Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Može li Kolinda Grabar Kitarović iz vrsne političarke postati – hrvatska državnica?

Objavljeno

na

Predsjednica je u Australiji dočekana s najvišim državnim počastima i to na svim razinama te uspješne, ugledne i snažne države, zemlje i društva. Od saveznoga guvernera, guvernera saveznih država, zatim predsjednika savezne vlade, do najviših dužnosnika na razini australijskih država. Svugdje.

Od počasnih plotuna, crvenih tepiha, postrojavanja ceremonijalnih državnih postrojbi do medijskih refleksija u australskim medijima. Na žalost, većinu tih informacija saznajemo od Mate Bašića ili Dinka Dedića, hrvatskih novinara u australskoj hrvatskoj zajednici na alternativnim medijima kao što je portal projekta Velebit.

Međutim, nekoliko pitanja uopće nije otvoreno ni uoči ovoga posjeta, ni tijekom njega, a sumnjam s razlogom i zbog bitnosti tih pitanja da će biti otvoreno nakon posjeta. Jer u Hrvatskoj se i nadalje o bitnim stvarima – šuti.
Da vidimo u biti, kome su australski topovski plotuni iskazivali počast?

Kolindi Grabar Kitarović koja već danas, s priličnom sigurnošću se može reći, ima zavidan osobni ugled u svijetu međunarodne politike, njenoj državi Republici Hrvatskoj zbog posebnih odnosa s Australijom, na ime nekakve očekivane važnosti koju Australija s nepoznatim razlogom pridaje državi Hrvatskoj ili zbog Hrvata koji čine jednu prepoznatljivu društvenu cjelinu, ali i nimalo beznačajan politički faktor u australskim političkim odnosima koje mora respektirati svaki pametan australski političar?

Po svemu sudeći, ako ne isključimo nekakva buduća očekivanja i zajedničke interese u državnim politikama u svijetu, jedini dokazivi i realni razlog tih visokih počasti, uz spomenuti ugled Predsjednice, koji tu nije nikako presudan, je hrvatska zajednica u Australiji.

To bi bio iskaz odnosa Australije prema hrvatskoj zajednici.
A kakav je odnos Republike Hrvatske prema njima?
Kad će počasni plotuni zagrmjeti iznad Zagreba?
To je zapravo jedino bitno pitanje u ovome, a i svakome trenutku.

Danas izvan Republike Hrvatske prema državnim procjenama živi pola hrvatskog naroda.
Dakle, samo po veličini brojeva u realnom kontekstu, svaka normalna, odgovorna i razumna država morala bi imati potpuno osmišljene i politički neupitne dugoročne platforme koje integriraju te ljude u jedinstveni nacionalni državni poredak, kao preduvjet multipliciranja svih potencijala na svim područjima, uključujući i razvoj državne i društvene suradnje Australije i Hrvatske. To je bit.

Taj pravac naglasila je, po nekolicini javnih istupa u zadnje vrijeme relativno nepoznata, ali posve relevantna građanska inicijativa Ivo Pilar, koja je uočila da u sastavu državne delegacije predsjednice Republike nema najvažnijeg operativnog državnog službenika za hrvatsko iseljeništvo, neformalnoga ministra Zvonka Milasa, te o tome tražila službeno očitovanje kako ureda za iseljeništvo, tako i ureda predsjednice.
Predstojnik ureda Republike Hrvatske za iseljeništvo i cijeli taj ured s vrlo vjerojatno jako puno zaposlenih ljudi, nositelj je operativnih poslova i politika aktualne države prema hrvatskom iseljeništvu.
Koje su to politike?
Nitko ne zna.

Da vidimo, dakle, što je to kao državnu politiku predsjednica mogla ponijeti u Australiju, s jedne strane australskoj državi, i s druge strane njenim državljanima hrvatskoga podrijetla, pripadnicima hrvatskoga jedinstvenoga nacionalnoga korpusa?

Prvo, po svemu sudeći, nije im mogla ponijeti čak ni podatak, uređen, siguran, verificiran – koliko tih ljudi tamo uopće ima. Da ju je netko u druženju s iseljenicima to pitao, morala bi se preznojavati i priznati da država kojoj je na čelu o tome nema pojma.

U Hrvatskoj se godinama bez ikakvih provjera spominje brojka od oko tristo tisuća Hrvata, dok Mate Bašić kao insajder u Melbourneu koji godinama živi s tom zajednicom i ima izravan uvid u podosta toga tamo pa i preko podataka australske države i njenih saveznih država, ukazuje na okvirnu brojku od sto i dvadeset tisuća ljudi. Nije sitnica ni taj umanjeni broj realnih ljudi, a pogotovo nije to banalno nesuglasje podataka.
Zašto?

Ukazuje na duboku nebrigu države i totalno pomanjkanje organiziranoga interesa.
Jer uređena država, čiji je narod stoljećima čekao mogućnost samostalnoga uredovanja svojih nacionalnih poslova i interesa, dvadeset i šest godina nakon utemeljenja, te dvadeset i dvije godine nakon obrane od srpske agresije, morala bi imati u jednoga čovjeka točne podatke koliko hrvatskih iseljenika živi u Australiji. I u cijelome svijetu. Tako se naime pokazuje i poštovanje i interes. Ali i razum.

Tako se pokazuje i dokazuje djelovanje i efikasnost djelovanja hrvatskih diplomatskih predstavništava, ne samo u Australiji, nego diljem svijeta, ali i državnih ureda u Hrvatskoj. Jer, što je njihov posao, ako najvažnije, ono od čega se polazi u svakoj projekciji i planiranju, ne znaju?
To ne znamo ni nakon ovoga posjeta, ili imamo isti rusvaj u javnosti, kao i prije njega.
Zar nitko relevantan u Hrvatskoj ne vidi nevjerojatnu kontradikciju između proklamirane ljubavi prema iseljeništvu, isticanja zasluga toga iseljeništva i takve nebrige?

Drugo pitanje koje se tragom toga nameće je, koliko je tih ljudi ostvarilo svoje civilizacijsko, prirodno, povijesno i temeljno pravo na – hrvatsko državljanstvo?
Znademo li koliko Hrvata u Australiji i Novom Zelandu uopće ima hrvatsko državljanstvo?
Javno nemamo pojma, a morali bismo znati svi. Kako mi, zainteresirana javnost u Hrvatskoj, tako i ljudi tamo. Jedino prema podatcima o ostvarivanju toga prava na izborima znademo da je to mizeran broj.
Zašto je bitno to znati?

Da na temelju tih brojki znademo na čemu smo, da znademo kako egzaktno vrednovati aktualne državne politike, da znademo ocijeniti koliko stvarne sadržine ima u proklamiranim politikama, kakvi su potencijali suradnje, na temelju kojih brojki eventualno graditi političku, državnu, gospodarsku i svaku drugu nadgradnju i zapravo – sve što je relevantno državi s ozbiljnim namjerama?
Kako nešto graditi ako nemamo pojma s kakvim materijalima raspolažemo?
Čitav je niz nejasnoća oko toga.

Prvo, zašto ljudi koji su toliko čekali svoju samostalnu državu nisu pohrlili u državne urede diljem svijeta i zatražili ono što im pripada, a što im je uskraćivala Jugoslavija ili neprincipijelno uvjetovao zločinački komunistički i antihrvatski režim? Svoje elementarno političko pravo koje je temelj svih građanskih prava u svakoj državi.

Mi danas nemamo pojma izuzev u špekulacijama, jesu li Hrvati nezainteresirani za svoja politička prava u Hrvatskoj ili im netko nečim to i nadalje sprječava i onemogućuje.
Jedino od svega znademo tko bi morao imati provjerljiv i točan odgovor na to pitanje.
Država i njene institucije.
Ili ga nemaju, što je jako uznemirujuće, ili ga ne nude svome narodu, što je jednako loše.
Je li priča o ljubavi i privreženosti hrvatskih iseljenika svojoj domovini mit ili stvarnost?
Te brojke bi mogle ukazivati na odgovor.
Odgovori na ta pitanja doveli bi nas do presudne činjenice i saznanja.

To je da dvadeset i šest godina nakon uspostave samostalne hrvatske države, golema većina, prema državnim statistikama oko tri milijuna Hrvata, koji su u velikoj većini iselili tijekom dvadesetog stoljeća s hrvatskih povijesnih prostora potaknuti antihrvatskim režimskim politikama – nema nikakav utjecaj, niti je uopće integrirano u državni, društveni, politički, a time ni u sveukupni nacionalni poredak Republike Hrvatske.
A to je ravno debaklu.

To zapravo ismijava javne poruke hrvatskih političara, pa i same predsjednice Republike, koju iseljenici po svemu što smo mogli vidjeti vole i vrlo su joj skloni, prepoznajući u njoj i njenoj politici elemente nacionalne suverenosti i praiskonskih hrvatskih sadržaja; koji godinama ponavljaju i šalju poruke, pogotovo s navodne desnice, o nužnosti povezivanja iseljene i domovinske Hrvatske.
Kakvoga crnoga povezivanja nužno i prirodno istoga organizma?

Pa više je Emirates uvođenjem zrakoplovnog mosta između Australije i Zagreba redovnom svakodnevnom linijom preko Dubaija napravio na tome povezivanju nego kompletna hrvatska državna politika.
Zar bismo onda trebali državno vodstvo UAE ili menadžment kompanije Emirates odlikovati za povijesno ispravljanje nepravde prema hrvatskome narodu i ostvarivanje ciljeva koje je trebala ostvariti, a prije toga osmisliti hrvatska državna politika?
Naravno da ne.
Jer ljudi su shvatili ekonomski interes i ostvaruju ga, a da bi ga definirali prije toga detaljno su proučili između ostaloga i potencijale iseljenih Hrvata u Australiji.
Misli li netko da nisu?
Je li to, to proklamirano povezivanje?

Za takvo povezivanje nije nam trebala samostalna nacionalna država. Vidimo da to drugi rade bez našega ikakvoga utjecaja. Ako tome pridodamo internet, kompletnu komunikacijsku infrastrukturu i mogućnosti, tu nacionalna država postaje posve nebitna.
Za to se ne gine.

Umjesto famoznoga povezivanja iseljene i domovinske Hrvatske, koju razvoj tehnologije i posve autonomnih svjetskih gibanja sam po sebi ostvaruje i nameće kao notornu činjenicu koja povezuje u istoj mjeri Južnu Koreju i Hrvatsku, državna politika ima samo jedan jedini nulti smisao i cilj – potpunu integraciju milijuna Hrvata u državni i nacionalni poredak Republike Hrvatske.

Uz svijest da tim ljudima država vraća ono što su im oteli ili oduzeli antihrvatski režimi, ono njihovo, a ne uzimati to kao dar države tim ljudima i dobru volju državnih dužnosnika i politika.
Sve dok se i na terminološkoj osnovi ne isključi iz državnih politika pojam povezivanja, a ne nametne kao imperativ pojam potpuna integracija u jedinstveni politički korpus i poredak, Hrvati izvan Republike Hrvatske bit će prinuđeni služiti se paradržavnim, parapolitičkim, rodbinskim, neformalnim i uopće netransparentnim kanalima za – malo jače povezivanje.
Nikada integraciju.

A takav model povezivanja ne samo da ne koristi Hrvatskoj, nego šteti i njima, jer umjesto poznatih i svima dostupnih standarda na kojima su postali uspješni u svijetu i koje imaju u Australiji, vraća ih se na rodijačke, koruptivne i mentalno-komunističke standarde prava jačega i protekcije iz koje su nekada pobjegli.

U takvim standardima važnija je uloga recimo Joze Brkića nego konzula ili veleposlanika u Australiji, koje u takvim okolnostima uopće ne možemo ispravno vrednovati, ocjenjivati državnu politiku koja ih je imenovala, jer ne ovise o rezultatima provođenja državnih politika, kakvih god, nego o volji pojedinaca dobro umreženih u državni poredak s opasnim paralelnim ili dubinskim utjecajima, koji ne bi smjeli biti ničija ekskluziva, koliko god netko bio dobar i zaslužan čovjek, a može biti i zao.
Jer samovolja i državna politika ne idu zajedno.

Problem hrvatske vanjske politike ovakve kakva jest je to što to znaju sve države koje imaju kakve takve odnose s Hrvatskom. Jer, njihova veleposlanstva rade svoj posao, točno znaju što im predsjednica ili državno izaslanstvo nudi, kakvi su utjecaji na razvoj investicijskih mogućnosti, te što smiju i koliko preporučiti svojim državljanima?
Njima treba stabilnost i predvidljivost, ali ne ova o kakvoj govori Plenković, jer je ta u uređenim državama – potpuno nebitna.

Ni jedna uređena država neće preporučiti investitorima Republiku Hrvatsku, ako će Vaso, Andrija, Mirko, Janko ili bilo tko drugi biti presudan u razvoju tih investicija, pri čemu ozbiljni ljudi, bili to Hrvati i patrioti, bili objektivni hladni svjetski investitori i poslovnjaci svjesni činjenice da ako Vasu zamjeni Joko imaju probleme, jer država je u tom slučaju talac politika, umjesto da politike budu – u funkciji jedinstvenoga nacionalnog cilja.
Australski predsjednik vlade je to znao kad je dočekivao Kolindu Grabar Kitarović.
Kako to promijeniti?

Kako dakle integrirati hrvatski narod, a prestati govoriti o iseljenoj i domovinskoj Hrvatskoj, jer razvoj državnih politika uz postojanje golemih razlika u stupnju temeljnih političkih prava iseljene i domovinske Hrvatske znači izravnu potvrdu i pristanak na posljedice zastrašujućih politika antihrvatskih režima, čiji je primarni cilj bio iz državnih potencijala hrvatskoga naroda isključiti njegovu polovicu i tako trajno spriječiti uspostavu hrvatske državnosti?
U to nema sumnje.

To zanemarivati može samo netko tko ne razumije ni temeljne pretpostavke nacionalnih interesa ili netko tko ih namjerno opstruira. I u takvim okolnostima postaju važniji neformalni utjecaji ispred regularnih državnih institucija i politika, više se u medijima spominje oko organizacije predsjedničina posjeta Jozo Brkić nego veleposlanstvo u Australiji, čime Jozo Brkić i tisuće sličnih ni krivi ni dužni, ili i krivi i dužni, dobivaju opasnu neformalnu važnost, a državne institucije gube značaj i što je najopasnije – u njih ljudi gube povjerenje.

Predsjednica je više puta pokazala da ima duboki senzibilitet za autentične nacionalne vrednote. Vrijeme je, iako nema presudan utjecaj na kreiranje nacionalne politike i državnoga poretka, da poučena iskustvom susreta s Hrvatima izvan domovine, promovira te političke modele i tu – egzistencijalnu nužnost.
Pitat ćete se koji je ključni model?
Samo jedan.

Potpuna promjena izbornoga zakonodavstva i stvaranja zakonskih uvjeta potpune izjednačenosti političkih prava. To se ne može postići bez ostvarenoga prava državljanstva svakoga Hrvata, niti se može postići getoizacijom na posebnim izbornim listama, to se postiže jednakošću prava na državnim izborima s jednakim uvjetima za – sve.
To je najvažniji i neizgovoreni poučak predsjedničina posjeta Australiji i Novom Zelandu.
Vrijeme je da ga izgovori upravo Kolinda Grabar Kitarović, čime bi od vrsne političarke postala – državnica.

Marko Ljubić / Narod.hr

VIDEO – Hrvatsku Predsjednicu su dočekali uz najveće počasti i topovsku paljbu

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

O onima koji rado mijenjaju ime

Objavljeno

na

Objavio

Kad su se krajem prošlog stoljeća iznova dijelile karte na ovim prostorima, u vrijeme dok je jahač apokalipse još harao samo Hrvatskom, ekipe YUTEL-a, skoro jedine “domaće” televizije koja je mogla pristupiti objema stranama bojišnice, susretale su se sa zahtjevnim profesionalnim zadaćama.

Iznimna je kreativnost bila potrebna kako bi se napravilo uravnotežene priloge pored toliko neuravnoteženog odnosa snaga sukobljenih strana.

Tako su jednom prilikom yutelovci pohodili hrvatske položaje i prikazali vojnika kako se veseli držeći u ruci komad srušenog borbenog zrakoplova JNA. No, ravnoteže radi, trebalo je prikazati i neki trofej u rukama druge strane. Budući da Hrvatska u to vrijeme nije raspolagala vojnim materijalnim sredstvima vrijednim spomena, izbor je pao na zarobljenu bilježnicu u kojoj je bilo nacrtano ušato “U”, a k tome i dopisano “Za dom spremni”.

Četvrt stoljeća potom sa sličnim će problemom razbijati glavu krug bosanskih vlastodržaca koje je zapalo nasljeđe – što genetsko, što političkog stila, sadržaja i vjerodostojnosti – Alije Izetbegovića.

Usporedno dok se svijetom sve manje stidljivo širila priča o trećini tzv. Bosne kao logističkoj i operativnoj bazi neeuropskog terorizma u Europi, rasla je i potreba da se nešto prilijepi i drugoj strani kako bi se percepcija krivnje izravnala. Tijekom mozgovne oluje u organizaciji spomenutog kružoka sijevala su mnoga pitanja… Je l’ netko od tih ćafira ikada malo automatom prošarao kakvu stranu ambasadu? Iransku, saudijsku, tursku,…?

Ima li među tim ustašama netko da je ustrijelio makar 3-4 muslimana povratnika za Bajram? Je l’ tko od tih okorjelih herceg-bosanskih fašista podmetnuo bombu pod auto nekog ministra? Nije valjda da baš nitko od tih zapjenjenih separatista nije aktivirao čak ni običnu auto-bombicu u gusto naseljenom dijelu nekog bosanskog grada? Je l’ moguće da barem jedan od tih zlotvora nije ušetao u policijsku stanicu i izrešetao pokojeg policajca? Ili da se među bojovnicima koje je postrojavao Mate Boban ne nađe makar jedan koji je nekom muslimanu ‘nako malo odsjek’o glavu?

Napokon, nasta opći tajac i nevjerica, jer odgovori na sva ta pitanja bijahu niječni. Ipak, nagon za preživljavanjem i duh predaka u njima tjerali su ih da ne odustanu. Razmišljali su, … razmišljali, … i … dosjetili se! U maniri starih yutelovaca dosjetiše se plakata – ustaških s Pavelićevom slikom u prvom planu, pratećim proglasom i neizbježnim slovom “U”. Presudna prednost odabranog rješenja bila je u tome što materijal nisu trebali tražiti po muzejima, jer ga je dobar dio nazočnih mogao ponijeti od kuće. Dedo sačuv’o! … Ili pradedo, nije sad bitno. Sarajevski kvart u kojem su ga dali izlijepiti pomno je odabran. Dobrinja – jedino tamošnje naselje u kojem se donekle osjeća dašak pomalo već zaboravljene multietničnosti. Naime, jedino je to sarajevsko naselje koje je podijeljeno između federalnog Sarajeva (bošnjačkog) i istočnog mu grada imenjaka (srpskog). Mada u oba dijela Dobrinje, baš kao i u svakom od ta dva grada, koja se u Dobrinji dodiruju, u totalu, udjel većinskog naroda danas premašuje onaj Hrvata u nikad odveć multietničnom Zagrebu. No, organizatori su se ponadali kako će pojava skandaloznih plakata uznemiriti i Srbe u susjednom naselju, posluže li se ovi sofisticiranim optičkim pomagalima kako bi ih uopće detektirali, pa da onda obje zdrave snage zajedno osude onu treću – a kakvu nego fašističku.

Doista je to slovo “U” čudotvorno hrvatsko oružje. Čim ga vide, pa kad još u pratnji čuju “Za dom spremni”, neprijatelji Hrvata premru od straha i samo se prevrnu na pleća, k’o onih dvanaest majmuna koje znanstvenici nedavno nađoše uginule bez vidljivih vanjskih rana. Enigmu neobičnog pomora primata objasniše usklađenim kolektivnim infarktom, jer su u blizini ugledali tigra. Je li tigar imao šare u obliku slova “U”, nije rečeno. Ako nije, nema druge nego da su majmuni njegovo glasanje protumačili kao poklič “Za dom”, na što, očito je, nisu bili spremni. Ma kakve Tesline zrake, glavosjeci, auto-bombe, kamioni, avioni, Kimove H-bombe … Što je sve to prema zloglasnom slovu “U” i još zloglasnijem pokliču kojeg u strahu od nehotičnog samoranjavanja više ne ćemo spominjati kako ovaj tekst ne bi ostao nedovršen.

Ostavimo i naše drage susjede da u miru dostojno obilježavaju manifestaciju “Kaj su lepili naši stari”, u nadi da će ona postati tradicionalna, i svrnimo pogled s avlije na dvorište, na one među nama koji ljubaznim nam komšijama uvijek nesebično stoje na usluzi. Izvor uzajamne simpatije možda leži u tome što takvi među Hrvatima baš i ne drže previše do svoga imena, pa se od prilike do prilike vole poslužiti raznim drugim imenima. Upravo onako kako to čini taj takvima posebno drag i simpatičan narod koji takve navade intenzivno gaji zadnjih, evo već sedamdesetak godina. Toliko im je drag da im je i vrludava istina tog naroda milija od stamene istine svoga.

Ipak, prerano se poveselio onaj tko je pomislio da će nastavak ove priče obilježiti liječeni ustaša, Zvonimir Drago Carlos Pilsel, onaj čudnovati svat koji svako malo prijeti kako će brutalno smaknuti Vjerana Grkovića. Te će ga ubiti, te će ga spaliti, te će … i na kraju ne će! Iz dana u dan Pilsel sve više sliči onome Crnogorcu iz vica koji je ubio ženu nakon 40 godina braka. Pa na sudčevu nevjericu, ma, kud je ubi nakon toliko godina braka, hladno odgovara – lijenost, sudija, lijenost, … te danas ću, te sutra ću … S obzirom na teološku potkovanost, Carlos … … bi morao znati da je lijenost smrtni grijeh. A što drugo onda, nego poželjeti mu da ne griješi više, pogotovo ne smrtno.

Dvojica ili dvoje kolega mu iz nadaleko čuvenog rasadnika fantoma, YUL-a, prethodnih su dana plijenili pozornost dijela javnosti. Iako YUL nije YUTEL, jer izražava se u riječi a ne u slici, sadržajno nije tako daleko od njega. Istina, nešto je manje uravnotežen, reklo bi se čak i podosta nagnut na stranu orijentiranu ka Orijentu. S tih strana potječe i YUL-ova omiljena maksima, posebno dobrodošla u vremenima besparice – oduvijek je bilo jeftinije nekoga izmisliti, nego nekoga, barem prividno autentičnog, podmititi da glumata.

Striktno primijenivši ovu doktrinu YUL nije spiskao ni novčića na Mislava Horvata, izmišljenog hrvatskog novinara. To naravno ne znači da ne postoji onaj koji je tekst napisao i izmišljenim imenom ga potpisao. Tako je mogao posve iskreno izraziti misli, bez zadrške i ono malo skrupula što ih ima kad piše pod uobičajenim imenom – misli koje su izazvale nepodijeljeno oduševljenje beogradskih tabloida. A kako i ne bi, kad se iza suviše napadno hrvatskog imena i prezimena za nekog novinara iz Hrvatske krije spisatelj koji u Miloševiću vidi juj, a u Tuđmanu fuj. Kao da ga je o zbivanjima devedesetih poučavao Emil Vlajki, Miloševićev priručni Hrvat, a potom i, kao podobni pripadnik hrvatskog naroda, uzurpator najvišeg položaja u Republici Srpskoj namijenjenog predstavnicima tog naroda – mali Komšić. No, sama ideja teksta zapravo je prirodna nadogradnja one već viđene u jednom drugom YUL-ovom napisu – onome o trodimenzionalnom Draži Mihajloviću nasuprot svakog prijezira vrijednog Ante Pavelića – koji je potpisan pod imenom i prezimenom inicijala M.J. (a nije Moja Jugoslavija).

Isti se potpis nalazi pod morbidnom pisanijom u kojoj je Tuđman okarakteriziran podgrijanom mirogojskom lešinom čime je čitateljstvo pripremljeno za umovanja “Mislava Horvata”. Ma koliko se trudio, M.J. će ipak ostati u povijesti zapisan pod drugim imenom, pošto je već ovjekovječen kao predložak za glavni lik romana Fukara, velikog hrvatskog književnika, Ivana Aralice. S obzirom da je kao mladić majonezom crtao svastike po sendvičima na zabavama dokone mladunčadi sarajevske crvene buržoazije, nije isključeno da je ovaj “ljubitelj” vođa Hrvata poslužio i kao nadahnuće onima koji će tridesetak godina kasnije ustaškim plakatima oblijepiti sarajevsku Dobrinju. (Uostalom, sličan se sličnome raduje. A teško da je fukari netko više nalik od samog Fukare). Je li u vrijeme dok je vježbao za kanape-majstora imao još poneko ime, nije pouzdano utvrđeno, ali da se u to vrijeme družio s generalom Kontra-obavještajne službe JNA, jest. Stoga, ne bi čudilo da se tada odazivao na još koje ime, a i sada djeluje kao da ih još (možda već i treće, četvrto, peto…) ima.

Osim “Mislavu Horvatu”, YUL je nedavno ustupio zamjetan prostor i njegovoj sestri po nepostojanju – katolkinji Kristini. Izrazi kojim je ta “misleća katolkinja” popratila čašćenje svečeva tijela, poput mumificiranog korpusa, vještičarenja i vudua gotovo daktiloskopskom preciznošću upućuju na adresu prepoznatljivog stila i vokabulara. Zaštitni je znak tog stila raskošan rječnik u kojem se uslijed prekomjerne uporabe katkad i usiljenih tuđica više osjeća nadmenost nego erudicija. Ako u pitanju nije neki umješni imitator s YUL-ova deponija, svi putovi vode prema onome koji članke uobičajeno potpisuje imenom i prezimenom inicijala I.B (nije Inform Biro), a ni druga imena nisu mu strana. Naime, onima za čije je potrebe obavljao neke dodatne informativne poslove pored onih iz sfere javnog priopćavanja poznatiji je kao Oliver. Za nagradu ga je put – u kojeg se klelo da se s njega ne će skrenuti – nanio upravo u onu metropolu u koju vode svi putevi pa tako i ovaj, maločas spomenuti. Stariji i lukaviji od kolege svastičara, u međuvremenu “pilseliziranog” u antifašista, dugo je stajao izložen novim zapadnim vjetrovima. Bit će da je baš to potaklo životne sokove u njemu da provru svom snagom, pa da se okuša u trans-rodnoj inačici – kao katolkinja Kristina.

I tako, dok neki mijenjaju imena iz navike ili zanata, drugi to čine iz ljute potrebe. Jer razmahala se ta brozna kumrovčad kao da devedesetih nije ni bilo. U tuđu kuću useljavaju kao rak u puževu, pa i u tuđu državu. Još nekako podnose ime “ove zemlje”, ali smeta im sve ostalo što veseli narod po kojem je dobila ime. Otimajući sve što im se nađe na putu, po uzoru na totema im, uzet će domaćinu i ime ako zatreba. Stoga, u svom tom metežu tko će ga više znati je l’ im i to ime, što naoko zvuči kao pravo, zaista ime rođeno. Svjestan takvih okolnosti, običan, pristojan svijet, koji od rođenja živi samo pod svojim imenom, nema druge nego kriti ga na kamenjaru kao zmija noge.

Grgur S./Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto esdepeovci noću vodu piju?

Objavljeno

na

Objavio

Ključa u SDP-u. Počelo je svađom na sastanku Kluba zastupnika i natezanjem oko toga hoće li izbor ustavnih sudaca uvjetovati osnivanjem saborskog povjerenstva za Agrokor, što je tražio SDP-ov predsjednik Bernardić, koji je na kraju nezadovoljnicima poručio:

“Tko se ne osjeća dobro u Klubu, neka ode, ima puno ljudi koji bi došli na vaše mjesto”.

Nakon toga zastupnik Peđa Grbin dao je ostavku na mjesto potpredsjednika saborskog Odbora za Ustav i otvorio karte u intervjuu u kojem je istaknuo kako je to bio samo povod za ostavku, a glavni razlog je “činjenica da mi kontinuirano vrludamo u svojim stavovima i da ne možemo donijeti konkretnu odluku koju ćemo nakon toga provoditi idućih nekoliko dana“. Grbin je dodao uobičajenu bozu kako takvo što nikada ne bi rekao ni Račan ni Milanović jer “SDP je stranka koja uključuje, a ne stranka koja isključuje“, pri čemu je očito zaboravio slučaj Kolarić, ali i brojne druge. Eksplicitno je rekao da Bernardić vodi stranku loše i u uskom krugu ljudi i istaknuo nadu da će ga se riješiti na izvještajnoj konvenciji krajem godine.

Na pitanje novinara o izgledima SDP-a na sljedećim izborima, Grbin tvrdi kako nije izgledan scenarij da SDP s Bernardićem na čelu može pobijediti Plenkovića. Očito ne razumije da to ne ovisi o vođi, jer ni SDP s Plenkovićem na čelu ne bi mogao pobijediti HDZ koji bi predvodio Bernardić, no o tome će biti riječi kasnije. Grbin se u intervjuu poziva na iskusnijeg kolegu: “Mi kao SDP, kao što je moj kolega Orsat Miljenić rekao, ne predstavljamo pravu oporbu vlasti“. I evo u čemu vidi problem: “Nismo dovoljno jasno reagirali kod premještanja ploče iz Jasenovca u Novsku“. Zatim: “Gdje smo danas kad ponovno imamo atak na prava nacionalnih manjina“? I kao šlag na kraju: “Ako usporedimo glasnoću 2013. i 2014. godine kada se napadalo na seksualne manjine i ćirilicu, ovo je kao jedan drugi SDP“. Odmah nakon Grbinova intervjua Ranko Ostojić na Facebooku je objavio status: “Bravo, Pedja! Jasno. Precizno.

Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove.
Odgovorno. I pošteno. A tko se boji članova, vidjet ćemo. I čiji su prstići u nečijem pekmezu!“Kako su se vremena promijenila! Nekad su u frakcijskim borbama u Partiji padale glave, a sada se drugovi kao tinejdžerice sokole Facebook statusima punim slatkih umanjenica. Podršku Grbinu dao je i još jedan perspektivan kadar – Željko Jovanović – koji je ustvrdio: “Bernardić je od dečka koji obećava vrlo brzo postao predsjednik koji zabrinjava, a sa svojim šaptačima Komadinom i Ostojićem vodi SDP nepovratno u političku marginalnost. Sad je svima kojima su SDP i socijaldemokracija na prvom mjestu jasno da SDP treba novo vodstvo u kojem ne vidim ni Bernardića ni Komadinu ni Ostojića.

Po meni nove lidere zajedno predstavljaju Peđa Grbin i Siniša Hajdaš Dončić.“Time je u vatru gurnuo i Hajdaša Dončića. A ovaj, kao junak iz narodne pjesme, pred veliki boj noću vodu pije i tmuran bdije: “Prvi se put stvarno bojim za budućnost SDP-a. Došao sam do trenutka da ne mogu zaspati, nego samo o tome razmišljam. To mi se nikad nije dogodilo”, kaže Hajdaš. A sam se za vođu puno suptilnije kandidirao intervjuom SDP-ov vanjskopolitički stručnjak Joško Klisović zvani Klisindžer. On smatra da stanje u stranci nije dramatično, a vjeruje i da je Milanka Opačić reagirala preemotivno u optužbi na Bernardićev račun da stranku pretvara u “sektu svojih prijatelja“. Opačić pak sa šest godina naknadne pameti proziva Zlatka Komadinu jer je “pobjegao iz Vlade“i dodaje: “On nije potjeran, on je dao ostavku jer se nije mogao nositi s problemima u svojem resoru.“Ukratko, urnebes u, barem do sada, najvećoj oporbenoj stranci. No čini se kako svi oni ne vide stvarni problem i dublji razlog koji ih drži daleko od vlasti, a koji nema veze s tim hoće li na čelu SDP-a biti Bernardić, Grbin, Miljenić ili bilo tko drugi. U rujnu prošle godine, kad je nakon tijesno izgubljenih izbora Zoran Milanović objavio da se više neće kandidirati za predsjednika SDP-a, a dio lijevih komentatora likovao smatrajući da se partija riješila balasta, napisao sam kako ih to neće spasiti u konzervativnoj Hrvatskoj u kojoj “ljevica još desetak godina neće doći ni blizu vlasti“.

Nije se radilo ni o kakvom proročkom nadahnuću ni silno dubokoj analitici, već o jednostavnom uvidu kakvo je naše biračko tijelo i kakva je ljevica koja mu se obraća. Hrvatsko biračko tijelo većinom je konzervativno i sklonije desnoj opciji. Golemom većinom 1990. glasalo je protiv komunista (barem onih eksplicitnih), a 1991. za osamostaljenje Hrvatske. Danas glasaju više-manje isti ljudi, ili njihova djeca i unuci. U takvom stanju, kako što možemo vidjeti u nizu izbora od 1990. do danas, prirodna, normalna situacija je da je HDZ na vlasti, koliko god loš, korumpiran i nevjerodostojan bio. HDZ je gubio vlast samo u iznimnim situacijama. Dva su puta izgubili izbore isključivo zato što su sami sebe pokopali. 2000. su HDZ-ove frakcije izbušile stranku u međusobnoj borbi za Tuđmanovo nasljeđe. Filali su lijeve medije kompromitirajućim materijalom o stranačkim rivalima, što je, uz obilno strano zalijevanje NGO sektora i “nezavisnih“medija, asistiranje stranih ambasada i zamor javnosti nakon deset godina iste vlasti, dovelo do toga da je SDP, uz smokvin list Budiše i Račanovu umjerenost, dobio izbore.

Drugi je put HDZ opet sam sebe ukopao. Nakon neobjašnjenog i neodgovornoj Sanaderova odstupanja s vlasti i svih afera koje su isplivavale na površinu u sljedeće dvije godine, bilo je pravo umijeće ne dobiti izbore 2011. I to je to. Dovoljno je, dakle, da se HDZ minimalno konsolidira, pa i uz nespektakularnog lidera kao Karamarko ili padobranom spuštenog kao Plenković, pa da dođe na vlast. Stoga je ispravnije reći kako u dva iznimna slučaja 2000. i 2011. nije SDP dobio izbore, već ih je HDZ izgubio političkim samoubojstvom. Zaključak svega toga je kako ponosna sljednica Komunističke partije iz Jugoslavije, bez razračunavanja s tom prošlošću ne može dobiti izbore u Hrvatskoj ako je druga opcija imalo na nogama. Za sada je to još uvijek HDZ, sutra može biti i netko drugi, vjerodostojniji i čvršći. Osim toga, lijevo-liberalna kulturna hegemonija koja se proteže još iz doba Jugoslavije u Hrvatskoj se zadnjih godina ubrzano rastače. Lijeve su se intelektualne i medijske perjanice ofucale, a portali i društvene mreže već premašuju stare medije.

Nove generacije više ne otkidaju na, za njih već staračku, feralovsku šegu i preko toga im se ideologija više ne može ucjepljivati. Dominaciju na NGO sceni preuzimaju konzervativne udruge, Soros je “ođuturumio“, presušuju i strane donacije. Hrvatsko biračko tijelo većinom, koja se s novim generacijama dodatno povećava, čine ljudi koji neće glasovati ljevije od centra. Eto kakvo je “tržište“. A da vidimo kakve je politička “roba“, tj. SDP. Što im nudi? Nedavno je predsjednik SDP-a došao na jugonostalgičarski, titoistički skup sa sovjetskim zastavama. Je li to euroazijski koncept umjesto euroatlantskog? Izlazak iz NATO-a? Vezivanje za one koji su se borili za komunističku Jugoslaviju umjesto demokratske Hrvatske? Što SDP nudi na ekonomsko-socijalnom planu? Što mogu obećati radnicima, koji ionako predstavljaju manjinu u biračkom tijelu? Mogu li biti veći socijalisti i etatisti od HDZ-a? Mogu li “brijunaši” u plitikim socijalno-populističkim porukama parirati Živom zidu? Hoće li im građani u borbi za zaštitu javnog dobra vjerovati više nego Mostu?

Onaj tko misli dobiti izbore u Hrvatskoj ne bi trebao ići na skupove pod jugoslavenske i sovjetske zastave, braniti Titov totalitarizam, obilježavati četničke ustanke. Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove. Uz neraščišćen odnos prema totalitarnom nasljeđu i Jugoslaviji, SDP nudi i kulturni elitizam crvene buržoazije, kojoj je vrhunac dometa ruganje krezubom puku koji sluša Thompsona, uz pristajanje na direktive novih centara moći u nasilnom vrijednosnom preodgoju naroda.

Šanse su ovakvog SDP-a da u bliskoj i srednjoj budućnosti dođe na vlast nikakve i ono što su postigli s Milanovićem bio je njihov vrhunac. Umjesto silnog novca kojeg daju Alexu Braunu da im rebrendira stranku, evo im besplatan savjet – neka se eksplicitno odreknu Tita, Jugoslavije i elitizma crvene buržoazije pa možda dohvate dvadeset posto.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati