju god vjeroispovijest pogledamo na kugli zemaljskoj, vidimo “razdor”, odnosno podjele među katolicima, pravoslavcima, protestantima, hindusima, budistima. U biti, vidimo “zajedništvo” koje nema nadnacionalne (antinacionalne) pretenzije, za razliku od muslimana (preko 85% sunita) koji se poistovjećuju i povezuju diljem svijeta.

Identitet se u svih muslimana ne nalazi u naciji, nego njegovoj vjeri; bez nje, on (p)ostaje ništa. Promotrimo li stanje na bliskom istoku, vidimo razne arapske (!) države u međunarodnopravnom smislu i njihove državljane, ali ne vidimo narode, odnosno etnos. Ne postoje Sirijci, Libanonci, Iračani, Jordanci; postoje Arapi, odnosno Muslimani, kojima je u širem smislu svejedno kako se njihova država zove i dokle seže, dok se god nalazi unutar granica nekog od povijesnih kalifata.

Ovo je važno znati zbog stanja u susjednoj BiH. U određenom smislu, Bosna i Hercegovina od 1945. godine je jedina jugoslavenska zemlja u kojoj žive, u pravom smislu, Jugoslaveni. S jedne strane imamo Hrvate, s druge Srbe, koji se nikad u potpunosti nisu izjašnjavali Jugoslavenima, no što je s trećim “narodom”? Mi ćemo za Bošnjake tvrditi da su to Hrvati koji su prešli na islam; Srbi će tvrditi da su to, pak, Srbi koji su prihvatili islam, a ovi se treći odbijaju izjasniti kao pripadnici dvaju spomenutih naroda – i zato su u najvećoj mjeri postali Jugoslaveni – mogli su prihvatiti nepostojeću narodnosti jer sami svoju nisu imali.

Popis stanovništva iz 1953. godine u BiH nije dopuštao narodnost Muslimana, stoga imamo brojku 891.800 (31.32%) Jugoslavena. Na sljedećem popisu iz 1961. godine, kad je ta narodnost dopuštena, imamo 842.248. (25.29%) Muslimana. Štovatelji, apologeti i nasljednici Josipa Broza nisu nikad shvatili zašto je u pokretu “Nesvrstanih” bilo toliko arapskih zemalja, kao ni zašto je Jugoslavija imala “dobre” veze s Arapima, zašto su šeici i arapski dužnosnici hodočastili u Beograd i trpili polupismenog Broza. No, brojke govore same za sebe; pokret “Nesvrstanih” je prvu značajnu konferenciju imao 1961. godine. Usporedimo li broj Muslimana iz popisa stanovništva iz 1961. s onim iz 1971. vidimo rast za 640.182. Dakle, u jedno desetljeće je broj Muslimana porastao za više od pola milijuna ljudi! Vidimo da su Arapi već onda počeli sa svojim strateškim prodorom u BiH, a današnja militantna islamizacija Bosne i Hercegovine nije ništa drugo do li realizacija dugo pripremanog plana.

U jugoistočnoj Europi postoji enklava s gotovo 2 milijuna registriranih (!) muslimana koji svoj identitet vežu isključivo uz svoju vjeru, bez koje, zapravo, ne postoje. Hrvati su Hrvati, bili oni katolici, pravoslavci, agnostici, ateisti i t.d., a jesmo li ikada čuli za Muslimana agnostika ili ateista? Nismo i ne ćemo, jer bi to bilo nešto poput okruglog kvadrata.

Danas se diljem Zapada koristi izraz “moderate muslim”, odnosno umjereni ili progresivni musliman, za razliku od muslimanskih fundamentalista (terorista). Međutim, opet u samom pojmu imamo sve rečeno – fundamentalizam – dakle fundament, ono što je u temelju, jezgra, počelo – islam je (u temelju) najopasniji suvremeni pseudonacionalizam.

Upravo na tom tragu treme tumačiti i navode pisma reis-a Kavazovića, upućenog kardinalu Bozaniću, koji nerješena nacionalna pitanja u BiH pokušava staviti u kontekst religijskih.

II.

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu, izdaje publikacije te vrši nekakvu medijsko-političku (projugoslavensku) ulogu.

Svakom upućenijem je jasno o čemu se radi kad je počasni predsjednik IFIMES-a Stjepan Mesić, a predsjednik savjetodavnog odbora Budimir Lončar. Zanimljivo je, pak, što su predsjednici IFIMES-aZijad Bećirović i Bakhtyar Aljaf (rođen u Iraku). Također, o izvrsnoj međunarodnoj umreženosti govori i činjenica da je predsjednik vijeća IFIMES-a Craig T. Smith, bivši politički ravnatelj Bijele kuće u Clintonovoj administraciji, ali i direktorica za euro-mediteransku diplomaciju i međukulturalne odnose njezino visočanstvo nadvojvotkinja Austrije i toskanska princeza Camilla Habsburg-Lothringen.

Vrlo je zanimljivo što je 16. rujna 2017. godine objavljena opsežna „analiza“ odnosno projugoslavenski, a kako se ispostavlja, promuslimanski pamflet „Grabar-Kitarović i Vučić u zajedničkoj misiji (de)stabilizacije regije“.

Na podmukao se način u tom pamfletu izjednačava djelovanje Predsjednice RH te srbijanskog predsjednika Vučića, pritom insinuirajući politike tih dvaju država spram Hrvata, odnosno Srba u BiH, a protiv muslimana Bakira Izetbegovića: „Analitičari upozoravaju da navedeni procesi kod predsjednice Hrvatske i predsjednika Srbije imaju opasne refleksije i učinke na regionalnu i EU sigurnost i stabilnost. Obje države destabiliziraju BiH na već postavljenoj matrici politika Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića (SPS). Vučić podržavajući separatizam predsjednika entiteta Republika Srpska u Bosni i Hercegovini Milorada Dodika (SNSD) odnosno „novog Radovana Karadžića“, a Grabar-Kitarović podržavajući  Herceg-Bosansku politiku prlićevski (Jadranko Prlić) umivenog Dragana Čovića (HDZBiH), predsjednika HDZBiH i člana Predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda u BiH.“

Najzanimljiviji je zaključak ovog pamfleta, iz kojeg nedvojbeno proizlazi da su bivše jugoslavenske strukture (Mesić, Lončar) itekako umrežene s islamskim interesima, još od razdoblja „Nesvrstanih“ te neviđene muslimanizacije započete 60-ih godina prošlog stoljeća: „Državnim i osmišljenim fabriciranjem dezinformacija i laži o najezdi navodnih džihadista i terorista iz BiH, a paralelno obnavljajući, Washingtonskim sporazumom, ukinutu paradržavu tzv. HR Herceg-Bosnu, Grabar-Kitarović direktno destabilizira regiju, EU i samu Hrvatsku.“

Istaknut ćemo još jednom, da je ovaj pamflet objavljen 16. rujna, dakle samo dva dana prije no što je „Nacional“ objavio dokumente koji potvrđuju da agenti Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA BiH) prisluškuju, prate i tajno nadziru hrvatske političare i poduzetnike. Upravo je glede bošnjačke obavještajne službe napisano: „Analitičari upozoravaju da su upravo obavještajno-sigurnosne agencije iz BiH odigrale i igraju najveću ulogu u prevenciji i sprečavanju bilo kakvih incidenata i na području Republike Hrvatske, posebno  u tijeku turističke sezone, što uključuje i zaustavljanje lažnih dezinformacija o potencijalnim metama terorista na području Hrvatske. Ukoliko bi se  na isti način u javnim nastupima ponašali dužnosnici iz BiH prema Hrvatskoj, kao što se ponaša Grabar-Kitarović prema BiH, a da pritom zloupotrebljavaju vladine sigurnosno-obavještajne agencije, pozicija Hrvatske kao jedne od najsigurnijih svjetskih turističkih destinacija bi bila sasvim sigurno ugrožena.“

Dakle, osim što se (ne)izravno zaprijetilo RH i njezinim građanima, pokušalo se, koliko je moguće, preventivno sanirati štetu koja će nastati nakon objave dokumenata u „Nacionalu“. Kad su već jako zabrinuti za hrvatski turizam, ne treba isključiti ni ulogu bosanskog parasustava, o kome je pisao Nacional, u brojnim požarima kakvima smo svjedočili posljednjih tjedana.

Uzmemo li u obzir da su bivša dva jugoslavenska dužnosnika (Stjepan Mesić i Budimir Lončar) vrlo bliska tom institutu, bilo bi razumno pretpostaviti da i oni imaju neka saznanja o bošnjačkim obavještajcima i prisluškivanju hrvatskih političara i gospodarstvenika, čime bi se trebala pozabaviti i naša SOA.

Zaključno, radikalizacija Muslimana u BiH predstavlja konačni krah i propast ideje jugoslavenstva, zbog čega su možda mnogi toliko skloni unitarnoj BiH, jer je to Jugoslavija nakon Jugoslavije, međutim, kao i svaka Jugoslavija u povijesti – nefunkcionalna i neodrživa. S druge strane, trebalo bi istražiti koliko se na islamizaciji BiH radilo tijekom druge polovice 20. stoljeća, za vrijeme i nakon raspada bivše države. Beograd je do ’90-te godine bio terorističko središte Europe i sjedište PLO-a te svih muslimanskih terorističkih organizacija, a danas je to Sarajevo, što ne može biti slučajnost, budući su ostali isti ljudi i iste strukture. Trebalo bi ih, prije nego odu Bogu na ispovijed, nešto o tomu – priupitati.

Josip Gajski/Hrsvijet.net

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

O onima koji rado mijenjaju ime

Objavljeno

na

Objavio

Kad su se krajem prošlog stoljeća iznova dijelile karte na ovim prostorima, u vrijeme dok je jahač apokalipse još harao samo Hrvatskom, ekipe YUTEL-a, skoro jedine “domaće” televizije koja je mogla pristupiti objema stranama bojišnice, susretale su se sa zahtjevnim profesionalnim zadaćama.

Iznimna je kreativnost bila potrebna kako bi se napravilo uravnotežene priloge pored toliko neuravnoteženog odnosa snaga sukobljenih strana.

Tako su jednom prilikom yutelovci pohodili hrvatske položaje i prikazali vojnika kako se veseli držeći u ruci komad srušenog borbenog zrakoplova JNA. No, ravnoteže radi, trebalo je prikazati i neki trofej u rukama druge strane. Budući da Hrvatska u to vrijeme nije raspolagala vojnim materijalnim sredstvima vrijednim spomena, izbor je pao na zarobljenu bilježnicu u kojoj je bilo nacrtano ušato “U”, a k tome i dopisano “Za dom spremni”.

Četvrt stoljeća potom sa sličnim će problemom razbijati glavu krug bosanskih vlastodržaca koje je zapalo nasljeđe – što genetsko, što političkog stila, sadržaja i vjerodostojnosti – Alije Izetbegovića.

Usporedno dok se svijetom sve manje stidljivo širila priča o trećini tzv. Bosne kao logističkoj i operativnoj bazi neeuropskog terorizma u Europi, rasla je i potreba da se nešto prilijepi i drugoj strani kako bi se percepcija krivnje izravnala. Tijekom mozgovne oluje u organizaciji spomenutog kružoka sijevala su mnoga pitanja… Je l’ netko od tih ćafira ikada malo automatom prošarao kakvu stranu ambasadu? Iransku, saudijsku, tursku,…?

Ima li među tim ustašama netko da je ustrijelio makar 3-4 muslimana povratnika za Bajram? Je l’ tko od tih okorjelih herceg-bosanskih fašista podmetnuo bombu pod auto nekog ministra? Nije valjda da baš nitko od tih zapjenjenih separatista nije aktivirao čak ni običnu auto-bombicu u gusto naseljenom dijelu nekog bosanskog grada? Je l’ moguće da barem jedan od tih zlotvora nije ušetao u policijsku stanicu i izrešetao pokojeg policajca? Ili da se među bojovnicima koje je postrojavao Mate Boban ne nađe makar jedan koji je nekom muslimanu ‘nako malo odsjek’o glavu?

Napokon, nasta opći tajac i nevjerica, jer odgovori na sva ta pitanja bijahu niječni. Ipak, nagon za preživljavanjem i duh predaka u njima tjerali su ih da ne odustanu. Razmišljali su, … razmišljali, … i … dosjetili se! U maniri starih yutelovaca dosjetiše se plakata – ustaških s Pavelićevom slikom u prvom planu, pratećim proglasom i neizbježnim slovom “U”. Presudna prednost odabranog rješenja bila je u tome što materijal nisu trebali tražiti po muzejima, jer ga je dobar dio nazočnih mogao ponijeti od kuće. Dedo sačuv’o! … Ili pradedo, nije sad bitno. Sarajevski kvart u kojem su ga dali izlijepiti pomno je odabran. Dobrinja – jedino tamošnje naselje u kojem se donekle osjeća dašak pomalo već zaboravljene multietničnosti. Naime, jedino je to sarajevsko naselje koje je podijeljeno između federalnog Sarajeva (bošnjačkog) i istočnog mu grada imenjaka (srpskog). Mada u oba dijela Dobrinje, baš kao i u svakom od ta dva grada, koja se u Dobrinji dodiruju, u totalu, udjel većinskog naroda danas premašuje onaj Hrvata u nikad odveć multietničnom Zagrebu. No, organizatori su se ponadali kako će pojava skandaloznih plakata uznemiriti i Srbe u susjednom naselju, posluže li se ovi sofisticiranim optičkim pomagalima kako bi ih uopće detektirali, pa da onda obje zdrave snage zajedno osude onu treću – a kakvu nego fašističku.

Doista je to slovo “U” čudotvorno hrvatsko oružje. Čim ga vide, pa kad još u pratnji čuju “Za dom spremni”, neprijatelji Hrvata premru od straha i samo se prevrnu na pleća, k’o onih dvanaest majmuna koje znanstvenici nedavno nađoše uginule bez vidljivih vanjskih rana. Enigmu neobičnog pomora primata objasniše usklađenim kolektivnim infarktom, jer su u blizini ugledali tigra. Je li tigar imao šare u obliku slova “U”, nije rečeno. Ako nije, nema druge nego da su majmuni njegovo glasanje protumačili kao poklič “Za dom”, na što, očito je, nisu bili spremni. Ma kakve Tesline zrake, glavosjeci, auto-bombe, kamioni, avioni, Kimove H-bombe … Što je sve to prema zloglasnom slovu “U” i još zloglasnijem pokliču kojeg u strahu od nehotičnog samoranjavanja više ne ćemo spominjati kako ovaj tekst ne bi ostao nedovršen.

Ostavimo i naše drage susjede da u miru dostojno obilježavaju manifestaciju “Kaj su lepili naši stari”, u nadi da će ona postati tradicionalna, i svrnimo pogled s avlije na dvorište, na one među nama koji ljubaznim nam komšijama uvijek nesebično stoje na usluzi. Izvor uzajamne simpatije možda leži u tome što takvi među Hrvatima baš i ne drže previše do svoga imena, pa se od prilike do prilike vole poslužiti raznim drugim imenima. Upravo onako kako to čini taj takvima posebno drag i simpatičan narod koji takve navade intenzivno gaji zadnjih, evo već sedamdesetak godina. Toliko im je drag da im je i vrludava istina tog naroda milija od stamene istine svoga.

Ipak, prerano se poveselio onaj tko je pomislio da će nastavak ove priče obilježiti liječeni ustaša, Zvonimir Drago Carlos Pilsel, onaj čudnovati svat koji svako malo prijeti kako će brutalno smaknuti Vjerana Grkovića. Te će ga ubiti, te će ga spaliti, te će … i na kraju ne će! Iz dana u dan Pilsel sve više sliči onome Crnogorcu iz vica koji je ubio ženu nakon 40 godina braka. Pa na sudčevu nevjericu, ma, kud je ubi nakon toliko godina braka, hladno odgovara – lijenost, sudija, lijenost, … te danas ću, te sutra ću … S obzirom na teološku potkovanost, Carlos … … bi morao znati da je lijenost smrtni grijeh. A što drugo onda, nego poželjeti mu da ne griješi više, pogotovo ne smrtno.

Dvojica ili dvoje kolega mu iz nadaleko čuvenog rasadnika fantoma, YUL-a, prethodnih su dana plijenili pozornost dijela javnosti. Iako YUL nije YUTEL, jer izražava se u riječi a ne u slici, sadržajno nije tako daleko od njega. Istina, nešto je manje uravnotežen, reklo bi se čak i podosta nagnut na stranu orijentiranu ka Orijentu. S tih strana potječe i YUL-ova omiljena maksima, posebno dobrodošla u vremenima besparice – oduvijek je bilo jeftinije nekoga izmisliti, nego nekoga, barem prividno autentičnog, podmititi da glumata.

Striktno primijenivši ovu doktrinu YUL nije spiskao ni novčića na Mislava Horvata, izmišljenog hrvatskog novinara. To naravno ne znači da ne postoji onaj koji je tekst napisao i izmišljenim imenom ga potpisao. Tako je mogao posve iskreno izraziti misli, bez zadrške i ono malo skrupula što ih ima kad piše pod uobičajenim imenom – misli koje su izazvale nepodijeljeno oduševljenje beogradskih tabloida. A kako i ne bi, kad se iza suviše napadno hrvatskog imena i prezimena za nekog novinara iz Hrvatske krije spisatelj koji u Miloševiću vidi juj, a u Tuđmanu fuj. Kao da ga je o zbivanjima devedesetih poučavao Emil Vlajki, Miloševićev priručni Hrvat, a potom i, kao podobni pripadnik hrvatskog naroda, uzurpator najvišeg položaja u Republici Srpskoj namijenjenog predstavnicima tog naroda – mali Komšić. No, sama ideja teksta zapravo je prirodna nadogradnja one već viđene u jednom drugom YUL-ovom napisu – onome o trodimenzionalnom Draži Mihajloviću nasuprot svakog prijezira vrijednog Ante Pavelića – koji je potpisan pod imenom i prezimenom inicijala M.J. (a nije Moja Jugoslavija).

Isti se potpis nalazi pod morbidnom pisanijom u kojoj je Tuđman okarakteriziran podgrijanom mirogojskom lešinom čime je čitateljstvo pripremljeno za umovanja “Mislava Horvata”. Ma koliko se trudio, M.J. će ipak ostati u povijesti zapisan pod drugim imenom, pošto je već ovjekovječen kao predložak za glavni lik romana Fukara, velikog hrvatskog književnika, Ivana Aralice. S obzirom da je kao mladić majonezom crtao svastike po sendvičima na zabavama dokone mladunčadi sarajevske crvene buržoazije, nije isključeno da je ovaj “ljubitelj” vođa Hrvata poslužio i kao nadahnuće onima koji će tridesetak godina kasnije ustaškim plakatima oblijepiti sarajevsku Dobrinju. (Uostalom, sličan se sličnome raduje. A teško da je fukari netko više nalik od samog Fukare). Je li u vrijeme dok je vježbao za kanape-majstora imao još poneko ime, nije pouzdano utvrđeno, ali da se u to vrijeme družio s generalom Kontra-obavještajne službe JNA, jest. Stoga, ne bi čudilo da se tada odazivao na još koje ime, a i sada djeluje kao da ih još (možda već i treće, četvrto, peto…) ima.

Osim “Mislavu Horvatu”, YUL je nedavno ustupio zamjetan prostor i njegovoj sestri po nepostojanju – katolkinji Kristini. Izrazi kojim je ta “misleća katolkinja” popratila čašćenje svečeva tijela, poput mumificiranog korpusa, vještičarenja i vudua gotovo daktiloskopskom preciznošću upućuju na adresu prepoznatljivog stila i vokabulara. Zaštitni je znak tog stila raskošan rječnik u kojem se uslijed prekomjerne uporabe katkad i usiljenih tuđica više osjeća nadmenost nego erudicija. Ako u pitanju nije neki umješni imitator s YUL-ova deponija, svi putovi vode prema onome koji članke uobičajeno potpisuje imenom i prezimenom inicijala I.B (nije Inform Biro), a ni druga imena nisu mu strana. Naime, onima za čije je potrebe obavljao neke dodatne informativne poslove pored onih iz sfere javnog priopćavanja poznatiji je kao Oliver. Za nagradu ga je put – u kojeg se klelo da se s njega ne će skrenuti – nanio upravo u onu metropolu u koju vode svi putevi pa tako i ovaj, maločas spomenuti. Stariji i lukaviji od kolege svastičara, u međuvremenu “pilseliziranog” u antifašista, dugo je stajao izložen novim zapadnim vjetrovima. Bit će da je baš to potaklo životne sokove u njemu da provru svom snagom, pa da se okuša u trans-rodnoj inačici – kao katolkinja Kristina.

I tako, dok neki mijenjaju imena iz navike ili zanata, drugi to čine iz ljute potrebe. Jer razmahala se ta brozna kumrovčad kao da devedesetih nije ni bilo. U tuđu kuću useljavaju kao rak u puževu, pa i u tuđu državu. Još nekako podnose ime “ove zemlje”, ali smeta im sve ostalo što veseli narod po kojem je dobila ime. Otimajući sve što im se nađe na putu, po uzoru na totema im, uzet će domaćinu i ime ako zatreba. Stoga, u svom tom metežu tko će ga više znati je l’ im i to ime, što naoko zvuči kao pravo, zaista ime rođeno. Svjestan takvih okolnosti, običan, pristojan svijet, koji od rođenja živi samo pod svojim imenom, nema druge nego kriti ga na kamenjaru kao zmija noge.

Grgur S./Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati