Pratite nas

Komentar

Marko Ljubić: Može li iz pregovora Mosta i HDZ-a pobjednikom postati Pupovac?

Objavljeno

na

Nije nepoznata, iako postaje sve indikativnija, javno dostupna informacija da Most i HDZ pokušavaja napraviti vladu na način da Most ima potpunu odgovornost i sva moguća prava u ministarstvima koja će voditi njegovi kadrovi, a HDZ u onim drugima. To samo po sebi ne bi bio nikakav problem kada bi politike s kojima su Most i HDZ izašli u predizborni proces bile jasne i potpuno prepoznatljive hrvatakom narodu, te prije svega komplementarne s jasnim sinergijskim učinkom, piše Marko Ljubić/narod.hr

Ali, nisu.

S druge strane, razgovara se paralelno s manjincima, pri čemu je tu Pupovac zbog broja mandata najvažnija figura uz politički posrbljenoga Radina sukladno tradiciji dvadesetog stoljeća pa i famoznim događajima u Srbu o bliskoj suradnji četnika i Talijana, pri čemu se od izrazito neprijateljske srpske politike i suverenističke baštine HDZ-a pokušava napraviti – ukusna sarma s nekim navodnim europskim, točnije, njemačkim začinom koga nitko do sada nije kušao.

Zgražati se danas nad Pupovčevim pitanjem „nije li prirodno da ljudi koji žive u, i oko nacionalnih parkova i upravljaju njima“, mogu samo ili idioti, ili licemjeri.
Mantra da je taj zahtjev samo i isključivo pitanje iz okvira menadžmenta, ili iz diskursa interesa udruge poslodavaca, je duboko nerazumijevanje istinske namjere Milorada Pupovca.

Pupovac viče – gdje žive Srbi, to je Srbija.

To je smisao njegovog zahtjeva.

Odakle mu podloga upravo sada izaći s takvim zahtjevom?

Iz prirode pregovora Mosta i HDZ-a.

Evo na čemu se vode.

Naime, još je od ranije poznato da Most inzistira na promjenama, to su do nazad nekoliko mjeseci zvali „reformama“, ali kako su shvatili da su postali predmet ismijavanja i izrugivanja s tom porukom u odnosu na ono što su činili u još uvijek aktualnoj vlasti, odustali su od tog pojma. Promjene koje je Most najavio još nazad godinu dana, danas se mogu svesti javno na famoznih sedam jamstava, uvjeta, programa, kako je kome drago. S druge strane, ljudi koji čekaju zauzeti nova mjesta u vladi, ne ukazuju na to da će se odustati od pokušaja mehaničke i gotovo nasilne regionalizacije Hrvatske i banalizacija smisla promjena, u čemu su pogotovo bili prepoznatljivi još uvijek aktualni ministri Orepić i Jurlina Alibegović.

Primjera radi, Most je istupio s prijedlogom izmjene izbornoga i političkoga sustava, pri čemu nitko nikada nije čuo tko su autori tog zahtjeva, što on točno sadrži uz famozna tri umjesto jednog preferencijalnog prava, niti što se točno želi postići tim promjenama po pitanju razvoja nacionalne državnosti. Uz dužno poštovanje ni Božo Petrov, ni Nikola Grmoja, ni Ivan Kovačić ni Miro Bulj ne mogu biti, niti jesu, osobe zbog kojih bi pristojno razuman čovjek imao povjerenja u njihov prijedlog promjene izbornoga sustava. To jest profesor Podolnjak, ali nitko nikada nije čuo da on ili bilo tko od njegovih kolega javno ukazuje na političku i prvorazrednu nužnost uvažavanja legitmiteta koji je priskrbila udruga „U ime obitelji“ s prikupljenih tristo osamdeset tisuća glasova za daleko šire promjene, iako i u tom slučaju nedovoljne.

To nitko normalan i nitko tko izgovara sintagmu nacionalni interesi ne bi smio ignorirati, ali o tome se šuti.

I, očito je, ignorira se takav legitimitet.

Smisao i uloga svih političkih ideja koje postaju ili će postati platforma političkoga djelovanja nove vlade, moraju biti jedinstveni nacionalni ciljevi. Ti ciljevi ne mogu ostati pod ingerencijom Mosta ili HDZ-a, niti bilo koga drugoga, jer kad postaju politika vlade, oni su nacionalna državna politika.

Jesu li?

Iz ovoga što znamo o političkim namjerama i programima potencijalnih koalicijskih saveznika, više je nego očito da politike koje predstavljaju nemaju gotovo nikakve zajedničke ciljeve, izuzev famoznih nacionalnih interesa koje svatko tumači na svoj način. Eksluzivno i ultimativno.

Jedinstvenih putova, izgrađenih politika i u konačnici mjerljivih ciljeva nema ni za lijek.
Zbog toga nikako Vlada ne može biti uspješna vlada, niti državna politika – stabilna politika. I jedno i drugo se isključivo mora gledati iz prizme većine hrvatskoga naroda, a da bi se znalo što taj narod hoće, mora se prvo omogućiti instrumente i zakonski okvir da velika većina tog naroda izađe na izbore i ima jednakost izbornih prava. A to sad – nema. Ne postoji način da se bilo koja politika ministarstva uprave, ministarstva unutarnjih poslova, obrane, gospodarstva ili regionalnoga razvoja, te kulture ili obrazovanja i znanosti ne sudaraju ili ograničavaju, odnosno podupiru, ako su osmišljene i s jedinstvenim ciljevima.

O tome se u Hrvatskoj danas uopće ne govori, a nekakva stabilnost se pokušava isključivo vezati za broj saborskih mandata i potporu politikama, kakve god budu u tako nastaloj vladi.

Upravo zbog toga se danas toliko fokusira značaj imena pojedinih ministara, jer se zapravo samo u okviru njhovih prepoznatih javnih i političkih preferencija, može naslutiti – razvoj državne politike. To je katastrofa, usprkos tome što ti ljudi mogu biti uvjerljivo najbolji koje imamo; jednako tome i s istim izgledima mogu biti i vrlo dvojbeni po svojim postupcima, kao što je primjerice – Orepić.

Drugim riječima, ne smije se nacionalna politika svoditi nikada i ni u kojem slučaju u svojim temeljnim odrednicama isključivo na preferencije ministra, predsjednika vlade ili predsjednika Republike. Oni jesu jako važni, vrlo bitni, ali stabilna država mora imati usvojenih nekoliko strateških političkih ciljeva ili autocesta, s kojih nema silaska u bilo kakvim okolnostima. Personalizacija politike mora isključivo značiti uspješnost vožnje po tim cestama, sigurnost, efikasnost i vjerodostojnost u ostvarivanju poznatih i svima jasnih ciljeva.

Stvari na žalost izgledaju suprotno.

Ako Plenković prihvati i dopusti da nova vlada bude podijeljena na Mostova i HDZ-ova ministarstva, odnosno na praktično dvije vlade koje će samo sjediti zajedno i riješavati neke formalne i proceduralne stvari, a ministri i politike u pozadini donositi odluke kakve žele ili kakve netko izvan ministarstava i Markova trga kreira, pri čemu nitko ne zna tko su kreatori tih politika, onda je to praktična konfederalizacija Republike Hrvatske.

To je politika koja ima izvorište u političkoj platformi SDP-a u trenutku proglašenja samostalnosti Hrvatske, zatim u Erdutskim sporazumima, potom u čitavome nizu zakonskih i ustavnih riješenja, koja su se dosljedno pri razbijanju Republike Hrvatske stvarala i dopunjavala tijekom svih godina nakon dvije tisućite, kada su svemu tome Ivica Račan i njegova vlada dali strateški pravac nizom zakona i odluka.

Pupovac svojim zahtjevom o pravu na participaciju u javnim poduzećima nije samo htio uhljebiti nekoliko desetina ili stotina svojih pristaša, iako je to njegov način djelovanja od kada predvodi agresivne Srbe u novu, ovaj put političku i duhovnu agresiju. Htio je nešto puno, puno opasnije, a to nitko, baš nitko za sada iz nekih razloga nije ni pokušao javno istaknuti. Jer, njegov zahtjev je s jedne strane izravno ismijavanje svih modernih i efikasnih upravljačkih dostignuća i znanja, a s druge strane izravna destrukcija samih temelja hrvatske suverenosti.

Evo zašto.

Zahtjev da u nacionalnim parkovima kao prirodna posljedica zakonskih stečevina i manjinskih prava participiraju u upravama ljudi koji tamo žive, zapravo je umiveni način isticanja politike – gdje god žive Srbi, to je Srbija.

U to nema sumnje.

To je višestruko u Hrvatskoj na razini incidenta istakao, prije svega ključni duhovni nositelj velikosrpske politike patrijarh Irinej, nabrajajući Dalmaciju, Slavoniju, Liku, Baniju, Kordun i Hrvatsku u svojim poslanicama. To je politički cilj koji nitko relevantan u Srbiji i među hrvatskim Srbima više niti ne krije.

Plenković mora to zaustaviti.

Plenković ne smije dopustiti da mu zbog natezanja s Mostom, Pupovac dodatnim zahtjevima i dogovorima strateški legalizira velikosrpske političke modele i zahtjeve, niti ga uopće smije uzeti pod bilo kakvim okolnostima u novu hrvatsku vlast. Ni pod kojim.Vrijeme je da Pupovac prestane biti službeni hrvatski Srbin, da bivši agresori prestanu politički maltretirati hrvatski narod, vrijeme je da Srbi koji su branili Hrvatsku od srpske agresije – dobiju društvenu satisfakciju.

Figurativno, Stamirovića i Pupovca moderna Hrvatska mora staviti na sramno mjesto u svojoj povijesti, a Peđu Mišića na – oltar poželjnih vrednota i tako poslati jasnu poruku hrvatskim Srbima i novim naraštajima.

Želim istaći da se ni Petrov u tim okolnostima ne smije ponašati kao suparnik sa strane, koji nevolje partnera u eventualnoj vlasti gleda kao svoju prednost i priliku nametanja svojih novih zahtjeva. Jer, kad je Pupovčeva politika u pitanju o tome bi svatko relevantan u Hrvatskoj morao imati – jasan negativan stav. A Petrov, da bi se eliminiralo Pupovca, mora imati na umu prije svega nacionalni interes, jer eliminacija Pupovca i posrbljenog Talijana Radina to definitivno jest, pa tek onda interese skupine Most.
Pitanje je može li to Petrov i shvaća li on na ovome pitanju što su to već legendarni – nacionalni interesi, tisuću puta vrijedniji od INA – e. Bez obzira što Plenković razgovara s manjincima, Petrov ima političku obavezu javno istupiti i jasno reći što misle on i Most o politici Milorada Pupovca. A za to ima tisuće argumenata i kao nacionalni političar to je – dužan uraditi.

Petrov i Plenković, ako su to čime se deklariraju, moraju presjeći agresivnu srbizaciju hrvatske politike i države, isključiti iz tih procesa Srbe koji su sudjelovali u agresiji na Hrvatsku i snažno reafirmirati Srbe koji su sudjelovali u obrani Hrvatske kao dragovoljci devedesetih.

Zbog čitavoga niza navedenih otvorenih i bitnih pitanja, potpuno je deplasirana i pogrešna rasprava o tome hoće li Zlatko Hasanbegović biti ministar kulture ili neće.
Kako?

Zbog toga što je najbitnija stvar kakve će politike provoditi neki ministar, a pogotovo ljudi s integritetom kao što je Zlatko Hasanbegović, koji ni tijekom najtežih pritisaka nije davao nikakav signal da mu pada na pamet biti popustljiv u svojim odlukama i stavovima.

Mi danas ne znamo hoće li nova autentična hrvatska kulturna, znanstvena, obrazovna, športska, demografska, gospodarska, industrijska politika ili politika prema hrvatskom selu, nositi oznaku hrvatsko, ili će biti nekakva apstraktna kombinacija globalističkih i neidentificiranih trendova i obilježja, s imperijalnim potpisima Soroša i nekolicine mutanata – novoga vremena.

Ako će kulturna politika biti pokrivač za rigidne Kulturnjake 2016, ako će njeni lobistički nositelji biti Hrvoje Hribar, njeni promotori antifa medijski aktivisti, njeni veleposlanici Šerbedžija i Visković, njeni teoretičari i rodoslovci Budak, Flego i Zuppa, a njeni operativci Frljić i slični militanti, onda je uvredljivo spominjati Zlatka Hasanbegovića kao ministra takve kulture. Kao i svakoga s nacionalnim integritetom i osobnim dostojanstvom.

Dakle, besmislica je pitanje hoće li ovaj ili onaj biti ministar, a zanemarivanje razgovora i rasprave o politikama.

Primjera radi, koju će to vanjsku politiku voditi i provoditi eventualni ministar vanjskih poslova Miro Kovač, ako ne postoje jasne i detaljno definirane nacionalne pozicije u čitavom nizu vanjsko-političkih pitanja? Kako će se ministar vanjskih poslova ponašati prema Srbiji u Europskoj uniji ili bilateralno, ako će usvojena politička paradigma biti samo floskula ili laž da je Hrvatskoj u interesu pristupanje Srbije Europskoj uniji.
Nitko živ nikada nije vidio niti jedan relevantan razlog zbog čega bi se ta politika uzela kao – razumna politika. Zapravo sve, apsolutno sve ukazuje da je sasvim suprotno.
Tu se vraćamo na Plenkovića i njegove višestruke najave nove hrvatske politike čije će izvorište biti neka europska politika, makar i – pučka.

Koja?

Iz perspektive Berlina ili Pariza, jugoistok Europe, odnosno famozni Zapadni Balkan otprilike izgledaju kao mravinjak, pri čemu pogled i interes zastaje na – najvećem mravu. Obično je to i najopasniji trut, najveći nevaljalac i onaj tko može i tko hoće najviše štete napraviti u tom „mravinjaku“. To je Srbija. Dokazano i jasno svakom ozbiljnom analitičaru u veleposlanstvima i obavještajnim službama tih država. Primarni interes u Berlinu i Parizu je pacificirati područje, trajnije potisnuti svaki iskorak i rizik, pojednostaviti upravljanje i nadzor, i što je najvažnije, osigurati svojim interesima što dugotrajniji i sigurniji efekat.

E, „mravima“ nije.

Svaki mrav u tom mravinjaku ima svoj život, svoj bioritam, svoje pamćenje, svoje ciljeve i u konačnici svoje potrebe.

Hrvatska državna politika je određena stvarnom i trajnom prijetnjom beogradskog „truta“, mora se jasno prema toj prijetnji postaviti i pronaći mehanizme i modele kako ju poništiti. Prije svega u Bosni i Hercegovini, gdje bez obrane Hrvata od tog truta i proizvedenih „trutića“među Bošnjacima, nema budućnosti hrvatske državnosti.
A to nikako nije moguće prihvaćajući političke pravce i strategije Berlina ili Pariza, ako u njima nisu integrirani temeljni nacionalni interesi hrvatskoga naroda. Ni jedna politika Europske unije nije valjana ako nije nastala na integraciji autentičnih politika naroda čije države ju sačinjavaju.

To je presudno, pa tek onda tko će biti ministar vanjskih poslova, kulture, znanosti, gospodarstva, pravosuđa, obrane ili policije.

Po svemu što je radio Miro Kovač u zadnjih godinu dana, jasno je da mu ne pada na pamet bespogovorno slušati Berlin ili Bruxelles, kao što je jasno da za važnije iskorake jednostavno nije imao političku moć iza sebe u Saboru i Vladi. Da ne spominjemo pretežito neprijateljsku i prosrpsku javnost koju su kreirali i kreiraju antifa mediji. Isto se odnosilo na Hasanbegovića, Šustara, Buljevića koji su više ili manje bili pod pritiskom medijskih batinaša antihrvatskih političkih interesa.

Problem je što opasno miriše na to da Plenković podilazi u svojim odlukama upravo tim „batinašima“.

Plenkovićeve politike i odluke su krcate takvim dovjbama, koje bi bilo nužno temeljito i mjerljivo obznaniti naciji.

Također i Petrovljeve.

Koliko god se oni trudili mistificirati pregovore, isticati do besvijesti priču o programima, moraju znati da ljudima u većini glava ne služi za šišanje i da nije dovoljno to što oni nešto zagovaraju obično ispraznim i najčešće besmislenim frazama. Niti je velika većina ljudi navijački raspoložena. Ako se to odnosi na dio strukture koja će se uhljebiti bespogovornom potporom tome što rade, jednostavno nema ni toliko mjesta, a još manje ima ljudi koji su spremni svoj identitet i ugled podčiniti nejasnim ili podmuklim ciljevima za koricu državnog kruha.

Za sada je jedino jasno kamo ide Pupovac.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Pater Ike Mandurić: Slobodu srca, kao ni slobodu Domovine, nitko ti ne daruje. Za nju se izboriš

Objavljeno

na

Objavio

JESI LI SLOBODAN? (PRIJAVI SE!)

Kad je rat započeo; kad je postalo opasno; kad se tražio netko tko je spreman preuzeti odgovornost, isplivala je prikrivena vrijendost duše.

Najednom je postalo vidljivo kako nisu svi isti, i kako su, među privodno jednakima, velike razlike. Iskrsnuli su oni koji su imali vlastiti stav, istinsku spremnost, crtu samopouzdanja; oni koji su se vlastitom idejom i mišlju davno otrgnuli od majčinih skuta; oni koji su duhom bili slobodni i svoji – i već odavna nisu morali polagati račune nekim tutorima.

Isplivali su slobodni duhom, i koji su se već odavno bili lišili toga da za stvari srca moraju pitati tatu i mamu. Takvu su već dugo, i prije rata, slobodarskom spremnošću za žrvu živo disali punim plućima.
Isplivao je Blago Zadro.

Bilo je onih koji su od ovih slobodnih, izgledali bolji i plemenitiji. Onih koji su poznavali više domoljubnih pjesama, povjesnih tragedija; bilo je puno onih koji su više lili suze za domovinom Hrvatskom; koji su imali više načelnog suosjećana; više blagosti i nježnosti… Ali, samo zato jer nisu bili svoji, i jer nisu bili slobodni, ostali su na dnu, i zarobljeni, i neslobodni, mogli su samo gledati kako im povijesni trenutak krade šansu za herojstvo, i kako život pored njih prolazi. A on uvijek prolazi.

Rijetki to, kao Bruno Bušić, znaju prepoznati, i koji su slobodni krenuti za srcem.

Slobodu srca, kao ni slobodu Domovine, nitko ti ne daruje. Za nju se izboriš, za nju se sam odgojiš. Životna šansa i poziv stalno su u Tvojoj svagdašnjici. I prigoda da slobodu pronađeš.

Na današnji dan za Domovinu i za ljudskost, život su dali dva heroja. Blago Zadro i Bruno Bušić! Naizgled, posve različiti. A u jednom posve isti: posve slobodni da, žive ili umiru, za ono za što sami žele.

Puno je dobrih i “svetih”, ali neslobodnih toliko da se ni za Kristom ne usude krenuti bez dopuštenja drugih. Šteta, šteta za takve! Oni ni sveti nikad postati neće, ako prije toga ne postanu slobodni.

Danas te pozivam u školu slobode. Dečki, Vas posebno!
Prijavi se, čekam te!

PRIJAVI SE!

>> Prijava ovdje

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Todorića se ne može uhititi i izručiti sve dok traje postupak!?

Objavljeno

na

Objavio

Jutrošnje akcije USKOK-a, PNUSKOK-a i Policije, uz „dobro“ obaviještene medije nije ništa drugo nego predstava za široke mase. Pokušaj dizanja morala i liječenje naroda od epidemije depresije i malodušja. Pokušaj ulijevanja nade narodu da se o ovoj državi događa i nešto dobro, vlast će uhapsiti i osuditi najvećeg „zlotvora“ u ovoj državi i sve će nam krenuti na bolje. Eto bit će kolača ako već nema kruha.

Priča o Agrokoru tek je na početku. Trebat će to klupko raspetljati, a to je gotovo nemoguće jer to nije klupko to je Gordijski čvor, a nekoga kao Aleksandar Makedonski nema na vidiku. Previše se struktura uvuklo u taj čvor da bi se istragama i raznim povjerenstvima raspetljalo.

Istrage protiv drugorazrednih članova uprave, gdje će pokajnika biti više nego optuženih, trajat će godinama ili će ih netko naprasno prekinuti. Ono najvažnije, optužnice, uhićenja i suđenja članovima obitelji Todorić, teško da ćemo vidjeti. Čini mi se da Gazda čuva Asa u rukavu da pokupi zadnji štih. Gaza tek sada postaje opasan, opasan za sve koji su ga pohodili, veliki i mali, ne postoje ne bitni, piše Hrvatska Danas.

Oni koji preko Todorićevih upozorenja olako prelaze, nisu svjesni opasnosti koja se nadvija na Hrvatsku i njene porezne obveznike. Nikada nisam rekao da je Todorić nevin, dapače , KRIV JE ali sam uvijek govorio da je opasan i da mu ne treba ostaviti ni milimetar šanse za kontra napad, a on će kontra napad izvesti brže nego se itko nada. Napasti će Gazda svim oružjem, a Blog je samo topnička priprema.

Todorićev As iz rukava najobičniji je mail i činjenica da može pokrenuti sudski spor protiv Hrvatske u Londonu ili Washingtonu.

Taj famozni mail koji nitko vidio nije izgleda kao slamka utopljenika ali možda postane i barka koja će Todorića odvesti nazad u Toranj , a hrvatske porezne obveznike opteretiti s milijardama duga prema vjerovnicima. Todorić ne misli čekati odluku Hrvatskog ustavnog suda nekoliko godina i živjeti u neizvjesnosti, već će podići tužbu pred sudom gdje je u primjeni anglosaksonsko pravo, a ono ne poznaje zakone kao što je Lex Agrokor.

Bit će zanimljivo kako će Vlada odnosno njen pravni zastupnik braniti Lex Agrokor i bez brige, morat će reći tko je zakon radio, tko se sastajao s direktnim sudionicima postupka. Napeto će biti ako taj famozni mail postoji i ako su Todorićevi navodi točni.

I još nešto. Todorića se ne može uhititi i izručiti sve dok traje postupak, pa i onaj prizivni, a teče od dana podizanja tužbe protiv Hrvatske i osporavanja Lex Agrokora.

(Tony R. Boras/Hrvatska Danas)

facebook komentari

Nastavi čitati