Marko Ljubić: Može li kupnja INA-e biti najava dolaska Vanje Špiljka i družine na bijelim konjima u Zagreb?

1

Spektakularnom najavom kupnje dionica INA-e od MOL-a, Plenković je u zadnjim satima Badnjaka, prema prvim reakcijama uspio sjediniti kompletnu političku scenu u Hrvatskoj i s takvim jedinstvom uploviti u Božić.

Prema Plenkovićevim riječima, Vlada je već osmislila model kupnje INA-e, s tim su suglasni svi koalicijski partneri, prije svih predsjednik Sabora i Mosta, Božo Petrov, a po izjavama nakon toga i opozicija je potpuno suglasna i spremna podržati takav razvoj stvari s INA-om.

Odmah nakon objave gubitka međunarodnog arbitražnog spora u Švicarskoj, dio Karamarkovih pristalica, ali i ljudi koji su na Karamarka gledali s podozrenjem ili nepovjerenjem iz različtih razloga, proglasili su ga svojevrsnim – narodnim herojom.

Jer, ne smijemo zaboraviti da je formalno Karamarko stradao zbog glasnog razmišljanja da bi Hrvatska trebala sjesti s mađarskom vladom i MOL-om, te dogovoriti način riješavanja spora. Karamarko je tada upozorio da ne postoje jamstva da će Hrvatska dobiti međunarodni spor koji je pokrenula, ali i da je moguće očekivati gubitak tzv. plinskoga spora s MOL-om, koji se paraleno vodi u Sjedinjnim Državama.

Tadašnja oproba, prije svih bivši ministar Vrdoljak, zakreštao je svojim karakterističnim glasom da je to izdaja nacionalnih interesa. Pokrenuti su postupci detronizacije Karamarka, tome se pridružio tadašnji Most i posljedice su bile da je Karamarko smijenjen, Vlada pala, imali smo nove izbore i sada imamo ovakvu vlast.

I, isti problem, samo s očitim dokazom da su Vrdoljak i zastupnici „sigurnoga dobitka“ spora u Švicarskoj ili lagali ili bili neodgovorni na nacionalni račun, da su Petrov i Most svoj politički kredibilitet upucali u krivo, te da svi danas nužno snose političku, ali vrlo moguće i puno opasniju odgovornost.

Pri ovome „puno opasniju“ nikako normalna država ne bi smjela isključiti prije svih – Vrdoljaka, jer negdje se mora podvući crta oko pitanja gdje završava politička odgovornost, a nastupa kaznena i materijalna, pogotovo ako očekivano izgubimo plinski spor s MOL-om težak nekoliko milijardi kuna. Naime, ne može se pod pojmom političke nadležnosti i odgovornosti uvaliti baš sve, pogotovo ako se radi o neprocjenjivim štetama prema egzaktnim mjerenjima, koje čovjek nikada u procesu odlučivanja o vlastitim interesima ne bi napravio.

I tada i danas sam govorio da je Karamarko propustio potpuno nametnuti pitanje baš svega oko INA-e, kad su ga već prozvali za muljažu i potencijalni sukob interesa. Vjerojatno bi pao i tada, ali, bar bi u trenutku dok je mogao koristiti državne institucije ili otvorio relevantna pitanja ili natjerao sudionike u političkoj areni da se potpuno ogole.

Nije ni pokušao, a razloge zna samo on. U jednoj kolumni, odmah nakon što je Most pokrenuo pitanje sukoba interesa, napisao sam da bi Karamarko, da je istinski lider, tada odmah zatražio formiranje Saborskoga povjerenstva, koje bi uz njegov eventualni sukob interesa, istražilo baš sve događaje oko prodaje INA-e MOL-u, čime bi preuzeo inicijativu nad procesima i u javnosti, ali i konačno natjerao sudionike na javno očitovanje oko strahovito važnih pitanja. Karamarko je to propustio učniti. Je li on tada nešto znao što mi nismo, ne znam, kao što ne znam što ili tko ga je spriječio u tome?

Ozbiljna laž

Tada je iz oporbenih redova, pri čemu je posebno prednjačio Vrdoljak, nametnuta javna pozicija da je Ustavni sud presudom o ponovnom suđenju Ivi Sanaderu zapravo izdao Hrvatsku, da je Sanader zbog svjedočenja u arbitražnom postupku na zahtjev MOL-a izdajnik, te da je presudna za arbitražni uspjeh Republike Hrvatske – osuda Sanadera. Samo što Vrdoljak nije zatražio da se Sanader ubije uz oproštajno pismo u kome preuzima svu odgovornost za sve nevaljalosti do tada.

A je li osuda Sanadera bila uvjet za dobivanje arbitražnoga spora?

Prilično sigurno nije. Tragikomično je danas gledati Vrdoljaka kako govori javno da je Hrvatska potrošila na zastupanje deset puta manje od MOL-a, a još tragikomičnije novinare koji ga ne pitaju, želi li on to reći da je svjesno išao izgubiti spor, pa ga izložiti sumnji – za mito.

Međunarodni sudovi sude na temelju predočenih dokaza i najčešće se ne osvrću na vjerodostojnost pravosudnih procesa jedne strane u sporu, pri čemu je bolno realno da čitav niz međunarodnih institucija s opravdanim podozrenjem gleda na presude hrvatskih sudova i vjerodostojnost hrvatskoga pravosuđa. Zar nekome to treba dokazivati nakon blamaža s „Lex Perković“, ignoriranjem tjeralice za Hernadijem u većini europskih zemalja, suđenja u Münchenu, te čitavoga niza sličnih događaja?

Dakle, vrlo je vjerojatno ozbiljna laž da bi arbitražni sud u Švicarskoj presudio drugačije da je u Hrvatskoj Sanader osuđen pravomoćno. Ne bi. Nužno se nameće pitanje, zbog čega se onda to nameće kao razlog ovakve presude, te, zašto se agresivno ističe da će Hrvatska pokušati osporiti presudu arbitraže?

Vraga će svoga i pokušati, a kamoli osporiti, jasno je svakom normalnom. Upravo to inzistiranje sliči na nevjerojatan i proziran pokušaj pranja Mosta i Bože Petrova zbog događaja iz prvoga dijela ove godine, ali i zamislite koga još – Vrdoljaka i tadašnje vlade. Zašto?

Božo Petrov, iz Metkovića, nakon Plenkovićeve konferencije za medije izgovara znakovite riječi –„Svatko u Hrvatskoj zna što se događalo s INA-om.“ Ma nemoj Božo!
Znamo li stvarno?

Na temelju čega je Petrov poslao takvu poruku?

Ja recimo, iako sam po definiciji uvjerljivo bolje informiran od prosječnog čovjeka u Hrvatskoj, nemam ni približno dovoljno neupitnih podataka i informacija na temelju kojih bi odgovorno mogao izreći bilo kakav sud.

Bojati je se da je i on sam kao i dobri vojak Bulj, posebno eksponiran oko zaštite nacionalnih interesa na pitanju INA-e u prethodnom Saboru, zapravo poslužio nekome ili nečemu kao paravan, a njegovo javno djelovanje, kao prostor za goleme manipulacije oko tih događaja. Ako Božo Petrov danas polazi od toga da „svi u Hrvatskoj znamo što se događalo s INA-om“, onda eksplicitno pokazuje da prvi on ili nema pojma o tome, ili svjesno –laže. I jedno i drugo je jako opasno.

Neprofesionalan potez

Valja ovdje istaći da je sama objava hrvatskoj javnosti namjere o kupnji INA-e od MOL-a u poslovnim procesima i prema poslovnim kriterijima – neprofesionalna. Naime, tako važne strateške namjere i poslovi se rješavaju koristeći sve moguće prednosti, a jedna od najvažnijih činjenica koje čuvaju poslovnu prednost jest i – tajnost infromacija pred suparnikom.

Druga je umjetno snižavanje cijene dionica, te zaoštravanje spora, a ne kao podizanje cijene dionica koja je u samo nekoliko dana skočila deset posto. Ako ćemo biti konzistentni, možemo na temelju takvih postupaka početi sumnjati na korupciju i u sudionike današnjih događaja, jer tko bi inače bez razloga išao u prilog – suparniku?

Vlada se objavom te namjere obvezala pred hrvatskim narodom izvršiti obećanje, što ju je u pregovorima i razgovorima s MOL-om dovelo u nužno nepovoljnu poziciju, jer MOL ne mora ništa, pa ni prodati INA-u, pri čemu će, kao što bi i svaki sudionik takvoga posla, nastojati na sve moguće legalne načine postići što bolju cijenu svoje imovine. To znači da će Hrvatska platiti više.

Sve to ukazuje da se događaj uoči Božića ne može uzeti zdravo za gotovo, niti slijepo povjerovati da se radi o epohalnom postupku zaštite nacionalnih interesa, te nekakvoj političkoj pobjedi posebno nacionalno svijesne Vlade.

Ta pozicija je čitavim nizom događaja predodređena biti – problematična i zahtijeva pitanja i sumnje razumnih ljudi. U konačnici, kada se INA prodavala 2002. godine, javnosti je to predstavljeno kao obaveza koju zahtjeva EU na pristupnom putu, pa je logično postaviti pitanje, kako će ista ta EU danas poduprijeti nacionalizaciju INA-e?

Proizvodnja zaborava

Laži i nekonzistentnosti kad tad izbiju na površinu, a u Hrvatskoj je problem kada su te stvari u pitanju, golema medijska nesolidnost i ciljana manipulacija koju je Miroslav Tuđman znanstveno detektirao kao – proizvodnju zaborava.

Velom tajne je prekrivena činjenica da je Račanova vlada odmah po dolasku smjenila više od 160 direktora u toj kompaniji, što bi prema svim poslovnim iskustvima bacilo na koljena daleko veće korporacije od INA-e, zatim je višestruko smanjena vrijednost INA-a koju su prethodno utvrdile američke procjeniteljske kompanije, zatim je INA išla na prodaju pod vrlo dvojbenim okolnostima, pri čemu je poznato da sirijska naftna polja vrijedna 2002. godine preko 20 milijardi dolara opet prema vrhunskim američkim procjenama, nisu ušla u vrijednost kompanije, ništa se nije ni govorilo ni znalo o prethodnoj prodaji iračkih naftnih polja Japancima, Bijele noći su utopljene pod nevjerojatnim okolnostima i za kikiriki, a prvim sporazumom MOL-u je praktično predana ekskluzivna moć presudnoga odlučivanja u INA-i.

Sve ostalo je rutinski proces, koji zbog tih sporazuma niti nije mogao drugačije završiti nego kako je završio. Danas je ciljano javnost fokusirana na Sanaderovo „mito“ od deset milijuna eura koje nitko nije dokazao, a vrlo izvjesne makinacije s golemim iznosima se niti ne spominju.

Nije li vrijeme pitati se zašto su Linić, Dragičević i državni vrh Mesić-Račan tada dopustili da registrirana naftna polja u Siriji vrijedna dvadeset milijardi dolara ne uđu u tržišnu cijenu INA-e, te se na taj način praktično džaba (je li?) prepuste kupcu INA-e proporcionalno plaćenim dionicama?

Što se krije iza pokušaja spektakularne objave kupnje INA-e?

Misli li netko razuman da se takva vrijednost ustupa na lijepe oči ili da ju je moguće prodati za mito od „deset milijuna eura preko Ježića“?

Samo bi budala vjerovala da su tu čiste stvari, ali i da je MOL postigao sve što je dobio samo podmićujući Sanadera, koji se uključio u odlučivanje pri prilično zgotovljenim sporazumnim odnosima. To Đurekovićje i podcjenjivanje Sanadera, pa bih ja razmislio na njegovom mjestu kad sam već kriv za sve, žaliti se na takvo podcjenjivanje. Kad si lopov, barem neka je to sa stilom i uz vrhunsku cijenu.

To je podcjenjivanje i ukupnoga značaja vrijednosti i događaja oko INA-e. U tom poslu su se vrtjele milijarde dolara, ne samo od početka prodaje, nego i prije uspostave Republike Hrvatske. Zbog toga i takvih činjenica su ubijani ljudi, a jedan od njih je bio i Đureković.

Dakle, što se krije iza pokušaja i spektakularne objave kupnje INA-e i preuzimanja tzv. energetske suverenosti Republike Hrvatske u svoje ruke? Bolje je pitanje – čije zapravo ruke?

Bojim se puno toga što nije – suverenost.

Temeljno pitanje koje je u ovoj situaciji nužno postaviti jest: Je li moguće da se okupljanjem nacionalne političke i javne pozornosti prema cilju vraćanja energetskog suvereniteta najavljenim otkupom INA-e, zapravo trajno zakopavaju svi grijesi, sve nevaljalosti, svi namjerni i nenamjerni propusti i goleme i epohalne prevare hrvatskoga naroda, te je li to pravac legalizacije stečenih pozicija te reinvesticija još za vrijeme komnističkoga režima opljačkanih novaca, koji se danas na velika vrata imaju legalizirati i predstaviti kao spas Hrvatskoj i vrhunac – novoga domoljublja?

To bi bio cinizam, a nitko zdrava razuma ne smije staviti ni lipe da nije tako.

Ima li tko precizne izračune?

Ako pogledamo savjetnički krug ljudi oko Plenkovića, teško se oteti dojmu i nepovjerenju, da se i ovom prilikom događa logičan slijed cementiranja uspostavljenih odnosa u hrvatskom društvu, trajno cementiranje pozicija i projekcije strateškoga utjecaja na daleku budućnost ovoga naroda.

Sve su to ljudi koji su supotpisali pretvorbu i privatizaciju kakva je god bila, zatim ljudi koji su kreirali zakonski i formalni okvir za čitav niz procesa, zatim ljudi koji su goleme bankarske dubioze izazvane prelijevanjem tijekom privatizacije iz šupljega u prazno, kasnije pokrili famnoznom dokapitalizacijom banaka s nacionalnoga računa, a nakon što su ulupali desetine milijardi kuna u grijehe pretvorbe preko banaka, stabilizirali stečene pozicije, vlasništvo nad bankama za kikiriki prepustili strancima, koji su u međunarodnom poretku bili zaštićeni od neugodnih propitikivanja u Hrvatskoj.

I sve pod firmom nacionalnoga interesa! Ili, strateškoga partnerstva sa saveznicima, koji nas danas vodaju kao zadnju budalu u odnosima prema Srbiji.

Kamo vodi najavaljena kupnja INA-e od Mađara i ima li netko stvarno izvan floskula, precizne izračune o tome isplati li se uopće danas ponovo kupiti INA-u? Takve bi izračune imao svaki odgovoran vlasnik bilo kakve imovine ili kapitala pri odlučivanju o svojim interesima.

Umjesto toga, televizijom marširaju sindikalisti iz rafinerije Sisak i svjedoče o valjanosti Vladine odluke, iako o tome po definiciji govore trbuhom, a ne razumom, pri čemu se pogotovo u božićno vrijeme umjesto razuma afirmira empatija i senzibilitet prema ljudima, radničkoj klasi, te potiče lažna solidarnost.

Za moj ukus previše patetike i previše razloga za sumnju, te još jedan test autentičnosti hrvatskoga novinarstva i vjerodostojnosti najvažnijih medija. Da o politici ni ne govorimo.

Još jedna golema svinjarija kukuriku vlade

Smije li netko zdrava razuma danas u Hrvatskoj olako prijeći preko još jedne goleme svinjarije kukuriku vlade oko uvaljivanja Republike Hrvatske u troškove teške nekoliko milijardi kuna pogodovanja odabranoj poslovnoj klijenteli u programu alternativne energije i vjetroelektrana, o čemu je Most galamio unazad nekoliko dana do nebesa. Sve se to odvijalo uz prenaglašenu prisutnost Vrdoljaka u svim tim procesima.

Najave o nekakvoj integraciji energetskoga posla u Hrvatskoj, simbiozi HEP-a i konzorcija koji bi otkupio INA-u idu u pravcu tisuće novih pitanja, od kojih nitko ne smije previdjeti i mogućnost da je sve to skupa zapravo samo most (ne MOST) preko kojega se skriveni interesi vrlo mutne prošlosti, podmuklo usmjeravaju na kontrolu HEP-a u neposrednoj budućnosti. Alternativni izvori energije su već otvorili ta vrata odlukama Vrdoljaka i tadašnje Vlade.

Dakle, je li Plenković najavio povratak jednoga dijela suvereniteta, ili zapravo otvorio stotine razumnih pitanja, ostaje za vidjeti. To će biti najbolji mogući test s koliko će slobode i profesionalne radoznalosti glavni mediji u Hrvatskoj pristupiti odgovorima na pitanja koja sam, između ostaloga, naveo u ovome tekstu.

Odnos glavnih medija, prije svih HRT-a, prema ovim pitanjima biti će više nego vjerodostojan znak transparentnosti Plenkovićeve namjere i njegove politike. Ako ništa, bar će teoretičari manipulacije imati novi fenomen za znanstvenu inspiraciju – inaniranje nacije.

Marko Ljubić / hkv.hr

facebook komentari

  • kostresh

    da bi ustanovili tko koga “voza”, hrvati drzavu ili drzava hrvate moramo prvo znati tko su hrvati a sto je drzava.po do sada vidjenom drzava je prcija hrvatima na ledjima. pa hrvati ako hocete drzavu morate se jos bolje isprciti. za sto prosudite sami. ako i dalje budemo sisali veslo dok drzava sisa hrvate moglo bi nam se desiti da opet uveslamo u neku hudu jamu.
    ne zaboravite, nakon predaje (bilo kome/cemu) dolazi ciscenje. znademo tko ce opet biti prvi na redu. hrvati, ne drzava…