Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Može li eventualna vatra iz Makedonije spržiti ovakvu Hrvatsku?

Objavljeno

na

Makedonski nacionalisti predlažu nove izbore

Nije moglo proći neprimijećeno da je HRT nakon jako puno vremena jednoj zemlji s područja jugoistoka Europe, koja je bila ranije u sastavu bivše Jugoslavije, a nije Srbija, posvetila priličnu pozornost. Tu činjenicu valja gledati u političkom kontekstu, iako je naizgled samo medijskog i informativnog karaktera, jer HRT odavno ne radi ništa samo novinarskim refleksom. Istodobno je Republika Hrvatska sa zemljama Višegradske skupine blokirala namjeru nekolicine euročlanica za formiranjem golemog financijskog fonda za razvoj industrije pobačaja, Stier, pa Plenković oštro su upozorili Junkera gdje prestaju njegove nadležnosti kad su nacionalni interesi država članica u pitanju, a u zemlji je vlada formirala Vijeće za suočavanje s prošlošću. Nisu to krupni pokazatelji, ali znajući način usmjeravanja hrvatske politike i javnosti zadnjih nekoliko godina, ukazuju da Hrvatska postaje svjesna dramatičnih okolnosti u kojima se zapetljava i raspetljava suvremeni pripadajući nam svijet.

Dvije večeri za redom imali smo razgovore Zoltana Kaboka s vodećim makedonskim političarima, vođama ljevice i desnice. Danima prije toga probijale su se vijesti da je Europska komisija zatražila da makedonski predsjednik države dodijeli mandat vođi ljevice Zoranu Zaevu koji je postigao sporazum s tzv. albanskom platformom u Makedoniji i tako uspio složiti parlamentarnu većinu.

Predsjednik Makedonije Gjorge Ivanov ne želi dati mandat tako sklopljenoj koaliciji, s obrazloženjem „da ne želi dati mandat nekome tko prijeti suverenitetu Makedonije“.

Evo što o toj situaciji koja se već opasno prelila na ulice makedonskih gradova kaže lider desne suverenističke makedonske stranke VMRO-DMPNE Nikola Gruevski: „VMRO-DMPNE nudi SDSM-u alternativu – dali bi im svog 51 zastupnika i s njihovih 49 bi imali 100 zastupnika s kojima bi formirali vladu. Neka premijer bude Zoran Zaev, ali neka odustane od platforme sastavljene u Tirani”.

Gruevski vidi dva načina rješavanje pat pozicije iz koje prijeti kriza nesagledivih razmjera, sve do gotovo opipljivoga raspada Makedonije. Gruevski kaže : „Postoje dva načina za rješavanje krize i mi smo ih javno predložili. Jedan način su prijevremeni izbori u svibnju, zajedno s lokalnim – na kojima bi Zaev izašao s ovom platformom ( Gruevski govori o albanskoj platformi za koju tvrdi da je sklopljena u Tirani, o čemu postoje prema njegovim riječima dokazi i javno priznanje jedne od stranaka platforme – Besa, čime Gruevski zapravo traži izbornu legitimaciju socijalista za koaliciju s albanskom platformom. Nema ništa legitimnije od toga zahtjeva, a to možemo u Hrvatskoj prevesti kao otprilike izbornu najavu suradnje s velikosrpskim politikama). Drugi je način da Zaev prihvati ponudu VMRO-a, odustane od platforme i dobije manjinsku vladu s podrškom VMRO-DMPNE-a”.

Lider Socijaldemokratskog saveza Makedonije Zoran Zaev odbija tu ponudu, a o situaciju u zemlji kaže: „Odlukom da ne da mandat za formiranje nove vlade, što je dužan učiniti prema Ustavu Republike Makedonije, predsjednik Gjorge Ivanov izveo je državni udar. Ivanov gura Makedoniju u duboku krizu s nepredvidivim posljedicama za građane i državu.“

Pa da malo razmotrimo tko gura Makedoniju u „duboko krizu“, kakvu krizu, te s kojim posljedicama.

Pogledajmo malo kontekst tih događaja.

U Makedoniji već nekoliko godina traje kronična nestabilnost državne vlasti, zbog, s jedne strane, jako suprotstavljenih politika ljevice i desnice, na hrvatski način rečeno suverenista i antisuverenista, koji ni na ponovljenim izborima nisu uspjeli, ni jedna ni druga strana ostvariti poziciju za samostalno formiranje makedonske vlade. A između tih dvije političkih skupina ne postoji ni minimum suglasnosti oko temeljnih nacionalnih interesa. Danima Makedoniju potresaju prosvjedi, tisuće suverenista i antisuverenista se međusobno sukobljavaju pokušavajući dokazati na ulicama tko ima veću moć, a političari se putem pripadajućih im medija optužuju sve težim riječima i rječnikom.

I u tim događajima mediji, koji su pretežito pod kontrolom ljevice i anacionalnih silnica, imaju prevagu.

Koliko je opasna ovakva situacija u Makedoniji i ima li razloga Hrvatska biti zabrinuta radi toga?

Ima itekako.

Može li Hrvatska nešto naučiti iz makedonskog stanja?

Posve sigurno da, i to presudno.

Stabilnost nacionalne države koja ovisi o interesima i volji dokazanih antisuverenista, koji su svoje antisuverenističke politike umotali u celofan navodne ljevice, našli svoja uporišta u naslijeđu bivšega komunističko-jugoslavenskoga režima i osloncu na njegovu moćnu personalnu infrastrukturu u svim sektorima društvene moći, vrlo je krhka. A stabilnost nacionalnih interesa koji se oslanjaju na bezbojne birokrate u današnjoj EU je smijurija, jer Bruxellesom danas dominiraju manekeni prijezira prema nacionalnim državnostima, od kojih je nezanemariv broj posredno vezan za globalističke pokrete i prema objavljenim podatcima uz Soroševe fondove, koji u sve odluke, direktive i dokumente guraju devijantne i neprirodne programe, počevši od rodne ideologije od industrije smrti.

I u Makedoniji je kao i u Hrvatskoj civilni sektor potpuno pod kontrolom nekolicine stranih veleposlanstva, globalističkih organizacija, bez notornog Soroša se ne mogu otvoriti ni vrata wc-a, a tamošnja antifa industrija raste strelovitom brzinom, regrutirajući sve veći broj plaćenika u svim zakutcima makedonskog društva. Svima su puna usta apstraktnih vrijednosti, ljubavi, ravnopravnosti, demokratičnosti, solidarnosti, antirasizma, antifašizma, rodne i spolne ravnopravnosti i naravno, osude – nacionalizma. U Makedoniji – makedonskog, u Hrvatskoj – hrvatskog, koje valja zamijeniti globalističkom religijom i europskim nacionalizmom, što god to bilo. Otprilike kao za vrijeme Jugoslavije, jugoslavenskim. Suverenističke ideje i programi se kriminaliziraju kao nacionalizam pa i šovinizam, pokušavajući ih istodobno zamijeniti apstraktnim nadnacionalizmom i nadreligijom koju kontroliraju skrivene globalistički centri preodgajanja suvremenoga svijeta.
Taj spektar se u Makedoniji poziva na sve, samo ne na makedonsku suverenost.

I u Makedoniji i u Hrvatskoj se uz sve zainteresirane silnice pojavljuje Srbija. Ne toliko izravno u Makedoniji, koliko kao siguran sudionik širega plana redefiniranja prostora jugoistočne Europe, stvaranja teškoga muteža, bez kojega i izvan kojega osvjedočeni politički međunarodni razbojnici kao Srbija, nemaju što tražiti na općeprihvatljivim i univerzalnim načelima na kojima počiva međunarodna zajednica.

Problem je i danas, kao i početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, što europski vatrogasci, niti znaju niti mogu ugasiti požare koje pokušavaju prevenirati potičući piromane.

Makedonija se nalazi razapeta između otvorenih imperijalnih pretenzija Grčke, vrlo nestabilne i prevrtljive članice EU i NATO-a, zatim Albanije koja svojom snažnom manjinom već sada ima nakon kratkotrajnoga građanskog rata u Makedoniji federalno državno uporište, zatim Bugarske i Srbije, koje nastoje ostvariti u tom mutežu ili izravne ili posredne interese. To se prije svega odnosi na Srbiju, kojoj sad, uz moćnoga Putina, odgovara stvaranje kaosa na tome području, kako bi mogla zaokružiti interese prije svega u BiH, a zatim i na Kosovu, strateški u dugoročnom razdoblju i u Hrvatskoj i u Crnoj Gori kojih se nikada nije odrekla, niti pomišlja na to.

A ne može ih ostvariti bez ulaska u Europsku uniju, a nikako ih ne može ostvariti ako dođe do nekakve reafirmacije Jalte, odnosno stvaranja zidova između Sjedinjenih država i Rusije.

Srbija uz Rusiju, koliko god bile bliske trenutno ne može ostvariti svoj prodor na zapad, a ne može ni na jug, što pragmatični Putin zna, pa je vrlo moguće da mu Srbija uz njenu suglasnost služi kao moćna trgovačka marka, okružena NATO-om i strateški nebitna, radi legalizacije Krima i sličnih taktičkih interesa u svome okruženju.

Koliko god dakle Makedonija po svome geografskom položaju u ovome trenutku bila naizgled udaljena od Republike Hrvatske, crta potencijalnoga plamena nestabilnosti, čiji se upaljač uvijek kad je Balkan u pitanju nalazi u Beogradu u imperijalnim interesima Srbije, vrlo je izravna a benzin odavno proliven. Kosovo, Crna Gora, pogotovo Bosna i Hercegovina kao najvažniji plijen i stjecište čitavoga niza interesa, na granicama su Hrvatske.

A u Hrvatskoj s jedne strane imamo pretežiti medijski, institucionalni i javni društveni poredak, sa snažnim legaliziranim velikosrpskim polazištima u okviru toga poretka pod zajedničkim antifa kišobranom, s prevladavajućim uporištem u politikama anacionalne ljevice, a s druge strane, prilično dezorijentiranu desnicu, koja se pod tim pritiscima što iz zemlje, što iz svijeta, odavno ne usuđuje učvrstiti u neupitno suverenističkim pozicijama i svome većinskom narodu.

A može.

Dovoljno je bilo vidjeti kojom je brzinom samo zbog otpora tim politikama Hasanbegović postao nacionalna ikona.
Isti su potpuno nositelji tih procesa kao i u Makedoniji, isti su kao i u Crnoj Gori, a samo malo drugačije posloženi vrlo su slični i u Bosni i Hercegovini. Sve vrvi od lažnih socijaldemokrata, Bosanaca, Zelića, Teršelički, Borića, Sarnavki, Pusića, sve vrvi od kulturnjaka, filmaša, šerbedžija i buregdžija, sve vrvi od „analitičara“, „znanstvenika“, ljudoljubaca i ljubavoljubaca.

Jedina zemlja i država koja nema bitnijih odstupanja oko pozicioniranja nacionalnih politika oko nacionalnih interesa u cijelome tome spektru je – Srbija. Pri tome je potpuno nebitno izvan Srbije kvalificirati te interese, ciljeve, politike i njihove nositelje. Srbija ima jasan oslonac u velikoj većini srpskog naroda, u Srbiji, u Bosni i Hercegovini, u Hrvatskoj, diljem svijeta, a taj oslonac respektiraju i sve relevantne države svijeta. U njemu nema napuklina, izuzev tu i tamo incidenata koji propitkuju takve političke ciljeve i politike, pa se sa Srbijom uvijek zna na čemu si u razgovorima.
S ni jednom drugom državom nitko relevantan ne može jasno reći na čemu je, uključivo i s Hrvatskom, a s takvima nitko ne gradi svoje interese.

U svim tim državama isti su nositelji slabljenja nacionalnih pozicija, svi su nažalost navodna ljevica, isti su im društveni instrumenti djelovanja, vrlo slične i najčešće organski uvezane civilne ekspoziture, isti i posve jasni modeli dezintegracije identiteta domicilnih naroda, nametanje nakaznih globalnih vrijednosnih ideja i platformi, od pobačaja do rodne ideologije, razaranja braka, obitelji, zatim isti financijeri, isti globalni interesi, sve isto.

Od koga zatražiti pomoć u suprotstavljanju tim opasnim silnicama?

Od Europske Unije?

Gledajući Junkera, Mogherini i slične, čovjek koji zna zbrojiti dva plus dva može jedino zaključiti da su to vrlo nesretni primjerci jednoga teškoga nesnalaženja i neprirodnoga bluda velikih ideja i odavno odmetnute infrastrukture kojoj treba hitan radikalan remont, a koja je te velike ideje uzela kao krinku za potpuno nelegitimne specifične interese odmetnutih skupina s golemom moći.

Trump je zadao strašan udarac toj strukturi, objavio da mu ne pada na pamet više nametati svijetu „američke vrijednosti“ pogotovo one koje je on dolaskom na čelu SAD-a teško uzdrmao i odrekao ih se, te da će svakome prilaziti s uvažavanjem njegovih nacionalnih interesa.

Koji su hrvatski?

Hrvatska se treba hitno pokušati pronaći.

Pokreti u Hrvatskoj koji brutalno godinama udaraju na sve autentično, suverenističko, nacionalno i identitetsko moraju se domah suzbiti. Ne može se i ne smije Gordana Bosanca koji ima proračun od sedamsto tisuća eura iz inozemstva i iz dokazano antihrvatskih izvora, uzimati kao relevantnoga sugovornika o strategije razvoja Hrvatske vojske, niti u donošenju strateških odluka nacionalne sigurnosti. Takvi mogu biti samo predmet nadzora sigurnosnih službi, a ne njihovi sugovornici. Bosanca uzimam kao paradigmu, jer niti bi što u normalnoj zemlji značio, niti znači, da mu država ne daje značaj. Jer, plamen iz Makedonije koji se može upaliti u svakome trenutku, pržeći taj nesretni narod, za tren oka će se prenijeti na same granice Hrvatske, a u Hrvatskoj u tom slučaju ne smije biti toliko nosača benzina i piromana. Danas ih Hrvatska financira, potiče, štiti, a oni zalijevaju benzinom sve do jedan element hrvatskih nacionalnih interesa.

Zato sam i naglasio značaj nekoliko reakcija Plenkovićeve vlade u kontekstu s reakcijom HRT-a na događaje u Makedoniji. Jer ohrabruju, iako su uvjerljivo nedovoljni znaci primjerenoga odnosa prema aktualnim tektonskim pospremanjima koja se izravno tiču hrvatske sudbine.

Makedonski poučak u Hrvatskoj bi morao biti hitno pronalaženje modela uvođenja ukupnog hrvatskog naroda u državni poredak, a to se ne može bez radikalne promjene izbornoga sustava. Zatim, radikalne promjene u diplomaciji, sigurnosnom sustavu, pravosuđu, zauzimanje vrlo čvrstoga stava prema svim pokušajima antifa destrukcije u Hrvatskoj, snažna medijska reafirmacija autentičnih nacionalnih i utemeljiteljskih simbola i vrednota, te snažna međunarodna i diplomatska usmjerenost na suradnju s Trumpom i Izraelom, u međuvremenu štiteći svoje stečevine za stolom u Bruxellesu bez ikakvih ustupaka apstraktnim idejama i politikama.

To je jedini način zadržavanja hrvatske državnosti s bosansko-hercegovačke strane više od tisuću km duge granice, bez koje je samo pitanje dana kad će makedonski scenarij zaigrati pred vratima Zadra. Drugim riječima, požar u Hrvatskoj, valja gasiti već u Makedoniji.

Marko Ljubić/ narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto esdepeovci noću vodu piju?

Objavljeno

na

Objavio

Ključa u SDP-u. Počelo je svađom na sastanku Kluba zastupnika i natezanjem oko toga hoće li izbor ustavnih sudaca uvjetovati osnivanjem saborskog povjerenstva za Agrokor, što je tražio SDP-ov predsjednik Bernardić, koji je na kraju nezadovoljnicima poručio:

“Tko se ne osjeća dobro u Klubu, neka ode, ima puno ljudi koji bi došli na vaše mjesto”.

Nakon toga zastupnik Peđa Grbin dao je ostavku na mjesto potpredsjednika saborskog Odbora za Ustav i otvorio karte u intervjuu u kojem je istaknuo kako je to bio samo povod za ostavku, a glavni razlog je “činjenica da mi kontinuirano vrludamo u svojim stavovima i da ne možemo donijeti konkretnu odluku koju ćemo nakon toga provoditi idućih nekoliko dana“. Grbin je dodao uobičajenu bozu kako takvo što nikada ne bi rekao ni Račan ni Milanović jer “SDP je stranka koja uključuje, a ne stranka koja isključuje“, pri čemu je očito zaboravio slučaj Kolarić, ali i brojne druge. Eksplicitno je rekao da Bernardić vodi stranku loše i u uskom krugu ljudi i istaknuo nadu da će ga se riješiti na izvještajnoj konvenciji krajem godine.

Na pitanje novinara o izgledima SDP-a na sljedećim izborima, Grbin tvrdi kako nije izgledan scenarij da SDP s Bernardićem na čelu može pobijediti Plenkovića. Očito ne razumije da to ne ovisi o vođi, jer ni SDP s Plenkovićem na čelu ne bi mogao pobijediti HDZ koji bi predvodio Bernardić, no o tome će biti riječi kasnije. Grbin se u intervjuu poziva na iskusnijeg kolegu: “Mi kao SDP, kao što je moj kolega Orsat Miljenić rekao, ne predstavljamo pravu oporbu vlasti“. I evo u čemu vidi problem: “Nismo dovoljno jasno reagirali kod premještanja ploče iz Jasenovca u Novsku“. Zatim: “Gdje smo danas kad ponovno imamo atak na prava nacionalnih manjina“? I kao šlag na kraju: “Ako usporedimo glasnoću 2013. i 2014. godine kada se napadalo na seksualne manjine i ćirilicu, ovo je kao jedan drugi SDP“. Odmah nakon Grbinova intervjua Ranko Ostojić na Facebooku je objavio status: “Bravo, Pedja! Jasno. Precizno.

Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove.
Odgovorno. I pošteno. A tko se boji članova, vidjet ćemo. I čiji su prstići u nečijem pekmezu!“Kako su se vremena promijenila! Nekad su u frakcijskim borbama u Partiji padale glave, a sada se drugovi kao tinejdžerice sokole Facebook statusima punim slatkih umanjenica. Podršku Grbinu dao je i još jedan perspektivan kadar – Željko Jovanović – koji je ustvrdio: “Bernardić je od dečka koji obećava vrlo brzo postao predsjednik koji zabrinjava, a sa svojim šaptačima Komadinom i Ostojićem vodi SDP nepovratno u političku marginalnost. Sad je svima kojima su SDP i socijaldemokracija na prvom mjestu jasno da SDP treba novo vodstvo u kojem ne vidim ni Bernardića ni Komadinu ni Ostojića.

Po meni nove lidere zajedno predstavljaju Peđa Grbin i Siniša Hajdaš Dončić.“Time je u vatru gurnuo i Hajdaša Dončića. A ovaj, kao junak iz narodne pjesme, pred veliki boj noću vodu pije i tmuran bdije: “Prvi se put stvarno bojim za budućnost SDP-a. Došao sam do trenutka da ne mogu zaspati, nego samo o tome razmišljam. To mi se nikad nije dogodilo”, kaže Hajdaš. A sam se za vođu puno suptilnije kandidirao intervjuom SDP-ov vanjskopolitički stručnjak Joško Klisović zvani Klisindžer. On smatra da stanje u stranci nije dramatično, a vjeruje i da je Milanka Opačić reagirala preemotivno u optužbi na Bernardićev račun da stranku pretvara u “sektu svojih prijatelja“. Opačić pak sa šest godina naknadne pameti proziva Zlatka Komadinu jer je “pobjegao iz Vlade“i dodaje: “On nije potjeran, on je dao ostavku jer se nije mogao nositi s problemima u svojem resoru.“Ukratko, urnebes u, barem do sada, najvećoj oporbenoj stranci. No čini se kako svi oni ne vide stvarni problem i dublji razlog koji ih drži daleko od vlasti, a koji nema veze s tim hoće li na čelu SDP-a biti Bernardić, Grbin, Miljenić ili bilo tko drugi. U rujnu prošle godine, kad je nakon tijesno izgubljenih izbora Zoran Milanović objavio da se više neće kandidirati za predsjednika SDP-a, a dio lijevih komentatora likovao smatrajući da se partija riješila balasta, napisao sam kako ih to neće spasiti u konzervativnoj Hrvatskoj u kojoj “ljevica još desetak godina neće doći ni blizu vlasti“.

Nije se radilo ni o kakvom proročkom nadahnuću ni silno dubokoj analitici, već o jednostavnom uvidu kakvo je naše biračko tijelo i kakva je ljevica koja mu se obraća. Hrvatsko biračko tijelo većinom je konzervativno i sklonije desnoj opciji. Golemom većinom 1990. glasalo je protiv komunista (barem onih eksplicitnih), a 1991. za osamostaljenje Hrvatske. Danas glasaju više-manje isti ljudi, ili njihova djeca i unuci. U takvom stanju, kako što možemo vidjeti u nizu izbora od 1990. do danas, prirodna, normalna situacija je da je HDZ na vlasti, koliko god loš, korumpiran i nevjerodostojan bio. HDZ je gubio vlast samo u iznimnim situacijama. Dva su puta izgubili izbore isključivo zato što su sami sebe pokopali. 2000. su HDZ-ove frakcije izbušile stranku u međusobnoj borbi za Tuđmanovo nasljeđe. Filali su lijeve medije kompromitirajućim materijalom o stranačkim rivalima, što je, uz obilno strano zalijevanje NGO sektora i “nezavisnih“medija, asistiranje stranih ambasada i zamor javnosti nakon deset godina iste vlasti, dovelo do toga da je SDP, uz smokvin list Budiše i Račanovu umjerenost, dobio izbore.

Drugi je put HDZ opet sam sebe ukopao. Nakon neobjašnjenog i neodgovornoj Sanaderova odstupanja s vlasti i svih afera koje su isplivavale na površinu u sljedeće dvije godine, bilo je pravo umijeće ne dobiti izbore 2011. I to je to. Dovoljno je, dakle, da se HDZ minimalno konsolidira, pa i uz nespektakularnog lidera kao Karamarko ili padobranom spuštenog kao Plenković, pa da dođe na vlast. Stoga je ispravnije reći kako u dva iznimna slučaja 2000. i 2011. nije SDP dobio izbore, već ih je HDZ izgubio političkim samoubojstvom. Zaključak svega toga je kako ponosna sljednica Komunističke partije iz Jugoslavije, bez razračunavanja s tom prošlošću ne može dobiti izbore u Hrvatskoj ako je druga opcija imalo na nogama. Za sada je to još uvijek HDZ, sutra može biti i netko drugi, vjerodostojniji i čvršći. Osim toga, lijevo-liberalna kulturna hegemonija koja se proteže još iz doba Jugoslavije u Hrvatskoj se zadnjih godina ubrzano rastače. Lijeve su se intelektualne i medijske perjanice ofucale, a portali i društvene mreže već premašuju stare medije.

Nove generacije više ne otkidaju na, za njih već staračku, feralovsku šegu i preko toga im se ideologija više ne može ucjepljivati. Dominaciju na NGO sceni preuzimaju konzervativne udruge, Soros je “ođuturumio“, presušuju i strane donacije. Hrvatsko biračko tijelo većinom, koja se s novim generacijama dodatno povećava, čine ljudi koji neće glasovati ljevije od centra. Eto kakvo je “tržište“. A da vidimo kakve je politička “roba“, tj. SDP. Što im nudi? Nedavno je predsjednik SDP-a došao na jugonostalgičarski, titoistički skup sa sovjetskim zastavama. Je li to euroazijski koncept umjesto euroatlantskog? Izlazak iz NATO-a? Vezivanje za one koji su se borili za komunističku Jugoslaviju umjesto demokratske Hrvatske? Što SDP nudi na ekonomsko-socijalnom planu? Što mogu obećati radnicima, koji ionako predstavljaju manjinu u biračkom tijelu? Mogu li biti veći socijalisti i etatisti od HDZ-a? Mogu li “brijunaši” u plitikim socijalno-populističkim porukama parirati Živom zidu? Hoće li im građani u borbi za zaštitu javnog dobra vjerovati više nego Mostu?

Onaj tko misli dobiti izbore u Hrvatskoj ne bi trebao ići na skupove pod jugoslavenske i sovjetske zastave, braniti Titov totalitarizam, obilježavati četničke ustanke. Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove. Uz neraščišćen odnos prema totalitarnom nasljeđu i Jugoslaviji, SDP nudi i kulturni elitizam crvene buržoazije, kojoj je vrhunac dometa ruganje krezubom puku koji sluša Thompsona, uz pristajanje na direktive novih centara moći u nasilnom vrijednosnom preodgoju naroda.

Šanse su ovakvog SDP-a da u bliskoj i srednjoj budućnosti dođe na vlast nikakve i ono što su postigli s Milanovićem bio je njihov vrhunac. Umjesto silnog novca kojeg daju Alexu Braunu da im rebrendira stranku, evo im besplatan savjet – neka se eksplicitno odreknu Tita, Jugoslavije i elitizma crvene buržoazije pa možda dohvate dvadeset posto.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati