Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Narodni kandidati protiv naroda

Objavljeno

na

Blejanje iz otvorenih torova

Izbori su uvijek kao izlog. U golemom izlogu poreda se tisuće i tisuće kanadidata, svi misle da su narodni kandidati, pri čemu je za zvanje i predstavljanje narodnim nekada dovoljno imati ekipu iz gostionice, nekada neku navijačku skupinu, nekada nekoliko kompanjona iz kvarta koje je naljutio lokalni župnik ako je htio graditi crkvu, ili ih je na kandidiranje u ime naroda nagnao neki kvartovski gostioničar, pekar, taksist ili ocvali kvartovski, seoski ili zaseoski mudrac oko koga su se dok ga ne skuže, okupljale generacije avanturista, neradnika ili prolaznika do nekoga životnoga cilja.

Uvijek negdje postoji kvačica kako je netko postao narodni kandidat.

Zanimljivi su narodni kandidati.

Svi su, ili bar velika većina bolji od njihovoga naroda. Bar tako kažu, tako se komentiraju rezultati izbora, tako se obrazlaže deset ili stotinjak osvojenih glasova, ponegdje i tri četiri, odmahuje se rukom pred zgradama, pred seoskom zadrugom, dućanom, na glavicama, nekoliko poklonika bijesno gunđaju i trude se pokazati i dokazati pričom o susjedu kretenu, izdajniku, udbašu, kleronacionalisti, ustaši, rasisti, ovisno tko što pronalazi kao razlog izostanka potpore, izmišljaju se priče o zavjerama, napada se medije jer ih nisu htjeli poduprijeti kao one druge, dokazuje se kupovina gasova, svašta nešto. Nije da toga svega nema, ima kao u priči, ali o tome se obično pričaju lovačke legende gubitnika, čime se zapravo daje alibi stvarnim muljažama.

Čudne biljke

Uglavnom ne valja nitko izuzev kandidat koga eto narod nije prepoznao i nije mu htio potvrditi da je stvarno – narodni.

U takvim slučajevima obično nadrapa narod.

Kandidati su čudne biljke većinom.

Kad ih čovjek gleda, bar one koji se nekako uvale na televizijske ekrane, vidljivo je odmah jesu li nezavisni ili su stranački vojnici po dubini ustroja do krajnjega zaseoka. Ako su nezavisni, dakle oni koji samostalno biraju svoje prve suradnike, vidljivo je da ni jedan od nesretnika koji se slikaju iza njih, a obično ih se u ekran uvali nekoliko najbližih i stoje kao mumije, ne smije biti viši od narodnog kandidata, pa, ako je narodni kandidat visok metar i šezdeset, prvi suradnici i savjetnici su nužno visoki do najviše metar i pedeset osam, ili bar ne smiju imati ne daj Bože nekakvu petu pod cipelama. Narodni kandidat mora biti ljepši ili ugodniji oku od suradnika, izgledati pametnije, ostali moraju bogobojažljivo zuriti u njega i pokazivati totalno slganje i pobožnost prema njegovim mudrim riječima.

Zatim mora pokazivati mržnju prema suparnicima, napadati lopove, mafiju, kriminalce, klijenteliste, plagijatore, udbaše, komunjare, hadezenjare, moraju trubiti da se mostom ne smije hodati i prijelaziti preko rijeke ili ne daj Bože kanjona, niti Grmoji i Bulju plaćati mostarina, Plenkoviću europejstvo i centrizam, Bernardiću neokomunjarstvo, Beljaku seljakluk, te ukupno ukazivati na opasnost od zla onih drugih.

Jer se podrazumijeva da su narodni kandidati rješenje, iako nitko obično nikada ne čuje – kakvo, zašto i koje.

Nezavisni i stranački kandidati

Ako je narodni kandidat nezavisan, a debeo, ćelav, brkat, iako je brkatih jako malo zbog poštivanja rodnoideološke emancipacije i načela gdje je muško žensko, žensko muško, pa se brkovi mogu predstaviti ako ih ugleda Sarnavka kao nešto necivilizirano i nasrtljivo nafeminizirano ženstvena stvorenja koja se bore za svoje pravo na brkove i brade, onda su njegovi zamjenici krupni, uhranjeni, tu i tamo smije zalutati neki mršaviji li vitkiji, a s brkovima ne smije biti nitko, ako narodni kandidat ima brkove. Kao Orepić primjera radi.

On je jedinstven.

Ako narodni kandidat nije nezavisni, ako je vojnik stranke, onda se obično iza njega, iako je visok metar i šezdeset može pojaviti kakva ljudeskara od sto kila žive vage, crven i zajapuren u licu, bucmastih obraza i neograničene visine, s izgledom kao da ima i janjeći but u zubima. Naravno ako je stranački šef, recimo Vaso Brkić, dopustio ili naredio.To znači da narodni kandidat mora slušati šefove, one iz županije, ili u nekim slučajevima one iz Zagreba.

Jedino Živi zid ne koristi ovakve formule, jer kod njih narodni kandidati mogu biti kakve god ljudski um može zamisliti, u rasponu recimo od beljakiziranih seljakluka do Lovrinovića, koga još jedino moraju odnijeti u maricu ispred neke ovršene kuće.

Smiju biti ćelavi, debeli, mršavi, ošišani i neošišani, mogu biti poluobrijani i obrijani, a mogu čak biti i ježasti početnici do četnici, zatim smiju glumiti filozofe pogotovo narodne jer su narodni kandidati pa se sve tome prilagođava, a to se u Hrvatskoj većinom postaje uz malo bradice, kao kod Bandića, a mogu čak izgledati kao

Prgomet, dražesno, prazno i obrijano, kako bi ga sekao poštansku markicu moglo prilijepiti na bilo što ilišto prvonaiđe.

Svi ostali slijede navedena pravila, pa ih je moguće lako svrstati po izgledu u stranke ili navodne politike koje zastupaju. Tako svi esdepeovci obavzno moraju imati crvenu kravatu prilikom slikanja na televiziji, dobro dođe da sliče na Marasa, jer njegova ingenioznost je prijelazna, a ako ne može biti kao Maras, onda mu nabave naočale prilikom pojavljivanja na televiziji da što više sliče Glavaševiću, kako bi odmahujući glavom i treskajući tamo ovamo, ostavio dojam intelektualca, kad već ne može porukama ili rečenicama.

SDP odavno misli da su Hrvati zapravo klonirani Fred Matić u par milijuna primjeraka. Njihov je ideal narodnoga zastupanja Vjeran Zuppa, ali nisu se još dosjetili nabaviti tolike lule, ili ih zasad nema u Hrvatskoj dovoljno. A SDP je poznat po tome da ga ne zanima malo poduzetništvo, inače ne bi taj resor davali Marasu, koji je dotukao sve malo u ime – velikoga i krupnoga proleterskoga industrijalizma. Zato su kod njih nastali turbo narodni zastupnici kao Grbin, neki Klarin, Obersnel i slični, koji ne samo da uvjerljivo izgledaju nego se i poprave za vrijeme zastupanja naroda, prosječno od deset do tridest kila žive vage.

Oni tako vjerno pokazuju napredak svoga naroda, jer kad se narodni zastupnik toliko popravi kako bi ljudi rekli, automatski se popravio i sam narod, jel tako?

Narodni kandidati su svakojaki.

Izumitelji antife

Rada BoricImaju male i velike uši, izgledaju ugodno i neugodno, neki sliče na stroge majke i očeve, neki susjede, neki delaju više sati nego ih dan ima, a neki ne delaju ništa. Prijatelj mi kaže da bi on izabrao isključivo lijenčine, jer jedino od njih možeš očekivati da smisle nešto napredno i korisno, obrazlažući da ni kola ne bi nastala da njihov izumitelj nije bio lijenčina koji nije htio ili volio hodati pješice.

Moguće je da je već lijenost i lezilebovićizam bio kriterij za bavljenje politikom, ali i civilnim antifa aktivizimom. Možda je izumitelj kola, zatim motora, tada bio neki prazaštitnik životinja
i usput lijenčina, kao što su i ovi današnji zagovornici zelenila, parkova, ženskih i muških prava, ljubavi, slobode, gradskih trgova i ulica, jer da su išta drugo htjeli ili znali raditi, obično se ne bi bavili takvim stvarima na državni račun.

Jer i tada je bilo ljudi koji su htjeli kruha bez motike.

Većina narodnih kandidata zapravo ostavlja takav dojam, potpuno se uklapaju u poruku Rade Borić nedavno da je Zagreb nastao na antifašizmu, pa je više nego jasno da su lijenčine, kao izumitelj točka, koplja, strijele, vrlo vjerojatno bili antife. Imaju zajednički moto – kruha bez motike.

Jedini se ne uzdaju u narod ovi iz stranke „Pametno“ jer su im otkrića ušla u krvotok, pa nakon bozona, navalili preotkriti eliksir života Miroslava Radmana, ako im dopusti Kerum koji radije odvali dvi tri kile eliksira u Klisu. Slična im je i kompnija koju okuplja Rada Borić i njezina stranka – Markovina.

Njima se živo fućka za narodom, jer oni su pametni, misle da su lijepi, uljudni, nikoga nisu ni ugrizli, zatukli, nikome još nisu slomili nogu, tu i tamo se izvale na asfaltu kao Sarnavka na sred zagrebačkih ulica i ispadnu žrtve koje će narodna policija nositi kao kakve veprove ili kregare, matule ili urše, koji su nametnuli takvu praksu i slikovnicu napaćenom pučanstvu. Doduše, to su im ovi živozidovci preoteli, ali klapa i to nekako, jer važno jeako je ikako moguće na državni trošak ispasti – antidržavni element.

Da bi se postalo narodni zastupnik.

Pametno i radeborićevci radije biraju zaurlati na narod, iskeziti se na njega, zaprijetiti mu, ili ga napasti kao muhe, sudionike dobroga seoskog ručka. Tako su se recimo iskezili u subotu na Hod za život.

Jer, zaboga, kakav je to narod koji hoda za tako banalne stvari, nekakav život, nekakvu Hrvatsku. Pred takve kolone zalupanoga naroda se obavezno mora sjesti, ako se već ne može skinuti gaće do gola, kako je to radio onaj pokojni umjetnik, koga su nazvali – perfomerom.

Ljudi bi na selu rekli – „gujicom na zemlju“.

Narod ima obranu od takvih, kao što su imali i ljudi u mome djetinjstvu od muha. Angažira se nekoliko krupnih specijalnih policajaca, kakva marica ili kamion, može i bager, ovisno o težini i kilaži pametnjakovića ili radeborićevaca, pri čemu je situacija olakašana od kada je Kregar otišao u penziju, a Matula i Urša se humanizirali među kulturnjacima.

Njih za razliku od muha odnesu na kamion, onako razvraćene kao kakve živine, tamo ih polegnu na pod, pritisnu odozgor nogom na leđa, iako se i oni smire čimse kamere usmjere preme nečemu drugome ili boljemu. Muhe su seljaci ubijali ili zatucali brate mili prebrutalno. Muholovkom ih mlatnu a jedina je šteta bila velika i ružna mrlja na zidovima. Zato što je to danas neprihvatljivo i jesmo civilizacija, humano i antifašizirano društvo, jer se tako smije postupati samo prema fašistima.

Nedokazani narod

Da ne bi ispalo da su narodni kandidati samo svakakvi, te većinom nevaljali, nužno je malo razmotriti i ponašanje ovoga naroda.

Ukratko, nedokazan narod i gotovo.

Ne bi mu Bog ugodio reći će vam onako diskretno svaki kandidat gubitnik na izborima, iako će svi naravno, nakon izbora biti pobjednici i objašnjavati da su postgli sve što su željeli, obično ukazujući da je njihov narodni kandidacijski angažman bio osmišljen kao nekakva strateška inicijativa, koja će optrilike kao kruška dospijeti za berbu tek za godinu dana, a ako je tek nakalemljena mladica, možda i za pet šest godina. Zato će svi gubitnici pozivati na strpljenje javno i pokušavati se prikazati kao voćari i kalemari, a u uskim krugovima će beštimati „sve po spisku“ upravo – nedokazanom narodu.

Malo će tko pomisliti da je jadni narod jednostavno – narod. Što mu se ponudi može birati, a može i prezirati, iskazujući i na taj način svoj stav o ponudi. Izbori su kao ulazak u restoran, koji nije Bog zna na kakvu glasu, ali nemaš nikakav drugi i nemaš izbora jer si gladan.

Kad si u takvoj poziciji, jedeš ili ne jedeš. Što ti se ponudi. Bio to grah s kobasicom, bili to makarani s makaronima, kao nekada u JNA, bilo to kiselo zelje sa salatom od kiselog zelja, ili bio samo goli kruh. Važno se najesti, a onaj tko se dograbio graha s kobasicom, koji najčešće asocira na Bandića, obično se smatra pobjednikom i zadovoljnim, iako zna ili bar sluti da ima i boljih jela. Ali, dočekati takva jela, treba imati i strpljenja i kulture, odnosno vjere.

Narodni kandidat koji ne ponudi dovoljno uvreljivosti u svoju kandidatsku vjeru, obično ne može narod nagovoriti na vjernost, a pogotovo na izlazak na izbore, jer na izbore zasad najčešće i jedini izlaze oni koji računaju na svoj tanjur graha, zelja, makarona, do solo kruha. Ti su se već naviknuli na to, pedeset godina su uvježbavani, stekli su automatski refleks i briga ih za očekivanja ili priče o budućnosti. Jer, i najbolja ponuda, recimo Rimčev automobil, se neće prodati, ako o njemu nema odgovarajuće javne informacije ili ako nije u izlogu.

Dakle, uz robu, a to su narodni kandidati, uz ovakav ili onakav narod, bitni su i informatori, silni piarovci, novinari i mediji. Jedini je problem u tome što najčešće na primitivnoj razini političke nekulture ili ukusa stvaranoga pedeset godina, funkcionira i ista takva ili još primitivnija razina medijskih propagatora odnosno nadrinovinara.

Pa se umjesto pitanja, umjesto racionalnih rasprava manje više čuje blejanje iz osvojenih torova, gdje se dio naroda stečenim navikama prisilno pretvara u ovce.

Kako će izgledati rezultati izbora?

Kao narodni kandidati iz ove priče.

Marko Ljubić / HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Mladen Pavković: Sramotna presuda sramotnom četničkom kapetanu!

Objavljeno

na

Objavio

Sramota. Dragan Vasiljković, (62), poznatiji kao kapetan Dragan, itekako može biti zadovoljan presudom Županijskog suda u Splitu.

Nepravomoćno je osuđen na samo 15 godina zatvora, a proglašen je krivim za dvije točke optužnice: zlostavljanje zatvorenika na Kninskoj tvrđavi i napad na Policijsku postaju u Glini!

S obzirom da je u  australskom i splitskom pritvoru  već „odsjedio“ 12 godina, postoji mogućnost da će se vrlo brzo vratiti u Beograd, gdje će ga dočekati kao „narodnog heroja“. Eto, to je nama „naša borba dala“!

Ovaj ratni zločinac tijekom obraćanja sudu je izjavio  da je ponosan na svoj ratni put i na Kninđe od kojih „nitko nije optužen za nikakav zločin“. Javnost je u sudnici nasmijao izjavom da Hrvati u Australiji uz fotografiju Ante Gotovine drže i njegov portret.

Kapetan Dragan, koji ima i australsko državljanstvo, uhićen je prije 11 godina u Australiji gdje je živio pod lažnim imenom i bio trener golfa. U srpnju 2005. izručen je Hrvatskoj.

U cijelom tom  cirkusu oko jednog srpskog zlotvora, zanimljivo je da su od aktera u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu opet bolji prošli agresori nego žrtve. Naime, dovoljno je spomenuti presudu Veljku Mariću, Vladimiru Milankoviću, generalu Glavašu, Mihajlu Hrastovu, Norcu, Kordiću, braniteljima iz Lore i brojnim drugim Hrvatima, sudionicima rata koji su tri puta gore prošli nego razni Vasiljkovići.

Tako je samo primjera radi jedan nevini hrvatski branitelja Veljko Marić osuđen u Beogradu  na nevjerojatnih 12 godina zatvora, a Milanković po zapovjednoj odgovornosti na deset! A Kapetan Dragan na 15!

Koliko je dosad samo hrvatskim branitelja optuženo ili osuđeno? Navodno su ih „puni“ zatvori!

Aktualni gradonačelnik Grada Knina još je do jučer tvrdio da u tome kraju nije bilo četnika zadnjih 70 godina! Čemu, zašto?

Vjerujemo da će se sada javiti i razni „mirotvorci“ ala  Pusić, Teršelič, Stazić, novinari četničkih Novosti na čelu s Pupovcem, Matula, Josipović, Mesić i njima slični i „popljuvati“ ovu presudu, nakon koje oni, ali i Vasiljković mogu „slaviti“, jer je još jednom „dokazano“ da se – zločin isplati! (Vasiljković je u australskom pritvoru imao tretman kao u hotelu!)

I onda se neki čudom čude da je dosad oko tri tisuće hrvatskih branitelja izvršilo suicid, a da ih se najmanje još tri puta toliko pokušalo ubiti!

Mladen Pavković / Kamenjar.com

Kapetan Dragan osuđen na 15 godina zatvora za ratni zločin

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Ivana Maletić, uzorna Hrvatica, uzorna Europljanka

Objavljeno

na

Objavio

Dok se Hrvatska mučila u pristupnom procesu za EU, iz Bruxellesa je stigao Antidiskriminacijski zakon na usvajanje i mi – kimnuli glavom.

Za razliku od nas, većina ozbiljnih zemalja “stare Europe” s dugom demokratskom tradicijom odbila ga je donijeti. To sigurno nisu zemlje koje diskriminiraju svoje građane.

Tako je, primjerice, Njemačka jednostavno rekla da je zakon suvišan jer su antidiskriminacijske norme već ugrađene u njihov Ustav, kao i u hrvatski. Čemu gomilati isto? S druge strane, agresivne manjinske skupine i gotovo svi mediji i relevantni političari lagali su tada i prijetili narodu kako je usvajanje toga zakona uvjet pristupanja Europskoj uniji, istoj onoj čije su glavne članice odbile taj bruxelleski uradak!?

Premijer prevario birače

Ovih dana događa nam se slična situacija s još jednim bruxelleskim “diktatom”, koji je podvala sa svrhom nametanja (manjinske) LGBT ideologije kroz zakone, pod krinkom sprječavanja nasilja nad ženama, ideologije koja se zove rodna teorija.

Radi se o Istanbulskoj konvenciji. HDZ i Plenković, koji je u izbornoj kampanji obećao da se protivi “nametanju bile kakve ideologije, pa i rodne”, došavši na vlast najavljuje da će RH ratificirati Istanbulsku konvenciju, koja jasno promiče baš rodnu ideologiju.

Ovo iznevjereno obećanje i prijevaru birača argumentirao je, za pravnika, diletantskom dezinformacijom kako je rodna ravnopravnost u našem Ustavu, iako se pojam rod u Ustavu nigdje ne spominje, već spol (npr. čl. 14.). A upravo je relativiziranje biološkog spola duša rodne teorije.

Prema ovoj teoriji naš je spolni identitet sociokulturalni konstrukt, biologija tu nije presudna pa, ako biološku djevojčicu odgajamo kao dječaka, kažu, ona će postati dječak, i obrnuto.

Rodna ideologija je neka vrsta gnoze, u smislu mržnje prema biološkom, tjelesnom, kako je upozorio, ne neki katolik, već, među inim, francuski filozof i libertinac, antiteist (!) Onfray. On posprdno transseksualni lobi koji stoji iza ove ideologije naziva “novim puritancima”, jer “relativiziranje spola (biološka datost), a veličanje roda (kulturološka datost), ekvivalentno je anđeoskoj antropologiji koja se razvijala već od samih početaka kršćanstva pod utjecajem gnoze kao – hereza”.

U Onfrayevu ciničnom paradoksu sadržana je sva istina. Rodna teorija je bojovna pseudoznanost bez uporišta u empirijskoj stvarnosti.

Na sreću, HDZ ima ozbiljnih i hrabrih političar(a)ki u Europarlamentu. Dakako, tu ne mislim na Dubravku Šuicu, djevojački Karaplenković, već na, osim Ivice Tolića, drugu HDZ-ovu europarlamentarku Ivanu Maletić. Maletić je jasno rekla da je bolje da Hrvatska ne ratificira Istanbulsku konvenciju, da je ona protiv.

Gospođa Maletić, kao i Njemačka nekoć, jasno argumentira da mi imamo sasvim dobre zakone protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja, samo se ne provode, ili ne dovoljno dobro i odlučno.

Umjesto da sami, za to nam ne treba Bruxelles, provodimo vlastite zakone i snažno zaštitimo žene i sve žrtve nasilja te dodatno uložimo napore u borbi za jednakopravnost spolova, mi idemo usvajati kukavičje LGBT jaje iz Bruxellesa koje u članku 3. odvaja spol od roda, pa Ivica, ako želi, može postati Marica, i obrnuto, te ići na ženski WC.

Prostor za perverznjake

Posljedice usvajanja ove konvencije za naš pravni i odgojno-obrazovni sustav su katastrofalne, jer se unošenjem nepotvrđenih teza ove pseudoznanosti u nastavne kurikule ozbiljno narušavaju prava roditelja da svoju djecu odgajaju, kako im naš Ustav jamči, sukladno svom svjetonazoru, u kojem moj sin i moja kćerka nisu tek sociokulturalni konstrukti, već, počevši od svog života u majčinoj utrobi, biologija ih oblikuje kao muško i žensko. Oni kao dječak i djevojčica nisu nikakav “socijalni konstrukt”, kao što to nisu ni kromosomi, ni hormoni, ni… Ako se pak Ivica osjeća kao Marica, to je neki drugi problem…

Tako, uvođenjem pojma roda i u naš pravni sustav, bit ću politički nekorektan jer mi to nalaže savjest, otvara se prostor raznim perverznjacima da promiču legalno vlastite perverzije na račun poreznih obveznika i HZZO-a.

Premda Maletić neki zamjeraju što je u Europarlamentu bila suzdržana pri izglasavanju ove Konvencije, suzdržanost je ovdje znak otvorenosti – za dijalog, protiv podvala. Isto je učinio i šef Plenkovićevih pučana Weber, jer odbijanjem rodne ideologije koju promiče Konvencija, ne znači da se Konvencija kao takva odbija, već, prije svega, oni elementi kojima su plemeniti ciljevi trojanski konj za ozakonjenje orvelovštine.

Zahvaljujući Plenkoviću, očito je pobijedio bruxelleski ideološki kolonijalizam i pseudoznanost koju većini nameće agresivna LGBT manjina. Maletić je svoje utemeljene argumente rekla.

Kao uzorna Hrvatica, i kao takva ništa manje uzorna Europljanka, pri čemu je prvo mjera drugoga, jer zastupa ovaj narod, a ne opskurne ideološke LGBT lobije koji se skrivaju iza borbe protiv nasilja prema ženama. U tom smislu baš Istanbulska konvencija promiče nasilje, nasilje manjine nad većinom orvelovštinom umotanom u znanost.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ivica Šola: Izaći iz Europske unije? Zašto ne!

facebook komentari

Nastavi čitati