Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Plenkovićevu sudbinu odredit će već u rujnu kurikularna reforma, Istanbulska konvencija i HRT

Objavljeno

na

Antife ne znaju i ne smiju zastati. Njihov rušilački instinkt i preuzete profesionalne obveze njihovih poslodavaca, usprkos Plenkovićevim izjavama da će napraviti kompromise kako se opet reforma ne bi izlijevala na hrvatske ulice, prema puno signala, kako s njihovih mreža tako iz iz već prilično gnjevne Hrvatske, ukazuju da bi Plenković kako sam već i najavio u nedavnoj kolumni, umjesto vatrice mogao početkom jeseni imati požar neslućenih razmjera.

Koji bi uz to što bi opekao njega mogao spržiti antifa piromane, a prvenstvene njihov najvažniji instrument – HRT.

Pitat ćete me, odakle mi te informacije, a kako se ne volim pozivati na „dobro obavještene izvore“ reći ću drugačije:

Tko osluškuje – čuje.

Nije potrebno biti Apache Indijanac.

Uz ovaj tekst objavljujemo i konkretne primjere internetskih rasprava o organizaciji antifa prosvjeda početkom rujna, ali i prilog tim poticajima profesora Slobodana Uzelca.

Dijana Vican je smetnja

Stotine takvih rasprava se vode trenutno s ciljem, s jedne strane priprema za rujanske prosvjede koje bi izvan svake sumnje opet organizirala formalno GOOD inicijativa ispod čijega se zvučnoga imena krije cjelokupna antifa scena u Hrvatskoj, pojačana s kompletnom ljevicom i uporištima u tzv. mainstream medijima, pri čemu se najviše po svemu dostupnome računa na HRT i stotine odavno poznatih specijalaca u njihovim programima koji sličnim inicijativima služe kao propagandni razglas i bez čije snažne pomoći nije moguće organizirati tragom dosadašnjih prosvjeda takve akcije; rušenja profesorice Dijane Vican s čelnoga mjesta državnoga povjerenstva za provedbu reforme obrazovanja.

Očito je ta žena velika smetnja.

Ta rušilačka akcija nije bez koordinacije i usuglašenosti s članovima državnog povjerenstva, što ćemo vidjeti ovdje u prilogu s Uzelčevog mrežnog statusa, ali i aktualne ministrice Divjak, što se vidi i iz priloženih rasprava.

Ako izjavu Slobodana Uzelca uzmemo u kontekstu upravo u to vrijeme javnoga stava Andreja Plenkovića: „Postići ćemo kompromis. Reforma obrazovanja ide dalje i učinit ću sve da ta tema više ne iznosi prosvjed na ulice. Mislim da je krajnje nepotrebno i nelogično jer se oko toga svi slažemo“, vidljivo je golemo odstupanje od Plenkovićeve izjave ali i procjene da se oko toga – svi slažemo.

Oko čega?

Da nam trebaju promjene u obrazovanju?

I, tko to – svi?

Nema suglasja, ali ima isključivosti

Prvo, nema uopće suglasja, jer ako jedan član povjerenstva stajališta predsjednice povjerenstva Vican, drži isključivim, a njen svjetonazor neprihvatljivim, te u konačnici manjinskim čak i u HDZ-u te Hrvatskoj, onda je više nego očito da u samome Povjerenstvu, koje bi moralo biti izraz jasnoga stava i odluke državne politike Andreja Plenkovića – nema nikakve suglasnosti.

Dapače, da u samome povjerenstvu postoji izrazita isključivost, koje onemogućava bilo kakav ozbiljan rad. Presedan je činjenica da tu isključivost personalizira pripadnik SDSS-a, stranke u sastavu Plenkovićeve vlade.

Divjak1

Suludo, zar ne?

Isključive pozicije ne mogu uroditi razumnim i stvaralačkim kompromisom na kakav se poziva Plenković, a Uzelčevim istupom nužno se postavlja pitanje Plenkoviću – tko smo to svi mi, na koga točno misli, ako u samoj vlasti ima takvu isključivost?

Nakon toga Plenković, očito je suočen s nečim javnosti nepoznatim, daje izjavu opet da reforma ide dalje, da gospođa Dijana Vican ima njegovu punu potporu što je uvijek signal za oprez, da od ministrice Divjak očekuje istragu o manipulativnim javnim kampanjama koje cure s internih komunikacija u MZOŠ-u kao da sva relevantna javnost ne zna odavno da iza curenja podataka stoje njene najbliže suradnice i prijateljice; ministrice koju javnost ne bez razloga percipira kao potpunu suprotnost ne samo profesorici Vican, nego i proklamiranom svjetonazoru aktualnoga HDZ-a što izravno ističe Slobodan Uzelac, a potvrđuju i sudionici rasprave o planiranome prosvjedu ističući da će „ona biti dolje s njima“.

Divjak2

Više je nego vidljivo da Plenković, ili nema situaciju pod kontrolom, ili svjesno zavarava javnost, da ne koristim izraz – laže. Ako su njegove izjave samo kupnja vremena ili spinovi za hrvatski narod već uveliko ogorčen serijom javnih proklamacija i posve suprotnih državnih postupaka koje personalizira upravo Plenković i njegov vrh HDZ-a, onda je to vrlo opasna igra koja prije svega nepolazi od činjenice da Hrvatska pod ovim ljetnim žegama – žestoko ključa.
I to ne na društvenim mrežama, niti će se to pronaći u tzv. mainstreamu.

Ali, upravo na tom mjestu dolazimo na isto toliko puta iskaknutu činjenicu da je lažni mainstream vrlo razorna bomba koja se rasprsne kao mjehur od sapunice u prvom masovnijem pokretu. A takvi pokreti se ne planiraju, događaju se spontano kada granica gnjeva napukne.

Po svemu što mi se čini, upravo se to događa u Hrvatskoj danas.

Nije samo u pitanju reforma obrazovanja, nego jako puno, vrlo koordiniranih i rekao bih vrlo neopreznih, pa i nerazumnih postupanja vidljivih u pretežitoj javnosti.

Elementarno poštivanje zdravog razuma i same biti hrvatskog čovjeka

Nema dana da se prvenstveno s HRT-a dnevno ne izazivaju gnjevne reakcije naroda, koji jedva podnosi nevjerojatno iskorištavanje te državne medijske kuće protiv najfinijih osjećaja goleme većine Hrvata, pri čemu valja istaći da to više odavno ne spada u polemike oko svjetonazora, nego oko – elementarnoga poštivanja zdravoga razuma i same biti hrvatskoga čovjeka.

Zato je HRT i najranjivije uporište Plenkovićeve vlasti i aktualnoga poretka, pri čemu već postoji kritična masa svijesti čak i u Saboru, pa je gotovo izvjesno da će već u listopadu na dnevni red iznuđenim putom doći tematska sjednica o HRT-u, a analize kakve nikada nisu bile pred zastupnicima i javnosti se odavno pripremaju i izazvat će velike potrese.

Divjak3

Koliko god se figurativno rečeno, destruktivni um, ali ipak um, mora oslonjati na glupane, jer je jako teško pronaći potreban broj inteligentnih ljudi za razaranje svega oko sebe na razini obične toljage, toliko su glupani opasnost, jer ne znaju granicu i ne znaju – zastati.

Upravo su na tome antife i njihovi medijski sateliti najranjiviji, jer pokret se zasniva na masovnom korištenju budala.

Ako u taj kontekst stavimo beskrupolozno uvođenje rodne ideologije u sve pore hrvatskog identitetskog poretka, a o tome se radi kad je u pitanju ratifikacija Istanbulske konvencije, koju su zbog njene pogubnosti osporili i smisleno razorili mnogi izrazito pozvani hrvatski znanstvenici, primjerice Matko Marušić u svojoj reakciji na portalu Narod, na primitivne papazjanije Roberta Bajrušija, te sve to podvedemo pod zajednički nazivnik ukupnoga smisla dugogodišnjih borbi za hrvatsko obrazovanje, kulturu i medije, koje su javno eskalirale nazad dvije godine, a koje je konačno izgovorio antifa guru u Hrvatskoj Vjeran Zuppa nazad nekoliko dana, jasno je kao dan – da ispod Hrvatske plamti vrlo opasna i razorna vatra koja će prvim povodom eksplodirati kao vulkan na ulicama hrvatskih gradova.

Divjak4

Računa li na to Andrej Plenković?

Morao bi.

Jer puno ljudi oko njega u HDZ-u to i vidi, i računa na to.

Neuralgične točke

Vrlo su neuralgične točke u ovome trenutku Andreju Plenkoviću upravo reforma, Istanbulska konvencija i HRT. A ne pomažu mu nimalo strani veleposlanici bojkotom najvažnijeg državnog blagdana, koalicijski saveznik Pupovac, te otvoreni progon hrvatskih ratnih veterana i kriminalizacija slavnih stečevina oslobodilačkoga domovinskoga rata.

Plenković je definitivno na vrlo skliskom terenu.

Upravo se na tim područjima nalaze lako prepoznatljive osobe, nositelji, ideje i inicijative koje ljudi da bi se pokrenuli moraju lako vizualizirati kao protagoniste zla, a ako tome dodamo notornoga potpaljivača Pupovca te skupine antifa u civilnim udrugama, onda je više nego jasno da su se po svim analizama različitih gotovo revolucionarnih događaja u hrvatskoj povijesti, praktično ispunili uvjeti i natopio teren za golemu buktinju. I već bukti.

Iako izgleda da se na razini Hrvatske, pogotovo javnosti, vodi stotine društvenih bitaka, iza svega je samo jedna s nekoliko bitnih pravaca. Ti pravci svojom ciljnom jasnoćom istodobno označavaju sinergijsko djelovanje destruktivnih pokreta i inicijativa, jer se moraju pred ciljevima ujediniti, ali, s druge strane, otvaraju oči kritičnoj masi skupina i ljudi, koji shvaćaju da svi ti javni pokreti, zapravo imaju i iste poptisnike, iste protagoniste i jedinstveni rušilački cilj, te da mu se moraju suprotstaviti.

Pred ciljem nema više maski, nužan je sudar dva svijeta.

Valja naglasiti jednu stvar koja se uopće ne ističe nastojeći ju se, kako javno, tako i u stručnim, pa i političkim krugovima držati sporednom ili neprimjetnom. U ovome trenutku se uvodi internacionalizacija nad svim mogućim najvažnijim aspektima života u Hrvatskoj.

Internacionalizacija presudnoga odlučivanja.

I to usprkos i protiv same naravi države, državnosti, nacionalne slobode, te što je najbitnije, usprkos i nasuprot svim postojećim međunarodnim konvencijama današnjega svijeta, na koje se tako gorljivo i cinično pozivaju – zagovornici anacionalizacije i internacionalizacije.

Nitko ne ističe jednu notornu stvar.

Obrazovanje i kultura su monopol svih država

Nema ni jedne jedine međunarodne konvencije, pogotovo iza koje stoje organizacije kao UN ili na kojima počiva EU, koje državama osporavaju ili oduzimaju monopol i autoritet nad identitetskim politikama. To su nedodirljive zone, koje nikada u povijesti nitko nije htio prepustiti međunarodnim ili stranim institucijama. Niti jedna država svijeta, od one najmoćnije do one najmanje, nije prepustila odlučivanje o svome identitetu nekome drugome.

Jedino pod prisilom ili okupacijom.

Obrazovanje i kultura su monopol svih država.

Upravo danas se preko pravaca prihvaćanj Istanbulske konvencije i preuzimanja kontrole obrazovne reforme u Hrvatskoj nastoji izuzeti ta dva presudna sektora nacionalne samobitnosti iz ruku hrvatskoga naroda.

I to su potpuno povezane aktivnosti, dva lica istoga zlog cilja.

Prihvaćanjem Istanbulske konvencije, Republika Hrvatska posredno prihvaća izvršni nadzor na čitavim nizom identitetskih pitanja, počevši od obrazovanja do medija i kulture. Ali obrazovanje je prvi presudni prag u koji će se morati nakon ratifikacije Istanbulske konvencije ugraditi čitav niz razarajućih i destruktivnih civilizacijskih antivrednota.

Drugim riječima, Štulhofer, Budak, Jovanović, Jokić i kompanija, ako ne preuzmu formalno reformu obrazovanja, preuzet će ju usvajanjem Istanbulske konvencije, jer će se rezultati svesti na – isto.

Oni se dakle u ovome trenutku ne bore protiv Dijane Vican i konzervativne Hrvatske samo zbog strateških ciljeva obrazovanja, jer imaju dvostruki politički pravac osiguran za postizanje tih ciljeva. Bore se po svemu sudeći za puno pragmatičnije i prizemnije interese koji se kriju ispod svakoga generacijskoga projekta kakav je reforma, a smetnja im je Dijana Vican.

Ukalkuliraš sve, ali promakne takva potencijalna problemčina kakva je – nepopustljiva Imoćanka. Zato i mogu ujediniti realno čitave skupine ljudi koji nemaju isti politički i vrijednosni profil jer imaju posve mjerljiv praktični interes, ali i izazvati – jedinstven otpor, a to očito je nisu ukalkulirali.

Ti ciljevi se mjere najčešće u novcima.

Naime, Istanbulska konvencija neće biti samo neka vrst konvencije koju će ratificirati suverene države, nego će imati izvršno tijelo koje će imati ovlasti nadzora nad provođenjem te konvencije.

Drugim riječima, Republika Hrvatska pristaje usprkos svim postojećim konvencijama, kao u ostalom i niz drugih država potpisnica, da im sutra u svakome trenutku netko posve autonomno i izvan njene suverene političke volje sa zakonskom međunarodnom snagom i mogućim multipliciranim utjecajem na ukupne međunarodne politike i interese, od turizma, investicija, infrastrukture, poljoprivrede i cijeloga spektra financijskih aranžmana, nalaže što mora ugraditi u svoje politike, zakonske akte i društvene standarde u oblasti obrazovanja i odgoja, te medijskih i kulturnih politika.

O tome se u Hrvatskoj šuti.

A izuzetno je usko povezano s agresivnim nastojanjima Jokićevih i Budakovih reformista.

U pozadini su potpuno isti strateški ciljevi.

Marko Ljubić / HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Zašto bismo zaboravili da Slovenija laže, a da je Srbija bila agresor

Objavljeno

na

Objavio

Teško je dokazati da Hrvatska proizvodi nemir i agresiju na susjede. Ali lako je dokazati da svi oni nastoje prisvojiti nešto od Hrvatske

To da nas u isto vrijeme pritišću i iz Slovenije i iz Srbije nije za Hrvatsku nikakva novost.

Bilo je i gorih tajminga, primjerice usred Domovinskog rata kada je trećina teritorija bila okupirana od pobunjenih Srba i postrojbi iz Srbije, a slovenski je parlament donio odluku da je cijeli Piranski zaljev njihov, piše Davor Ivanković / Večernji list

Hrvatska nije kapitulirala ni u tim uvjetima pa začuđuje što u službenoj Ljubljani i Beogradu misle da bi mogla kapitulirati danas. Slovenija Hrvatsku sada pritišće zato što ne prihvaća pravorijek međunarodne arbitraže o zaljevu, a srpski predsjednik Aleksandar Vučić traži da promijenimo tekst novog zakona o hrvatskim braniteljima u kojemu se Srbija spominje kao agresor. I Slovenija i Srbija traže da se prepustimo zaboravu.

Slovenija bi željela da zaboravimo da je izravno sudjelovala u kompromitaciji, kriminalizaciji, pravosudnoj korupciji članova međunarodnog suda u Haagu, a Vučića bi zadovoljilo kada bi Hrvatska pristala na teoriju da se zbivao građanski rat, a da su kolone tenkova iz Beograda u Vukovar prenijele tek cvijeće kojim su ih zasipali dok su polazili za Vukovar.

U pritiscima na Hrvatsku i jedni i drugi, a takvu taktiku rabe i ostali hrvatski susjedi, koriste teze koje sugeriraju da je Hrvatska “troublemaker”, da ona proizvodi nemir na inače “skladnom” jugoistoku Europe. To što Hrvatska trenutačno ima aktivirane sporove s gotovo svim svojim susjedima naravno da automatski ne znači da je ona i proizvođač nemira.

Vrlo bi teško bilo dokazati da Hrvatska provodi agresiju na Sloveniju, Srbiju, BiH, Mađarsku. Ali je lako dokazati da sve spomenute zemlje očekuju da će u njihovo vlasništvo prijeći nešto na što Hrvatska polaže pravo. Slovenija, Srbija, BiH, čak i Crna Gora od Hrvatske traže teritorijalne ustupke, a Mađarska gospodarske. I dok su hrvatske službene politike diplomatski pristojne, sve biva u redu. No kada Hrvatska javno brani svoj stav, nastaju problemi.

Tako je slovenska politika u potpunom šoku nakon što je jedan hrvatski premijer, Andrej Plenković, na godišnjem zasjedanju UN-a u New Yorku pred cijelim svijetom nastupio apsolutno suverenistički i objasnio da nije problem Hrvatska jer ne prihvaća međunarodnu arbitražu, nego je problem što je Slovenija kompromitirala instituciju međunarodnog prava te bi pristajanje na odluku takve institucije značilo da RH podupire pravosudnu korupciju i laž. Hrvatska javnost, dakle, ne mora biti zabrinuta što je premijer istupio suverenistički, ali treba biti što u svojim reakcijama predstavnici oporbe pokazuju sav jad oporbene scene.

Umjesto da zdušno podrže Plenkovićev istup u UN-u, kao što su svojedobno podupirali one Zorana Milanovića, Bernardić i Petrov pričaju kako premijer laže i mulja, a Pusićeva da je istup u UN-u skandalozan (?). A nevjerojatno je da ne reagiraju na Vučića i ne podsjete ga da nema nikakvih prava utjecati na to kakvi će se zakoni donositi u RH.

No nakon što mu je mali Riječanin Tino već održao lekciju, Vučića možda i ne bi trebalo jače doživljavati. Milorad Pupovac ima pak pravo tražiti intervencije u taj zakon, koji mu se ne sviđa i slaže se s Vučićem da bi Srbima u Hrvatskoj teško pao. No nije dovoljno jasan kad kaže da se zakonom vraća na “ratnu propagandu”.

U zakonu piše da su agresiju izvršile Srbija, Crna Gora, JNA, paravojska iz BiH, uz pomoć velikog broja pripadnika srpske nacionalne manjine u RH zadojenih velikosrpstvom. Što je tu točno ratna propaganda? S obzirom na značajan broj Srba koji su u ratu branili Hrvatsku, bilo bi vjerojatno korektnije da zakonodavac umjesto “velikog broja” stavi “dio” ili “pobunjeni Srbi”.

Vučić već najavljuje da će na ovaj zakon, ne promijeni li se, uzvratiti jednako, što znači da će se vraćati na 1941. Od kuda je pak agresija stizala, njemu je poznato i osobno jer je dokumentirano kako po Hrvatskoj objašnjava Srbima koje su im to nove granice, ali će mu teže biti uzvratiti tezom da su Hrvati izvršili agresiju na Kruševac i da su “stvarno” bombardirali Čačak…

Slaven Letica: Vesna Pusić u koži – ili kožuhu – slovenskog premijera Mira Cerara

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Što Stjepan Mesić i Budimir Lončar znaju o aktivnostima OSA-e BiH u Republici Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Ljevičari diljem svijeta su cijelo 20. stoljeće uprezali svoje ograničene mentalne i kognitivne snage kako bi pojam “nacionalizam” zadobio nekakvo “negativno” ili politički i društveno neprihvatljivo značenje. Zaista, ne treba posebno objašnjavati što se događalo u Jugoslaviji onomu tko je bio etiketiran kao “nacionalist”, kao ni što se događa kad danas nekoga “liberalni” mediji proglase “nacionalistom”.

Međutim, licemjerje, neobrazovanost i nepismenost ne poznaju samosvijesti ni samokritike.

U nas je jugoslavenski nacionalizam potisnuo i proganjao sve ostale nacionalizme kao što suvremeni liberalizam sve svoje neistomišljenike i protivnike proglašava – fašistima i/ili nacionalistima.

Nažalost, pseudonacionalizmi kao što su sveslavenstvo i jugoslavenstvo preživješe raspad kako SSSR-a tako i SFRJ-a, te se iznova javljaju, ovoga puta u izmijenjenom obliku pod imenima europejstva, balkanizma ili nadnacionalnih regionizama, piše Josip Gajski/Hrsvijet.net

Svaki od tih “izama” je u pravilu najčešće tek zavjesa iza koje se krije interes; nacionalni, geopolitički ili ini, ali uvijek svediv na financijski interes. Ipak, najneutemeljeniji, najviše “veštački”, rekli bi prekodrinci, odnosno najbizarniji pseudonacionalizam suvremenog doba jest onaj islamski, odnosno muslimanski. Koju god vjeroispovijest pogledamo na kugli zemaljskoj, vidimo “razdor”, odnosno podjele među katolicima, pravoslavcima, protestantima, hindusima, budistima. U biti, vidimo “zajedništvo” koje nema nadnacionalne (antinacionalne) pretenzije, za razliku od muslimana (preko 85% sunita) koji se poistovjećuju i povezuju diljem svijeta.

Identitet se u svih muslimana ne nalazi u naciji, nego njegovoj vjeri; bez nje, on (p)ostaje ništa. Promotrimo li stanje na bliskom istoku, vidimo razne arapske (!) države u međunarodnopravnom smislu i njihove državljane, ali ne vidimo narode, odnosno etnos. Ne postoje Sirijci, Libanonci, Iračani, Jordanci; postoje Arapi, odnosno Muslimani, kojima je u širem smislu svejedno kako se njihova država zove i dokle seže, dok se god nalazi unutar granica nekog od povijesnih kalifata.

Ovo je važno znati zbog stanja u susjednoj BiH. U određenom smislu, Bosna i Hercegovina od 1945. godine je jedina jugoslavenska zemlja u kojoj žive, u pravom smislu, Jugoslaveni. S jedne strane imamo Hrvate, s druge Srbe, koji se nikad u potpunosti nisu izjašnjavali Jugoslavenima, no što je s trećim “narodom”? Mi ćemo za Bošnjake tvrditi da su to Hrvati koji su prešli na islam; Srbi će tvrditi da su to, pak, Srbi koji su prihvatili islam, a ovi se treći odbijaju izjasniti kao pripadnici dvaju spomenutih naroda – i zato su u najvećoj mjeri postali Jugoslaveni – mogli su prihvatiti nepostojeću narodnosti jer sami svoju nisu imali.

Popis stanovništva iz 1953. godine u BiH nije dopuštao narodnost Muslimana, stoga imamo brojku 891.800 (31.32%) Jugoslavena. Na sljedećem popisu iz 1961. godine, kad je ta narodnost dopuštena, imamo 842.248. (25.29%) Muslimana. Štovatelji, apologeti i nasljednici Josipa Broza nisu nikad shvatili zašto je u pokretu “Nesvrstanih” bilo toliko arapskih zemalja, kao ni zašto je Jugoslavija imala “dobre” veze s Arapima, zašto su šeici i arapski dužnosnici hodočastili u Beograd i trpili polupismenog Broza. No, brojke govore same za sebe; pokret “Nesvrstanih” je prvu značajnu konferenciju imao 1961. godine. Usporedimo li broj Muslimana iz popisa stanovništva iz 1961. s onim iz 1971. vidimo rast za 640.182. Dakle, u jedno desetljeće je broj Muslimana porastao za više od pola milijuna ljudi! Vidimo da su Arapi već onda počeli sa svojim strateškim prodorom u BiH, a današnja militantna islamizacija Bosne i Hercegovine nije ništa drugo do li realizacija dugo pripremanog plana.

U jugoistočnoj Europi postoji enklava s gotovo 2 milijuna registriranih (!) muslimana koji svoj identitet vežu isključivo uz svoju vjeru, bez koje, zapravo, ne postoje. Hrvati su Hrvati, bili oni katolici, pravoslavci, agnostici, ateisti i t.d., a jesmo li ikada čuli za Muslimana agnostika ili ateista? Nismo i ne ćemo, jer bi to bilo nešto poput okruglog kvadrata.

Danas se diljem Zapada koristi izraz “moderate muslim”, odnosno umjereni ili progresivni musliman, za razliku od muslimanskih fundamentalista (terorista). Međutim, opet u samom pojmu imamo sve rečeno – fundamentalizam – dakle fundament, ono što je u temelju, jezgra, počelo – islam je (u temelju) najopasniji suvremeni pseudonacionalizam.

Upravo na tom tragu treme tumačiti i navode pisma reis-a Kavazovića, upućenog kardinalu Bozaniću, koji nerješena nacionalna pitanja u BiH pokušava staviti u kontekst religijskih.

II.

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu, izdaje publikacije te vrši nekakvu medijsko-političku (projugoslavensku) ulogu.

Svakom upućenijem je jasno o čemu se radi kad je počasni predsjednik IFIMES-a Stjepan Mesić, a predsjednik savjetodavnog odbora Budimir Lončar. Zanimljivo je, pak, što su predsjednici IFIMES-aZijad Bećirović i Bakhtyar Aljaf (rođen u Iraku). Također, o izvrsnoj međunarodnoj umreženosti govori i činjenica da je predsjednik vijeća IFIMES-a Craig T. Smith, bivši politički ravnatelj Bijele kuće u Clintonovoj administraciji, ali i direktorica za euro-mediteransku diplomaciju i međukulturalne odnose njezino visočanstvo nadvojvotkinja Austrije i toskanska princeza Camilla Habsburg-Lothringen.

Vrlo je zanimljivo što je 16. rujna 2017. godine objavljena opsežna „analiza“ odnosno projugoslavenski, a kako se ispostavlja, promuslimanski pamflet „Grabar-Kitarović i Vučić u zajedničkoj misiji (de)stabilizacije regije“.

Na podmukao se način u tom pamfletu izjednačava djelovanje Predsjednice RH te srbijanskog predsjednika Vučića, pritom insinuirajući politike tih dvaju država spram Hrvata, odnosno Srba u BiH, a protiv muslimana Bakira Izetbegovića: „Analitičari upozoravaju da navedeni procesi kod predsjednice Hrvatske i predsjednika Srbije imaju opasne refleksije i učinke na regionalnu i EU sigurnost i stabilnost. Obje države destabiliziraju BiH na već postavljenoj matrici politika Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića (SPS). Vučić podržavajući separatizam predsjednika entiteta Republika Srpska u Bosni i Hercegovini Milorada Dodika (SNSD) odnosno „novog Radovana Karadžića“, a Grabar-Kitarović podržavajući  Herceg-Bosansku politiku prlićevski (Jadranko Prlić) umivenog Dragana Čovića (HDZBiH), predsjednika HDZBiH i člana Predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda u BiH.“

Najzanimljiviji je zaključak ovog pamfleta, iz kojeg nedvojbeno proizlazi da su bivše jugoslavenske strukture (Mesić, Lončar) itekako umrežene s islamskim interesima, još od razdoblja „Nesvrstanih“ te neviđene muslimanizacije započete 60-ih godina prošlog stoljeća: „Državnim i osmišljenim fabriciranjem dezinformacija i laži o najezdi navodnih džihadista i terorista iz BiH, a paralelno obnavljajući, Washingtonskim sporazumom, ukinutu paradržavu tzv. HR Herceg-Bosnu, Grabar-Kitarović direktno destabilizira regiju, EU i samu Hrvatsku.“

Istaknut ćemo još jednom, da je ovaj pamflet objavljen 16. rujna, dakle samo dva dana prije no što je „Nacional“ objavio dokumente koji potvrđuju da agenti Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA BiH) prisluškuju, prate i tajno nadziru hrvatske političare i poduzetnike. Upravo je glede bošnjačke obavještajne službe napisano: „Analitičari upozoravaju da su upravo obavještajno-sigurnosne agencije iz BiH odigrale i igraju najveću ulogu u prevenciji i sprečavanju bilo kakvih incidenata i na području Republike Hrvatske, posebno  u tijeku turističke sezone, što uključuje i zaustavljanje lažnih dezinformacija o potencijalnim metama terorista na području Hrvatske. Ukoliko bi se  na isti način u javnim nastupima ponašali dužnosnici iz BiH prema Hrvatskoj, kao što se ponaša Grabar-Kitarović prema BiH, a da pritom zloupotrebljavaju vladine sigurnosno-obavještajne agencije, pozicija Hrvatske kao jedne od najsigurnijih svjetskih turističkih destinacija bi bila sasvim sigurno ugrožena.“

Dakle, osim što se (ne)izravno zaprijetilo RH i njezinim građanima, pokušalo se, koliko je moguće, preventivno sanirati štetu koja će nastati nakon objave dokumenata u „Nacionalu“. Kad su već jako zabrinuti za hrvatski turizam, ne treba isključiti ni ulogu bosanskog parasustava, o kome je pisao Nacional, u brojnim požarima kakvima smo svjedočili posljednjih tjedana.

Uzmemo li u obzir da su bivša dva jugoslavenska dužnosnika (Stjepan Mesić i Budimir Lončar) vrlo bliska tom institutu, bilo bi razumno pretpostaviti da i oni imaju neka saznanja o bošnjačkim obavještajcima i prisluškivanju hrvatskih političara i gospodarstvenika, čime bi se trebala pozabaviti i naša SOA.

Zaključno, radikalizacija Muslimana u BiH predstavlja konačni krah i propast ideje jugoslavenstva, zbog čega su možda mnogi toliko skloni unitarnoj BiH, jer je to Jugoslavija nakon Jugoslavije, međutim, kao i svaka Jugoslavija u povijesti – nefunkcionalna i neodrživa. S druge strane, trebalo bi istražiti koliko se na islamizaciji BiH radilo tijekom druge polovice 20. stoljeća, za vrijeme i nakon raspada bivše države. Beograd je do ’90-te godine bio terorističko središte Europe i sjedište PLO-a te svih muslimanskih terorističkih organizacija, a danas je to Sarajevo, što ne može biti slučajnost, budući su ostali isti ljudi i iste strukture. Trebalo bi ih, prije nego odu Bogu na ispovijed, nešto o tomu – priupitati.

Josip Gajski/Hrsvijet.net

facebook komentari

Nastavi čitati