Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Ovakvo Vijeće za elektroničke medije nije riješenje nego problem

Objavljeno

na

U Hrvatskoj danas vlada načelo – jačega. Uzmimo primjer događaja sa Z1 televizije, koji je pretežita javnost u Hrvatskoj, na temelju stečenih odnosa snaga, već proglasila još jednim obračunom s desnim ekstremizom, kako je protumačen otkaz suradnje novinaru Marku Juriču zbog emisije Markov trg od 20.12.2016. godine.

Medijski i javno je pripremljen teren za odluku već uveliko kompromitiranoga Vijeća za elektroničke medije, koje godinama selektivno i potpuno vrijednosno neujednačeno tumači i sankcionira postojeće neravnoteže i neregularnosti u medijskom poretku Republike Hrvatske.

Činjenica jest da je u Hrvatskoj upravo na ovome i čitavome nizu primjera tijekom zadnjih godina vrlo uočljivo da je uspostavljanje kriterija djelovanja u javnom prostoru prepušteno autonomnim procesima koji snažno pogoduju onome tko ima veći utjecaj u medijima.

Pri tome se za sužavanje prostora i sloboda djelovanja suparniku koriste sve nemjerljiviji pojmovi, sintagme i sve totalitarniji modeli, koji su upravo zbog svoje nemjerljivosti i nedokazivosti postali vrlo opasno oružje za sužavanje ukupne društvene slobode u Hrvatskoj.

Godinama se, a pogotovo tijekom i nakon mandata Kukuriku vlade, pojam i sintagma mržnje koristi kao model žestokoga pritiska na neistomišljenike, na društvenu desnicu, na nacionalne ili kršćanske inicijative, pri čemu se taj spektar širi na posve legitimne kulturne, političke, znanstvene i prije svega medijske inicijative suprotstavljene pretežitoj antifa, globalističkoj i uveliko prosrpskoj stnadardnoj matrici ponašanja u Hrvatskoj.

Glavni nositelji cenzure „mržnjom“

Glavni nositelji, ne samo unutarhrvatskoga arbitriranja, nego na temelju toga i snažnih međunarodnih kampanja u kojimase govorom mržnje proglašava svaka neistomišljenička i drugačija inicijativa su udruge okupljene oko Platforme 112, te čitavoga niza isprepletenih i organski povezanih inicijativa zvučnih imena s nekolicinom stalnih osoba u prvome planu, pri čemu je GONG nositelj te zloćudne kampanje uz pomoć HND-a. Uz njih, a uz njihovu organsku i funkcionalnu pomoć,glavni nositelj tih opasnih ekstrema nelegalne društvene arbitraže je i SNV, krovna organizacija srpskih manjinskih institucija u Hrvatskoj na čelu s Miloradom Pupovcem i njegovim suradnicima.

I u jednom i u drugomslučaju valja naglasiti da te institucije uz prešutnu potporu hrvatske države godinama mjesečno ili na godišnjoj razini, paušalno i bez ikakvih načelnih i racionalnih uporišta, izrazito i ideološki pristrano, sve drugačije proglašavaju govorom mržnje u svojim Biltenima, te na temelju toga u međunarodnom političkom, institucionalnom i javnom prostoru čitav niz medija, autora i vrlo konkretnih ljudi i inicijativa proglašavaju svojevrsnim rasistima, fašistima i ukratko – nositeljima univerzalnoga zla.

Regulatorni kaos

Republika Hrvatska nema odgovarajućih javnih instituta, modela i instrumenata koji bi reagirali na općeprihvaćenoj matrici i univerzalnim načelima spriječili nametanje pojedinačnih i nelegitimnih standarda većini sudionika u javnome prostoru. Niti pokazuje interes za uspostavljanje takvih nužnih instrumenata i standarda.

Do sada se nitko institucionalno relevantan nije nikada očitovao o tome, niti osudio tu potpuno neprihvatljivu praksu. Vijeće za elektorničke medije arbitrira o „desnom ekstremizmu“, „mržnji“, „rasizimu“, a istodobno N1 televizija svakodnevno emitira informativni program i na srpskom jeziku u sustavu regionalne televizije, s porukama i sadržajima izravno suprostavljenim izvornim načelima Ustava, s geografskom kartom nelegalnog regiona iako je to izrazito protuustavna i antihrvatska platforma, o kojoj je Republika Hrvatska rekla konačan sud referendumom 1991.godine, proglašenjem nezavisnosti i oslobodilačkim obrambenim ratom od srpske agresije. Tolerancija takve prakse dramatičan je iskaz nerelevantnosti hrvatske države.

Potpuno je realno očekivati da se već sutra suočimo s posljedicama teške diskriminacije čitavoga niza ljudi i medija, udruga i inicijativa u međunarodnom okruženju zbog nelegitimnih, nelegalnih i vrlo opasnih kampanja GONG-a, SNV-a i HND-a, te čitavoga niza srodnih parapolitičkih civilnih udruga. To Republika Hrvatska mora odmah zaustaviti i spriječiti, kako jasnim porukama u Hrvatskoj, još i više djelovanjem države u međunarodnom poretku. Tu izuzetka ne smije biti.

Neuravnoteženi nakladnički standardi i neravnoteža medijske moći

A nakladnicima će se nametati standardi agresivne i nelegalne društvene vrijednosne manjine koja je poremećajima tijekom zadnjih dvadeset godina zauzela centralne pozicije u javnim, medijskim i velikom dijelu društvenih institucija, legalizirala ih što institucionalno, što javno, te što je najopasnije i u međunarodnom okruženju, pa će kao i Z1 biti prinuđeni panično reagirati i otkazivati suradnju suradnicima, bojeći se pretpostavljenih selektivnih standarda odlučivanja u državnim ili javnim nadležnim institucijama.

Jasno je da nije usporedivo sankcionirati sudionika u javnom prostoru kao promotora govora mržnje ili zbog profesionalne pogreške.

Prvo je proizvod opasnoga totalitarnog arbitriranja i nelegalnoga pritiska na slobodu novinara, drugo je mjerljiva stručna činjenica koja spada pod autonomiju medija.

Primjeri primjene različitih standarda

U sporu Marka Juriča i Z1 televizije, već je pripremljena presuda zbog „govora mržnje“ koja je već donesena u većini tzv. lijevih medija, pri čemu su i Z1 i Jurič zapravo žrtve te sumanute neravnoteže i histeričnoga antifa kaosa u zemlji.

S druge strane, upravo zbog nedostatka uređenoga pristupa mjerljivim standardima profesionalnoga novinarstva, svjedočimo možebitnom sankcioniranju političkog aktivizma u ovome slučaju, dok s druge strane na javnoj HRT svakodnevno izraziti politički aktivizam drugoga predznaka godinama postaje standard i redovna pojava u čitavom nizu slučajeva, kojima svjedočimo i danas, usprkos personalnim promjenama na HRT-u.

Državna vlast privržena europskim standardima ne može otkaz Smiljani Škugor zbog kršenja propisa, radi spriječavanja ozakonjene cenzure javno kvalificirati kao spor između HINA-e i kolegice Škugor, a izbjegavati jasan stav o činjenici da je iznimno važna infromacija čekala na objavu više od deset dana u agenciji koja živi od brzine i ekskluziviteta u informiranju i koju je utemeljila država upravo zbog relevantnoga informiranja javnosti. Država mora jasno ukazati na tu selektivnost i pogubnu praksu, te odmah pristupiti utvrđivanju i afirmaciji ujednačenih kriterija i standarda u medijskome i javnome diskursu u Hrvatskoj, a najstrože u medijima čiji je država vlasnik. U tome aktualna vlast nikako, i ni zbog čega ne može izbjeći personalnu odgovornost.

Želim istaći da je vrlo realno pretpostaviti kako je ovakav rasplet događaja u slučaju Z1- Jurič prouzročen i rigoroznom kaznom Vijeća za elektroničke medije istoj toj televiziji nazad godinu dana, što je bio presedan u medijskom prostoru Republike Hrvatske. Presedan, zbog toleriranja višestruko opasnijih incidenata u javnome prostoru na koje Vijeće nikada nije reagiralo, ili jest izrazito dvojbenim porukama na devijantnim kriterijima.

Ovakvo Vijeće za elektroničke medije nije riješenje nego problem

Ne može se na čitavom nizu primjere držati izrazom slobode i demokracije brutalno nasrtanje na najfinije osjećaje većine hrvatskoga naroda, tolerirati promicanje otvorenoga neprijateljstva, afirmacija i reafirmacija najbrutalnijih organiziranih zločina prema hrvatskome narodu i njihovih personalnih nositelja u i oko SDSS-a u kolektivnoj memoriji hrvatskoga naroda, a s druge strane svaki znak pitanja,propitkivanja, pa i pretjerivanje, proglašavati fašizmom, rasizmom ili govorom mržnje. To izravno razara temelje društvenoga poretka i same hrvatske države čemu svojim odlukama odavno doprinosi Vijeće za elektroničke medije.

Marko Jurič je ispravno pitao – tko je mjerio, na temelju čega i s kojim ovlastima kakvu mržnju izaziva pozdrav ZDS o kojemu se u konkretnom slučaju radilo?

Marko Jurič, čisto s profesionalnoga aspekta nije smio koristiti novinarsku poziciju za politički ili bilo kakav aktivizam, ali nije svejedno kakav će odnos o tome slučaju zauzeti, prvo, javnost koja je već u većini medija njegov otklon od novinarstva progasila mržnjom, što nije ni u kojem slučaju, zanemarujući pri tom obično neprofesionalno postupanje. Javnost je uvijek uvod u političko odlučivanje, javna legalizacija prethodi političkoj.

Primjeri teških zlouporaba državnih institucija i javnosti

Svjdoci smo u zadnje vrijeme teških zlouporaba javne političke i institucionalnescene u Saboru, pri čemu ističemo plasiranje vjerojatne kroivotvorine s navodnim atentatom na Sašu Lekovića upravo u Saboru i pred milijunima TV gledatelja, zatim isti scenarij nasrtaja na vrlo profesionalno uređen TV Kalendar, a to se sve putem javnih medija prenosi u najširu javnost i legalizira se, s jedne strane kao model ponašanja, a s druge strane šalje kao upozoravajuća poruka onima protiv kojih su osmišljene i namjenjene, te sinkronizirane aktivističko-političke i medijske kampanje.

Država, tolerirajući bez jasnoga stava i osude takve nakane i pokušaje, izravno stimulira ugrožavanje medijskih sloboda.

Podsjećamo da država, još uvijek nije obavjestili javnost, a morali su, što se događalo oko navodnoga atentata na Sašu Lekovića. Ta je epizoda izazvala i ozbiljne međunarodne štete Hrvatskoj, pa je u svakom slučaju Vlada dužna obavjestiti javnost o tome je li se radilo o ugrožavanju medijskih protagonista ili teškoj zlouporabi medija, javnosti i politike te ciljanom izazivanju šteta hrvatskom narodu i njegovome međunarodnom ugledu?

Neoprostivo da je da ni dva mjeseca nakon tog događaja javnost ne zna istinu o tome.

HDZ i Most su dobili izbore i na političkoj sceni porazili suparnika na idejama i na platformi koja je uveliko vrijednosno suprotna institucijama, udrugama, medijima i nositeljima svega ovoga na što ukazujemo ovdje.

Koliko god se Plenković pokušavao smirujućim porukama o jedinstvu, toleranciji, dijalogu, odmaći od golemih raspuklina u društvenom biću Hrvatske, nikada ničim neće ni on, niti bilo tko drugi pomiriti potpuno nepomirljive i posve suprotne stavove agreisvne antihrvatske manjine i tihe i paivizirane većine hrvatskoga naroda, manipulativnim inženjeringom razbijene i praktično posve pasivizirane. Greška je to i pokušavati, jer na taj način slabi razum i zdrave stavove, a jača bolesne i destruktivne dajući im šansu za opstanak i dodatnu destrukciju. Vladajući su najavili europeizaciju društvenih standarda i državnih politika, procedura i riješenja.

Europeizacija ne ide bez mjerljivih kriterija, a mjeriti se može samo egzaktan cilj i etape njegovoga ostvarivanja. Obećali su hrvatskomnarodu stvaranje posve novoga društvenoga i državnoga institucionalnoga okvira, ali i što je najvažnije, reafirmaciju hrvatskih društvenih i nacionalnih vrednota.

Postoji li jedan jedini relevantan model ili institucija koja bi primjera radi mjerila vrijednost potpisanih sporazuma između Vlade i HRT-a, načine i uspješnost njihovoga ostvarivanja, valjanosti novinarstva i kriterija vrednovanja novinarskoga znanja u javnim medijima u vlasništvu države?

Ne postoji.

A to je jedini način istinskog vrednovanja i valoriziranja vrijednosti informativnoga procesa i njegovih nositelja, kojima se preventivno spriječava prodor mediokritetstva, korupcije, neznanja, poltronstva, pristranosti i poslušnosti u informativne procese.

Republika Hrvatska i aktualna vlast hitno mora osmisliti modele primjene kriterija mjerljivosti i egzaktnog vrednovanja novinarstva u javnim medijima, što je temeljni preduvjet za uspostavu tih kriterija u kompletnom društvenom diskursu, te za ostavrivanje relevantnih sloboda i prava sudionika u informativnim procesima.

To je prilog europeizaciji društva i države, jer bez tih kriterija i standarda u medijima, niti u jednome drugome podsustavu društva a pogotovo u politici, se nikada neće postići ozbiljniji razvojni iskoraci i prodori.

Ružne poruke Vlade uoči Božića

Primjera radi, na predbožićno druženje s novinarima, Vlada je propustila pozvati nekolicinu uglednih hrvatskih nakladnika i medija, koji su ne samo relevantni u javnom prostoru, nego su u nekim elementima i vodeći po svim mjerljivim standardima.

A s druge strane na tzv. antifa spektru ili ljevičarskoj medijskoj poziciji, čak i najopskurniji mediji, deklarirani parapolitički aktivisti među novinarima, te ljudi koji godinama izazivaju kaos u zemlji svakim svojim javnim istupom i djelovanjem, bili su pozvani i nazočni na tom druženju.Ne mislite li da je i to jasna i izravna poruka hrvatskome narodu, medijima i novinarima?

Ja mislim da jest.

Ovakvim djelovanjem vladajuća većina izravno potiče vrlo opasne i zatečene neravnoteže u društvu, potiče nasrtaje na ljudske i novinarske slobode, potiče neravnopravnost medija i nakladnika, te afirmira suprotnosti temeljnim nacionalnim obilježjima hrvatskoga naroda, zapisane u hrvatskom Ustavu.

To mora odmah prestati, jer će antife prvom prigodom izvući stolicu ispod nogu desnici, a omča je i onako dugo godina već na vratu.

Stoga je očekivati od razumne državne politike ako je razumna, jasne javne i političke signale, poruke i postupke koji će to potvrditi bar dio predizbornih obećanja, a posebno obećanje o – europeizaciji društvenih standarda u društvu, a to nikako nije moguće bez egzaktne europeizacije u medijima i u procesima informiranja.

Jer nitko živ ne može normalnome čovjeku prodati pilselizaciju ili radmanizaciju javoga diskursa, kako je to Vlada pokušala svojim predbožićnim druženjem u – ime naroda.

Marko Ljubić / Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Analiza

Što Stjepan Mesić i Budimir Lončar znaju o aktivnostima OSA-e BiH u Republici Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Ljevičari diljem svijeta su cijelo 20. stoljeće uprezali svoje ograničene mentalne i kognitivne snage kako bi pojam “nacionalizam” zadobio nekakvo “negativno” ili politički i društveno neprihvatljivo značenje. Zaista, ne treba posebno objašnjavati što se događalo u Jugoslaviji onomu tko je bio etiketiran kao “nacionalist”, kao ni što se događa kad danas nekoga “liberalni” mediji proglase “nacionalistom”.

Međutim, licemjerje, neobrazovanost i nepismenost ne poznaju samosvijesti ni samokritike.

U nas je jugoslavenski nacionalizam potisnuo i proganjao sve ostale nacionalizme kao što suvremeni liberalizam sve svoje neistomišljenike i protivnike proglašava – fašistima i/ili nacionalistima.

Nažalost, pseudonacionalizmi kao što su sveslavenstvo i jugoslavenstvo preživješe raspad kako SSSR-a tako i SFRJ-a, te se iznova javljaju, ovoga puta u izmijenjenom obliku pod imenima europejstva, balkanizma ili nadnacionalnih regionizama, piše Josip Gajski/Hrsvijet.net

Svaki od tih “izama” je u pravilu najčešće tek zavjesa iza koje se krije interes; nacionalni, geopolitički ili ini, ali uvijek svediv na financijski interes. Ipak, najneutemeljeniji, najviše “veštački”, rekli bi prekodrinci, odnosno najbizarniji pseudonacionalizam suvremenog doba jest onaj islamski, odnosno muslimanski. Koju god vjeroispovijest pogledamo na kugli zemaljskoj, vidimo “razdor”, odnosno podjele među katolicima, pravoslavcima, protestantima, hindusima, budistima. U biti, vidimo “zajedništvo” koje nema nadnacionalne (antinacionalne) pretenzije, za razliku od muslimana (preko 85% sunita) koji se poistovjećuju i povezuju diljem svijeta.

Identitet se u svih muslimana ne nalazi u naciji, nego njegovoj vjeri; bez nje, on (p)ostaje ništa. Promotrimo li stanje na bliskom istoku, vidimo razne arapske (!) države u međunarodnopravnom smislu i njihove državljane, ali ne vidimo narode, odnosno etnos. Ne postoje Sirijci, Libanonci, Iračani, Jordanci; postoje Arapi, odnosno Muslimani, kojima je u širem smislu svejedno kako se njihova država zove i dokle seže, dok se god nalazi unutar granica nekog od povijesnih kalifata.

Ovo je važno znati zbog stanja u susjednoj BiH. U određenom smislu, Bosna i Hercegovina od 1945. godine je jedina jugoslavenska zemlja u kojoj žive, u pravom smislu, Jugoslaveni. S jedne strane imamo Hrvate, s druge Srbe, koji se nikad u potpunosti nisu izjašnjavali Jugoslavenima, no što je s trećim “narodom”? Mi ćemo za Bošnjake tvrditi da su to Hrvati koji su prešli na islam; Srbi će tvrditi da su to, pak, Srbi koji su prihvatili islam, a ovi se treći odbijaju izjasniti kao pripadnici dvaju spomenutih naroda – i zato su u najvećoj mjeri postali Jugoslaveni – mogli su prihvatiti nepostojeću narodnosti jer sami svoju nisu imali.

Popis stanovništva iz 1953. godine u BiH nije dopuštao narodnost Muslimana, stoga imamo brojku 891.800 (31.32%) Jugoslavena. Na sljedećem popisu iz 1961. godine, kad je ta narodnost dopuštena, imamo 842.248. (25.29%) Muslimana. Štovatelji, apologeti i nasljednici Josipa Broza nisu nikad shvatili zašto je u pokretu “Nesvrstanih” bilo toliko arapskih zemalja, kao ni zašto je Jugoslavija imala “dobre” veze s Arapima, zašto su šeici i arapski dužnosnici hodočastili u Beograd i trpili polupismenog Broza. No, brojke govore same za sebe; pokret “Nesvrstanih” je prvu značajnu konferenciju imao 1961. godine. Usporedimo li broj Muslimana iz popisa stanovništva iz 1961. s onim iz 1971. vidimo rast za 640.182. Dakle, u jedno desetljeće je broj Muslimana porastao za više od pola milijuna ljudi! Vidimo da su Arapi već onda počeli sa svojim strateškim prodorom u BiH, a današnja militantna islamizacija Bosne i Hercegovine nije ništa drugo do li realizacija dugo pripremanog plana.

U jugoistočnoj Europi postoji enklava s gotovo 2 milijuna registriranih (!) muslimana koji svoj identitet vežu isključivo uz svoju vjeru, bez koje, zapravo, ne postoje. Hrvati su Hrvati, bili oni katolici, pravoslavci, agnostici, ateisti i t.d., a jesmo li ikada čuli za Muslimana agnostika ili ateista? Nismo i ne ćemo, jer bi to bilo nešto poput okruglog kvadrata.

Danas se diljem Zapada koristi izraz “moderate muslim”, odnosno umjereni ili progresivni musliman, za razliku od muslimanskih fundamentalista (terorista). Međutim, opet u samom pojmu imamo sve rečeno – fundamentalizam – dakle fundament, ono što je u temelju, jezgra, počelo – islam je (u temelju) najopasniji suvremeni pseudonacionalizam.

Upravo na tom tragu treme tumačiti i navode pisma reis-a Kavazovića, upućenog kardinalu Bozaniću, koji nerješena nacionalna pitanja u BiH pokušava staviti u kontekst religijskih.

II.

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu, izdaje publikacije te vrši nekakvu medijsko-političku (projugoslavensku) ulogu.

Svakom upućenijem je jasno o čemu se radi kad je počasni predsjednik IFIMES-a Stjepan Mesić, a predsjednik savjetodavnog odbora Budimir Lončar. Zanimljivo je, pak, što su predsjednici IFIMES-aZijad Bećirović i Bakhtyar Aljaf (rođen u Iraku). Također, o izvrsnoj međunarodnoj umreženosti govori i činjenica da je predsjednik vijeća IFIMES-a Craig T. Smith, bivši politički ravnatelj Bijele kuće u Clintonovoj administraciji, ali i direktorica za euro-mediteransku diplomaciju i međukulturalne odnose njezino visočanstvo nadvojvotkinja Austrije i toskanska princeza Camilla Habsburg-Lothringen.

Vrlo je zanimljivo što je 16. rujna 2017. godine objavljena opsežna „analiza“ odnosno projugoslavenski, a kako se ispostavlja, promuslimanski pamflet „Grabar-Kitarović i Vučić u zajedničkoj misiji (de)stabilizacije regije“.

Na podmukao se način u tom pamfletu izjednačava djelovanje Predsjednice RH te srbijanskog predsjednika Vučića, pritom insinuirajući politike tih dvaju država spram Hrvata, odnosno Srba u BiH, a protiv muslimana Bakira Izetbegovića: „Analitičari upozoravaju da navedeni procesi kod predsjednice Hrvatske i predsjednika Srbije imaju opasne refleksije i učinke na regionalnu i EU sigurnost i stabilnost. Obje države destabiliziraju BiH na već postavljenoj matrici politika Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića (SPS). Vučić podržavajući separatizam predsjednika entiteta Republika Srpska u Bosni i Hercegovini Milorada Dodika (SNSD) odnosno „novog Radovana Karadžića“, a Grabar-Kitarović podržavajući  Herceg-Bosansku politiku prlićevski (Jadranko Prlić) umivenog Dragana Čovića (HDZBiH), predsjednika HDZBiH i člana Predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda u BiH.“

Najzanimljiviji je zaključak ovog pamfleta, iz kojeg nedvojbeno proizlazi da su bivše jugoslavenske strukture (Mesić, Lončar) itekako umrežene s islamskim interesima, još od razdoblja „Nesvrstanih“ te neviđene muslimanizacije započete 60-ih godina prošlog stoljeća: „Državnim i osmišljenim fabriciranjem dezinformacija i laži o najezdi navodnih džihadista i terorista iz BiH, a paralelno obnavljajući, Washingtonskim sporazumom, ukinutu paradržavu tzv. HR Herceg-Bosnu, Grabar-Kitarović direktno destabilizira regiju, EU i samu Hrvatsku.“

Istaknut ćemo još jednom, da je ovaj pamflet objavljen 16. rujna, dakle samo dva dana prije no što je „Nacional“ objavio dokumente koji potvrđuju da agenti Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA BiH) prisluškuju, prate i tajno nadziru hrvatske političare i poduzetnike. Upravo je glede bošnjačke obavještajne službe napisano: „Analitičari upozoravaju da su upravo obavještajno-sigurnosne agencije iz BiH odigrale i igraju najveću ulogu u prevenciji i sprečavanju bilo kakvih incidenata i na području Republike Hrvatske, posebno  u tijeku turističke sezone, što uključuje i zaustavljanje lažnih dezinformacija o potencijalnim metama terorista na području Hrvatske. Ukoliko bi se  na isti način u javnim nastupima ponašali dužnosnici iz BiH prema Hrvatskoj, kao što se ponaša Grabar-Kitarović prema BiH, a da pritom zloupotrebljavaju vladine sigurnosno-obavještajne agencije, pozicija Hrvatske kao jedne od najsigurnijih svjetskih turističkih destinacija bi bila sasvim sigurno ugrožena.“

Dakle, osim što se (ne)izravno zaprijetilo RH i njezinim građanima, pokušalo se, koliko je moguće, preventivno sanirati štetu koja će nastati nakon objave dokumenata u „Nacionalu“. Kad su već jako zabrinuti za hrvatski turizam, ne treba isključiti ni ulogu bosanskog parasustava, o kome je pisao Nacional, u brojnim požarima kakvima smo svjedočili posljednjih tjedana.

Uzmemo li u obzir da su bivša dva jugoslavenska dužnosnika (Stjepan Mesić i Budimir Lončar) vrlo bliska tom institutu, bilo bi razumno pretpostaviti da i oni imaju neka saznanja o bošnjačkim obavještajcima i prisluškivanju hrvatskih političara i gospodarstvenika, čime bi se trebala pozabaviti i naša SOA.

Zaključno, radikalizacija Muslimana u BiH predstavlja konačni krah i propast ideje jugoslavenstva, zbog čega su možda mnogi toliko skloni unitarnoj BiH, jer je to Jugoslavija nakon Jugoslavije, međutim, kao i svaka Jugoslavija u povijesti – nefunkcionalna i neodrživa. S druge strane, trebalo bi istražiti koliko se na islamizaciji BiH radilo tijekom druge polovice 20. stoljeća, za vrijeme i nakon raspada bivše države. Beograd je do ’90-te godine bio terorističko središte Europe i sjedište PLO-a te svih muslimanskih terorističkih organizacija, a danas je to Sarajevo, što ne može biti slučajnost, budući su ostali isti ljudi i iste strukture. Trebalo bi ih, prije nego odu Bogu na ispovijed, nešto o tomu – priupitati.

Josip Gajski/Hrsvijet.net

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

O onima koji rado mijenjaju ime

Objavljeno

na

Objavio

Kad su se krajem prošlog stoljeća iznova dijelile karte na ovim prostorima, u vrijeme dok je jahač apokalipse još harao samo Hrvatskom, ekipe YUTEL-a, skoro jedine “domaće” televizije koja je mogla pristupiti objema stranama bojišnice, susretale su se sa zahtjevnim profesionalnim zadaćama.

Iznimna je kreativnost bila potrebna kako bi se napravilo uravnotežene priloge pored toliko neuravnoteženog odnosa snaga sukobljenih strana.

Tako su jednom prilikom yutelovci pohodili hrvatske položaje i prikazali vojnika kako se veseli držeći u ruci komad srušenog borbenog zrakoplova JNA. No, ravnoteže radi, trebalo je prikazati i neki trofej u rukama druge strane. Budući da Hrvatska u to vrijeme nije raspolagala vojnim materijalnim sredstvima vrijednim spomena, izbor je pao na zarobljenu bilježnicu u kojoj je bilo nacrtano ušato “U”, a k tome i dopisano “Za dom spremni”.

Četvrt stoljeća potom sa sličnim će problemom razbijati glavu krug bosanskih vlastodržaca koje je zapalo nasljeđe – što genetsko, što političkog stila, sadržaja i vjerodostojnosti – Alije Izetbegovića.

Usporedno dok se svijetom sve manje stidljivo širila priča o trećini tzv. Bosne kao logističkoj i operativnoj bazi neeuropskog terorizma u Europi, rasla je i potreba da se nešto prilijepi i drugoj strani kako bi se percepcija krivnje izravnala. Tijekom mozgovne oluje u organizaciji spomenutog kružoka sijevala su mnoga pitanja… Je l’ netko od tih ćafira ikada malo automatom prošarao kakvu stranu ambasadu? Iransku, saudijsku, tursku,…?

Ima li među tim ustašama netko da je ustrijelio makar 3-4 muslimana povratnika za Bajram? Je l’ tko od tih okorjelih herceg-bosanskih fašista podmetnuo bombu pod auto nekog ministra? Nije valjda da baš nitko od tih zapjenjenih separatista nije aktivirao čak ni običnu auto-bombicu u gusto naseljenom dijelu nekog bosanskog grada? Je l’ moguće da barem jedan od tih zlotvora nije ušetao u policijsku stanicu i izrešetao pokojeg policajca? Ili da se među bojovnicima koje je postrojavao Mate Boban ne nađe makar jedan koji je nekom muslimanu ‘nako malo odsjek’o glavu?

Napokon, nasta opći tajac i nevjerica, jer odgovori na sva ta pitanja bijahu niječni. Ipak, nagon za preživljavanjem i duh predaka u njima tjerali su ih da ne odustanu. Razmišljali su, … razmišljali, … i … dosjetili se! U maniri starih yutelovaca dosjetiše se plakata – ustaških s Pavelićevom slikom u prvom planu, pratećim proglasom i neizbježnim slovom “U”. Presudna prednost odabranog rješenja bila je u tome što materijal nisu trebali tražiti po muzejima, jer ga je dobar dio nazočnih mogao ponijeti od kuće. Dedo sačuv’o! … Ili pradedo, nije sad bitno. Sarajevski kvart u kojem su ga dali izlijepiti pomno je odabran. Dobrinja – jedino tamošnje naselje u kojem se donekle osjeća dašak pomalo već zaboravljene multietničnosti. Naime, jedino je to sarajevsko naselje koje je podijeljeno između federalnog Sarajeva (bošnjačkog) i istočnog mu grada imenjaka (srpskog). Mada u oba dijela Dobrinje, baš kao i u svakom od ta dva grada, koja se u Dobrinji dodiruju, u totalu, udjel većinskog naroda danas premašuje onaj Hrvata u nikad odveć multietničnom Zagrebu. No, organizatori su se ponadali kako će pojava skandaloznih plakata uznemiriti i Srbe u susjednom naselju, posluže li se ovi sofisticiranim optičkim pomagalima kako bi ih uopće detektirali, pa da onda obje zdrave snage zajedno osude onu treću – a kakvu nego fašističku.

Doista je to slovo “U” čudotvorno hrvatsko oružje. Čim ga vide, pa kad još u pratnji čuju “Za dom spremni”, neprijatelji Hrvata premru od straha i samo se prevrnu na pleća, k’o onih dvanaest majmuna koje znanstvenici nedavno nađoše uginule bez vidljivih vanjskih rana. Enigmu neobičnog pomora primata objasniše usklađenim kolektivnim infarktom, jer su u blizini ugledali tigra. Je li tigar imao šare u obliku slova “U”, nije rečeno. Ako nije, nema druge nego da su majmuni njegovo glasanje protumačili kao poklič “Za dom”, na što, očito je, nisu bili spremni. Ma kakve Tesline zrake, glavosjeci, auto-bombe, kamioni, avioni, Kimove H-bombe … Što je sve to prema zloglasnom slovu “U” i još zloglasnijem pokliču kojeg u strahu od nehotičnog samoranjavanja više ne ćemo spominjati kako ovaj tekst ne bi ostao nedovršen.

Ostavimo i naše drage susjede da u miru dostojno obilježavaju manifestaciju “Kaj su lepili naši stari”, u nadi da će ona postati tradicionalna, i svrnimo pogled s avlije na dvorište, na one među nama koji ljubaznim nam komšijama uvijek nesebično stoje na usluzi. Izvor uzajamne simpatije možda leži u tome što takvi među Hrvatima baš i ne drže previše do svoga imena, pa se od prilike do prilike vole poslužiti raznim drugim imenima. Upravo onako kako to čini taj takvima posebno drag i simpatičan narod koji takve navade intenzivno gaji zadnjih, evo već sedamdesetak godina. Toliko im je drag da im je i vrludava istina tog naroda milija od stamene istine svoga.

Ipak, prerano se poveselio onaj tko je pomislio da će nastavak ove priče obilježiti liječeni ustaša, Zvonimir Drago Carlos Pilsel, onaj čudnovati svat koji svako malo prijeti kako će brutalno smaknuti Vjerana Grkovića. Te će ga ubiti, te će ga spaliti, te će … i na kraju ne će! Iz dana u dan Pilsel sve više sliči onome Crnogorcu iz vica koji je ubio ženu nakon 40 godina braka. Pa na sudčevu nevjericu, ma, kud je ubi nakon toliko godina braka, hladno odgovara – lijenost, sudija, lijenost, … te danas ću, te sutra ću … S obzirom na teološku potkovanost, Carlos … … bi morao znati da je lijenost smrtni grijeh. A što drugo onda, nego poželjeti mu da ne griješi više, pogotovo ne smrtno.

Dvojica ili dvoje kolega mu iz nadaleko čuvenog rasadnika fantoma, YUL-a, prethodnih su dana plijenili pozornost dijela javnosti. Iako YUL nije YUTEL, jer izražava se u riječi a ne u slici, sadržajno nije tako daleko od njega. Istina, nešto je manje uravnotežen, reklo bi se čak i podosta nagnut na stranu orijentiranu ka Orijentu. S tih strana potječe i YUL-ova omiljena maksima, posebno dobrodošla u vremenima besparice – oduvijek je bilo jeftinije nekoga izmisliti, nego nekoga, barem prividno autentičnog, podmititi da glumata.

Striktno primijenivši ovu doktrinu YUL nije spiskao ni novčića na Mislava Horvata, izmišljenog hrvatskog novinara. To naravno ne znači da ne postoji onaj koji je tekst napisao i izmišljenim imenom ga potpisao. Tako je mogao posve iskreno izraziti misli, bez zadrške i ono malo skrupula što ih ima kad piše pod uobičajenim imenom – misli koje su izazvale nepodijeljeno oduševljenje beogradskih tabloida. A kako i ne bi, kad se iza suviše napadno hrvatskog imena i prezimena za nekog novinara iz Hrvatske krije spisatelj koji u Miloševiću vidi juj, a u Tuđmanu fuj. Kao da ga je o zbivanjima devedesetih poučavao Emil Vlajki, Miloševićev priručni Hrvat, a potom i, kao podobni pripadnik hrvatskog naroda, uzurpator najvišeg položaja u Republici Srpskoj namijenjenog predstavnicima tog naroda – mali Komšić. No, sama ideja teksta zapravo je prirodna nadogradnja one već viđene u jednom drugom YUL-ovom napisu – onome o trodimenzionalnom Draži Mihajloviću nasuprot svakog prijezira vrijednog Ante Pavelića – koji je potpisan pod imenom i prezimenom inicijala M.J. (a nije Moja Jugoslavija).

Isti se potpis nalazi pod morbidnom pisanijom u kojoj je Tuđman okarakteriziran podgrijanom mirogojskom lešinom čime je čitateljstvo pripremljeno za umovanja “Mislava Horvata”. Ma koliko se trudio, M.J. će ipak ostati u povijesti zapisan pod drugim imenom, pošto je već ovjekovječen kao predložak za glavni lik romana Fukara, velikog hrvatskog književnika, Ivana Aralice. S obzirom da je kao mladić majonezom crtao svastike po sendvičima na zabavama dokone mladunčadi sarajevske crvene buržoazije, nije isključeno da je ovaj “ljubitelj” vođa Hrvata poslužio i kao nadahnuće onima koji će tridesetak godina kasnije ustaškim plakatima oblijepiti sarajevsku Dobrinju. (Uostalom, sličan se sličnome raduje. A teško da je fukari netko više nalik od samog Fukare). Je li u vrijeme dok je vježbao za kanape-majstora imao još poneko ime, nije pouzdano utvrđeno, ali da se u to vrijeme družio s generalom Kontra-obavještajne službe JNA, jest. Stoga, ne bi čudilo da se tada odazivao na još koje ime, a i sada djeluje kao da ih još (možda već i treće, četvrto, peto…) ima.

Osim “Mislavu Horvatu”, YUL je nedavno ustupio zamjetan prostor i njegovoj sestri po nepostojanju – katolkinji Kristini. Izrazi kojim je ta “misleća katolkinja” popratila čašćenje svečeva tijela, poput mumificiranog korpusa, vještičarenja i vudua gotovo daktiloskopskom preciznošću upućuju na adresu prepoznatljivog stila i vokabulara. Zaštitni je znak tog stila raskošan rječnik u kojem se uslijed prekomjerne uporabe katkad i usiljenih tuđica više osjeća nadmenost nego erudicija. Ako u pitanju nije neki umješni imitator s YUL-ova deponija, svi putovi vode prema onome koji članke uobičajeno potpisuje imenom i prezimenom inicijala I.B (nije Inform Biro), a ni druga imena nisu mu strana. Naime, onima za čije je potrebe obavljao neke dodatne informativne poslove pored onih iz sfere javnog priopćavanja poznatiji je kao Oliver. Za nagradu ga je put – u kojeg se klelo da se s njega ne će skrenuti – nanio upravo u onu metropolu u koju vode svi putevi pa tako i ovaj, maločas spomenuti. Stariji i lukaviji od kolege svastičara, u međuvremenu “pilseliziranog” u antifašista, dugo je stajao izložen novim zapadnim vjetrovima. Bit će da je baš to potaklo životne sokove u njemu da provru svom snagom, pa da se okuša u trans-rodnoj inačici – kao katolkinja Kristina.

I tako, dok neki mijenjaju imena iz navike ili zanata, drugi to čine iz ljute potrebe. Jer razmahala se ta brozna kumrovčad kao da devedesetih nije ni bilo. U tuđu kuću useljavaju kao rak u puževu, pa i u tuđu državu. Još nekako podnose ime “ove zemlje”, ali smeta im sve ostalo što veseli narod po kojem je dobila ime. Otimajući sve što im se nađe na putu, po uzoru na totema im, uzet će domaćinu i ime ako zatreba. Stoga, u svom tom metežu tko će ga više znati je l’ im i to ime, što naoko zvuči kao pravo, zaista ime rođeno. Svjestan takvih okolnosti, običan, pristojan svijet, koji od rođenja živi samo pod svojim imenom, nema druge nego kriti ga na kamenjaru kao zmija noge.

Grgur S./Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati