Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Kako Plenković od obrijanih četnika i ćosavih soroševaca misli napraviti snažnu Hrvatsku?

Objavljeno

na

Iako se politički događaji nižu kao na Fordovoj industrijskoj vrpci, upravo zbog frekventnosti proizvodnje idealni su za prebrisavanje nečega što se dogodilo samo nazad sat vremena, što stvara privid totalne informiranosti, a ispod toga skriva stvarnu golemu manipulativnu moć, neke su pojavnosti znakovitije od drugih. I, iako naizgled nepovezane, vrlo su usko esencijalno uvjetovane.

Informativni prostor je s pravom zasjenila Trumpova inauguracija, a u Hrvatskoj se naizgled nevezano odvijao sukob na javnoj sceni oko statusa novinarke HRT-a Jagode Bastalić, te naoko potpuno nevezano – Plenkovićevim izjavama o europskoj prepoznatljivosti hrvatske vanjske politike mirnog rješavanja problema u BiH i sa Srbijom.

Kakve veze imaju ova tri istaknuta događaja međusobno?

Jagoda Bastalić simbolizira aktualno pretežito novinarstvo u Hrvatskoj. Simbolizira i stanje duboke neravnoteže, te status društvenih i političkih pozicija koje presudno odlučuju, odnosno usmjeravaju baš sve u čemu se u društvenom smislu potvrđujemo osobno.

Priča o toj novinarki nastala je na periferiji višetjedne kampanje protiv predsjednice Republike, odnosno jednoga čina njene vanjske politike. Kolinda Grabar Kitarović je shvatila i zna da je jako važno na vrijeme pokušati, prvo izravno doznati što točno Trump kao najmoćniji državnik svijeta namjerava izvan Amerike, i, drugo, pokušati u taj nesumnjivo globalni smjer događanja ukrcati i hrvatski nacionalni interes. Ima li nekoga razumnoga tko ne misli da će od uspješnosti tog ukrcavanja ili integriranja u Trumpove američke politike uveliko ovisiti i razvoj temeljnih interesa hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini te na jugoistoku Europe, ili u sutrašnjem statusu u EU?

Ima li nekoga tko sumnja da će se čitav niz europskih malih naroda i država poučen povijesnim iskustvima u konačnici opredjeljivati prema procjeni snage nositelja alternativnih ponuda, u ovome slučaju eventualne ponude i jamstava Angele Merkel i briselskih političara kao što je Tusk recimo, s jedne strane, i Trumpa, s druge strane?

Nema.

U konačnici, povijesna iskustva hrvatskog naroda su na takvim prekretnicama prilično upozoravajuća i tragična do devedesetih godina, kada bismo kao i u prethodnim epohalnim promjenama strahovito stradali da nismo imali vrhunsko nacionalno vodstvo i da smo se presudno oslanjali na – europske političare. I tada, presudan je bio u nekim manjim momentima oslonac na treptaj ukupne politike SAD-a.

Svi to znamo, ali, postoje snažne silnice koje se boje da će upravo Trump poremetiti dugogodišnje vrlo temeljito pripremane planove, ciljeve i namjere van svake sumnje izvan političkih centara moći, koje su Obaminu administraciju, ali i golemi broj europolitičara i birokrata koristile kao svoje interesne instrumente. To su u ostalom egzaktno dokazali i hakeri s dokumentima Otvorenoga društva, na čijemu je posrednom platnom popisu gotovo cijela europarlamentarna ljevica, a u Hrvatskoj je prošlo ispod medijskog radara izuzev u nekoliko slučajeva. Po onome što smo zdrava razuma vidjeli do sada, od prvoga trenutka samostalnosti Republike Hrvatske, te globalne inicijative koje simbolizira Soroš, bile su izrazito neprijateljske prema Hrvatskoj, hrvatskome narodu i to praktično svakodnevno godinama otvoreno demonstriraju njegovi i njihovi sateliti u Hrvatskoj. Što god Trump napravio, s nekim će se političkim i društvenim tendencijama u Hrvatskoj morati prekinuti, ne sutra, ne za pet godina nego – odmah. Jer nitko, pa ni Trump neće moći pomoći ostvarivanju autentičnih nacionalnih interesa hrvatskom narodu, ako samom državnome vodstvu ne budu jasni. I, ako ih većina naroda ne prepoznaje kao svoje. Nacionalna snaga je upravo u prepoznavanju državnih politika kao – svojih.

Imamo li to izvan poruka o jedinstvenoj europskoj politici, ciljevima, vrijednostima, sve redom pojmova koji ni na banalnoj razini uvida – jednostavno ne stoje?

Nemamo.

Neće tom cilju pomoći ni Plenkovićevi najvažniji trenutni europski političari koje je on nabrojao kao svoje osobne poznanike i prijatelje, jer do danas nisu ništa bitno ni oni ni njihovi prethodnici učinili po tom pitanju, a jesu praktično svi njihovi politički postupci u Hrvatskoj dvojbeni. Kako se na koncu osloniti na Schulza kao na bitan oslonac, ako je on sudjelovao u bojkotu prezentacije bl. Alojzija Stepinca u Europskom parlamentu, na zahtjev Srbije, iako bi morao znati da je Stepinac hrvatska moralna i nacionalna vertikala, a Srbija certificirani razbojnik koji se nije ni u primisli pokajao za nevjerojatna zla kojima je tresao Europu više od deset godina? Doduše, kako istodobno računati na bilo čiju potporu ako su tome bojkotu, također na srpski zahtjev, sudjelovali svi, ponavljam – svi, eurozastupnici navodne hrvatske ljevice? Zbog toga je potpuno pogrešno oslanjati se na njih i govoriti isključivo na temelju tog oslonca na – mir. Mir se naime uvijek postiže vlastitom snagom. To je prevencija svakom nemiru i najvažniji argument u svakoj komunikaciji. Od poslovne, svakodnevne do političke komunikacije.

Vratimo se našoj Bastalićki.

Razvila se tragom jedne informacije javna polemika oko toga je li ona bila za vrijeme agresije Srbije na Hrvatsku i okupacije dijela zemlje, djelatnik okupacijske nacističke paradržave ili nije?

To nužno vodi do banalne rasprave tko je pojavni četnik.

U tom svijetlu, danas je temelj prepoznavanja četnika, odnosno velikosrpskih protagonista i njihovih evidentnih sluga u Hrvatskoj osuđeno na vizualnu simboliku. Šajkača, kokarda, nožina, bradurina, rakijetina, divljaštvo. Ova me polemika o Jagodi Bastalić podsjeća na ne tako davnu polemiku o Grčiću „četniku“ te još nekim pripadnicima srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj s pozicija njihovoga navodnoga ili stvarnoga četništva. Idemo stvari sagledati razumnije.

Nije Jagoda četnikuša, nije ni Grčić četnik, niti je to Pupovac, čak nije ni Željko Jovanović. Četnici nisu opasnost za Hrvatsku. Jer su oni budaletine koje se koriste tu i tamo za provokaciju, a u ratovima manje više napadaju slabe, neorganizirane, nenaoružane, kradu, pljačkaju, siluju i pale. Svaku bitku su izgubili u koliko toliko ravnopravnom sudaru s hrvatskim vojnicima, počevši od sukoba s Pavelićevim postrojbama u Drugom svjetskom ratu, do sukoba u Domovinskom ratu. Svaku.

Četnici dakle nisu nikada bili, niti će biti razlog brige ozbiljnoj hrvatskoj državi pa je smiješno u Jagodi Bastalić tražiti četnikušu. Ona je opasnija, ne zbog svojih sposobnosti, nego zbog toga što je ona pojava, a pojava je – politika. Kao što nije pogreška veleposlanik Paro, Goldstein, onaj nesretnik u Beogradu i slični, nego – smišljena pojava, politika. Bastalić je – politika, kao i oni.

Znakovita je reakcija rukovodstva HRT-a, koje je s punim pravom odgovornoga gazde prema svojim djelatnicima reagiralo i – javno osudilo „napade“. A nije, kao odgovoran nacionalni upravitelj, odgovoran hrvatskome narodu recimo dalo jasno očitovanje je li ili nije Jagoda Bastalić bila – četnikuša, ili što misle o sramotnoj emisiji Labirint, koja je i njihovo zrcalo. Dobar gazda bi prije svega vrednovao uradak svog uposlenika, a ovaj „gazda“ abolira sramotan rad, braneći djelatnika od banalne optužbe. Tako se ostavlja prostor nagađanjima, a otvaraju mogućnosti prilično jasnog prebrojavanja i interesnog svrstavanja medijskoga spektra, što je izravno u službi trenutno nepodnošljivo dominantnih snaga u medijima i društvu, koje smišljeno destruiraju Hrvatsku.

Evo primjera.

HINA posluži kao servis Jagode Bastalić i emitira njeno zgražanje, a istovremeno u svojoj informaciji konstatira kvalifikaciju o „nekolicini portala prepoznatih po govoru mržnje“ i svim pretplatnicima u medijskome prostoru šalje –državnu informaciju.

Zašto državnu?

Jer je HINA državna i morala bi biti iznimno odgovorna u svojim tekstovima, a nikako ne bi smjela nuditi konstatacije i kvalifikacije o dijelu desnih medija i novinara, štiteći i promičući one druge. Nebitno je tko ima pravo u polemici o „Bastalić četnikuši“ , bitno je da država nikada, baš nikada nije niti jedan jedini medij u Hrvatskoj proglasila i certificirala kao „govornika mržnje“ pa prema tome nameće se nužno pitanje – čije konstatacije i kvalifikacije koristi HINA, državni medijski servis kao neupitne i svoje.

Koristi GONG-ove, SNV-ove i Lekovićeve ocjene kao – službene informacije.

U prijevodu – Sorošove i Pupovčeve.

Treba li previše pameti i lucidnosti za upozoravajuće indikacije iz činjenice da je Kosanović neovlašteno sudjelovao u snimanju teške diverzije protiv ugleda hrvatskoga naroda i namjernom sramoćenju temelja suvremene hrvatske državnosti u svijetu filmom „15 minuta- masakr u Dvoru“, dobio otkaz i istoga trenutka postao jedan od profesionalnih frontmena SNV-a i njihovih medija i podorganizacija. Dakle, kada te uhvate u nedjelu na jednome javnom mjestu, Pupovac te nagradi za to nedjelo, drugom pozicijom i ponovnim javnim položajem s kojega možeš raditi isto ono što si radio prije toga i za što si kažnjen. A država nastavlja – plaćati.

Nije Bastalić „pucala“ u Kolindu Grabar Kitarović zbog njenih stvarnih ili čak logički utemeljenih izmišljenih grijeha, niti zbog toga jer Bastalićka nosi bradu, šajkaču, kokardu ili nožinu, nego zbog – Predsjedničine odlučnosti da hrvatskoj državnoj politici dadne predznak suverenizma. Bastalić je u to pucala iz oružja javne televizije, a rukovodstvo HRT-a kaže- osuđujemo napade na nju. A šuti o njenoj „pucnjavi“. To je nužno spriječiti pod svaku cijenu, i to je posao odgovorne države. Te se stvari nigdje u svijetu nisu rješavale sukobima zatečenih društvenih grupacija, pogotovo nigdje država nije poticala takvo rješavanje sukoba tolerirajući legitimnom društvenom grupacijom nositelje nasrtaja na same temelje nacionalnog suvereniteta i perući ruke od posljedica.

To što smo naveli nisu primjeri nacionalne snage, nego eklatantni primjeri slabosti, s kojom se suočavamo u stotine paralelnih primjera svakoga dana, pri čemu su udarci na sve elemente društva i nacionalne pozicije silno koordinirani i usuglašeni do nevjerojatne razine suglasnosti. Stoga je neozbiljno i potpuno neodgovorno u procesu prihvaćanja Istanbulske deklaracije o pravima žena uvlačiti u državne standarde rodnu ideologiju, kao što je neodgovorno prihvaćati kao relevantnu raspravu o navodnom plagijatu ministra Barišića dok istovremeno imamo godinama javno objavljene dokaze o potpunom izostanku znanstvene etike kod najviših dužnosnika navodne ljevice, koji su upravo danas najglasniji zagovornici – čistoće i etike u znanosti. Navodim primjere Ive Goldsteina ili Vesne Pusić, te kritike koje su javno na njihov rad izrekli njihovi sadašnji kompanjoni Budak i Kasapović.

Zašto ovo navodim?

Država, odnosno aktualna vlast mora pokazati da ozbiljno namjerava raščistiti s teškim destrukcijama, što naslijeđenim iz prošlosti, što namjerno ucijepljenim u suvremeno hrvatsko društvo djelovanjem notornih globalističkih pokreta bez ikakve nacionalne, društvene, izborne ili ljudske legitimnosti, kao što je Soroševo Otvoreno društvo.

Bez toga nema nikakvog napretka Hrvatske.

Tu dolazimo na Plenkovićevu politiku mirnog rješavanja sporova.

Misli li Plenković da bi mirna reintegracija Podunavlja uspjela, kakva god invalidna bila i u biti bila zadnji spasonosni vlak preživljavanja velikosrpske politike u Hrvatskoj, da Srbija nije imala iskustvo – Oluje, ali i da srpski mentori u tadašnjoj Europi, koji ni danas nisu odustali od svojih namjera, nisu vidjeli da se Hrvatska više ne može držati na lancu, upravo zbog demonstracije – Oluje?

Sigurno ne misli.

Zbog toga se iskreno nadam da, kada govori o prepoznatoj hrvatskoj politici mirnoga rješavanja problema na jugoistoku Europe i u našemu jugoistočnom susjedstvu, Plenković računa na hitnost stvaranja jake Hrvatske, koja to sada nije. Nije upravo zbog ljudi koji s hrvatskih nacionalnih pozornica nesmetano uništavaju, uz sve ostalo i nacionalno dostojanstvo i ponos običnoga čovjeka, šaljući mu poruke o svojoj snazi koju im daju te institucije i pozornice. Tako se obeshrabruje hrvatski narod i njegova politička moć jako slabi. Takva Hrvatska neće biti jaka ni za što, iako imala koliko god tenkova, zrakoplova i pušaka. I tada, prije Oluje, Hrvatska je bila jaka prvenstveno zbog svoga vodstva, nacionalnog povjerenja u vodstvo i zbog toga što je koliko toliko držala neprijatelje i destrukciju u mišjim rupama.

Danas Hrvatska upravo zbog toga što su ta stvorenja izmigoljila iz mišjih rupa te se zbog povlaštenih javnih pozicija ponašaju i izgledaju kao slonovi, iako su i dalje vrijednosni miševi, nije jaka, nego – slaba.
Tu javnu sliku i percepciju državno rukovodstvo, prije svih Plenković mora promijeniti, inače neće imati niti jedan jedini argument za mirno rješavanje sporova. Sasvim suprotno. A ta promjena mora u pretežitom smislu započeti upravo na HRT-u i HINA-i, jer su oni pozornice navodne snage stvarnih miševa.

Zbog toga je Bastalić bitna, a ne zbog toga je li bila ili ostala četnikuša. Ona je, kao i destruktivni veleposlanici, kao i Soroševe udruge u Hrvatskoj, kao i kampanja protiv Barišića i njeni nositelji, samo indikator opasnih namjera i duboko osmišljenih politika. Takvi laju za svakim tko bježi, a kad se stane pred njih, kratko bijesno reže, pa podviju rep i odu, sačekati pogodna trenutak umiliti se pobjedniku ako zaboravi lavež i režanje.

Izvor: narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: Referendum o izbornom zakonodavstvu antisrpski? Pa i treba biti!

Objavljeno

na

Objavio

Ako je Pupovac jedina mjera srpstva, sve što je dobro Hrvatskoj, nužno mora biti – antisrpsko.

Ljudima koji nisu educirani, koji nemaju nužnu razinu znanja za stručno elaboriranje i promišljanje uzročnika državno-društvenih poremećaja u Hrvatskoj i pravaca rješavanja tih poremećaja, primjerice u raspravama o referendumskoj inicijativi za promjenu izbornoga sustava, prilično je lako zauzeti ispravan stav.

Poučak je jednostavan – prati što radi, govori i zagovara Milorad Pupovac i prilično je sigurno dobar izbor raditi suprotno. Grješke nema. Po esencijalnom političkom poslanju Milorada Pupovca, sve dobro i snažno hrvatsko je – antisrpsko.

Tako se Pupovac u intervjuu Večernjem listu histerično okomljuje na Željku Markić i Antu Đapića, na Katoličku crkvu i katolike, a sve završava prijetnjama da će referendumska inicijativa o izmjeni izbornoga sustava uzdrmati same temelje Europe, da je Hrvatska preuzela obveze prema Srbima pred tom Europom, u NATO savezu, te da praktično Pupovčevu politiku štite NATO i EU. Gotovo ispada da će NATO svojim bombarderima štititi Pupovca i bombardirati udrugu „U ime obitelji“ i svakoga tko podrži referendumsku inicijativu.

Pupovac laže.

NATO i EU štite, kao i cjelokupan deklarirani međunarodni poredak, vrhunske zajedničke i univerzalne vrednote svijeta kojemu pripada Hrvatska. Temeljna vrijednost su – politička prava, a temeljno načelo – ostvarivanje jednakosti pojedinačnih političkih prava. To je Hrvatska dužna prije svega osigurati radi svoga naroda i njegovoga razvoja, tek onda radi svijeta kojemu pripadamo, a ovo što Pupovac ima trenutno ozakonjeno nije poštivanje temeljnih političkih prava i načela jednakosti, nego načela povlaštenosti i nejednakosti. A to je po definiciji anticivilizacijsko i destruktivno polazište.

Pupovac i njegovi istomišljenici namjeravaju spriječiti ostvarivanje načela jednakosti političkih prava.

A to se ne smije dopustiti.

Milorad Pupovac ne može biti jamstvo prava hrvatskih državljana srpske etničke pripadnosti

PupovacInicijativa za promjenu izbornoga sustava, a ne samo zakona, jer sustav podrazumijeva i ustavna rješenja, te čitav niz popratnih rješenja, je temeljno i životno bitno pitanje suvremene hrvatske države. To je borba za centralni smisao postojanja hrvatske države. Sve što je loše u hrvatskom državnom, javnom i društvenom poretku uzokovano je lošim izbornim sustavom, jer se njime u državni krvotok uvode slabosti, devijacije preko njihovih protagonista i nositelja, i s druge strane, sve što je dobro u državni poredak se jedino može uvesti – izbornim sustavom. Jer, i dobro i loše rade ljudi, ljudi su kreatori odluka, ljudi preuzimaju državu – preko izbornoga sustava. Država počiva na rezultatima – izbora. To je istodobno uvjerljivo najvažniji lijek za ozdravljenje hrvatskoga društva u doslovno svim segmentima, jer ako se spriječi ulazak dokazano loših ljudi, loših ideja i namjera te navika u državni sustav, a omogući i stimulira ulazak dobrih ideja i njihovih nositelja, država će biti dobra, a time i društvo imati dobre okvire djelovanja i standarde ponašanja, te što je najvažnije – jedinu sigurnu i univerzalno prihvaćenu zaštitu tih dobrih društvenih običaja i standarda.

Temeljna svrha nacionalnih država je preuzeti upravljanje sudbinom i odgovornost za sudbinu temeljnoga naroda.

Temeljni narod u Hrvatskoj je – hrvatski narod.

Nisu nacionalne manjine.

Svaka devijacija, svaka nejednakost u državnom sustavu stoga najviše pogađa i razgrađuje prava većinskog naroda, bez kojega država nije moguća, a proporcionalno tome nejednakost pogađa i manjine, pa je nužan zaključak da je manjina kojoj to odgovara i koja to zagovara – namjerno i ciljano destruktivna i da radi u interesu nekoga tko namjerava oslabiti i uništiti hrvatsku državu.

Taj netko je Srbija.

A manjina Pupovčevi Srbi.

Slijedom toga jasno je da Milorad Pupovac ne može biti jamstvo prava hrvatskih državljana srpske etničke pripadnosti, niti Furio Radin onih talijanske etničke pripadnosti, a da manjinski predstavnici koji svoje osobne ili grupne sinekure predpostavljaju načelima, usmjeravaju svoje manjine u sukob s hrvatskim narodom. Ako oni to ne shvaćaju, to mora spriječiti hrvatska država, a ne podupirati ih u tome. Jamac svih ljudskih prava u Hrvatskoj može biti samo hrvatski narod i njegova jaka i dobra država. Ističući sebe kao jedino jamstvo Pupovac implicira nedostojnost hrvatskog naroda, njegovu genetsku zločestoću i civilizacijsku nezrelost, što je potpuno nedopustivo, na matrici srpske imperijalne politike i povjesnih krivotvorina, pa je stvar elementarne higijene – to mu onemogućiti. Slabeći hrvatsku državu Pupovac izravno nanosi štetu i hrvatskim Srbima, čineći ih trajnim instrumentom Begrada i srpskih prljavih interesa, svodeći njihova univerzalna ljudska i politička prava na instrument beogradske politike, čime ih drži u trajnoj napetosti i latentnom neprijateljstvu s većinskim političkim narodom.

Iscrpljujući se stalnim dokazivanjem pravovjernosti pred manjinama, koju kreatori tih navodnih manjinskih ciljeva nikada neće ocjeniti dovoljnom i dobrom, Hrvatska se ubrzano udaljava od temeljnih interesa svoga naroda i nužno se zbog toga urušava nacionalna državnost.

Sam pokušaj usmjeravanja rasprave o nužnoj promjeni lošega izbornog zakonodavstva u raspravu je li nešto u Hrvatskoj antisrpsko ili nije, zapravo znači ciljano usmjeravanje i zadržavanje Hrvatske u položaju srpske mentalne i političke kolonije, pri čemu to što je „srpsko“ postaje ključni kriterij hrvatskog državnog djelovanja. To samo pokazuje koliko je dubinska izmjena cjelokupnoga sustava društvenih standarda u Hrvatskoj nužna, a to se ne može ni započeti raditi bez promjene načina na koji se biraju ljudi koji donose državne odluke u Saboru.

Želi se prebrisati sve od 1990. do danas

Rasprava je li inicijativa za promjenu izbornoga sustava antisrpska ili nije, zapravo manipulativno usmjerava najvažniju raspravu u Hrvatskoj danas, na stanje iz 1989. godine, nastojeći prebrisati sve što se dogodilo nakon toga, pa i sam nastanak hrvatske samostalne države i brutalnu srpsku agresiju, koju je ovih dana eksplicitno osporavajući prijedlog Zakona o braniteljima, prvo Vučić, a odmah nakon njega Pupovac, član vladajuće koalicije u Hrvatskoj proglasio – propagandom. Tko pažljivo osluškuje i analizira Pupovčeve političke postupke zadnjih dvadesetak godina i nametnute polemike o simbolima i povijesnim prijeporima, vidjet će se da je gotovo u potpunosti sve što se događalo od 1990. godine do danas, praktično prebrisano, a sva su se državno-pravna i politička pitanja vratila na stanje od prije prvih demokratskih izbora i proglašenja samostalne Republike Hrvatske.

Očito je Hrvatska dopustila Srbiji i njenim satelitima u Hrvatskoj prvo zanemariti, a potom gotovo zaboraviti na službenoj ravni zastrašujuću namjeru, zla, zločine i pokušaj uništenja hrvatskoga naroda koji je završio vojnim neuspjehom. Zato se danas koristeći katastrofalne slabosti države generirane prije svega izbornim sustavom, nastoji vojni neuspjeh i njegove posljedice izbrisati iz javne memorije, stvari vratiti na stanje prije srpskoga nesupjeha, nametnuti rasprave o Drugom svjetskom ratu i krivotvorenoj hrvatskoj zločestoći, te na političkom i društvenom planu završiti ono što nije uspjelo vojnim putem. Tko to ne vidi – slijep je potpuno, a za to ne treba prozivati Pupovca i Srbiju, niti antifu u Hrvatskoj, jer su procentualno i stvarno beznačajni s regularnim izbornim sustvom, nego rukovodstvo hrvatske države i sve politike, pojedince i društvene skupine koje mirno to gledaju i sudjeluju u tome.

Neoprostivo je da inicijativu za promjenom izbornoga sustava nije pokrenula vlada Republike Hrvatske ili predsjednica Republike, jer prvima je to izravna zakonska obveza i politički prioritet prvoga reda za što imaju operativne državne instrumente, a Predsjednici je to ustavna obveza, jer je dužna štititi i promicati nesmetano funkcioniranje ustavnoga poretka Republike Hrvatske. Ali, nije problem Željke Markić ili udruge „Uime Obitelji“ to što vlada i predsjednica Republike šute o tome, niti je to problem Ante Đapića.

Hrvatski izborni zakon nužno treba mijenjati na način – donošenja potpuno novoga zakona i to po svim temeljnim elementima.

A da bi to bilo dobro, efikasno, trajno valjano, nužno je istodobno mjenjati dio ustavnih normi koje usmjeravaju usprkos temeljnim udrebama istoga toga Ustava, zakonska rješenja u pogrješnom i destruktivnom pravcu.

Nužna je promjena izbornog sustava, a nezakona

Dakle, u ovome trenutku nužno je govoriti o promjeni izbornoga sustava, a ne izbornoga zakona, jer je zakon uži dio i njegovom promjenom ne može se postići željeni cilj, niti je moguće tu promjenu dubinski napraviti bez promjena nekoliko ustavnih odredbi. Bez toga bi svaka referendumska inicijativa bila lošija nego šutnja, jer je jedini preostali instrument u trenutku potpune paralize političkog i državnog poretka, za spas hrvatske državnosti – referendum, ili kolokvijalno, poziv u pomoć hrvatskoga naroda. Referendum se ne iskorištava za površne i nebitne popravke niti za bildanje osobne političke važnosti, jer je to vrhunski akt aktiviranja nacionalne energije, koja se rijetko može uspješno i efikasno postići, pa mu mora biti primjeren i rezultat. Iskoristiti stoga referendum samo kao isprovociranu i ljutitu rekaciju na višegodišnje divljanje Pupovca i klasične pete kolone u Hrvatskoj, kao, iako razumljivu, ali nerazumnu osvetu, bila bi katastrofalna pogreška. Izborna prava nacionalnih manjina su samo posljedica dubinskih poremećaja, slijepo crijevo koje će nestati dubinskim promjenama. Otklanjanjem toga slijepoga crijeva, dobit će se trenutna zadovoljština, ali ništa se bitno neće promijeniti.

Za to najavljena referendumska inicijativa mora imati za projektni cilj zakonsko i praktično izjednačavanje ostvarivanja političkih prava svih hrvatskih državljana. Sve drugo bi bilo pogrješno. Pa neka o taj cilj Pupovac i njegova satelitska antifa na čelu s profesoricom Barić lupaju glavom i neka po Srbiji i Europi traže saveznike koji će poduprijeti zahtjeve za – nejednakošću.

Izborno zakonodavstvo mora počivati na nekoliko temeljnih i posve jasnih teorijskih i pravnih univerzalnih načela:

Prvo, svaki hrvatski državljanin mora imati i moći ostvarivati jednaka politička prva.

Drugo, tek na ozakonjeni model primjenjene političke jednakosti svih državljana Republike Hrvatske primjenjuju se korektivni elementi koji pospješuju primjenu temeljnoga modela, kao što su preferencijalna prava, obavezno glasovanje i čitav niz drugih modela kojima se ubrzava efikasnost političkog sustava zemlje. Valja naglasiti da je obavezno glasovanje u ovome trenutku možda uz primjenjenu političku jednakost ponajvažniji temeljni uvjet zbog nevjerojatne neravnoteže u medijskom prostoru. Oavezno glasovanje i masovan izlazak na izbore je jedini lijek protiv besramne pristranosti većine medija, jer je pogrješno uzimati kao neuptinu činjenicu da mediji presudno utječu na opredjeljenje birača na biračkom mjestu.

Ne.

Medijska manipulacija je prvenstveno ubitačna u obeshrabrivanju ljudi za izlazak na izbore promičući negativnu percepciju i pristup – ništa ne valja, svi su isti, ništa se ne može promijeniti; čime se izborno tijelo svodi na najuži teren u kojemu i antifa i Pupovac imaju realne izglede preuzeti državu.

Zbog toga je ozakonjivanje obveznoga glasovanja rješenje za stvaranje objektivnih i poštenih preduvjeta za izborni postupak. Medijskom manipulacijom se rijetko koga može preodgojiti do razine promjene vrijednosnih stajališta, ali može se pokolebati izlaznost stvaranjem javnih trendova kojima se podređuju nesigurne osobe. A nesigurnost se proizvodi sustavno i godinama.

Treće, ta jednaka politička prava podrazumijevaju da nema separiranih skupina, počevši od dijaspore, nacionalnih manjina, do umjetno smišljenih regionalnih podcjelina kojima se politički identitet dajes deset izbornih jedinica u izbornome zakonu. U izbornom zakonodavstvu polazni i jedini politički identitet može biti samo jedan – cjelokupan hrvatski narod i jedinstvena, nedjeljiva i snažna nacionalna država. Današnji izborni sustav, s deset izbornih jedinica i posebnom jedinicom za nacionalne manjine, te pogotovo listom za dijasporu, zapravo pristaje na posljedice pogubnih antihrvatskih politika XX. stoljeća, koje su doslovno uništavale hrvatsku državnost u samim začetcima, što ubijanjem stotina tisuća ljudi nakon Drugog svjetskog rata, što progonima i ubijanjem do devedesetih godina, što mekim iseljavanjem i trajnim slabljenjem biološke esencije hrvatske državnosti, internim unutarhrvatskim pomjeranjem stanovništva po političkom principu, što je sve rezultiralo – razbijanjem nacionalnog identiteta i otimanjem političkih prava polovici hrvatskoga naroda. To se odmah mora vratiti i tako poništiti posljedice tih katastrofalnih politika. To je morao biti prvi, nulti cilj tek uspostavljene hrvatske države, a nije urađeno do danas.

Model dezintegracije hrvatske državnosti

Deset izbornih jedinica su također model dezintegracije hrvatske državnosti, jer su te jedinice zapravo umjesto snažnoga jačanja jedinstvene hrvatske države, svojevrsne državne nacionalne kralježnice, tu kralježnicu lomile na deset dijelova, često posve nefunkcionalnih, a nacionalnu politiku i temeljne državne političke interese i razvojne ciljeve svele na – komunalna pitanja, s jasno uočljivim i stimuliranim sindromom sukobljavanja hrvatskih regija s nacionalnom državnošću, pa je to plodno tlo za jačanje svih vrsta destruktivnih utjecaja do klasičnih separatističkih težnji kao u slučaju IDS-a. U povijesnom kontekstu, s pogubnim utjecajima na Hrvatsku koji nikada nisu prestali, ali i u funkcionalnom smislu i realnim okolnostima danas u samoj Hrvatskoj gdje se ti pogubni utjecaji osmišljeni izvan Hrvatske i operativno razvijaju i jačaju, to je uvjerljivo najpogubniji model razgradnje Hrvatske. Pokušaj predstavljanja toga modela kao nekakvoga približavanja nacionalnih politika interesima lokalnih sredina i regija je potpuna suprotnost upravo tome cilju. Na taj način se slabi sinergijska moć i potencijal samih regija i potiče nepovjerenje u – hrvatsku državu bez koje ni jedna regije ne može iskoristiti svoje ukupne potencijale. Zato je nemoguće postići potrebne efekte razvoja i trajnoga jačanja hrvatske državnosti jačanjem perifernih mogućnosti kroz izborni zakon, a na tome graditi politički poredak – pogubno. Temeljni zahtjev mora stoga biti jačanje nacionalne državne vertikale, a to se može postići samo – ozakonjivanjem jedne izborne nacionalne jedinice.

Samo na taj način.

Jer, taj način je jedini model putem kojega se može stvarno reintegrirati ukupan hrvatski politički narod u politički poredak zemlje, to je jedini model na kojemu svaki pojedinačni glas ili političko pravo hrvatskoga državljanina može biti i sa stajališta pristupa izbornom procesu i sa stajališta rezultata pojedinačnoga glasa na saziv Sabora, jednako; pa je nemoguće osporiti takav nacionalni cilj bilo kakvim manjinskim ili europskim argumentima ili pravima.

Iznad ostvarenoga prava jednakosti nema starijega – prava.

Zakoni koji to ne priznaju, nisu dobri zakoni.

Zbog toga je prvorazredni prioritet inicijativu o pokretanju referenduma za promjenom izbornoga sustava tematski definirati na polazištu mjerljivoga i egzaktnoga ostvarivanja potpune jednakosti političkih prava svih hrvatskih državljana. To mora biti projektni cilj, a ostalo će uraditi stručnjaci, kojih ima više nego dovoljno, a nisu impresionirani Pupovčevim ili antifa „argumentima“.

Marko Ljubić/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Podmeće li OSA Hrvatima ili Hrvati Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Gledajući ovih dana kako hrvatsko državno vodstvo dobiva pljuske s istoka i zapada, sjevera i juga, nostalgično se prisjećam rujna 1995. godine. Zašto baš rujna 1995. godine?

Ne samo zato što je te jeseni hrvatska država, nakon proljetnog oslobodilačkog Bljeska, ljetne Oluje i kasnoljetnog Maestrala u zapadnoj BiH, djelovala samouvjereno i pobjednički. A pobjeda uz demonstraciju snage i samosvijesti uvijek daje dobar osjećaj.

Sjećam se te jeseni 1995. godine prvenstveno zbog veličine izazova i hrvatskih odgovora na njih. Tada su, naime, uz hrvatsko sudjelovanje, u ovom dijelu svijeta postavljeni temelji nove runde novog svjetskog poretka nakon okončanja hladnog rata: hrvatske su vojne pobjede bile uvod u daytonski mir, SAD je započeo svoje profiliranje kao svjetske supersile i glavnog sigurnosnog menadžera Europe, Rusiji je ponuđeno časno sudjelovanje u održavanju mira, a EU je ostalo da plati račun nakon iskazane političke i vojne nemoći.

Pobjednička taktika

U tom procesu, u koji su bili uključeni najveći igrači svjetske politike, Hrvatska je mogla najesen u Daytonu i prokockati svoje ljetne pobjede. Mogla je izgubiti, na primjer, da je predsjednik Tuđman u trenutku vojne nadmoći išao oružjem vratiti Podunavlje, da nije poslušao SAD i zaustavio vojsku pred Banjom Lukom, da je zbog bosanske Posavine napustio pregovore u Daytonu, ili da je nakon što su Srbi u Daytonu dobili Republiku Srpsku izišao iz Washingtonskog sporazuma o Federaciji BiH i zahtijevao povratak hrvatskog entiteta Herceg-Bosna…

Ali mogla je izgubiti i da je Tuđman čekao da SAD ili EU ili Rusija odrede što je hrvatski interes, da do posljednjeg trenutka nije taktizirao s realnom vojnom prijetnjom na liniji okupiranog Podunavlja, da nije inzistirao da ga integrira američki general…

Izvjesno je da su se neke stvari mogle i dogovoriti i bolje i preciznije, primjerice odredbe Washingtonskog sporazuma o bošnjačko-hrvatskoj Federaciji BiH, da ga se moglo bolje ugraditi u Daytonski sporazum… Ali to je naknadna pamet.

No ono zbog čega se ovih dana s nostalgijom sjećam te jeseni 1995. godine odnosi se prvenstveno na postojanje vlastite politike i čvrsto definiranog vlastita državnog interesa u uvjetima kada se kod nas i oko nas mijenja svijet. A (i) ujesen te 1995. godine predsjednik Tuđman je znao koji mu je strateški cilj, što je moguće postići u danom trenutku i uz koje saveznike je to moguće.

Cilj je bio: zaokružiti hrvatsku državnost mirno reintegrirajući Podunavlje, osigurati hrvatskoj politici prostor za konstitutivno sudjelovanje u budućoj političkoj konstrukciji BiH i okrenuti Hrvatsku zapadnim integracijama.

Da je u tom trenutku tadašnji hrvatski ministar obrane Gojko Šušak otišao potajno ruskom ministru obrane Pavelu Gračevu tražiti da mu osigura opstojnost hrvatskog entiteta Herceg-Bosne, ovaj bi ga vjerojatno rado primio, sve mu obećao i još ga nagradio čak i ozbiljnom pinkom na nekom računu na nekim otocima.

Ali Šušak je strateško partnerstvo (iz)gradio s američkim ministrom obrane Williamom Perryjem, koji je tražio ukidanje Herceg-Bosne. Jer je znao da bi Gračevljeva Herceg-Bosna, bez slobodne Hrvatske, bila – Herceg-Jugovina.

Dok ovih dana gledam kako Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović na čelu hrvatske države, članice NATO-a i EU-a dobivaju pljuske s istoka, zapada, sjevera i juga, čak me i ne brinu uopće trenutačni djelitelji tih pljusaka.

Brine me i pitam se postoji li u državnom vrhu netko tko zna kud plovi ovaj brod? Nije me briga hoće li Miro Cerar doći u Zagreb. Mene brine što se nakon izlaska iz arbitražnog postupka o Piranskom zaljevu hrvatska vanjska politika cijelo vrijeme pravila kao da to više nije naš problem, pustivši Sloveniju da na vlastitoj prijevari izgradi prednost u sporu.

Pupovčev kontrolni paket

Briga me i hoće li Aleksandar Vučić doći ove jeseni u Zagreb. Mene brine što Aleksandar Vučić preko Milorada Pupovca drži kontrolni paket dionica u hrvatskoj Vladi, u trenutku kada se vodi pravi rat za novi poredak na jugoistoku Europe, u koji su uključeni i svi regionalni i najveći svjetski politički igrači, uključujući SAD, Rusiju, Njemačku, Kinu…

Ne čudi me da je pretežito bošnjačka OSA snimala hrvatske političare i poslovne ljude, kako iz BiH, tako i iz Hrvatske. Iako dobro znam da i kod sebe imaju zbilja štošta za snimiti. Iako mi izgleda kao da je iza OSA-e ovaj put bila neka mnogo veća životinja. Ista ona koja je, čini mi se, bila i iza SOA-e kad su snimljeni slovenski predstavnici kako varaju u arbitraži.

Ali ja se pitam je li istina ono što OSA kaže da je snimila? Je li istina da političko vodstvo Hrvata iz BiH, u “dealu” s hrvatskim biznismenima i političarima, ispod žita, preko energetskih aranžmana s Rusijom, vraća Hrvatsku u balkanski regionalni savez?

Očekujem da te odgovore zatraži i razjasni premijer Plenković nakon povratka iz New Yorka. A dotad se želim nadati da je OSA sve loše snimila. Ili da je dobro montirala. Da je sve to samo Izetbegovićeva podvala. A ne Čovićeva (ras)prodaja posljednjih ostataka one pobjede iz jeseni 1995., uz asistenciju hrvatskog državnog vrha.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Izetbegovićev specijalni rat protiv Hrvatske

facebook komentari

Nastavi čitati