Marko Ljubić: Pečarićev ZDS je instrument slobode

2

Pečarićev „Dnevnik u znaku Za dom spremni“ test je spremnosti na hodočašće slobodi.

Neće se svi, neće se mnogi, neće se ni većina u mainstreamu današnje Hrvatske složiti sa mnom, ali nikada hodočašća nisu predstavljala većinu, niti su značila pomirenje, službeni stav, ravnotežu ili potvrdu.

Uostalom, kako bih se ja usudio pisati o Pečarićevoj knjizi, zar ga ne bih izdao u svakom pogledu, kad bih se bojao ljudi koji se sa mnom neće složiti. Ne bih ga bio dostojan.

Hodočašća su uvijek kroz ljudsku povijest značila predgovor, neku vrstu iskoraka, koja mene podsjećaju na vizualne scene iz filmskih klasika, kada glavni junak odlazi u nevjerojatnu ljepotu smiraja dana i užarenoga nebeskoga svoda zalazećega sunca, ili s početka tih klasika, kada dolazi u osvit praskozorja u centar zbivanja.

Različita je sudbina tih filmskih junaka, ovisna uvelike od pisaca romana, zatim scenarista i filmskih redatelja. Ali svaka je znakovita i želi nešto poručiti.

I po tome se pamte.

Ako će po nečemu u svome snažnom političkom angažmanu Pečarić ostati zapamćen u hrvatskom narodu, ostati će zapamćen po nevjerojatno ustrajnom, upornom, čak i dosadnom zagovaranju prava na opredjeljenje oko pozdrava „Za dom spremni“.

Onome tko misli, tko shvaća, tko se ne boji preispitivanja i suočavanja s ostrašćenim trendovima, onome tko u tim trendovima taži sebe i ne odustaje od sebe, Pečarić piše svoje knjige.

U Hrvatskoj se za slobodu i dalje valja teško boriti, valja ju zavrijediti riskirajući puno toga, a Pečarić to na osobnom primjeru svaki dan pokazuje, ne bojeći se tih rizika.

Niti o cijeni govori.

Puno me je ljudi pitalo zašto toliko ustrajno podržavam Pečarića u njegovoj političkoj publicistici, kad je vrlo moguće da ta publicistika, njegovi radovi, njegova pisma, njegovi komentari i osvrti na aktualne događaje realno dijelu njegovoj viziji sklonoga državnoga vrha, čine taktičke, pa čak i ozbiljne neugode, pa rekao bih i štete.

Uvijek sam imao jedan, jedini odgovor.

Pečarić je genijalni matematičar, u prijevodu filozof ljudskoga postojanja, koji se neće kao službeni filozof hegelijanac i, kako sam kaže, katolički estetik Jure Zovko poniziti pred samozvanim arbitirima i notornim umnim nasilnicima. Ne, Pečarića ne zanimaju hvalospjevi, niti ga zanimaju, izuzev kao mete ismijavanja, samozvani i nasilni arbitri, ključari okova hrvatskoga uma, niti im je spreman iskazati pokornost pa makar i uz javne benefite ili teške žrtve. Njega to ne zanima, niti u toj nejednadžbi želi sudjelovati.

On racionalno prihvaća nejednakost kao činjenicu i rješava je u svim sferama ljudske slobode. On je praiskonska i nesputana inteligencija, relanost Božjega dara, nesputani mislilac koji svoju današnju akademsku i društvenu čast relativizira sam kao nitko pored njega, ismijava sve što ta čast u statusnom pogledu nosi, odriče se toga i benefita koji tu čast prate, kako bi, ovaj put ne u svojoj matematici, iskoračio u praskozorja slobode, koju i osjeća i vidi, ali koja je okovana njemu neprihvatljivim nametima natruha prošlosti, straha i nametnute neslobode od novih nametnika.

O njegovim knjigama nije lako pisati.

Jer, nisu usporedive po uobičajenim standardima i matricama, pa je svaka riječ izrazito osoban odnos prema Pečariću, cjelini koju nudi i pitanjima, kao u ovoj knjizi, o kojima naslovno i sadržajno govori. Poseban čovjek, posebna knjiga, posebni kriteriji.

Jer, ako ćeš čitatelju sugerirati otvoriti stranice tih knjiga da bi našao estetiku, neće ju naći; ako ćeš mu sugerirati klasiku neće ju naći; ako ćeš mu sugerirati odgovore na svakodnevne probleme, neće ih naći; ako ćeš mu reći da je tamo zapisan tragom matematičke genijalnosti pravac kojim će sigurno dospjeti u neku jasnu, definiranu luku, nešto kao brodica na uzburkanome moru, opet ju neće naći.

Jedino možeš čovjeku reći – otvori, vidi, pokušaj pronaći i jedino što ćeš naći jest odgovor da se sloboda ne postiže i zaslužuje – strahom.

Zbog toga je Pečarić poseban, neponovljiv, zbog toga je njegova svaka knjiga, pismo, osvrt, komentar, primjedba, izimno važna i dragocjena. Pogotov danas, pogotovo Hrvatima.

Pečarić izaziva.

On je intelektualni provokator, njega ne zanimaju odjeci iako izgleda da ih traži, njega nikad nisu zanimali uobičajeni standardi ljudi koji nad svojim rukopisima mjesecima i godinama zbrajaju sve moguće reakcije, mišljenja, stavove, niti ga zanimaju kritike.

On je siguran u sebe, on vjeruje reakciji na događaje, on vjeruje u čovjeka kojemu se obraća, pa čak i onda kad mu ne odgovara na pisma, jer neodgovor je Pečariću odgovor kojim će on obilježiti dati trenutak, ali uvijek bez svoje osobne presude.

U ovoj, ali i u svakoj drugoj knjizi, riječi, pismu, Pečarić svojim provokativnim pristupom svemu zapravo svjedoči autentično, duboko kršćanstvo, koje inzistira, propitkuje, preispituje ali nikada ne sudi. Čak ni onda, kad ljudsku glupost ismijava. To je sve toplo, sa stilom, neposredno i pozivno čak i onima čija nedjela, gluposti i zle namjere ismijava.

On će ismijati slabića, ali neće ga uvrijediti osobno, niti će prokazati njegove osobne ljudske slabosti radi javnoga natjecanja, on će stati pred pretežitu maticu i dopustiti udar u njega, ali neće od toga praviti hrabrost, junaštvo, osobenost, niti će od toga raditi slučaj prema kojemu će pozvati svoga čitatelja, a pogotovo neće tražiti nagradu za to.

Ne.

Pečarić pita.

On čak ni ne nudi konačne odgovore, pogotovo odgovore koji bilo koga obavezuju, jer kako sam rekao, nimalo ga ne zanima riječ ljudi koji se suočavaju s njegovim pismima, pitanjima i nemaju hrabrosti odgovoriti, reagirati, popeti se na pozornicu pred svjetlima i javnošću, niti ga zanima, kako će tko u svijetu koji slijedi aktualne trendove, odgovoriti na njegova pitanja.

Njemu već godinama ne dopuštaju doći na mainstream pozornicu, zbog toga ju je on sam stvorio, svojim knjigama dopire do nje i ima, već sada se može sa sigurnošću reći – cjelovito hodočašće tisuća koji ga slijede.

Pečarićeva pitanja otvaraju praskozorja.

Nedavno sam u svojoj kolumni govorio o tome kako Vijeće za suočavanje s prošlošću hrvatske vlade nije palo s Marsa, niti je proizvod Plenkovićeve vizije, utopije, nekakve državničke genijalnosti. To je bila nužda, društvena i javna zakonitost.

Jednostavno, trenutak za formiranja toga Vijeća, što god ono izrodilo, došao je utabanim stazama. A nitko ih nije utabao i prokrčio kao Pečarić.

Ova knjiga koja je pred vama, poštovani čitatelji, kronika je tih staza, kronika razmišljanja čovjeka koji jednostavno nije dopuštao da netko, bilo tko, ograniči njegove vidike i horizonte njegove slobode, a koju on ne nameće svome narodu, nego ju slijedi, minuciozno prepoznajući najdublje valove u identitetskoj memoriji.

Pečarić u ovoj knjizi ukazuje na uporišta pozdrava Za dom spremni, ali nije to njegov temeljni cilj. Njegovi ciljevi su daleko važniji od toga pozdrava, koga on, personalizirajući ga nizom suvremenika, poznatih i manje poznatih ljudi, preko njemu osobito dragoga Thomposona, do nepoznatoga hrvatskoga junaka Domovinskog rata koji je negdje ispustio svoj zadnji dah na putu u praskozorja hrvatske slobode.

Pečarić ne dopušta da taj zadnji dah zatvore i okuju isti ondašnji neprijatelji, koji danas ne pucaju, a ubijaju dušu i srce njegova naroda.

Pečarić stvarnim i zaluđenim hrvatskim neprijateljima, trabantima bez hrabrosti i intelekta, onima koji slijede svakodnevnicu, pa čak i koji vide zoru na obzorju, a moraju taktizirati iz tisuću razloga, umjesto štete, o kojoj su mi mnogi govorili, uspoređujući Pečarićev intelektualni neoportunitet s realnom i svakodnevnom politikom, tim ljudima zapravo silno pomaže.

Ide ispred njih, prima udarce, amortizira nasrtaje zla i legalizira neumitno.

Uvijek je neumitna sloboda, s nižom ili višom cijenom.

Legalizira svojim imenom, svojom društvenom, akademskom i osobnom karijerom, svojim potencijalima i hrabrošću, pitanja i probleme, koje će oni jednoga dana, vjerojatno ga potpuno zaboravljajući u borbi za društvene počasti, politički legalizirati kao čine hrvatske nacionalne slobode i samosvijesti.

Zato su ove knjige važne.

Ove njegove knjige su svjedoci.

U ovoj svojoj knjizi Pečarić kronike o svojim viđenjima i reakcijama, ne samo svojim, nego i dijela svojih sumišljenika, integrira u jednu zakonitu, konzistentnu logičku cjelinu, koja kao ništa do sada integrira nekoliko godina razdoblja od totalne zabrane, snažne kriminalizacije do praktične službene legalizacije ZDS, pri čemu ni ovaj put Pečarić ne zalazi u znanstvene ili istraživačke zakutke, koji nisu njegovo znanstveno i intelektualno područje, nego se zadržava na paradigmi oko koje se boj za taj pozdrav vodi.

On samo razmišlja.

Bez straha.

Bez respketa prema nasilnicima.

Jer, njemu ZDS nije instrument mržnje, nego slobode. A sloboda i mržnja nisu sinonimi, niti jedno drugo može roditi.

S respektom samo i jedino za slobodu, i to hrvatsku slobodu, kojoj su zapečatili zavijeke, kako se god ova aktualna država razvijala, junaci koji su umrli pod tim pozdravom.

Ništa u korizmi kao darovani život, preko smrti i uskrnuća, ne može oprati sve, pa i zlouporabu toga sjajnoga pozdrava. Tko to ne razumije, neka ne otvara Pečarićeve knjige.

I, kao mudar čovjek, iako on ne nudi u ovoj knjizi nužne obrasce službene mudrosti, ne traži uporišta u mislima mudraca, niti inzistira na prihvatljivosti svojih stavova, ali upravo zbog toga ona podsjeća na mudrost vizionara, on pokazuje i dokazuje, refleksom genijalnoga matematičara, da je i priča, polemika, pa i legenda već oko Za dom spremni, zapravo već odavno – ispričana.

Kako god reagirao državni vrh, aktualne politike, pa i cijeli svijet, ta priča je završena onoga trenutka kad je prvi branitelj umro s tim pozdravom braneći slobodu pred srpskim agresorom, te dostigla punu legitimaciju kad je na stadionima tisuće ljudi počelo vikati usprkos, i u inat, zabranama – Za dom spremni.

Nitko nikada nije uspio zaustaviti, kriminalizirati, protjerati misao i uzvik tolikoga broja ljudi, a da istodobno tim progonom nije samome sebi presudio zauvijek. Presudio kao gubitniku.

Pečarić to vidi, a žaliti je ljude koji to ne vide.

Zašto dakle čitati Pečarićevu knjigu?

Zbog toga što nije obična.

Nije ni publicistički klasik, nije ni estetski najbolji uradak koji ćete pronaći, nije ni sadržajna cjelina politoloških analiza i eseja, niti je u konačnici odgovor na pitanja, koja ljudi najčešće iz osobne nesigurnosti, što naslijeđene, što nametnute, najradije traže u mislima i porukama posebnih, neobičnih i, ukratko, pozvanih da budu predvodnici. Pečarić jest predvodnik ali to uopće ne želi, niti se tako ponaša.

On jednostavno upozorava, neumorno, ustrajno, ponavlja do besvijesti i izaziva, traži reakciju i u toj reakciji, bila negativna ili pozitivna, bila poštovanje ili optor, bila mržnja ili nasilje, uvijek čitatelju nudi put odgovora.

Pečarić se s tim odgovorima može i zna nositi, a stavlja pred čitatelja pitanje – mogu li oni.

Ja mogu.

A uvjerenje za to nudim svima, neka iskušaju. Jer, ne živi čovjek samo o kruhu, niti je egipatsko ropstvo Izraelaca iz današnjih poslanica, rješenje Hrvatima u nedostatku vode. Niti je izvorska voda rješenje za čovjeka danas u Hrvatskoj, iako zemlja počiva na njoj kao nigdje u svijetu, nego živa voda, od koje, u identitetskom smislu, čovjek generacijski ne može ožednjeti.

Pečarić će, uz matematičku ingenioznost i odgonetke, svojom jednostavnošću izvan svake sumnje ostati upamćen kao čovjek koji je na kraju svake priče stajao u praskozorju i svjedočio iskoraku hrvatske slobode, pogotovo onda kada ga je malo ljudi pratilo.

Zato se isplati prije sunca ustati.

Marko Ljubić / Narod.hr

Akademik Pečarić predstavlja svoju knjigu Dnevnik u znaku “Za dom spremni”

facebook komentari

  • Kazimir Mikašek – Kazo

    Svi komplimenti gospodinu Ljubiću na ovom produhovljenom i iskrenom tekstu i svi komplimenti akademiku Pečariću na njegovoj ustrajnosti koja oslobađa.

  • Liam shi-zika

    Eh, da nam je u akademskoj zajednici još poneki sličan njemu i njegove snage i žestine. Puno uspjeha na promociji od srca mu želim 🙂