Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Nakon sto dana vidljivo je jedino da Plenković ne zna što bi s antifama?

Objavljeno

na

Plenković je dovoljno obrazovan čovjek, dovoljno iskusan i očito je prema ostvarenoj karijeri, nikako ga se ne može svrstati među ljude koji ne razumiju procese kojima upravljaju.

To su sve jako važne i pozitivne reference za čovjeka koji predvodi hrvatsku izvršnu državnu vlast u najvećoj mjeri, uz dio nadležnosti predsjednice Republike, ali, to je i vrlo visok zahtjev prema kojemu se moraju mjeriti njegovi realni rezultati. Figurativno, ako Fićo postigne brzinu od 120 km/h to je podvig, ali ako Ferari ne može voziti brže od toga, onda je to – podvala. U tom pravcu valja analizirati i Plenkovićeve proklamirane ciljeve, koji se, kad su u pitanju najšira moguća načela, nisu bitno promijenili u odnosu na njegove poruke u tijeku kandidature za predsjednika HDZ-a, a ni kasnije, kada je predvodio HDZ-ovu predizbornu kampanju.

Valja također istaknuti da je s nekoliko značajnih kadrovskih odluka, pa i otvorenim odstupanjem od principa kadroviranja kojega je isticao u predizbornoj kampanji, a koji je mjerljivo značajno utjecao na ukupan izborni rezultat i HDZ-ovu pobjedu na izborima, Plenković pokazao da ima hrabrosti donijeti i nepopularne odluke. Nepopularne pred svojim izbornim tijelom, odnosno njegovom velikom većinom, barem mjereno prema broju preferencijalnih glasova ljudima s lista HDZ-a. Logika je, tko se usuđuje tako odstupiti od predizbornih objava o kadrovima, tko ima petlje istaknuti kadrove koji nisu omiljeni u njegovom izbornom tijelu taj, ili ima adute u rukama, ili je prevarant.
To je također dodatni zahtjev, odnosno najčešće uteg, ukoliko se ne vidi smisao takvog kadrovskog odstupanja. Plenković je već tada preuzeo na sebe, bez izgrađene karizme od ranije i bez bitne jamstvene prepoznatljivosti u izbornom tijelu HDZ-a, odnosno suverenističke Hrvatske, prilično veliki teret i odgovornost, jer onoliko koliko se odrekao prepoznatljivih HDZ-ovih kadrova, toliko je preuzeo osobnu odgovornost za ispunjavanje političkih očekivanja izbornoga tijela. Bio Hasanbegović, bila Obuljen, HDZ mora imati jednake političke ciljeve i jednake politike, bez obzira na modele ostvarivanja. Oko ciljeva ne smije biti kompromisa.

U tom kontekstu dakle, valja gledati prvih sto dana predsjednika vlade Plenkovića i njegovoga kabineta.

Pođimo od stabilnosti koju je Plenković i neki dan povodom sto dana vlade, u intervjuima stalno naglašavao, uz poruku da je njegov cilj da njegova vlada doprinese suzbijanju društvenih sukoba i razlika. Ako stabilnost budemo mjerili brojem mandata u Saboru, brojem ruku pri izglasavanju zakona i državnih politika, ili, što je još važnije, orkestriranom javnom i virtualnom slikom, a ne zavirujemo u sadržaj tih politika, kao i u postupke koji su prethodili promociji i donošenju državnih politika, ako će javnu prezentaciju takve stabilnosti promicati propagandisti, a ne novinari, koji ne smiju ili ne znaju postaviti bitno pitanje sugovorniku, onda možemo reći da imamo stabilnu vlast.

Međutim, je li to ključni cilj nacionalne državne politike?

Ne bi smio biti ni u ludilu.

Stabilna vlast je jedna od pretpostavki za donošenje dobrih odluka, a dobre odluke su samo put za postizanje stabilne države, osiguranje stabilnih društvenih gibanja, koji moraju voditi u samo jednom pravcu. Razvojnom, kvalitetnom i bogatijem društvenom statusu najvažnije društvene grupacije, a to je – hrvatski narod. Jer, nikada i nitko ne smije u Hrvatskoj smetnuti s uma da ni jedna država u Hrvatskoj ne može valjati ili biti prihvatljiva narodu ako nije – hrvatska država. Nehrvatskih država smo se stoljećima nauživali. Ne može biti samo država, niti bezimena država, pa stoga i njena stabilnost isključivo vrednuje kroz obilježje – hrvatske državnosti. Onoliko koliko legitimnosti hrvatskoga naroda iz izbornoga procesa nosi izvršna državna vlast, toliko je veća mogućnost da su državne politike legitimnije, bliže interesima toga naroda i u konačnici odgovornije pred istim narodom. Današnja stabilna vlast i vlada potječe iz oko dvadeset posto ukupnog hrvatskog nacionalnog izbornog legitimiteta.

To je vrlo opasna činjenica, vrlo opasna bomba pod državnom stabilnošću i vrlo pogodno tlo za političke manipulacije. Jer, drastično smanjena legitimnost znači i drastično smanjen ocjenjivački diskurs, prema tome i odgovornost prema hrvatskom narodu.

Plenković izbornim zakonom to mora promijeniti i prestati govoriti o stabilnoj vlasti, a izričito isticati stabilnost – nacionalne države. To je kao kuća. Ako stoji na jednom ćošku, svaki je maestral za nju opasan, ako je na sva četiri ćoška, a povezani armiranim betonom, ne može joj ni uragan ništa. Za sada je očito da ni Plenković ni njegovi suradnici, savjetnici, ali ni Most ni ne pomišljaju na to, niti vide, u čemu je ključni problem hrvatske državne stabilnosti.

U izbornom zakonu!

O tome je nazad dva mjeseca u jeku rasprava o izbornom zakonu u Saboru, pisao Nikola Štedul predsjedniku Vlade i Sabora, a znam da je konzultirao vrhunske svjetske stručnjake. Nisu mu ni odgovorili. A nudio im je upravo te stručnjake – besplatno. Šutio je Most, šutio je Plenković, jedino je reagirala predsjednica Republike.

Dakle, stabilnost se ne smije mjeriti brojem zakona, brojem saborskih sjednica, usuglašenih stavova i akata, javnih poruka i deklaracija, niti brojem ruku u Saboru. Niti će Petrov ostati zapamćen kao netko tko je donio s kolegama promjene u sadržaj političkoga poretka u Hrvatskoj samom svojom pojavom, ako se upravo u toj sferi ne naprave radikalne i primjerene izmjene. Za sada oni očito misle da je to što umjesto Jakova, vidimo Janka, da umjesto Reinera Petrov predsjedava Saborom, da je to najvažnija promjena. Njemu jest, ali meni nije. Ključna stabilnost od koje izravno ovisi je li neka vlast dobra li nije, je li netko vrijedan nacionalne potpore ili nije jest samo i jedno. Stabilnost nacionalne države.

Pri čemu je jednako presudno i ovo „nacionalne“ i ovo „države“.

Plenkoviću se za odluke, izuzev preuzimanja i nastavka blamaže s INA-om, te nastavka kompromitacije Hrvatske pred međunarodnom pravnom, političkom i stručnom javnošću, najavljenim osporavanjem odluke arbitraže UN-a, ne može ništa bitnoga prigovoriti za ovih sto dana, barem ne u smislu destruiranja državne i suverenističke politike, ali zbog nedostatka jasnih rješenja oko čitavoga niza naslijeđenih slabosti, nemoguće je ne konstatirati da mu se mora prigovoriti za – nečinjenje. Ili, barem da ne vidimo javno nikakav znak da se te slabosti nastoje riješiti.

Jer nitko nije uočio da su antife smršavjele, a samo je mršav i gladan antifa- dobar antifa.

A i dalje ih je puna državna i javna uprava, društvene institucije i mediji, koje financira država. Onoga trenutka kad antifa proda svoju pamet i rad Orbanu, Trumpu, Britancima, Kinezima, Japancima ili Srbiji, kad uspiju ostvariti bogatstvo na europskom tržištu, Hrvatska će postati stabilna. Srbiju ističem kao fenomen, jer dobiva besplatan rad antifa, koje financira, valjda kao pripomoć na putu u EU, od hrvatske države.

Tržišne antife neće biti – antife.

Uzmimo diplomaciju.

Treba li spominjati izravni apel predsjednice Republike o hitnosti smjene čitavoga niza veleposlanika s teškim javnim sumnjama, ali i argumentima o njihovoj antihrvatskoj aktivnosti, treba li spominjati nastavak divljanja unutarnjega razaranja hrvatskoga ponosa i identiteta čitavim nizom navodnih „demokratskih različitosti“, a u biti čistih petokolonaških aktivnosti. Treba li spominjati eksploziju profesionalnoga banditizma na HRT-u, HINA-i?

Ne može se sa sigurnošću uprijeti prstom niti u jednu politiku koju je njegova vlada promovirala i reći – da, to je prepoznati suverenistički pravac i siguran znak da Hrvatska izlazi iz razdoblja sukoba oko samih temelja državnosti.

Varaju se svi koji misle da će tu stabilnost Plenković postići poreznom reformom, varaju se svi koji misle da će to postići čitavim nizom odluka i najavljenih političkih aktivnosti, jer, svi ti procesi se u zadržanoj i neizliječenoj golemoj neravnoteži postojećih društvenih silnica u Hrvatskoj, mogu iskoristit i kao instrumenti za urušavanje samih temelja hrvatske državnosti. Porezna reforma, bila dobra ili loša, bila dovoljna ili ne za pokretanje nekih društvenih potencijala, je – bezimena. Naime, porezna reforma i sve odluke u gospodarstvu, sva rješenja u monetarnoj politici, svi problemi u funkcioniranju javne uprave, nisu nužno – hrvatski problemi. Na te probleme se primjenjuju univerzalna rješenja, iako nitko ni to u Hrvatskoj ne vidi jasno, ali ta rješenja neće od ovakve hrvatske države učiniti – bolju državu hrvatskoga naroda. Ta rješenja mogu čak i ako su uspješna, istodobno značiti moćan instrument razaranja nacionalne državnosti, a za to se umiralo stoljećima, koliko i biti silan poticaj razvoju te nacionalne državnosti, ako su sastavni dio programa – razvoja nacionalne države.

Ne bilo koje.

Ne Grčke, ne Europe, ne Poljske, ne Islanda, nego – Hrvatske. Za sada se niti jedno rješenje ne može sigurno uzeti kao poticaj razvoju – hrvatske nacionalne države. Jer, kao da će rast BDP-a značiti istodobno i bogatije financiranje prosoroševskih radaborićevskih i zoranpusićevskih društvenih i aktivističkih kreatura, ako će nacionalna televizija biti jakovizirana, puhovizirana ili klasićevizirana, severizirana i novokmetizirana kako sada izgleda nakon tri mjeseca Plenkovićeve vlasti, onda je postignuti razvoj samo znak većega debljanja tih parapolitičkih kreatura i sigurniji oslonac snagama koje uništavaju – hrvatsku suverenost.

Da se razumijemo.

Da čak i Srbija vlada nad hrvatskim narodom, da Turska vlada nad hrvatskim narodom, ne bi joj bio interes danas u globalnom okruženju imati nekonkurentno gospodarstvo, financirati lošu znanost, imati slab turizam, ili siromašne ljude. Iste bezimene brojke kriju i dobro i zlo. Ako u ovakvu kulturu sa ovakvim rasporedom institucionalnih snaga Hrvatska izdvoji deset posto BDP-a, to će biti, ne znak napretka i senzibiliteta prema kulturi, nego totalne neosjetljivosti prema – nacionalnoj kulturi. Jer financiranje kulturnjaka, jednako je financiranju RSK tijekom Domovinskoga rata. Isto se odnosi na financiranje znanosti, medija, civilnih udruga, ako će odnosi snaga ostati ovakvi kakvi su danas.

Ne može hrvatska državna stabilnost kao znak razvoja nacionalne državnosti počivati na kompromisima s otvorenim zagovarateljima kriminalizacije hrvatskoga naroda, sa skupinama koje u svakom, baš svakom trenutku, u svakoj prigodi, nastoje kriminalizirati hrvatski narod, izazvati incident smišljeno i podmuklo kao prigodom izložbe o Anni Frank u Šibeniku, pokušati varati vrlo ružnim i dvojbenim političkim porukama o Domovinskom ratu, a nakon toga voditi međunarodnu kampanju kriminalizacije Hrvatske koristeći holokaust kao univerzalni simbol, kao s poljudskom svastikom, kao s pločama legitimnim i slavnim HOS-ovim postrojbama i junacima, kao s nasilnim usmjeravanjem javnosti na krivotvorenu genocidnost hrvatskog naroda iz Drugog svjetskog rata, a istodobno nasilno i otvoreno sprječavati sami spomen najtežih nacističkih zlodjela u Europi nakon četrdeset pete, onih srpskih početkom devedesetih godina. A upravo tako izgleda ovakva stabilnost kojoj svjedočimo.

Nužne su hitne, jasne, prepoznatljive promjene.

Ne može naznaka nove suverenističke državne politike biti ostanak Bajića i Cvitana na ključnim mjestima državnoga progona kriminala i zločina, ne može na HRT-u i u HINA-i ostati na visokim uredničkim i novinarskim pozicijama desetine otvorenih destruktivaca i nadripropagandista, niti ljudi koji imaju nadležnosti, a to toleriraju, mogu jamčiti bilo kakav napredak autentičnog novinarstva, ne može se ni pod kojom deklaracijom od Hribara na čelu HAVC-a nakon teških poremećaja i golemih šteta za koje je izravno odgovoran, očekivati doprinos – stabilnom hrvatskom društvu, stabilnoj hrvatskoj državi i razvoju nacionalne državne politike.

Ne može se držati vuka u toru i očekivati da će ovce ostati na broju.

U Hrvatskoj svaki proizvod, svaka kreacija, svaka ideja i program mora nositi oznaku „hrvatsko“, jer drugačije nikako ne može postati europsko ili svjetsko. Sve drugo je – laž.

Zbog toga Plenkovića prvenstveno valja ocjenjivati prema onome što se ne vidi, prema onome što ne možemo prozrijeti u njegovim političkim namjerama, a ne ni blizu toliko prema onome što je učinio.

Jer, nije ništa loše učinio da bi ga se valjalo osuđivati.

Ali, nije ništa ni važno učinio kako bi potvrdio sadržaj svojih najavljenih politika, a na kredit se ne može živjeti vječno. Jer, njemu je sasvim sigurno jasno da nisu sinonimi stabilna vlast, nekonfliktno društvo i – razvoj nacionalne stabilne suvremene države. Mogu biti i goleme suprotnosti, iako tako ne izgleda. Kao što su u svakoj zdravoj naciji nužni društveni konflikti radi njenoga razvoja, ali ti konflikti ne mogu biti tipa – treba li nacija imati svoju slobodu ili ne treba?

Plenković mora početi donositi važne i jasne odluke, a ne ignorirati otvoreno neprijateljstvo silnica u samome srcu društvenoga i državnoga poretka, jer nikakav privid nacionalne suglasnosti ne mogu ponuditi čak i potpuno kontrolirani mediji, ako ga nema. Samo je pitanje dana kad će eksplodirati. Kao u bivšoj Jugoslaviji, u kojoj su javno cvjetali bratstvo i jedinstvo, a u prvoj krivini Srbi isukali nožine na „braću“.

Marko Ljubić / Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Tko dovodi Ruse u BiH?

Objavljeno

na

Objavio

Tko dovodi Ruse u BiH?

Optužnicom protiv Hrvata u “Foreign Affairsu” bošnjački je aktivist  pokušao prikriti već uznapredovalu zloćudnu bolest koja prostor Federacije pod muslimanskim nadzorom pretvara u isilovsku postojbinu, koja bi u novoj džihadističkoj taktici mogla imati vrlo opasnu ulogu u ratu protiv Zapada

Nedavno je u sklopu sve agresivnije politike bošnjačkoga vođe Bakira Izetbegovića prema hrvatskom narodu u BiH, ali i Republici Hrvatskoj jedan bošnjački aktivist američkom časopisu “Foreign Affairs” prodao, u sklopu sad već jasno prepoznatljive islamističke politike nepriznavanja Hrvata i Srba u BiH staru priču o hrvatskoj i srpskoj odgovornosti za nevolje koje su tu zemlju pogodile tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća.

Odbijajući prihvatiti tadašnje međunarodne planove o unutarnjem ustrojstvu zemlje Alija Izetbegović je odveo zemlju u ratni kaos, koji je na kraju završio etničkim čišćenjem Hrvata iz područja pod muslimanskom i srpskom vlašću, a za diplomatskim stolom i praktično srpsko-bošnjačkom podjelom zemlje na dva entiteta.

Aktualna priča odjevena je u novo ruho o navodno zajedničkoj hrvatskoj i srpskoj  operaciji pozicioniranja ruskih interesa u BiH kako bi se danas iz te zemlje širio kaos na Europsku uniju i druge dijelove zapadnoga svijeta.

Ključni igrači u tom navodnom Putinovu pothvati su hrvatski član Predsjedništva BiH Dragan Čović i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. Nasuprot njima bošnjački aktivist sugerira kako bošnjačka strana eto  brani interese NATO saveza i Europske unije.  Ključni argument za takvu tezu  navodno su dugotrajna savezništva i veze Dodika i Čovića te HDZ-a i SNSD-a

Sličan, ako ne i istovjetan model raspodjele krivnje na srpsku i hrvatsku stranu izrastao je i tijekom rata u BiH, a kao glavni argumenat slovila je danas već raskrinkana lažna optužba Miloševića i Tuđmana o podjeli BiH u Karađorđevu. Nema dvojbe kako je ratna propagandna umotvorina tada omogućila bošnjačkoj Armiji BiH da potpuno očisti starosjedilačko stanovništvo, odnosno katoličke Hrvate iz središnje Bosne kako bi taj komad zemlje pretvorili u poligon za kasnije džihadističke operacije protiv Zapada.

Naime u sastavu Armije BiH posebno su krvoločni bili pripadnici odreda El Mudžahid, koji su počinili niz ratnih zločina s ritualnim smaknućima, a koja su kasnije poput dekapitacija prakticirali pripadnici ISIL-a na području Iraka i Sirije. Bošnjački analitičar Dževad Galijašević tvrdi kako su, između ostaloga čak šesterica napadača na Svjetski trgovinski centar 11. rujna 2001. u New Yorku bili pripadnici odreda El Mudžahid ili su pak nakon rata uvježbavani u kampovima na području BiH, odakle su bošnjačke snage etnički počistile Hrvate.

Čak i pojedini mediji iz BiH navode Izvješće  zajedničke Komisije američkoga Senata i Kongresa neposredno nakon terorističkih napadaja o tomu kako su vlasnici bosanskohercegovačkih putovnica Halid Al Midhar, pilot koji se zrakoplovom zabio u WTC u New Yorku i Muhamed Ata, koji poginuo tijekom terorističkoga napadaja, bili pripadnici odreda El Mudžahid.

Kasnije je utvrđeno da je i drugi pilot, Navak Elhamzi kao pripadnik odreda El Mudžahid sudjelovao u ratu u BiH, a kao napadači, utvrđeno je da su sudjelovali i Zijad Jarahašević, Halid šeik Muhamed i Remzi Bin Elsibiha, koji su također imali izravne ili neizravne veze s BiH. S druge pak strane, kako bi teritorijalno učvrstio islamistički poligon u središnjoj Bosni Alija Izetbegović je tijekom rata Srebrenicu prepustio na milost i nemilost Srbima, a s tog područja 7.500 pripadnika Armije BiH prebacio u središnju Bosnu, kako bi je očistio od Hrvata.

U sadašnju pak kampanju protiv Hrvata, a riječ o pokušaju da se hrvatskom narodu u BiH ospori pravo da kao konstitutivni narod sam bira vlastite političke predstavnike, Bakir Izetbegović je uključio predstavnice srebreničkih ratnih žrtava, poput udruge  Majke Srebrenice, ali i sam vrh Islamske zajednice na čelu s reisom Huseinom Kavazovićem.

Oni, unatoč brojnim islamističkim kampovima uz granicu s Republikom Hrvatskom, na području od Tuzle do Kladuše, jurišaju na hrvatske dužnosnike koji činjenično upozoravaju na moguće terorističke prijetnje iz susjedstva. Kako je pak Dragan Čović, jedini od tri člana Predsjedništva BiH predan politici euroatlantskih integracija, on zbog svog zauzimanja postaje glavna meta islamističkih ekstremista, koje u političkom smislu predstavlja Bakir Izetbegović i njegova stranka SDA.

Uostalom, prema tvrdnjama oporbenoga bošnjačkog političara Fahrudina Radončića, iza svojedobnoga ubojstva federalnoga ministra policije, Hrvata Joze Leutara, stajao je upravo Bakir Izetbegović!

Kako, prema pisanju medija, u Izetbegovićevu specijalnom ratu protiv hrvatskoga naroda sudjeluje i bosanskohercegovačka Obavještakno-sigurnosna agencija – OSA ključni predstavnici hrvatskoga naroda u BiH trebali bi biti posebno oprezni kako im se ne bi opet ponovio slučaj Leutar, a time propalo i njihovo zauzimanje za promjenu nametnutoga izbornoga zakona.

Tezu na početku spomenutoga bošnjačkog (islamističkog?) aktivista o združenom pothvatu Hrvata i Srba da u BiH dovedu Ruse jednostavno otklanjaju aktualne činjenice o političkoj povezanosti, s jedne strane srpskoga vodstva s Moskvom, a s druge bošnjačkoga s Turskom. Dok je rusko gospodarstvo,a onda i politički paternalizam duboko ušao Republiku Srpsku, bošnjačka je politika Alijin “amanetom” neraskidivo povezana s Erdoganovom Turskom.

Te dvije države – Rusija i Turska – u mnogočemu zajednički nastupaju protiv Zapada, a Turska je sklapanjem ugovora o kupnji ruskoga raketnog sustava S-400 praktično odbacila savezništvo sa SAD-om, dok istodobno verbalno-diplomatski ratuje s Njemačkom i Europskom unijom.

Koliko se Erdoganova Turska okrenula Putinovoj Rusiji i koliko su daleko u područje potpunoga nepovjerenja otišli sadašnji tursko-američki odnosi pokazuje i raščlamba turskoga provladinog lista “Sabah“ koji konstatira završetak jedne epohe i predviđa kaos u svim državama koje se nalaze na trasi “Puta svile”, koji zahvaća i balkansko područje s BiH.

Tako saveznici iz Sirije postaju i saveznici u BiH, koja tek u tom sklopu postaje poligon za vođenje budućih operacija protiv Zapada, a kad su u pitanju one islamističkoga karaktera, nije pretjerana tvrdnja kako upravo bošnjački prostor u Federaciji postaje glavni poligon. Nu da bi on mogao biti i funkcionalan potreban mu je otvoreni izlazak na more s jedne strane te na sjeveru luka na rijeci Savi oko koje su već načičkani islamistički kampovi.

Optužnicom protiv Hrvata u “Foreign Affairsu” bošnjački je aktivist samo pokušao prikriti već uznapredovalu zloćudnu bolest koja prostor Federacije pod muslimanskim nadzorom pretvara u isilovsku postojbinu, koja bi u novoj džihadističkoj taktici mogla imati vrlo opasnu ulogu u ratu protiv Zapada.

Ivan Svićušić

Miroslav Tuđman: Ulazak BiH u EU se ne može i neće dogoditi ako Hrvati ne dobiju punu ravnopravnost u BiH

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: U Splitu relikvije su tila svetoga Leopolda Mandića. U njegovoj i mojoj Domovini

Objavljeno

na

Objavio

U Splitu kiša pada drugovačije
Pada u boji
Najlišpe na svitu pada
I posiplje
Ukoso
Uvik nekako su vitron
Natiska lipo oblak na oblak
Podno Marjana
Pa se isplače nada
Rivon
I onin trajektin na linome odlasku za Supetar
Unda pobigne uza
Marmontovu
Gorikar priko Lovreta i Poljuda
Pa
Nestane

K’o malo di na svitu
Pada i uvik svon silon puše
Pa kad iđeš strmo od Općine prema Kazalištu
Iskene ti lumbrelu
Sto i jedan put

Unda za svaku kišu
Imaš
Novu lumbrelu
I mokre
Promrzle noge

U Splitu, gradu moga školanja ovi’ dana
Relikvije su tila svetoga
Leopolda Mandića
U njegovoj i mojoj Domovini

E
A naš narod
Mu leti
Raskriljeni ruku
I raskriljeni srca
Iđu mu
U kolonan poredani k’o utvrdo ušiveni botuni
Na biloj, onoj misnoj košulji

Poredani letu
Po zagovor
Su sto i jednon brigon na pameti i duši
Utvrdo ušiveni k’o botuni u viru
Kristovu

Letu tomu malešnomu
A jopet velikomu čoviku
Po zagovor
Utjehu
Nadu
Blagoslov
Letu po mir

Ne mogu lagat
I neću
Ja mu se nikad za zagovor molila nisan
E
Nisan
Tako mi se valjda samo trevilo

Neka mi je moja teta časna, kad bi me gladnu najila
Puno puta tiskala u šake
Onin svojin mirlušnin, čistin rukan
Njegove slike, medaljice
I molitve

Ja san u taj vakat već imala svoga zagovornika
Svoga suborca su neba
Doša do mene nekin čudnin, tisnin putin
Su jednon
Splickon kišon
Naša me
Baš mene
Moj svetac čudna imena
Naša’ me
Unda kad san nigdi i ničija bila
I vratijo me momu
Kristu

Diga me sa tlea
Noge ukočene mi pomaka

Diga me sa tlea
One
Splicke
Gospe od zdravlja
One crkve moga školanja
Koja ima najlišpi
I najčudniji prikaz
Moga Krista
Širon rašireni ruku

Pomoga mi zagovoron
On
Moj svetac zaštitnik
Zagovornik svi’ izgubljeni’ slučajeva

Zagovara me
Onako kako to more
Samo svetac
Zamoljen od velikoga diteta koje leži razasuto po tleu
I moli mu se mokri obraza
Očiju uprti u ništa
Moli mu se
Da mu pomogne
Sastavit razasuto tilo
I dignit se
U život
U ljubav

Ne razumin
Nikako ne razumin
Ovi’ dana
Čega idu svi oni ljudi koji se rugaju jednome
Svecu
Svi oni ljudi koji relikvije zovu
Lešon
Oni ljudi kojima smeta molitva zagovorniku

Čega idu ili je bolje reć’
Šta nji’ ide

Oklen potriba rugat se nečijoj viri
Oklen
Je li za rugat se i to što virujemo kako se raspeti Bog diga’ treći dan od mrtvi
Je li i to smišno?
I u to viruju samo
Neuki
I ludi?

Zašto t’liko provocira na reakciju nečija, tuđa vira?
Provocira i smeta
Iste one kojima smeta i vjeronauk u školi

E
Vjeronauk školski nji’ isto vrlo bode u oči
Izborni predmet u školi vrlo njima smeta
Smeta one iste ljude široki vidika
Pa nigdi ni zere tolerancije kad su želje katolika
U pitanju
Kad katolik svojin potpison bira
Samo za svoje dite

Ja baš ‘oću vjeronauk u školi
‘Oću
To nije protivno zakonu
Ni Ustavu
Ne kreće u sekularnu državu
Ne kreće nikoga

‘Oću i župni
I školski vjeronauk
Kad mi more bit
‘Oću jedan i drugi
Nije mi ga puno
Ni meni
A ni mojoj dici
Nami srce k’o bukara
Kad pratar u školi blagosliva i kad viroučiteljica su dičicon
Veselo piva
Za dane kruva
I kad o Božiću
Ukrase za bora su dicon sprema
I govori o rođenju
Našega Krista

A oni što se rugaju neka lipo u one moderne kurikulume
Gledaju ugurat
I jednu stvar koju oni nikako da nauču
Svi oni koji se smiju pobožnu svitu

Dajte in jedan ganjci gal novi predmet
Samo za nji’
Neka se zove
Pravo na javno prakticiranje vire
E
I neka iđe rećemo tri put nediljno
Možda nauču napokon

Pa ji lipo učite
I naučite
Sve redon
Šta to zaprave znači
Pravo na javno prakticiranje vire
Jerbo je to pravo vrlo važno
Uziđano je u
Ustav naše Države
Pa unda lipo u tome predmetu
Naučite sve podrugljivce
Kako to ustavno pravo niti zere ne kreće u njijovu sekularnu državu

Jerbo ja neću tor slobodu moje vire
Koja mi kaže
Moli u crkvi i u svoja čet’ri zida
Neću to
Nisan ovca da bi u toru bila
Moj Bog su menon neće bit’ samo u
Crkvi i u moja čet’ri zida
Krit ga neću

To sakrivanje van nije sekularna država
Sekularna država je nešto drugo
A ustavno pravo
Kaže
Kako se ne triban i ne moran krit

Prošla su van ta doba

Zabranit mi viru više ne mogu
Pa udaraju drugovačije

Mogu mi se rugat
Mogu mi relikvije moga
Katoličkoga sveca
Zvat i lešon
I smijat se
Onako kako se rulja brez srca uvik smije
U svome bisu

Uvik se smije oni izgubljeni
Razmetni sin
Dok obisno troši
I zlatnike i dane

Oni sin što je nigdi
Na pola puta od ničega
I nikoga
Ni livi a ni desni razbojnik
Ni Veronika
Ni Josip
Ni Ivan
Ni Petar što zataji
Ni Vranjo pokajnik

Taki se smije
Uvik

Jerbo niti ne zna
K’liko je zaprave izgubljen

Nema mu ‘ko reć’
Kako i Juda
More bit’ ime za izdajnika
Ali i za zagovornika
More
Sam biraš svoga Judu
Onoga za kojin ćeš ić’

Pa gledaš izabrat Judu
Koji nije izdajnik
Izabereš
Drugovačije
Izabereš razumit i ne smijat se

Izabereš onoga Judu
Kojemu se za zagovor moli veliko izgubljeno dite
Mokri obraza i
Izokrenuta života

Života
U kojemu zavoliš
Sve
Baš sve što je od Boga
I
Privrnute lumbrele
I svoje mokre,
Promrzle noge

I zavoliš baš svaki svoj
Od Boga dani
Kišni dan
I
Kišni Split

Barbara Jonjić / Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati