Marko Ljubić: Priča o pomoru hijena ispod planine Tuđman

1

Na današnji dan umro je Franjo Tuđman, utemeljitelj suvremene hrvatske države. Gledajući razvoj događaja nakon njegove smrti, sve više mi se čini da ga je Svevišnji nagradio za ono što je radio i uradio za života. Umro je na vrijeme, da se ne mora suočiti s bolestima društva i države koju je stvorio, dovoljno rano i na vrijeme da se može reći kako je njegovo povijesno djelo ostalo na trajnim temeljima, ali i da se u dubokoj starosti i vrlo vjerojatno nemoćan nije morao suočavati sa spodobama i bolestima, zloćudnim tumorima usprkos kojih je još od prvoga dana svojeg državničkoga života stvarao novi život, ispod čijih je stjenki paralaleno rasla opasna smrt.

Danas upravo gledajući to što se događa u Hrvatskoj, zorno vidimo usprkos čega i usprkos čemu je Tuđman uspio stvoriti državu i obraniti hrvatski narod od fizičke eliminacije. Nije ga obranio od umnoga ropstva, jer to nikada nije smio ni mogao sam uraditi jedan čovjek, ali dao mu je putokaz i recept oslobođenja.

Hrvatskom danas mili, gmiže, baulja i paradira tisuće spodoba, kreatura, aveti prošlosti i nositelja zla. Smrtonosna zaraza, koja je opstala i za vrijeme oslobodilačke borbe hrvatskoga naroda, pritajena i podmukla, pod različitim imenima od sintagme „čovjek je čovjek“, do „svi smo ljudi“, opstala je i usprkos vojnoj i političkoj pobjedi, i s njom se treba boriti jednako jasnim i snažnim idejama kojima je Tuđman poveo narod u fizičku obranu od nadmoćnijega srpskoga zla toga vremena.

Pogledajmo zoran primjer sukoba dobra i zla u današnjoj Hrvatskoj.

Ništa kao izjava jedne od tih simboličkih spodoba iz skuta novoga hrvatskoga društva, ispod suvremene Tuđmanove države ne ukazuje na ironiju stvarnosti kao ovo: „Sramota je da još uvijek ne postoji ulica ili trg Aleksandre Zec. Predlažemo da se po toj djevojčici nazove sadašnja Avenija Gojka Šuška ili Trg Franje Tuđmana. Neka se HDZ-ovci ne dignu na zadnje noge, dovoljna će biti jedna ulica na Trešnjevci i spomen-ploča u ime nas, građana Zagreba koji ne žele zaboraviti“.

Čitatelji će se pitati, zašto nisam naveo stvorenje koje je ovo izreklo.

A koga bih to naveo?

Tvrtka Jakovinu? Komentatora HRT-a Milorada Šikarića? Saborskog zastupnika Bojana Glavaševića? Tuđmanovog bojovnika Predraga Freda Matića? Njegovoga pajdaša Radu Šerbedžiju? Voditelja udarne televizijske emisije državne televizije Domagoja Novokmeta? Kreatora i promotora strategije obrazovanja Nevena Budaka? Dragana Markovinu, Predraga Lucića, Hrvoja Hribara, patrijarha Irineja, srbijanskoga ministra Vulina, predsjednika Nikolića? Manjinca Furija Radina?

Koga dakle?

U čemu bi bila razlika?

Nema potrebe nabrajati i zagađivati prostor više nego je nužno, hrvatski narod zna, vidi i čuje i zbog toga je ta skupina društvenih kreatura, kakvom se god činila, kako god izgledala moćno, snažno, ubojito, jer jest sve to i sve zajedno u pretežitom virtualnom svijetu, uvijek na izrazito tankom ledu, puno tanjem nego je bila golema srpska armija devedesete. Led je tada pukao, puknut će i danas.

Razlika između Tuđmanovog vremena i ovoga danas je velika.

Tada su tenkovi predstavljali silu, predstavljale su ju i gomile inozemnih državnika, političara, izaslanika, tisuće spavača i agenata u samome srcu hrvatskih institucija, i svi su zajedno bili gotovo stopostotno smrtonosni. Ipak, pukao im je led.

A danas, snaga tih istih, tih društvenih kreatura isključivo ovisi o prividu, a privid je javna scena, bez koje će se ugasiti istoga trenutka. Javna scena je moćno, ubojito oružje u miru, ubojito sredstvo modeliranja društva i društvenih vrednota, samo ako počiva na kritičnom minimumu stvarnih vrednota. Inače je smrtonosna zamka za one koji isprazni dominiraju njome. Nikada se javna scena, nikada se modeliranje utemeljeno na prijevari, laži, krivotvorini, na bezvrijednim i destruktivnim činima nije moglo beskonačno obnavljati i opstajati, jer je negacija nužna kao napuhavanje balona, koji ukoliko je veći i izgleda moćnije i opasnije za ljude na tlu, više je podložan pucanju. I, pukne kad tad, bilo pod kljunom ptice, munje, neke nenajavljene Oluje, ali u svojoj biti razlog je uvijek isti – pukne sve što nema trajne sadržine.

Čim se svijetla ugase, puca led. Kreature i zlo propada, a nije imuno na ledenu vodu ispod površine.

Pozornica je HRT.

Tuđman je bio velik, postaje sve veći i nije ga pretjerano uspoređivati s povijesnom planinom u kolektivnoj memoriji naroda, upravo zbog toga što nije bio svetac. Najlakši način urušavanja Tuđmanove povijesne veličine jest prihvatiti danas njegovu svetost, njegovu apriornu bezgrješnost, odreći mu svaku grešku, svaki propust i upravo na taj način blagosloviti nastojanja kreatura koje su rasle kao smrt u Šimićevoj poziciji, u njemu od rođenja.

Svjedočili smo proteklih dana, upravo ispod skuta politike koja se deklarativno pa i simbolički oslanja na Tuđmana, odnosno njegovo povijesno djelo, nasrtajima na slobodnu Hrvatsku, pretvaranjem jedne greške u sustav, jednoga propusta u politiku, jednoga incidenta u načelo.

Mlađahna Srpkinja, a navodim ovo Srpkinja umjesto njezinoga imena, jer ona je istinski bezimena ispod srpske političke paradigme, na navodnoj komemoraciji Aleksandri Zec, a u biti klasičnom velikosrpskom jamarenju i lešinarenju na nesrećama konkretnih ljudi, kojima su odavno uzeli lice, šalje poruku: „U ovoj situaciji želim se posebno referirati na današnji prilog u TV Kalendaru u kojem se za slučaj i tragediju obitelji Zec kaže da je bio medijski prenapuhan i da je time nanesena velika šteta Republici Hrvatskoj. Molimo u ime Srpskog narodnog vijeća i Antifašističke lige Republike Hrvatske da se urednik TV Kalendara očituje o tome da li se šteta Republici Hrvatskoj nanosi ubojstvom nevinih civila ili govorom o tome.”

I, kreće igrokaz, opasni igrokaz, iako na tankom ledu, opasan zbog toga što Hrvatska misli da je led jako stabilan i debeo, jer je siledžija na pozornici, na HRT-u. Ljudi zbog toga misle je da led izdržljiv i da se ne može tome oduprijeti.

Ista scena kao i kod navodnoga atentata na još jednoga Srbina, ista scena kao tisuće puta do sada, sve s bezimenim kreaturama iz srpske političke paradigme. Jedino je to ime bitno.

I bitni su ljudi i institucije koje reagiraju ponizno, servilno, sa strahopoštovanjem na istupe iz te paradigme. Jer oni su stvarna opasnost za Hrvatsku, jer se kriju, makar i simbolički, ispod planine Tuđman.

Ovaj put na riječi mlade Srpkinje ustaje esdepeovac, umjetno i perverzno proizvedena društvena i politička kreatura, na bolnom mjestu i ispod znamenja suvremena hrvatske države Siniše Glavaševića, pa za govornicom prekida rad Sabora, upozorava na navodno zlo koje se valja Hrvatskom i daje signal smrtonosnim satelitima pobunjenih Srba i njihovih stvarnih gospodara za još jedan histeričan udar na Tuđmanovu ostavštinu i simboliku. Hrvatsku suverenost.

Poslušajte riječi mlade Srpkinje, a ne trebate se prisjećati riječi mladoga Glavaševića, jer i nisu njegove, kao što u onome što on simbolizira danas nema ništa – njegovo, eventualno samo uši. Samo politička i društvena perverzija, nastranost i ironija puteva odrastanja hrvatske državnosti u trajnoj borbi sa zloćudnom bolešću, koju su na tenkovima nosili ubojice Bojanovog biološkog oca, a koje danas predstavlja i zagovara njegov politički otac. U njegovoj društvenoj i političkoj pojavnosti nema ničega, kao u vicu o Mujinoj praznoj glavi sa žicom koja poprečno spaja uši, a znanstvenike navodi na pomisao o čudesnoj napravi koja zamjenjuje ljudski mozak. Pa kad se eksperimentalno prereže, Mujo nastavi egzistirati kao i prije, samo mu otpadnu uši.

Bojan Glavašević – političar i društvena pojava – vjerna je preslika Muje iz tog vica.

Da je urednik TV kalendara Vladimir Brnardić vrhunski i pronicav novinar, ona zapaljena svjetiljka i putokaz u temeljima povijesne planine, koje se sjećamo na današnji dan, najbolje govori jedna činjenica, jedan detalj. A kao ništa drugo vjerno pokazuje način uništavanja Tuđmanove simbolike i putokaza u današnjoj Hrvatskoj.

Unazad pet godina, na čelu ministarstva obrazovanja i znanosti Republike Hrvatske, bio je Srbin Željko Jovanović. Zapovjedio je cirkularnim pismom, on ili netko od njegovih prosvjetitelja iz toga vremena, zagrebačkim srednjim školama odgojni posjet Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu.

Izložba je navodno bila posvećena židovskoj djevojčici Anni Frank, globalnome simbolu žrtve i globalnom simbolu osude nacističkoga zla. Uz nju, rame uz rame, autor izložbe, neki performer, antifa umjetnik i bezimeni član aktualnih Kulturnjaka, postavio je fotografiju Aleksandre Zec.

Anne Frank i Aleksandra Zec.

Uzmimo da je na tu izložbu došao Kinez, Rus, Nijemac, Francuz, uzmimo da je na tu izložbu došao Amerikanac ili Eskim. Što bi pomislio?
Pomislio bi da su te djevojčice žrtve potpuno istih ideja, režima, zločinaca. Anne Frank je globalni simbol, kome ne treba prijevod na svjetske jezike, jer svatko govori taj jezik. Svi znaju tko je. Ako je uz nju postavljena fotografija djevojčice Aleksandre Zec uz objašnjenje kako je ubijena, automatski je hrvatski jezik, hrvatski incident, hrvatski problem u svoj svojoj epohalnoj krivotvorini preveden na sve jezike svijeta i taj jezik svatko razumije. Bitno je preko Anne Frank zlouporabom nesreće Aleksandre Zec poslati poruku o zločinstvu temelja hrvatske države i zločincu Franji Tuđmanu.

Potpuno isti rukopis kao i sa svastikom na Poljudu, koja je bila ciljani prijevod navodnog hrvatskog ustašluka stotinama milijuna gledatelja diljem svijeta u televizijskom prijenosu, koji se sustavno proizvodi u antifa kuhinjama prije toga, na nacističke i poznate simbole.

Kome to nije jasno, tko u svemu tome ne vidi isti rukopis?

Samo slijepcima, i, naravno, samo društvenim, političkim, medijskim i svakovrsnim spodobama, hijenama i varalicama, sve redom bezimenim, jer takvi nemaju ni imena ni korijena, s jednim jedinim pečatom – antihrvatskim i velikosrpskim.

Aleksandra Zec je žrtva zločinačkoga režima, nacističkoga režima i nacističkoga diktatora Franje Tuđmana, temeljna je poruka te izložbe, i temeljni je smisao sumanutoga medijskoga lešinarenja na žrtvi te nesretne djevojčice. Zbog toga nije banalna stvar nasrtaj na Vladimira Brnardića, jer je upravo s najsnažnije hrvatske nacionalne govornice upro prstom u taj model, ne u pojedinačan slučaj, iako je koristio pojedinačno jedan od najpoznatijih primjera.

Otud histerija.

I, otud rasplet događaja s Vladimirom Brnardićem nije nebitan. Vrlo, vrlo je bitan za ispravno kvalificiranje aktualne hrvatske državne vlasti. I za testiranje postojećih autentičnih novinarskih potencijala na HRT-u, pogotovo raspleta predstojećega izbora nove uprave te televizije.

I, otud je sve što se događa oko te emisije, kako u politici, još i više na HRT-u, znakovito i otud zapravo to zavrjeđuje javnu pozornost kao primjer sukoba za Tuđmanovu ostavštinu, s jedne strane smrtonosne zaraze i ubojice hrvatske slobode i simbolike Tuđmana, a s druge strane, potisnute hrvatske snage i nacionalne moći.

Urednik Brnardić se pobrinuo da još uvijek neoslobođenoj Hrvatskoj ispriča priču o toj krivotvorini, ističući pronicavo da je slučaj predimenzioniran s namjerom, paklenom namjerom. To o namjeri pametan novinar ne treba reći, za to služi glava gledatelja kojima neće otpasti uši nakon što se prereže jedna žica. A takvih je na sreću u Hrvatskoj najviše.

I, na poziv mlade Srpkinje, a preko isperverziranoga Glavševića, koristeći tribinu SDP-a da stvarni, Pupovčev, um ostane nevidljiv i u skutima vladajuće koalicije, počela je hajka na urednika Brnardića, a u samoj biti na svaki eventualni signal hrvatske slobode na HRT.

Svi koji misle da je ovo adresirano na Brnardića, grdno se i sljepački varaju, jer zlo neće stati samo od sebe, a što mu se više žrtava prinosi, sve je gladnije. I reagira i reži na svaku naizglednu sitnicu.

Pritiskom na sve, baš sve i svakoga tko pokuša podići glavu i eventualno biti primjer otpora tome zlu stvara se slika goleme nadmoći, šalje poruka o tome što je dopušteno što nije, i u biti – ubija se Tuđmana uz pomoć njegovih nasljednika, jednako istinskih i lažnih, a odnosom prema tim nasrtajima razvrstavaju se na jedne i na druge. Ništa ne ukazuje, niti bilo što govori o prirodi stvarnih sukoba u današnjoj Hrvatskoj kao ove sitnice. I, upravo ih je u spomen na Tuđmana bitno danas istaći., piše Marko Ljubić/Narod.hr

*Ovaj tekst je posvećen uspomeni na Franju Tuđmana i svim hrvatskim suverenistima*

facebook komentari

  • kostresh

    svaka cast LJubicu Marko! pero tvoje mac je za laprdanja njihova! zica je tvoja of specijalnog materijala, nemaju “doktori” alata da je presjeku. a i onda bi im sijeca bila uzaludna….
    dusu im vadis a mene lijecis! hvala Ti!