Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Pečarićev ZDS je instrument slobode

Objavljeno

na

Pečarićev „Dnevnik u znaku Za dom spremni“ test je spremnosti na hodočašće slobodi.

Neće se svi, neće se mnogi, neće se ni većina u mainstreamu današnje Hrvatske složiti sa mnom, ali nikada hodočašća nisu predstavljala većinu, niti su značila pomirenje, službeni stav, ravnotežu ili potvrdu.

Uostalom, kako bih se ja usudio pisati o Pečarićevoj knjizi, zar ga ne bih izdao u svakom pogledu, kad bih se bojao ljudi koji se sa mnom neće složiti. Ne bih ga bio dostojan.

Hodočašća su uvijek kroz ljudsku povijest značila predgovor, neku vrstu iskoraka, koja mene podsjećaju na vizualne scene iz filmskih klasika, kada glavni junak odlazi u nevjerojatnu ljepotu smiraja dana i užarenoga nebeskoga svoda zalazećega sunca, ili s početka tih klasika, kada dolazi u osvit praskozorja u centar zbivanja.

Različita je sudbina tih filmskih junaka, ovisna uvelike od pisaca romana, zatim scenarista i filmskih redatelja. Ali svaka je znakovita i želi nešto poručiti.

I po tome se pamte.

Ako će po nečemu u svome snažnom političkom angažmanu Pečarić ostati zapamćen u hrvatskom narodu, ostati će zapamćen po nevjerojatno ustrajnom, upornom, čak i dosadnom zagovaranju prava na opredjeljenje oko pozdrava „Za dom spremni“.

Onome tko misli, tko shvaća, tko se ne boji preispitivanja i suočavanja s ostrašćenim trendovima, onome tko u tim trendovima taži sebe i ne odustaje od sebe, Pečarić piše svoje knjige.

U Hrvatskoj se za slobodu i dalje valja teško boriti, valja ju zavrijediti riskirajući puno toga, a Pečarić to na osobnom primjeru svaki dan pokazuje, ne bojeći se tih rizika.

Niti o cijeni govori.

Puno me je ljudi pitalo zašto toliko ustrajno podržavam Pečarića u njegovoj političkoj publicistici, kad je vrlo moguće da ta publicistika, njegovi radovi, njegova pisma, njegovi komentari i osvrti na aktualne događaje realno dijelu njegovoj viziji sklonoga državnoga vrha, čine taktičke, pa čak i ozbiljne neugode, pa rekao bih i štete.

Uvijek sam imao jedan, jedini odgovor.

Pečarić je genijalni matematičar, u prijevodu filozof ljudskoga postojanja, koji se neće kao službeni filozof hegelijanac i, kako sam kaže, katolički estetik Jure Zovko poniziti pred samozvanim arbitirima i notornim umnim nasilnicima. Ne, Pečarića ne zanimaju hvalospjevi, niti ga zanimaju, izuzev kao mete ismijavanja, samozvani i nasilni arbitri, ključari okova hrvatskoga uma, niti im je spreman iskazati pokornost pa makar i uz javne benefite ili teške žrtve. Njega to ne zanima, niti u toj nejednadžbi želi sudjelovati.

On racionalno prihvaća nejednakost kao činjenicu i rješava je u svim sferama ljudske slobode. On je praiskonska i nesputana inteligencija, relanost Božjega dara, nesputani mislilac koji svoju današnju akademsku i društvenu čast relativizira sam kao nitko pored njega, ismijava sve što ta čast u statusnom pogledu nosi, odriče se toga i benefita koji tu čast prate, kako bi, ovaj put ne u svojoj matematici, iskoračio u praskozorja slobode, koju i osjeća i vidi, ali koja je okovana njemu neprihvatljivim nametima natruha prošlosti, straha i nametnute neslobode od novih nametnika.

O njegovim knjigama nije lako pisati.

Jer, nisu usporedive po uobičajenim standardima i matricama, pa je svaka riječ izrazito osoban odnos prema Pečariću, cjelini koju nudi i pitanjima, kao u ovoj knjizi, o kojima naslovno i sadržajno govori. Poseban čovjek, posebna knjiga, posebni kriteriji.

Jer, ako ćeš čitatelju sugerirati otvoriti stranice tih knjiga da bi našao estetiku, neće ju naći; ako ćeš mu sugerirati klasiku neće ju naći; ako ćeš mu sugerirati odgovore na svakodnevne probleme, neće ih naći; ako ćeš mu reći da je tamo zapisan tragom matematičke genijalnosti pravac kojim će sigurno dospjeti u neku jasnu, definiranu luku, nešto kao brodica na uzburkanome moru, opet ju neće naći.

Jedino možeš čovjeku reći – otvori, vidi, pokušaj pronaći i jedino što ćeš naći jest odgovor da se sloboda ne postiže i zaslužuje – strahom.

Zbog toga je Pečarić poseban, neponovljiv, zbog toga je njegova svaka knjiga, pismo, osvrt, komentar, primjedba, izimno važna i dragocjena. Pogotov danas, pogotovo Hrvatima.

Pečarić izaziva.

On je intelektualni provokator, njega ne zanimaju odjeci iako izgleda da ih traži, njega nikad nisu zanimali uobičajeni standardi ljudi koji nad svojim rukopisima mjesecima i godinama zbrajaju sve moguće reakcije, mišljenja, stavove, niti ga zanimaju kritike.

On je siguran u sebe, on vjeruje reakciji na događaje, on vjeruje u čovjeka kojemu se obraća, pa čak i onda kad mu ne odgovara na pisma, jer neodgovor je Pečariću odgovor kojim će on obilježiti dati trenutak, ali uvijek bez svoje osobne presude.

U ovoj, ali i u svakoj drugoj knjizi, riječi, pismu, Pečarić svojim provokativnim pristupom svemu zapravo svjedoči autentično, duboko kršćanstvo, koje inzistira, propitkuje, preispituje ali nikada ne sudi. Čak ni onda, kad ljudsku glupost ismijava. To je sve toplo, sa stilom, neposredno i pozivno čak i onima čija nedjela, gluposti i zle namjere ismijava.

On će ismijati slabića, ali neće ga uvrijediti osobno, niti će prokazati njegove osobne ljudske slabosti radi javnoga natjecanja, on će stati pred pretežitu maticu i dopustiti udar u njega, ali neće od toga praviti hrabrost, junaštvo, osobenost, niti će od toga raditi slučaj prema kojemu će pozvati svoga čitatelja, a pogotovo neće tražiti nagradu za to.

Ne.

Pečarić pita.

On čak ni ne nudi konačne odgovore, pogotovo odgovore koji bilo koga obavezuju, jer kako sam rekao, nimalo ga ne zanima riječ ljudi koji se suočavaju s njegovim pismima, pitanjima i nemaju hrabrosti odgovoriti, reagirati, popeti se na pozornicu pred svjetlima i javnošću, niti ga zanima, kako će tko u svijetu koji slijedi aktualne trendove, odgovoriti na njegova pitanja.

Njemu već godinama ne dopuštaju doći na mainstream pozornicu, zbog toga ju je on sam stvorio, svojim knjigama dopire do nje i ima, već sada se može sa sigurnošću reći – cjelovito hodočašće tisuća koji ga slijede.

Pečarićeva pitanja otvaraju praskozorja.

Nedavno sam u svojoj kolumni govorio o tome kako Vijeće za suočavanje s prošlošću hrvatske vlade nije palo s Marsa, niti je proizvod Plenkovićeve vizije, utopije, nekakve državničke genijalnosti. To je bila nužda, društvena i javna zakonitost.

Jednostavno, trenutak za formiranja toga Vijeća, što god ono izrodilo, došao je utabanim stazama. A nitko ih nije utabao i prokrčio kao Pečarić.

Ova knjiga koja je pred vama, poštovani čitatelji, kronika je tih staza, kronika razmišljanja čovjeka koji jednostavno nije dopuštao da netko, bilo tko, ograniči njegove vidike i horizonte njegove slobode, a koju on ne nameće svome narodu, nego ju slijedi, minuciozno prepoznajući najdublje valove u identitetskoj memoriji.

Pečarić u ovoj knjizi ukazuje na uporišta pozdrava Za dom spremni, ali nije to njegov temeljni cilj. Njegovi ciljevi su daleko važniji od toga pozdrava, koga on, personalizirajući ga nizom suvremenika, poznatih i manje poznatih ljudi, preko njemu osobito dragoga Thomposona, do nepoznatoga hrvatskoga junaka Domovinskog rata koji je negdje ispustio svoj zadnji dah na putu u praskozorja hrvatske slobode.

Pečarić ne dopušta da taj zadnji dah zatvore i okuju isti ondašnji neprijatelji, koji danas ne pucaju, a ubijaju dušu i srce njegova naroda.

Pečarić stvarnim i zaluđenim hrvatskim neprijateljima, trabantima bez hrabrosti i intelekta, onima koji slijede svakodnevnicu, pa čak i koji vide zoru na obzorju, a moraju taktizirati iz tisuću razloga, umjesto štete, o kojoj su mi mnogi govorili, uspoređujući Pečarićev intelektualni neoportunitet s realnom i svakodnevnom politikom, tim ljudima zapravo silno pomaže.

Ide ispred njih, prima udarce, amortizira nasrtaje zla i legalizira neumitno.

Uvijek je neumitna sloboda, s nižom ili višom cijenom.

Legalizira svojim imenom, svojom društvenom, akademskom i osobnom karijerom, svojim potencijalima i hrabrošću, pitanja i probleme, koje će oni jednoga dana, vjerojatno ga potpuno zaboravljajući u borbi za društvene počasti, politički legalizirati kao čine hrvatske nacionalne slobode i samosvijesti.

Zato su ove knjige važne.

Ove njegove knjige su svjedoci.

U ovoj svojoj knjizi Pečarić kronike o svojim viđenjima i reakcijama, ne samo svojim, nego i dijela svojih sumišljenika, integrira u jednu zakonitu, konzistentnu logičku cjelinu, koja kao ništa do sada integrira nekoliko godina razdoblja od totalne zabrane, snažne kriminalizacije do praktične službene legalizacije ZDS, pri čemu ni ovaj put Pečarić ne zalazi u znanstvene ili istraživačke zakutke, koji nisu njegovo znanstveno i intelektualno područje, nego se zadržava na paradigmi oko koje se boj za taj pozdrav vodi.

On samo razmišlja.

Bez straha.

Bez respketa prema nasilnicima.

Jer, njemu ZDS nije instrument mržnje, nego slobode. A sloboda i mržnja nisu sinonimi, niti jedno drugo može roditi.

S respektom samo i jedino za slobodu, i to hrvatsku slobodu, kojoj su zapečatili zavijeke, kako se god ova aktualna država razvijala, junaci koji su umrli pod tim pozdravom.

Ništa u korizmi kao darovani život, preko smrti i uskrnuća, ne može oprati sve, pa i zlouporabu toga sjajnoga pozdrava. Tko to ne razumije, neka ne otvara Pečarićeve knjige.

I, kao mudar čovjek, iako on ne nudi u ovoj knjizi nužne obrasce službene mudrosti, ne traži uporišta u mislima mudraca, niti inzistira na prihvatljivosti svojih stavova, ali upravo zbog toga ona podsjeća na mudrost vizionara, on pokazuje i dokazuje, refleksom genijalnoga matematičara, da je i priča, polemika, pa i legenda već oko Za dom spremni, zapravo već odavno – ispričana.

Kako god reagirao državni vrh, aktualne politike, pa i cijeli svijet, ta priča je završena onoga trenutka kad je prvi branitelj umro s tim pozdravom braneći slobodu pred srpskim agresorom, te dostigla punu legitimaciju kad je na stadionima tisuće ljudi počelo vikati usprkos, i u inat, zabranama – Za dom spremni.

Nitko nikada nije uspio zaustaviti, kriminalizirati, protjerati misao i uzvik tolikoga broja ljudi, a da istodobno tim progonom nije samome sebi presudio zauvijek. Presudio kao gubitniku.

Pečarić to vidi, a žaliti je ljude koji to ne vide.

Zašto dakle čitati Pečarićevu knjigu?

Zbog toga što nije obična.

Nije ni publicistički klasik, nije ni estetski najbolji uradak koji ćete pronaći, nije ni sadržajna cjelina politoloških analiza i eseja, niti je u konačnici odgovor na pitanja, koja ljudi najčešće iz osobne nesigurnosti, što naslijeđene, što nametnute, najradije traže u mislima i porukama posebnih, neobičnih i, ukratko, pozvanih da budu predvodnici. Pečarić jest predvodnik ali to uopće ne želi, niti se tako ponaša.

On jednostavno upozorava, neumorno, ustrajno, ponavlja do besvijesti i izaziva, traži reakciju i u toj reakciji, bila negativna ili pozitivna, bila poštovanje ili optor, bila mržnja ili nasilje, uvijek čitatelju nudi put odgovora.

Pečarić se s tim odgovorima može i zna nositi, a stavlja pred čitatelja pitanje – mogu li oni.

Ja mogu.

A uvjerenje za to nudim svima, neka iskušaju. Jer, ne živi čovjek samo o kruhu, niti je egipatsko ropstvo Izraelaca iz današnjih poslanica, rješenje Hrvatima u nedostatku vode. Niti je izvorska voda rješenje za čovjeka danas u Hrvatskoj, iako zemlja počiva na njoj kao nigdje u svijetu, nego živa voda, od koje, u identitetskom smislu, čovjek generacijski ne može ožednjeti.

Pečarić će, uz matematičku ingenioznost i odgonetke, svojom jednostavnošću izvan svake sumnje ostati upamćen kao čovjek koji je na kraju svake priče stajao u praskozorju i svjedočio iskoraku hrvatske slobode, pogotovo onda kada ga je malo ljudi pratilo.

Zato se isplati prije sunca ustati.

Marko Ljubić / Narod.hr

Akademik Pečarić predstavlja svoju knjigu Dnevnik u znaku “Za dom spremni”

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Tko dovodi Ruse u BiH?

Objavljeno

na

Objavio

Tko dovodi Ruse u BiH?

Optužnicom protiv Hrvata u “Foreign Affairsu” bošnjački je aktivist  pokušao prikriti već uznapredovalu zloćudnu bolest koja prostor Federacije pod muslimanskim nadzorom pretvara u isilovsku postojbinu, koja bi u novoj džihadističkoj taktici mogla imati vrlo opasnu ulogu u ratu protiv Zapada

Nedavno je u sklopu sve agresivnije politike bošnjačkoga vođe Bakira Izetbegovića prema hrvatskom narodu u BiH, ali i Republici Hrvatskoj jedan bošnjački aktivist američkom časopisu “Foreign Affairs” prodao, u sklopu sad već jasno prepoznatljive islamističke politike nepriznavanja Hrvata i Srba u BiH staru priču o hrvatskoj i srpskoj odgovornosti za nevolje koje su tu zemlju pogodile tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća.

Odbijajući prihvatiti tadašnje međunarodne planove o unutarnjem ustrojstvu zemlje Alija Izetbegović je odveo zemlju u ratni kaos, koji je na kraju završio etničkim čišćenjem Hrvata iz područja pod muslimanskom i srpskom vlašću, a za diplomatskim stolom i praktično srpsko-bošnjačkom podjelom zemlje na dva entiteta.

Aktualna priča odjevena je u novo ruho o navodno zajedničkoj hrvatskoj i srpskoj  operaciji pozicioniranja ruskih interesa u BiH kako bi se danas iz te zemlje širio kaos na Europsku uniju i druge dijelove zapadnoga svijeta.

Ključni igrači u tom navodnom Putinovu pothvati su hrvatski član Predsjedništva BiH Dragan Čović i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. Nasuprot njima bošnjački aktivist sugerira kako bošnjačka strana eto  brani interese NATO saveza i Europske unije.  Ključni argument za takvu tezu  navodno su dugotrajna savezništva i veze Dodika i Čovića te HDZ-a i SNSD-a

Sličan, ako ne i istovjetan model raspodjele krivnje na srpsku i hrvatsku stranu izrastao je i tijekom rata u BiH, a kao glavni argumenat slovila je danas već raskrinkana lažna optužba Miloševića i Tuđmana o podjeli BiH u Karađorđevu. Nema dvojbe kako je ratna propagandna umotvorina tada omogućila bošnjačkoj Armiji BiH da potpuno očisti starosjedilačko stanovništvo, odnosno katoličke Hrvate iz središnje Bosne kako bi taj komad zemlje pretvorili u poligon za kasnije džihadističke operacije protiv Zapada.

Naime u sastavu Armije BiH posebno su krvoločni bili pripadnici odreda El Mudžahid, koji su počinili niz ratnih zločina s ritualnim smaknućima, a koja su kasnije poput dekapitacija prakticirali pripadnici ISIL-a na području Iraka i Sirije. Bošnjački analitičar Dževad Galijašević tvrdi kako su, između ostaloga čak šesterica napadača na Svjetski trgovinski centar 11. rujna 2001. u New Yorku bili pripadnici odreda El Mudžahid ili su pak nakon rata uvježbavani u kampovima na području BiH, odakle su bošnjačke snage etnički počistile Hrvate.

Čak i pojedini mediji iz BiH navode Izvješće  zajedničke Komisije američkoga Senata i Kongresa neposredno nakon terorističkih napadaja o tomu kako su vlasnici bosanskohercegovačkih putovnica Halid Al Midhar, pilot koji se zrakoplovom zabio u WTC u New Yorku i Muhamed Ata, koji poginuo tijekom terorističkoga napadaja, bili pripadnici odreda El Mudžahid.

Kasnije je utvrđeno da je i drugi pilot, Navak Elhamzi kao pripadnik odreda El Mudžahid sudjelovao u ratu u BiH, a kao napadači, utvrđeno je da su sudjelovali i Zijad Jarahašević, Halid šeik Muhamed i Remzi Bin Elsibiha, koji su također imali izravne ili neizravne veze s BiH. S druge pak strane, kako bi teritorijalno učvrstio islamistički poligon u središnjoj Bosni Alija Izetbegović je tijekom rata Srebrenicu prepustio na milost i nemilost Srbima, a s tog područja 7.500 pripadnika Armije BiH prebacio u središnju Bosnu, kako bi je očistio od Hrvata.

U sadašnju pak kampanju protiv Hrvata, a riječ o pokušaju da se hrvatskom narodu u BiH ospori pravo da kao konstitutivni narod sam bira vlastite političke predstavnike, Bakir Izetbegović je uključio predstavnice srebreničkih ratnih žrtava, poput udruge  Majke Srebrenice, ali i sam vrh Islamske zajednice na čelu s reisom Huseinom Kavazovićem.

Oni, unatoč brojnim islamističkim kampovima uz granicu s Republikom Hrvatskom, na području od Tuzle do Kladuše, jurišaju na hrvatske dužnosnike koji činjenično upozoravaju na moguće terorističke prijetnje iz susjedstva. Kako je pak Dragan Čović, jedini od tri člana Predsjedništva BiH predan politici euroatlantskih integracija, on zbog svog zauzimanja postaje glavna meta islamističkih ekstremista, koje u političkom smislu predstavlja Bakir Izetbegović i njegova stranka SDA.

Uostalom, prema tvrdnjama oporbenoga bošnjačkog političara Fahrudina Radončića, iza svojedobnoga ubojstva federalnoga ministra policije, Hrvata Joze Leutara, stajao je upravo Bakir Izetbegović!

Kako, prema pisanju medija, u Izetbegovićevu specijalnom ratu protiv hrvatskoga naroda sudjeluje i bosanskohercegovačka Obavještakno-sigurnosna agencija – OSA ključni predstavnici hrvatskoga naroda u BiH trebali bi biti posebno oprezni kako im se ne bi opet ponovio slučaj Leutar, a time propalo i njihovo zauzimanje za promjenu nametnutoga izbornoga zakona.

Tezu na početku spomenutoga bošnjačkog (islamističkog?) aktivista o združenom pothvatu Hrvata i Srba da u BiH dovedu Ruse jednostavno otklanjaju aktualne činjenice o političkoj povezanosti, s jedne strane srpskoga vodstva s Moskvom, a s druge bošnjačkoga s Turskom. Dok je rusko gospodarstvo,a onda i politički paternalizam duboko ušao Republiku Srpsku, bošnjačka je politika Alijin “amanetom” neraskidivo povezana s Erdoganovom Turskom.

Te dvije države – Rusija i Turska – u mnogočemu zajednički nastupaju protiv Zapada, a Turska je sklapanjem ugovora o kupnji ruskoga raketnog sustava S-400 praktično odbacila savezništvo sa SAD-om, dok istodobno verbalno-diplomatski ratuje s Njemačkom i Europskom unijom.

Koliko se Erdoganova Turska okrenula Putinovoj Rusiji i koliko su daleko u područje potpunoga nepovjerenja otišli sadašnji tursko-američki odnosi pokazuje i raščlamba turskoga provladinog lista “Sabah“ koji konstatira završetak jedne epohe i predviđa kaos u svim državama koje se nalaze na trasi “Puta svile”, koji zahvaća i balkansko područje s BiH.

Tako saveznici iz Sirije postaju i saveznici u BiH, koja tek u tom sklopu postaje poligon za vođenje budućih operacija protiv Zapada, a kad su u pitanju one islamističkoga karaktera, nije pretjerana tvrdnja kako upravo bošnjački prostor u Federaciji postaje glavni poligon. Nu da bi on mogao biti i funkcionalan potreban mu je otvoreni izlazak na more s jedne strane te na sjeveru luka na rijeci Savi oko koje su već načičkani islamistički kampovi.

Optužnicom protiv Hrvata u “Foreign Affairsu” bošnjački je aktivist samo pokušao prikriti već uznapredovalu zloćudnu bolest koja prostor Federacije pod muslimanskim nadzorom pretvara u isilovsku postojbinu, koja bi u novoj džihadističkoj taktici mogla imati vrlo opasnu ulogu u ratu protiv Zapada.

Ivan Svićušić

Miroslav Tuđman: Ulazak BiH u EU se ne može i neće dogoditi ako Hrvati ne dobiju punu ravnopravnost u BiH

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: U Splitu relikvije su tila svetoga Leopolda Mandića. U njegovoj i mojoj Domovini

Objavljeno

na

Objavio

U Splitu kiša pada drugovačije
Pada u boji
Najlišpe na svitu pada
I posiplje
Ukoso
Uvik nekako su vitron
Natiska lipo oblak na oblak
Podno Marjana
Pa se isplače nada
Rivon
I onin trajektin na linome odlasku za Supetar
Unda pobigne uza
Marmontovu
Gorikar priko Lovreta i Poljuda
Pa
Nestane

K’o malo di na svitu
Pada i uvik svon silon puše
Pa kad iđeš strmo od Općine prema Kazalištu
Iskene ti lumbrelu
Sto i jedan put

Unda za svaku kišu
Imaš
Novu lumbrelu
I mokre
Promrzle noge

U Splitu, gradu moga školanja ovi’ dana
Relikvije su tila svetoga
Leopolda Mandića
U njegovoj i mojoj Domovini

E
A naš narod
Mu leti
Raskriljeni ruku
I raskriljeni srca
Iđu mu
U kolonan poredani k’o utvrdo ušiveni botuni
Na biloj, onoj misnoj košulji

Poredani letu
Po zagovor
Su sto i jednon brigon na pameti i duši
Utvrdo ušiveni k’o botuni u viru
Kristovu

Letu tomu malešnomu
A jopet velikomu čoviku
Po zagovor
Utjehu
Nadu
Blagoslov
Letu po mir

Ne mogu lagat
I neću
Ja mu se nikad za zagovor molila nisan
E
Nisan
Tako mi se valjda samo trevilo

Neka mi je moja teta časna, kad bi me gladnu najila
Puno puta tiskala u šake
Onin svojin mirlušnin, čistin rukan
Njegove slike, medaljice
I molitve

Ja san u taj vakat već imala svoga zagovornika
Svoga suborca su neba
Doša do mene nekin čudnin, tisnin putin
Su jednon
Splickon kišon
Naša me
Baš mene
Moj svetac čudna imena
Naša’ me
Unda kad san nigdi i ničija bila
I vratijo me momu
Kristu

Diga me sa tlea
Noge ukočene mi pomaka

Diga me sa tlea
One
Splicke
Gospe od zdravlja
One crkve moga školanja
Koja ima najlišpi
I najčudniji prikaz
Moga Krista
Širon rašireni ruku

Pomoga mi zagovoron
On
Moj svetac zaštitnik
Zagovornik svi’ izgubljeni’ slučajeva

Zagovara me
Onako kako to more
Samo svetac
Zamoljen od velikoga diteta koje leži razasuto po tleu
I moli mu se mokri obraza
Očiju uprti u ništa
Moli mu se
Da mu pomogne
Sastavit razasuto tilo
I dignit se
U život
U ljubav

Ne razumin
Nikako ne razumin
Ovi’ dana
Čega idu svi oni ljudi koji se rugaju jednome
Svecu
Svi oni ljudi koji relikvije zovu
Lešon
Oni ljudi kojima smeta molitva zagovorniku

Čega idu ili je bolje reć’
Šta nji’ ide

Oklen potriba rugat se nečijoj viri
Oklen
Je li za rugat se i to što virujemo kako se raspeti Bog diga’ treći dan od mrtvi
Je li i to smišno?
I u to viruju samo
Neuki
I ludi?

Zašto t’liko provocira na reakciju nečija, tuđa vira?
Provocira i smeta
Iste one kojima smeta i vjeronauk u školi

E
Vjeronauk školski nji’ isto vrlo bode u oči
Izborni predmet u školi vrlo njima smeta
Smeta one iste ljude široki vidika
Pa nigdi ni zere tolerancije kad su želje katolika
U pitanju
Kad katolik svojin potpison bira
Samo za svoje dite

Ja baš ‘oću vjeronauk u školi
‘Oću
To nije protivno zakonu
Ni Ustavu
Ne kreće u sekularnu državu
Ne kreće nikoga

‘Oću i župni
I školski vjeronauk
Kad mi more bit
‘Oću jedan i drugi
Nije mi ga puno
Ni meni
A ni mojoj dici
Nami srce k’o bukara
Kad pratar u školi blagosliva i kad viroučiteljica su dičicon
Veselo piva
Za dane kruva
I kad o Božiću
Ukrase za bora su dicon sprema
I govori o rođenju
Našega Krista

A oni što se rugaju neka lipo u one moderne kurikulume
Gledaju ugurat
I jednu stvar koju oni nikako da nauču
Svi oni koji se smiju pobožnu svitu

Dajte in jedan ganjci gal novi predmet
Samo za nji’
Neka se zove
Pravo na javno prakticiranje vire
E
I neka iđe rećemo tri put nediljno
Možda nauču napokon

Pa ji lipo učite
I naučite
Sve redon
Šta to zaprave znači
Pravo na javno prakticiranje vire
Jerbo je to pravo vrlo važno
Uziđano je u
Ustav naše Države
Pa unda lipo u tome predmetu
Naučite sve podrugljivce
Kako to ustavno pravo niti zere ne kreće u njijovu sekularnu državu

Jerbo ja neću tor slobodu moje vire
Koja mi kaže
Moli u crkvi i u svoja čet’ri zida
Neću to
Nisan ovca da bi u toru bila
Moj Bog su menon neće bit’ samo u
Crkvi i u moja čet’ri zida
Krit ga neću

To sakrivanje van nije sekularna država
Sekularna država je nešto drugo
A ustavno pravo
Kaže
Kako se ne triban i ne moran krit

Prošla su van ta doba

Zabranit mi viru više ne mogu
Pa udaraju drugovačije

Mogu mi se rugat
Mogu mi relikvije moga
Katoličkoga sveca
Zvat i lešon
I smijat se
Onako kako se rulja brez srca uvik smije
U svome bisu

Uvik se smije oni izgubljeni
Razmetni sin
Dok obisno troši
I zlatnike i dane

Oni sin što je nigdi
Na pola puta od ničega
I nikoga
Ni livi a ni desni razbojnik
Ni Veronika
Ni Josip
Ni Ivan
Ni Petar što zataji
Ni Vranjo pokajnik

Taki se smije
Uvik

Jerbo niti ne zna
K’liko je zaprave izgubljen

Nema mu ‘ko reć’
Kako i Juda
More bit’ ime za izdajnika
Ali i za zagovornika
More
Sam biraš svoga Judu
Onoga za kojin ćeš ić’

Pa gledaš izabrat Judu
Koji nije izdajnik
Izabereš
Drugovačije
Izabereš razumit i ne smijat se

Izabereš onoga Judu
Kojemu se za zagovor moli veliko izgubljeno dite
Mokri obraza i
Izokrenuta života

Života
U kojemu zavoliš
Sve
Baš sve što je od Boga
I
Privrnute lumbrele
I svoje mokre,
Promrzle noge

I zavoliš baš svaki svoj
Od Boga dani
Kišni dan
I
Kišni Split

Barbara Jonjić / Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati