Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Oduševljenje Tuskovim govorom u Saboru puno je opasnije od njegovih poruka

Objavljeno

na

Što je razlog nepodijeljenoga oduševljenja govorom predsjednika Europskog vijeća Donalda Tuska u Hrvatskom saboru?

Valja istaknuti da je svoje oduševljenje tim govorom izrazila i predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović, po licu i gestikulaciji predsjednika Vlade Andreja Plenkovića se također vidjelo veliko zadovoljstvopa i trijumf, jedino se na licu predsjednika Sabora Bože Petrova nije ništa vidjelo, a praktično na svim portalima, u svim medijima i na forumima, oduševljenje govorom Poljaka Tuska je nepodijeljeno. Govor Donalda Tuska je bio kratak, efektan, s pažljivo izbalansiranim segmentima iz hrvatske povijesti, značajnim identitetskim obilježjima, sa snažnim naglaskom na bliskost hrvatskog i poljskog naroda u uvodnom dijelu, te u svojoj kratkoj formi, ipak s najvažnijim političkim naglaskom na stvari koje baš i nemaju puno veze s neposrednim bliskim odnosom poljskog i hrvatskog naroda.

Nekoliko detalja mi se odmah nametnulo indikativnim. Prvo, već razvijen refleksni strah od činjenice da u Hrvatskoj postoji vrlo loš običaj, odavno formirana navika, da nam je iznimno bitno radi našega samopouzdanja da nam netko izvan Hrvatske, makar tko god to bio, izrekne neki kompliment. Tome pogotovo svjedočimo u turističkoj sezoni kad u klasičnim sačekušama izvjestitelji televizija, pogotovo HRT-a, dočekuje turiste i guraju im mikrofone pod nos, a oni se „oduševljavaju“ zemljom u koju su tek kročili. A što bi drugo i rekli, zar ne? Donald Tusk po definiciji i po realnoj vrijednosti nije bilo tko, ali se nemoguće oteti dojmu da je ovakvo oduševljenje zapravo uz ostalo nastalo ponajviše na tom već stečenom refleksu, pa može značiti i snažan izraz nesamopouzdanja, snažan provincijalni sindrom naroda i društva koje ne drži do sebe, bolje rečeno, kojemu se nameće namjerno – slika nekoga tko ne drži do sebe. Jer, da hrvatski narod nije držao do sebe, Tusk ne bi bio u Zagrebu, niti bi se bilo što obilježavalo. A oduševljenje se i namjerno potiče, zbog stvaranja zavjese za konkretne politike i promovirane programe aktualne vlasti, koji su točno na valu ovoga što je Tusk govorio. Zbog toga pogotovo treba analizirati hladno njegove riječi i njihovo značenje.

Tuskove riječi da možemo biti ponosni na svoja postignuća u proteklih 25 godina su izraz i prijateljstva i kulture ponašanja pristojnoga gosta, ali uz njih ide i znakovita poruka da su „oni“, oni koje on predstavlja, dakle ovakva i ova Europa – ponosni na naša postignuća. I to je lijepo, ali krije jako puno skrivenih detalja, koji se moraju racionalno, izvan euforičnoga pristupa i sreće zbog pohvala – propitati.

Tusk je vješto ušao u govor navodeći iskustva iz Opatije, te spominjući simbole čuvenih Poljaka u hrvatskoj baštini, pri čemu je njegov izbor – njegov izbor, ali vrlo znakovit, jer odaju s jedne strane njegove preferencije, preferencije onoga tko ga je poslao i koga predstavlja, i, konačno, stvarno uvažavanje autentičnih vrijednosti naroda kojemu seobraća. A tu već dolazimo na sklizak teren. Istakao je dvoje Poljaka, od kojih jednoga Nobelovca.

Tusk nije spomenuo Ivana Pavla II.

Valja napomenuti da je Tusk drugi značajan Poljak, koji je u Hrvatskoj u ovih dvadeset i pet godina koje smo obilježavali, govorio na hrvatskom jeziku i biranim riječima. Tusk prvom velikom Poljaku nije ni sjena. A nije ga spomenuo.

Taj veliki Poljak, sveti Ivan Pavao Drugi je upravo bio jedan od najvažnijih simbola vremena i vrijednosti cijeloga svijeta u trenutku međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske, koje se obilježavalo, pa je ne samo nespretno, nego i nepodnošljiv propust da ga upravo Tusk, kako sam kaže Poljak i Europejac nije u svome govoru spomenuo. To nije samo gaf, nije ni samo propust. To je Tusk, odnosno, to su ljudi koji su s njim pisali ovaj govor. To je Europa koju Tusk trenutno predstavlja.

Što to govori?

Tuska, kao i Merkel, kao i Putina, kao i Trumpa, kao i Kolindu Grabar Kitaorvić, kao i Plenkovića, kao i Petrova, kao i mene na kraju krajeva, valja isključivo ocjenjivati i vrednovati prema izgovorenim riječima koje u datom trenutku simboliziraju i nose sadržaj onoga što on predstavlja. Svi smo mi obilježeni upravo s tim.

Svi hrvatski najvažniji državni dužnosnici su htjeli ili ne, s više ili manje strasti i emocija, protekla dva-tri dana s dubokim poštovanjem spominjali svetoga Ivana Pavla Drugog, a i predsjednica Republike po aktualnom nunciju dodijelila mu je i posebno državno priznanje – posmrtno. Njegovoj simblici, državi koju je predstavljao. Tusk ga nije spomenuo. To je jako indikativno i kod mene ne izaziva nikakvo oduševljenje, upravo suprotno.

Tusk je nadalje u svome efektnom govoru, s puno više snažnih i zvučnih riječi iznad manje zvučnoga pa i korektnoga sadržaja, naveo još nekoliko teza koje treba racionalno analizirati.

Naveo je da je Europa ponosna na hrvatsko strpljenje, zrelost, principijelnost i predanost miru, toleranciji, zajedništvu i još nekim navodno europskim vrijednostima. Navodno zbog toga što je velika razlika između deklarativnih europskih vrijednosti i načela i stvarnosti ispod njih. Europa koju predstavlja Tusk, koja je prilično i sadržajno i formalno udaljena od simbolike velikog Poljaka svetoga Ivana Pavla II., takva Europa uistinu može biti ponosna na način ponašanja hrvatskih državnih rukovodstava u zadnjih petnaestak godina. A nije bila ponosna, iako to Tusk danas govori, nepristojno zaboravljajući istaći u potpunoj progodi ime državnika koji je predvodio hrvatski narod u ostvarivanje samostalnosti i nacionalne suverenosti, na ponašanje hrvatskog državnog rukovodstava od prvih demokratskih izbora do 2000. godine. To bar nije ničim pokazivala, a pokazivala je u velikoj većini sasvim suprotno.

Nije spomenut niti dr. Franjo Tuđman

Tusk je neističući u ovakvoj prigodi ime dr. Franje Tuđmana, poslao višeznačnu poruku. Prvo, da njegove, i vrijednosti današnje Europe nisu vrijednosti utemeljitelja suverene hrvatske države. Drugo, da ne poštuje senzibilitet hrvatskoga naroda i njegovu simboliku, jer, da to poštuje i da je ponosan kako ističe, onda bi to i znao i naveo. Ali, nije. Nije Tuđman u hrvatskom narodu ni veći i manji radi toga što će ga spomenuti bilo tko izvan hrvatskoga naroda, a pogotovo Tusk, ali to je pitanje elementarne pristojnosti, te pitanje stvarnoga sadržaja skrivenih političkih poruka ispod zvučnih i patetičnih fraza. Hrvatski narod je upravo na Tuđmanovo razdoblje silno ponosan, i što god vrijeme više odmiče, a nedostatci i slabosti u ponašanju posttuđmanovskih državnih rukovodstava, hrvatski narod je sve manje ponosan i oduševljen ovakvom hrvatskom politikom, sve više ponosan na Tuđmana i nacionalnu samosvijest koju je on simbolizirao, a Europa koju predstavlja Tuska – sve oduševljenija bijegom od te samosvijesti.

Dakle, nije ova rečenica koju je Tusk izgovorio razlog za bilo kakvo oduševljenje. Ona je samo priznanje visokoga europskog administrativca i političara da Europa koju on predstavlja i hrvatski narod u velikoj većini danas nemaju iste standarde, te da polazišta oduševljenja jednih i drugih nisu ista. Nameće se pitanje, koja će polazišta prevladati u sutrašnjici, da ne govorim – danas?

Ja mislim da je to vrlo,vrlo važno pitanje na koje prije svega Hrvatska mora odgovoriti usprkos Tusku i „njima“, jer ni jedna Europa nema nadležnost niti prava davati takve odgovore umjesto europskih naroda. Ili, ako ima, nije to oslonac Europa, nego umjetna tvorevina od danas do sutra.

To ističem pogotovo nakon događaja u zadnjih desetak, dvadeset dana, nevjerojatnih političko-medijskih i institucionalnih udara na predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović koja je prepoznala značaj golemih promjena u svijetu što ih simbolizira prekretnica zvana Trump u Sjedinjenim Državama, a koje su se u epohalnom intervjuu novoga američkoga predsjednika Trumpa moćnim europskim medijima silno – potvrdile. Trump šalje poruku o nacionalnim državama, upozorava da ovakva Europa nema šanse, da je instrument politike njemačke kancelarke Merkel, a njegova riječ nije poruka beznačajnog prolaznika. Te riječi su uzdrmale poredak koji predstavlja Tusk, a silno ojačale tendencije koje simboliziraju upravo državnici u Tuskovoj domovini Poljskoj, ili u našemu susjedstvu koje ne smijemo ni spomentuti iz nekakvih protuskovskih razloga, ili konkretnije promerkelovskih razloga – Mađarskoj. Ili točnije Orban. Nadalje Tusk ističe kako je Hrvatska svojom zrelošću cijelu regiju učinila uglednijom u Europi, odnosno kod ljudi i institucija koje on predstavlja. Ha, znakovito.

To ili nije točno, ili je vrlo opasna činjenica, ako je točno. Činjenica, koja jasno ukazuje na urušavanje takve Europe, odnosno na njene vrlo bolesne temelje. Da nije slučajnost to što je Tusk rekao, potvrdio je i njemački ministar europskih poslova kod predsjednice Republike na svečanosti, a to je u posljednja tri dana višekratno potvrdio i povjerenik za proširenje Hahnn te europska ministrica vanjskih poslova Mogerini. Primjera radi, na očitu svinjariju Srbije prema Kosovu, međunarodno priznatoj državi i političkoj naciji, ta ista Europa preko svojih visokorangiranih činovnika poziva „strane“ da se suzdrže od incidenata, a istodobno hvali srpskoga predsjednika vlade Vučića za razumnu odluku zaustavljanja vlaka. Vlaka koji je upravo on poslao prema Kosovu namjerno izazivajući krizno stanje. Pristojna i karakterna Europa bi morala osuditi provokatora, a ne pozivati neutralno i provokatora i žrtvu da se suzdrže. Od čega se žrtva provokacije treba suzdržati? Od temeljnog dostojanstva i prava na obranu svoga interesa? U ime kojih to „europskih ideala“? Tuskovih, Mogeriničinih, Hahnnovih?

To nevjerojatno podsjeća na europsko ponašanje prema žrtvi Hrvatskoj i agresoru Srbiji u vremenu koje sam ovdje naveo kao razdoblje hrvatske državne politike i nacionalne prošlosti na koju Europa, koju simoblički predstavlja Tusk nije bila ponosna, jer je to pokazivala svojim političkim odnosom prema Hrvatskoj, a u konačnici i Tusk neizgovorenim riječima potvrdio – jer nije spomenuo utemeljitelja suvremena hrvatske države pokojnog predsjednika dr. Franju Tuđmana.

O kojoj „regiji“ Tusk priča?

O kakvom to „ugledu cijele regije“ govori Tusk?

I, koje regije?

Naša je prirodna regija Srednja Europa, u najmanju ruku kao što nam je regija i ono na što misli Tusk i cijela “njegova” Europa. Zar je to mislio? Sumnjam, kao što i svatko sumnja tko razmisli o tim riječima. A Tusk nije govorio o našemu doprinosu mađarskom, slovenskom, slovačkom, češkom ili talijanskom ugledu. Niti smo, ako ćemo iskreno bitno doprinijeli zadnjih sedamnaest godina bilo čime – tome ugledu. A jesmo prije toga snažnom afirmacijom temeljnih civilizacijskih vrednota koje počivaju na nacionalnoj samosvijesti naroda, što nam je mađarski državnik Orban, i ne samo on sam, nego i otvoreni neprijatelji hrvatske državotvorne politike kao što je primjera radi notorni lord Owen, odavno priznao. Tada smo uistinu bili snažni i inspirativni i susjednim narodima, do te mjere da je legitimni i karizmatični mađarski predsjednik vlade Orban višeputa istakao da mu je utemeljitelj hrvatske suverenosti Franjo Tuđman – politički uzor.

Vratimo se na ugled „cijele regije“. Ako ovakva Srbija, koja se nije ni milimetra odrekla agresivnih politika, provokacija, incidenata, koja nigdje ni u slovu nije prihvatila međunarodnu verificiranu zastrašujuću odgovrnost za najteže zločine i zla u Europi nakon Drugog svjetskog rata, ima pozitivan ugled u Europi, a na taj ugled utjecala Hrvatska svojim politikama – onda smo stvarno u nevolji. Ili hrvatski državni vrh u Europi slovi kao stvarno profašistički, pronacistički, agresivan i zao, usmjeren prema otimanju tuđih vrijednosti, teritorija i afirmiranju zla, ili nitko zdravoga razuma u Hrvatskoj ne vidi kakvu to politiku vodimo. Jedino se tako može protumačiti „hrvatska pomoć jačanju ugleda“ ovakve Srbije. Srbije Vučića, Nikolića i Dačića, Srbija Irineja, Vulina, Dodika, Pupovca.

Oni su bez okolišanja pronacističke skupine koje samo nepucaju, ne protjeruju, ne siluju, ne ruše i otimaju kuturno i povijesno blago kao unazad dvadeset godina, ali sve to javno i politički ne samo u Srbiji, ne samo u Hrvatskoj, ne samo u Bosni i Herecgovini ili na Kosovu, nego u procesu pristupanja Europskoj uniji, afirmiraju kao – autentično civlizacijsko pravo srpskoga naroda. Tko je tu lud? Ako je to ugled kakav vrednuje Europa, a nama zahvaljuje na takvom srpskom „ugledu“ ne znači li to da smo mi zapravo promotori – zla? Kako Europa na to može biti ponosna, kakav je to ugled, i na konacu na kakvim se to načelima zasniva?

Na načelima njemačko-francuskih utemeljitelja vizije Europe sasvim sigurno nije. Jer temelj vizije ove Europe je počivao na njemačkom prihvaćanju odgovornosti za zla koje je počinila europskim narodima, a upravo nasljednici takve Europe danas potiču Srbiju da ne prihvati odgovornost za zla koje je učinila i koja i danas čini.

Dakle, stvarni sadržaj govora predsjednika Europskog vijeća Donalda Tuska je bio više uznemirujući, nego razlog oduševljenja u Hrvatskoj. Uznemirujući utoliko, ukoliko je više oduševljenje zavladalo medijima, ali i pogotovo među političarima. Pogrešno je poći od činjenice da u svečanoj prigodi ne treba biti cjepidlaka, jer se ovdje ne cjepaju dlake nego – goleme pukotine u vrijednosnom sadržaju poruka. I, upravo to zavirivanje u sadržaj govora Donalda Tuska je izraz poštovanja prema utemeljiteljima samostalne Republike Hrvatske. Dakle, potpuno prigodno!

hkv.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Barbara Jonjić: U mojoj Državi ništa sigur’o nije – Negiraju dan, noć

Objavljeno

na

Objavio

U mojoj Državi ništa sigur’o nije
Baš ništa
Rećemo
Imaš dite poginulog branitelja koje je protiv branitelja
Imaš cilu kliku koja negira kako je začeće početak čovikova života
Negiraju dan, noć

Začetak, biće po njima znači sridinu
U srid sridice
Ili rećemo kraj
Ae
Sama rič ti kaže kako
Začeće
Začetak
Nije početak

Trkeljaju o nekin zakonskin nediljama
Kad jesi
A kad nisi dite
Kad te se more ubit
A kad više ne more
Po zakonu
Ubit

To je rađa
Sve lipo po načelu prava na izbor
Majke hrabrosti
I ćaće lole
Koji su sebi isprid diteta
I koji se Boga ne boju

Dite nisi rećemo su devet nedilja
Tako zakon kaže
Ništa si
Nu
Ne smi’ tuten spora bit’
Znade se kako su pravo i pravda sinonimi
Oduvik

Začin unda plače žena koja na pregled dođe pa joj kažu kako više nema otkucaja srca
Za čin ona plače trudna devet nedilja na putu za Split dok se vozi na kiretažu?
Čemu se to ona veselila?
Nadala?
Manita.. je li?
Eto, krivo mislila
Kako je u njoj bilo dite začeto
Čovik malešni

Digneš glas kako si za pravo na život
A cila klika se digne na tebe
Pa te vriđaju
Cilu olimpijadu vriđanja otvore
Ti progresivni, demokrati

Tvita Jaca i ona Mostovka su dva prezimena
Zagrlile se prid svima pa tvitaju
Rugaju se uskupa pravu na život
Njima su dičinja kolica
Morbidna

Tvita Mostovka a ni naš jezik ne govori
Kako toka
U petn’est
Srpski riči
Trevi jon se i jedna
Hrvacka

Dignen se u zoru šesn’estog listopada
A Država mi se, vidin od zore, na noge digla poradi Todorića
Nije se digla poradi
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Onako kako bi tokalo barenko
Na njijov dan
Kradu in i ono zeru što in je ostalo

A ‘ko jin krade?

Kažu naši mediji kako babe po Zmijavcima falu Todorića
Ne daju na njega
Ae
Vrlo je on zadužijo nas
Imocke ljude

Kao prvo
To naši mediji nisu
A kao drugo
Naše babe manite nisu
Niti su ikad bile

Na toga čovika ja k’o Imoćanka neman riči
Neman
Pisat’ o njemu ne mislin
Jerbo
Riči neman
Ni za njega
Ni za sve one koji su stekli
Sluškinje i dvore
Još za Juge
Ili u vrime dok je moja mater mome ćaći
Godinama prala odoru HV-a i po tri puta po potribi
Da mu spere oni
Smrad terena s nje

Mene taj čovik ne zanima
Sudac a ni Bog nisan
I nisan talog da bi plesala po čoviku na tleu

Ne dan takima da mi kradu dan mojin dikama
Meni je šesnesti listopada dan
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Pa taman privelo u zoru pola Države

Meni je to dan domoljuba
Koji su imali
Srca
Hrvacka
Velika k’o najveći dvori

Takima bi ja
Rada i sluškinja bila

Ne dan nikome listopad nego
Njima
I momu svetomu Luki

Luki
Evanđelistu
Zaštitniku župe moje
Onomu koji piše ukraj oltara na mome Mostu
Unde
Di mi spava moja prošlost

Piše o ditinjstvu
Našega Kralja
Uširoko

Uvisinu
Poviše oni čempresa
Ukraj naši greba

Letu mu riči

Gorikar
Di su svi naši

I oni su šarevitin
I oni su bilin cvićon

A ja zgrabin moga starijega sina za ruku
Vodin ga kroza mrak
Iza svete mise na trodnevnicu
Vodin ga
Priko greba do auta
Držin ga utvrdo da mi ne padne
Pa mu kazivan
Otklen je sve dolazijo narod
Našemu zaštitniku

Kazivan mu o babama iz Bosne
I blagoslovu iza svete mise

A on se smije
Svitlo crljene sviće s greba
Šara mu lipi obraz i čelo
Na putu do auta

Straja on nema
Smije se
Pa me zazove

– Majko!

Stanen

A on će cili sritan

– Naučijo san! Jesan! Slušaj! Sveti Luka, met’ u nidra ruka. Ne vadi ji vanka do svetoga Marka!

Naučijo moj mali čovik
Naučijo
Kako zaladi za svetoga
Luke
A zagrije o svetomu Marku krajen travnja
Naučijo je

Jerbo ja nisan koristila zakonsko pravo na izbor
Dala san mu vrime
Za učit
Vrime njemu od Boga određeno

I su devet nedilja
Unda kad ništa nije zna’
On je i u taj vakat meni bijo
moj malešni čovik
Su pravon na život

Ništa manje čovik
Nego što je sadan
Doklen me za ruku drži

Jednako k’o što će bit’ čovik
I kad jednon odreste
K’o čempres svetoga Luke
I kad mi ruku u ‘odu
Jednon
Ispusti

Barbara Jonjić/Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati