Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Predsjednica je javno zadala udarac antisuverenistima i pozvala Plenkovića na politički suverenizam

Objavljeno

na

Zanimljive su reakcije na intervju Tihomira Dujmovića s predsjednicom Republike, način protežiranja te javne medijske harange, a ne normalne polemike kako ju se nastoji prikazati, a još zanimljivije je kako jedan dio desnih, nacionalno svjesnih i suverenističkih komentatora, prije svega u medijima i na forumima, ali i u javnosti uopće pokušava braniti Dujmovića ili Predsjednicu. U svim stajalištima dominira nekoliko teza.

Prva je ona navodno strukovna i profesionalna kampanja, da je Dujmović postavljao neprofesionalna pitanja, te da bi netko drugi valjda postavljao drugačija pitanja i valjda javno kompromitirao predsjednicu. Toj navodno profesionalnoj kampanji je očito krajnji cilj i ideal novinarstvo u kojemu bi netko, valjda Severica, Stanković, Novokmet, Rašeta ili Bago i slični ugrizao predsjednicu za nogu, ako već ne može  za vrat.  Druga, koja proizlazi iz prve je da je to sumrak novinarstva, bar prema reakcijama Lekovića i njegovih prosrpskih propagandističkih aktivista, te treća, da je predsjednica već sad nakon nekoliko dana žestoke kampanje osuđena, komprimitirana, a tu tezu snažno promiču novinarski Srbi ili preciznije pupavičasti propagandisti srpskog političkog podrijetla bez obzira na njihovu slučajnu etničku pripadnost, pa je samo pitanje dana kad će ili predsjednica podnijeti ostavku, ili uvenuti do kraja mandata. To nije banalna poruka, a ponavljat će se sad non-stop, jer se na taj način želi legalizirati krivotvorina, ali i poslati poruka nacionalnoj Hrvatskoj, koja bi ju trebala

obeshrabriti i uzdrmati. Naravno, uz to ide i javni pritisak na već provjerenu Daliju Orešković da u ovome slučaju presudi, po istome obrascu kako je presudila Karamarku. Dakle, bezbojna službenica Dalija Orešković je ponovo arbitar nad arbitrima u Hrvatskoj, a javnost se već priprema kao i u slučaju Silobrčićevoga etičkoga povjerenstva da se mora vjerovati – institucijama, a trupe antifa iza stoje i čekaju mig svojih nalogodavaca, za stvaranje javnoga i političkoga kaosa u zemlji.

Da nije tragično bilo bi smiješno.

Dobar dio upravo tih institucija treba hitno rastjerati, doslovno i snažnom saborskom političkom inicijativom i jasnom političkom vizijom i snagom, jer je upravo u tim institucijama posijana smrt hrvatskoj državi, narodu i suverenosti.

U Hrvatskoj se ispod ovih rasprava u biti vodi točno ona bitka na koju je ukazala predsjednica u intervjuu s Dujmovićem, a to je sukob trajnih antisuverenističkih snaga i hrvatskih suverenista. Da ništa drugo u tom intervjuu nije za pamćenje, a jest puno toga, to je dugo očekivana državnička poruka prvoga reda. Već me je prst zabolio koliko sam puta to napisao i upozorio na to, jer su sve ostalo floskule umjetno fabricirane kako bi se prikrio stvarni predznak raznih novolistovskih, epehaovskih i ostalih nesretnika i banalnih toljaga antisuverenističkih silnica, koje još od početka devedesetih godina troše golema sredstva financirajući ubijanje Hrvatske koju je njen narod i tadašnje rukovodstvo obranilo i postavilo na noge.

Zanimljiv mi je u tom smislu komentar epehaovca Nine Đule koji je jedini uočio s ljevice bitnu stvar i naglasak u riječima predsjednice Republike. I posve prirodno čovjek se strašno zabrinuo i proglasio javno opću opasnost. Nakon Tuđmana, Kolinda Grabar Kitarović je prva s najviše državne pozicije jasno rekla da u Hrvatskoj imamo sukob suverenista i antisuverenista, te da je ona toga svjesna, ali i poručila da antisuverenističke snage nemaju šanse.

Nino Đula drži tu izjavu iznimno opasnom. Čovjek ima pravo. Opasna je jako antisuverenistima, jer ih izvodi na čistac, na ovaj snijeg, a s druge strane opasnije je to što se šalje snažna poruka dezorjentiranom narodu s najvišega državnoga vrha – što mu je činiti i za kim poći. Upravo to je hrvatskom narodu već dugi niz godina nedostajalo, jer bez ideje i vodstva nema – uspjeha.

Naime, do sada je bio nametnuti politički i javni standard da se ne govori ono što vidi svatko zdravoga razuma, da se razbojniku, ubojici ili silovatelju ne govori da je to što jest, nego da se zbog njegove institucionalne nadmoći, snage i potpore iz inozemstva govori da je on – demokratski partner.

Nije.

Đula dakle jauče nad činjenicom da je predsjednica rekla istinu, rekla jasnu definiciju hrvatskih temeljnih problema i sukoba, a ne zabrinjava ga to što stvarno postoje snage koje sve što mogu čine da unište same temelje hrvatske nacionalne državnosti. A postoje i nasilno traže da im to financira sama država i hrvatski narod.

I bez okolišanja, i bez taktiziranja, golema većina ovih koji rigaju vatru i mržnju prema predsjednici, prema Katoličkoj crkvi i prema svemu autentičnom i suverenističkom hrvatskom, su zapravo banalni instrumenti skrivenih antisuverenističkih silnica i obične antihrvatske toljage. Ništa drugo. (Pogledajte nacionalno-manjinske Novosti, koje financira suverena hrvatska država i naslov – „Crkva odjebi“ s tekstom Milorada Krstulovića. Pokušajte zamisliti novine neke nacističke grupe ili biviših pripadnika nacističkih grupacija da u Francuskoj nakon Drugog svjetskog rata uz potporu francuske Republike šalju poruku Francuzima – odjebite!?)

To što si oni tepaju da su nekakva ljevica, da su antifašisti, da su civilno drštvo, da su ovo ili ono, mogu svezati mačku za rep. A respektirati to je – budalaština.

Zbog toga je vrlo pogrešno s takvim ljudima i u javnom diskursu stalno ponavljati priču o dvostrukim mjerilima, dvostrukim kriterijima, ukazivati na političko divljanje Mesića ili Josipovića, Milanovića, Vesne Pusić i tisuća takvih, pa s tim uspoređivati predsjednicu ili bilo koga normalnoga,  jer to s jedne strane svaki razuman Hrvat zna godinama, a s druge strane oni kojima bi takav stvarni argument trebao prosvijetliti pamet, razum, umiti obraz, ne haju za tim. Jer njima je odavno, ili plaćeno da tako rade ili „misle“, ili su jednostavno – indeksizirane, ili epehaizirane, ili novolistirane, a što ja najtragičnije i haerteovizirane budaletine. Govoriti takvima da je dokaz nedostatka elementarne socijalne časti da Rada Borić kao politički dužnosnik perverzne političke grupacije sudjeluje u akademskoj raspravi na HRT-u je uzaludno, jer niti ona, niti antife, niti nažalost rukovodstvo HRT-a u toj epizodi ne vide ništa skandalozno. Takvima ništa ne treba dokazivati.

Takvima nema pomoći niti im ju treba nuditi.

Koliko je god uvredljivo predsjednicu u bilo kakvome kontekstu, čak i u onome dobronamjernome, dovoditi u vezu sa standardima koje su uspostavili Mesić i Josipović, jer su to bili standardi ili ispod crte izdaje zemlje ili na njoj, toliko je neetično pokušavati opranim mozgovima pomoći serijom tekstova, izjava ili komentara doći do pameti. To moraju sami, a neće nikada sve dok u Hrvatskoj bude isplativo biti – antisuverenist i tuđi plaćenik. Konkretnije neprijatelj naroda i zemlje. A iza svih tih dušebrižnika, iza sve te neproporcionalnosti u kriterijima, iza svih tih diskriminacija krije se strah od gubitka pozicija s kojih se vodi tipičan specijalni rat protiv hrvatske države.

Treba im zabraniti inozemno finaciranje, a ne dati ni lipe iz državnoga proračuna. Opamećivanje bi bilo brže nego svijetlost. Samo tada ne treba imati društvene ili političke milosti prema takvima, jer u njima nema društvene vrijednosti. Ako ju imaju, snaći će se na tržištu. Svi smo u tome griješili početkom devedesetih gledajući te nesretnike i njihovo umiljato jaukanje – ljudi su ljudi. Nisu.

U konačnici, mi kao ljudi moramo i trebamo biti i milostivi, i kršćanski tolerantni, i susretljivi, pomoći čak i štetočini u osobnim životnim nevoljama, ali u društvenim odnosima, prema štetočinama ne smije biti – milosti.

Zato je najbolji i jedini razuman način pritiskati aktualnu saborsku većinu, Vladu, HDZ i Most, da snažnim političkim odlukama i promoviranim politikama, jednostavno nanesu nužne konačne udarce toj strukturi, jer je sudioništvo i praktično neprijateljstvo prema svome narodu uzgajati rak koji ga uništava. A ta struktura je bolest, rak. Nema  tolerancija prema tim strukturama nikakve veze ni s dijalogom, ni s demokracijom, ni sa čime. Nitko na svijetu ne tolerira bolest u organizmu, a pametni ljudi i narodi se preventivno cijepe, a ako već nisu to uradili i bolest je već zahvatila organizam, snažnim antibioticima ju uništavaju.

Dakle, uvjeravati nekoga u dvostruke kriterije, a vidi ih godinama svaka budala, uspoređivati predsjednicu s potpuno prepoznatim nositeljima obične izdaje naroda i zemlje, je još tragičnije, jer se ništa na taj način neće postići. To je odavno utvrđena činjenica, nije vrijeme za dijagnoze, već za – liječenje. A liječiti u zemlji i narodu koji ima svoju nacionalnu državu smije i mora – jedino država.

Bit stvari je ozbiljno shvatiti poruku predsjednice Republike da u Hrvatskoj imamo otvoreni sukob antisuverenističkih i suverenističkih snaga, a svatko, baš svatko u Hrvatskoj zna tko su antisuverenističke snage i tko su njihovi nositelji. Ta poruka je golemi politički izazov aktualnoj Vladi i predsjedniku Plenkoviću. Nikome drugome. S druge strane ne vidi se jasno tko su sve stvarni nositelji suverenističke politike, iako se mnogi tako deklariraju. Upravo to prvo treba raščistiti, pa stvari istjerati na čistac, jer nema ništa opasnije nego polaziti od stava da je netko suverenist i hrvatski državotvorac, a nije. Ili je zapravo kukavičije jaje.

Tu ne smije biti nejasnoća ili iluzija.

Zbog toga sve poruke i sva nastojanja autentične Hrvatske u ovome trenutku, ali i nadalje moraju biti usmjerene na aktualnu vlast, jer se deklarira kao suverenistička, demokršćanska i nacionalna. Od onih drugih se više ni u pijanom stanju ne može baš ništa očekivati i dok se stvari ne promjene, treba na njihove nasrtaje i javni i politički lavež javno jednostavno – odmahivati rukom. A politički raditi i donositi odluke. Suverenističke odluke.

Pritisak i kritike treba usmjeravati na ljude koji deklarativno stoje na suverenističkim pozicijama i od njih očekivati rješenja, a ne kompromise s vrlo opasnom družinom. Predsjednica je definirala – kakva je to družina. HDZ i Most su na potezu.

Izvor: narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto esdepeovci noću vodu piju?

Objavljeno

na

Objavio

Ključa u SDP-u. Počelo je svađom na sastanku Kluba zastupnika i natezanjem oko toga hoće li izbor ustavnih sudaca uvjetovati osnivanjem saborskog povjerenstva za Agrokor, što je tražio SDP-ov predsjednik Bernardić, koji je na kraju nezadovoljnicima poručio:

“Tko se ne osjeća dobro u Klubu, neka ode, ima puno ljudi koji bi došli na vaše mjesto”.

Nakon toga zastupnik Peđa Grbin dao je ostavku na mjesto potpredsjednika saborskog Odbora za Ustav i otvorio karte u intervjuu u kojem je istaknuo kako je to bio samo povod za ostavku, a glavni razlog je “činjenica da mi kontinuirano vrludamo u svojim stavovima i da ne možemo donijeti konkretnu odluku koju ćemo nakon toga provoditi idućih nekoliko dana“. Grbin je dodao uobičajenu bozu kako takvo što nikada ne bi rekao ni Račan ni Milanović jer “SDP je stranka koja uključuje, a ne stranka koja isključuje“, pri čemu je očito zaboravio slučaj Kolarić, ali i brojne druge. Eksplicitno je rekao da Bernardić vodi stranku loše i u uskom krugu ljudi i istaknuo nadu da će ga se riješiti na izvještajnoj konvenciji krajem godine.

Na pitanje novinara o izgledima SDP-a na sljedećim izborima, Grbin tvrdi kako nije izgledan scenarij da SDP s Bernardićem na čelu može pobijediti Plenkovića. Očito ne razumije da to ne ovisi o vođi, jer ni SDP s Plenkovićem na čelu ne bi mogao pobijediti HDZ koji bi predvodio Bernardić, no o tome će biti riječi kasnije. Grbin se u intervjuu poziva na iskusnijeg kolegu: “Mi kao SDP, kao što je moj kolega Orsat Miljenić rekao, ne predstavljamo pravu oporbu vlasti“. I evo u čemu vidi problem: “Nismo dovoljno jasno reagirali kod premještanja ploče iz Jasenovca u Novsku“. Zatim: “Gdje smo danas kad ponovno imamo atak na prava nacionalnih manjina“? I kao šlag na kraju: “Ako usporedimo glasnoću 2013. i 2014. godine kada se napadalo na seksualne manjine i ćirilicu, ovo je kao jedan drugi SDP“. Odmah nakon Grbinova intervjua Ranko Ostojić na Facebooku je objavio status: “Bravo, Pedja! Jasno. Precizno.

Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove.
Odgovorno. I pošteno. A tko se boji članova, vidjet ćemo. I čiji su prstići u nečijem pekmezu!“Kako su se vremena promijenila! Nekad su u frakcijskim borbama u Partiji padale glave, a sada se drugovi kao tinejdžerice sokole Facebook statusima punim slatkih umanjenica. Podršku Grbinu dao je i još jedan perspektivan kadar – Željko Jovanović – koji je ustvrdio: “Bernardić je od dečka koji obećava vrlo brzo postao predsjednik koji zabrinjava, a sa svojim šaptačima Komadinom i Ostojićem vodi SDP nepovratno u političku marginalnost. Sad je svima kojima su SDP i socijaldemokracija na prvom mjestu jasno da SDP treba novo vodstvo u kojem ne vidim ni Bernardića ni Komadinu ni Ostojića.

Po meni nove lidere zajedno predstavljaju Peđa Grbin i Siniša Hajdaš Dončić.“Time je u vatru gurnuo i Hajdaša Dončića. A ovaj, kao junak iz narodne pjesme, pred veliki boj noću vodu pije i tmuran bdije: “Prvi se put stvarno bojim za budućnost SDP-a. Došao sam do trenutka da ne mogu zaspati, nego samo o tome razmišljam. To mi se nikad nije dogodilo”, kaže Hajdaš. A sam se za vođu puno suptilnije kandidirao intervjuom SDP-ov vanjskopolitički stručnjak Joško Klisović zvani Klisindžer. On smatra da stanje u stranci nije dramatično, a vjeruje i da je Milanka Opačić reagirala preemotivno u optužbi na Bernardićev račun da stranku pretvara u “sektu svojih prijatelja“. Opačić pak sa šest godina naknadne pameti proziva Zlatka Komadinu jer je “pobjegao iz Vlade“i dodaje: “On nije potjeran, on je dao ostavku jer se nije mogao nositi s problemima u svojem resoru.“Ukratko, urnebes u, barem do sada, najvećoj oporbenoj stranci. No čini se kako svi oni ne vide stvarni problem i dublji razlog koji ih drži daleko od vlasti, a koji nema veze s tim hoće li na čelu SDP-a biti Bernardić, Grbin, Miljenić ili bilo tko drugi. U rujnu prošle godine, kad je nakon tijesno izgubljenih izbora Zoran Milanović objavio da se više neće kandidirati za predsjednika SDP-a, a dio lijevih komentatora likovao smatrajući da se partija riješila balasta, napisao sam kako ih to neće spasiti u konzervativnoj Hrvatskoj u kojoj “ljevica još desetak godina neće doći ni blizu vlasti“.

Nije se radilo ni o kakvom proročkom nadahnuću ni silno dubokoj analitici, već o jednostavnom uvidu kakvo je naše biračko tijelo i kakva je ljevica koja mu se obraća. Hrvatsko biračko tijelo većinom je konzervativno i sklonije desnoj opciji. Golemom većinom 1990. glasalo je protiv komunista (barem onih eksplicitnih), a 1991. za osamostaljenje Hrvatske. Danas glasaju više-manje isti ljudi, ili njihova djeca i unuci. U takvom stanju, kako što možemo vidjeti u nizu izbora od 1990. do danas, prirodna, normalna situacija je da je HDZ na vlasti, koliko god loš, korumpiran i nevjerodostojan bio. HDZ je gubio vlast samo u iznimnim situacijama. Dva su puta izgubili izbore isključivo zato što su sami sebe pokopali. 2000. su HDZ-ove frakcije izbušile stranku u međusobnoj borbi za Tuđmanovo nasljeđe. Filali su lijeve medije kompromitirajućim materijalom o stranačkim rivalima, što je, uz obilno strano zalijevanje NGO sektora i “nezavisnih“medija, asistiranje stranih ambasada i zamor javnosti nakon deset godina iste vlasti, dovelo do toga da je SDP, uz smokvin list Budiše i Račanovu umjerenost, dobio izbore.

Drugi je put HDZ opet sam sebe ukopao. Nakon neobjašnjenog i neodgovornoj Sanaderova odstupanja s vlasti i svih afera koje su isplivavale na površinu u sljedeće dvije godine, bilo je pravo umijeće ne dobiti izbore 2011. I to je to. Dovoljno je, dakle, da se HDZ minimalno konsolidira, pa i uz nespektakularnog lidera kao Karamarko ili padobranom spuštenog kao Plenković, pa da dođe na vlast. Stoga je ispravnije reći kako u dva iznimna slučaja 2000. i 2011. nije SDP dobio izbore, već ih je HDZ izgubio političkim samoubojstvom. Zaključak svega toga je kako ponosna sljednica Komunističke partije iz Jugoslavije, bez razračunavanja s tom prošlošću ne može dobiti izbore u Hrvatskoj ako je druga opcija imalo na nogama. Za sada je to još uvijek HDZ, sutra može biti i netko drugi, vjerodostojniji i čvršći. Osim toga, lijevo-liberalna kulturna hegemonija koja se proteže još iz doba Jugoslavije u Hrvatskoj se zadnjih godina ubrzano rastače. Lijeve su se intelektualne i medijske perjanice ofucale, a portali i društvene mreže već premašuju stare medije.

Nove generacije više ne otkidaju na, za njih već staračku, feralovsku šegu i preko toga im se ideologija više ne može ucjepljivati. Dominaciju na NGO sceni preuzimaju konzervativne udruge, Soros je “ođuturumio“, presušuju i strane donacije. Hrvatsko biračko tijelo većinom, koja se s novim generacijama dodatno povećava, čine ljudi koji neće glasovati ljevije od centra. Eto kakvo je “tržište“. A da vidimo kakve je politička “roba“, tj. SDP. Što im nudi? Nedavno je predsjednik SDP-a došao na jugonostalgičarski, titoistički skup sa sovjetskim zastavama. Je li to euroazijski koncept umjesto euroatlantskog? Izlazak iz NATO-a? Vezivanje za one koji su se borili za komunističku Jugoslaviju umjesto demokratske Hrvatske? Što SDP nudi na ekonomsko-socijalnom planu? Što mogu obećati radnicima, koji ionako predstavljaju manjinu u biračkom tijelu? Mogu li biti veći socijalisti i etatisti od HDZ-a? Mogu li “brijunaši” u plitikim socijalno-populističkim porukama parirati Živom zidu? Hoće li im građani u borbi za zaštitu javnog dobra vjerovati više nego Mostu?

Onaj tko misli dobiti izbore u Hrvatskoj ne bi trebao ići na skupove pod jugoslavenske i sovjetske zastave, braniti Titov totalitarizam, obilježavati četničke ustanke. Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove. Uz neraščišćen odnos prema totalitarnom nasljeđu i Jugoslaviji, SDP nudi i kulturni elitizam crvene buržoazije, kojoj je vrhunac dometa ruganje krezubom puku koji sluša Thompsona, uz pristajanje na direktive novih centara moći u nasilnom vrijednosnom preodgoju naroda.

Šanse su ovakvog SDP-a da u bliskoj i srednjoj budućnosti dođe na vlast nikakve i ono što su postigli s Milanovićem bio je njihov vrhunac. Umjesto silnog novca kojeg daju Alexu Braunu da im rebrendira stranku, evo im besplatan savjet – neka se eksplicitno odreknu Tita, Jugoslavije i elitizma crvene buržoazije pa možda dohvate dvadeset posto.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati