Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Priča o pomoru hijena ispod planine Tuđman

Objavljeno

na

Na današnji dan umro je Franjo Tuđman, utemeljitelj suvremene hrvatske države. Gledajući razvoj događaja nakon njegove smrti, sve više mi se čini da ga je Svevišnji nagradio za ono što je radio i uradio za života. Umro je na vrijeme, da se ne mora suočiti s bolestima društva i države koju je stvorio, dovoljno rano i na vrijeme da se može reći kako je njegovo povijesno djelo ostalo na trajnim temeljima, ali i da se u dubokoj starosti i vrlo vjerojatno nemoćan nije morao suočavati sa spodobama i bolestima, zloćudnim tumorima usprkos kojih je još od prvoga dana svojeg državničkoga života stvarao novi život, ispod čijih je stjenki paralaleno rasla opasna smrt.

Danas upravo gledajući to što se događa u Hrvatskoj, zorno vidimo usprkos čega i usprkos čemu je Tuđman uspio stvoriti državu i obraniti hrvatski narod od fizičke eliminacije. Nije ga obranio od umnoga ropstva, jer to nikada nije smio ni mogao sam uraditi jedan čovjek, ali dao mu je putokaz i recept oslobođenja.

Hrvatskom danas mili, gmiže, baulja i paradira tisuće spodoba, kreatura, aveti prošlosti i nositelja zla. Smrtonosna zaraza, koja je opstala i za vrijeme oslobodilačke borbe hrvatskoga naroda, pritajena i podmukla, pod različitim imenima od sintagme „čovjek je čovjek“, do „svi smo ljudi“, opstala je i usprkos vojnoj i političkoj pobjedi, i s njom se treba boriti jednako jasnim i snažnim idejama kojima je Tuđman poveo narod u fizičku obranu od nadmoćnijega srpskoga zla toga vremena.

Pogledajmo zoran primjer sukoba dobra i zla u današnjoj Hrvatskoj.

Ništa kao izjava jedne od tih simboličkih spodoba iz skuta novoga hrvatskoga društva, ispod suvremene Tuđmanove države ne ukazuje na ironiju stvarnosti kao ovo: „Sramota je da još uvijek ne postoji ulica ili trg Aleksandre Zec. Predlažemo da se po toj djevojčici nazove sadašnja Avenija Gojka Šuška ili Trg Franje Tuđmana. Neka se HDZ-ovci ne dignu na zadnje noge, dovoljna će biti jedna ulica na Trešnjevci i spomen-ploča u ime nas, građana Zagreba koji ne žele zaboraviti“.

Čitatelji će se pitati, zašto nisam naveo stvorenje koje je ovo izreklo.

A koga bih to naveo?

Tvrtka Jakovinu? Komentatora HRT-a Milorada Šikarića? Saborskog zastupnika Bojana Glavaševića? Tuđmanovog bojovnika Predraga Freda Matića? Njegovoga pajdaša Radu Šerbedžiju? Voditelja udarne televizijske emisije državne televizije Domagoja Novokmeta? Kreatora i promotora strategije obrazovanja Nevena Budaka? Dragana Markovinu, Predraga Lucića, Hrvoja Hribara, patrijarha Irineja, srbijanskoga ministra Vulina, predsjednika Nikolića? Manjinca Furija Radina?

Koga dakle?

U čemu bi bila razlika?

Nema potrebe nabrajati i zagađivati prostor više nego je nužno, hrvatski narod zna, vidi i čuje i zbog toga je ta skupina društvenih kreatura, kakvom se god činila, kako god izgledala moćno, snažno, ubojito, jer jest sve to i sve zajedno u pretežitom virtualnom svijetu, uvijek na izrazito tankom ledu, puno tanjem nego je bila golema srpska armija devedesete. Led je tada pukao, puknut će i danas.

Razlika između Tuđmanovog vremena i ovoga danas je velika.

Tada su tenkovi predstavljali silu, predstavljale su ju i gomile inozemnih državnika, političara, izaslanika, tisuće spavača i agenata u samome srcu hrvatskih institucija, i svi su zajedno bili gotovo stopostotno smrtonosni. Ipak, pukao im je led.

A danas, snaga tih istih, tih društvenih kreatura isključivo ovisi o prividu, a privid je javna scena, bez koje će se ugasiti istoga trenutka. Javna scena je moćno, ubojito oružje u miru, ubojito sredstvo modeliranja društva i društvenih vrednota, samo ako počiva na kritičnom minimumu stvarnih vrednota. Inače je smrtonosna zamka za one koji isprazni dominiraju njome. Nikada se javna scena, nikada se modeliranje utemeljeno na prijevari, laži, krivotvorini, na bezvrijednim i destruktivnim činima nije moglo beskonačno obnavljati i opstajati, jer je negacija nužna kao napuhavanje balona, koji ukoliko je veći i izgleda moćnije i opasnije za ljude na tlu, više je podložan pucanju. I, pukne kad tad, bilo pod kljunom ptice, munje, neke nenajavljene Oluje, ali u svojoj biti razlog je uvijek isti – pukne sve što nema trajne sadržine.

Čim se svijetla ugase, puca led. Kreature i zlo propada, a nije imuno na ledenu vodu ispod površine.

Pozornica je HRT.

Tuđman je bio velik, postaje sve veći i nije ga pretjerano uspoređivati s povijesnom planinom u kolektivnoj memoriji naroda, upravo zbog toga što nije bio svetac. Najlakši način urušavanja Tuđmanove povijesne veličine jest prihvatiti danas njegovu svetost, njegovu apriornu bezgrješnost, odreći mu svaku grešku, svaki propust i upravo na taj način blagosloviti nastojanja kreatura koje su rasle kao smrt u Šimićevoj poziciji, u njemu od rođenja.

Svjedočili smo proteklih dana, upravo ispod skuta politike koja se deklarativno pa i simbolički oslanja na Tuđmana, odnosno njegovo povijesno djelo, nasrtajima na slobodnu Hrvatsku, pretvaranjem jedne greške u sustav, jednoga propusta u politiku, jednoga incidenta u načelo.

Mlađahna Srpkinja, a navodim ovo Srpkinja umjesto njezinoga imena, jer ona je istinski bezimena ispod srpske političke paradigme, na navodnoj komemoraciji Aleksandri Zec, a u biti klasičnom velikosrpskom jamarenju i lešinarenju na nesrećama konkretnih ljudi, kojima su odavno uzeli lice, šalje poruku: „U ovoj situaciji želim se posebno referirati na današnji prilog u TV Kalendaru u kojem se za slučaj i tragediju obitelji Zec kaže da je bio medijski prenapuhan i da je time nanesena velika šteta Republici Hrvatskoj. Molimo u ime Srpskog narodnog vijeća i Antifašističke lige Republike Hrvatske da se urednik TV Kalendara očituje o tome da li se šteta Republici Hrvatskoj nanosi ubojstvom nevinih civila ili govorom o tome.”

I, kreće igrokaz, opasni igrokaz, iako na tankom ledu, opasan zbog toga što Hrvatska misli da je led jako stabilan i debeo, jer je siledžija na pozornici, na HRT-u. Ljudi zbog toga misle je da led izdržljiv i da se ne može tome oduprijeti.

Ista scena kao i kod navodnoga atentata na još jednoga Srbina, ista scena kao tisuće puta do sada, sve s bezimenim kreaturama iz srpske političke paradigme. Jedino je to ime bitno.

I bitni su ljudi i institucije koje reagiraju ponizno, servilno, sa strahopoštovanjem na istupe iz te paradigme. Jer oni su stvarna opasnost za Hrvatsku, jer se kriju, makar i simbolički, ispod planine Tuđman.

Ovaj put na riječi mlade Srpkinje ustaje esdepeovac, umjetno i perverzno proizvedena društvena i politička kreatura, na bolnom mjestu i ispod znamenja suvremena hrvatske države Siniše Glavaševića, pa za govornicom prekida rad Sabora, upozorava na navodno zlo koje se valja Hrvatskom i daje signal smrtonosnim satelitima pobunjenih Srba i njihovih stvarnih gospodara za još jedan histeričan udar na Tuđmanovu ostavštinu i simboliku. Hrvatsku suverenost.

Poslušajte riječi mlade Srpkinje, a ne trebate se prisjećati riječi mladoga Glavaševića, jer i nisu njegove, kao što u onome što on simbolizira danas nema ništa – njegovo, eventualno samo uši. Samo politička i društvena perverzija, nastranost i ironija puteva odrastanja hrvatske državnosti u trajnoj borbi sa zloćudnom bolešću, koju su na tenkovima nosili ubojice Bojanovog biološkog oca, a koje danas predstavlja i zagovara njegov politički otac. U njegovoj društvenoj i političkoj pojavnosti nema ničega, kao u vicu o Mujinoj praznoj glavi sa žicom koja poprečno spaja uši, a znanstvenike navodi na pomisao o čudesnoj napravi koja zamjenjuje ljudski mozak. Pa kad se eksperimentalno prereže, Mujo nastavi egzistirati kao i prije, samo mu otpadnu uši.

Bojan Glavašević – političar i društvena pojava – vjerna je preslika Muje iz tog vica.

Da je urednik TV kalendara Vladimir Brnardić vrhunski i pronicav novinar, ona zapaljena svjetiljka i putokaz u temeljima povijesne planine, koje se sjećamo na današnji dan, najbolje govori jedna činjenica, jedan detalj. A kao ništa drugo vjerno pokazuje način uništavanja Tuđmanove simbolike i putokaza u današnjoj Hrvatskoj.

Unazad pet godina, na čelu ministarstva obrazovanja i znanosti Republike Hrvatske, bio je Srbin Željko Jovanović. Zapovjedio je cirkularnim pismom, on ili netko od njegovih prosvjetitelja iz toga vremena, zagrebačkim srednjim školama odgojni posjet Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu.

Izložba je navodno bila posvećena židovskoj djevojčici Anni Frank, globalnome simbolu žrtve i globalnom simbolu osude nacističkoga zla. Uz nju, rame uz rame, autor izložbe, neki performer, antifa umjetnik i bezimeni član aktualnih Kulturnjaka, postavio je fotografiju Aleksandre Zec.

Anne Frank i Aleksandra Zec.

Uzmimo da je na tu izložbu došao Kinez, Rus, Nijemac, Francuz, uzmimo da je na tu izložbu došao Amerikanac ili Eskim. Što bi pomislio?
Pomislio bi da su te djevojčice žrtve potpuno istih ideja, režima, zločinaca. Anne Frank je globalni simbol, kome ne treba prijevod na svjetske jezike, jer svatko govori taj jezik. Svi znaju tko je. Ako je uz nju postavljena fotografija djevojčice Aleksandre Zec uz objašnjenje kako je ubijena, automatski je hrvatski jezik, hrvatski incident, hrvatski problem u svoj svojoj epohalnoj krivotvorini preveden na sve jezike svijeta i taj jezik svatko razumije. Bitno je preko Anne Frank zlouporabom nesreće Aleksandre Zec poslati poruku o zločinstvu temelja hrvatske države i zločincu Franji Tuđmanu.

Potpuno isti rukopis kao i sa svastikom na Poljudu, koja je bila ciljani prijevod navodnog hrvatskog ustašluka stotinama milijuna gledatelja diljem svijeta u televizijskom prijenosu, koji se sustavno proizvodi u antifa kuhinjama prije toga, na nacističke i poznate simbole.

Kome to nije jasno, tko u svemu tome ne vidi isti rukopis?

Samo slijepcima, i, naravno, samo društvenim, političkim, medijskim i svakovrsnim spodobama, hijenama i varalicama, sve redom bezimenim, jer takvi nemaju ni imena ni korijena, s jednim jedinim pečatom – antihrvatskim i velikosrpskim.

Aleksandra Zec je žrtva zločinačkoga režima, nacističkoga režima i nacističkoga diktatora Franje Tuđmana, temeljna je poruka te izložbe, i temeljni je smisao sumanutoga medijskoga lešinarenja na žrtvi te nesretne djevojčice. Zbog toga nije banalna stvar nasrtaj na Vladimira Brnardića, jer je upravo s najsnažnije hrvatske nacionalne govornice upro prstom u taj model, ne u pojedinačan slučaj, iako je koristio pojedinačno jedan od najpoznatijih primjera.

Otud histerija.

I, otud rasplet događaja s Vladimirom Brnardićem nije nebitan. Vrlo, vrlo je bitan za ispravno kvalificiranje aktualne hrvatske državne vlasti. I za testiranje postojećih autentičnih novinarskih potencijala na HRT-u, pogotovo raspleta predstojećega izbora nove uprave te televizije.

I, otud je sve što se događa oko te emisije, kako u politici, još i više na HRT-u, znakovito i otud zapravo to zavrjeđuje javnu pozornost kao primjer sukoba za Tuđmanovu ostavštinu, s jedne strane smrtonosne zaraze i ubojice hrvatske slobode i simbolike Tuđmana, a s druge strane, potisnute hrvatske snage i nacionalne moći.

Urednik Brnardić se pobrinuo da još uvijek neoslobođenoj Hrvatskoj ispriča priču o toj krivotvorini, ističući pronicavo da je slučaj predimenzioniran s namjerom, paklenom namjerom. To o namjeri pametan novinar ne treba reći, za to služi glava gledatelja kojima neće otpasti uši nakon što se prereže jedna žica. A takvih je na sreću u Hrvatskoj najviše.

I, na poziv mlade Srpkinje, a preko isperverziranoga Glavševića, koristeći tribinu SDP-a da stvarni, Pupovčev, um ostane nevidljiv i u skutima vladajuće koalicije, počela je hajka na urednika Brnardića, a u samoj biti na svaki eventualni signal hrvatske slobode na HRT.

Svi koji misle da je ovo adresirano na Brnardića, grdno se i sljepački varaju, jer zlo neće stati samo od sebe, a što mu se više žrtava prinosi, sve je gladnije. I reagira i reži na svaku naizglednu sitnicu.

Pritiskom na sve, baš sve i svakoga tko pokuša podići glavu i eventualno biti primjer otpora tome zlu stvara se slika goleme nadmoći, šalje poruka o tome što je dopušteno što nije, i u biti – ubija se Tuđmana uz pomoć njegovih nasljednika, jednako istinskih i lažnih, a odnosom prema tim nasrtajima razvrstavaju se na jedne i na druge. Ništa ne ukazuje, niti bilo što govori o prirodi stvarnih sukoba u današnjoj Hrvatskoj kao ove sitnice. I, upravo ih je u spomen na Tuđmana bitno danas istaći., piše Marko Ljubić/Narod.hr

*Ovaj tekst je posvećen uspomeni na Franju Tuđmana i svim hrvatskim suverenistima*

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Analiza

Što Stjepan Mesić i Budimir Lončar znaju o aktivnostima OSA-e BiH u Republici Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Ljevičari diljem svijeta su cijelo 20. stoljeće uprezali svoje ograničene mentalne i kognitivne snage kako bi pojam “nacionalizam” zadobio nekakvo “negativno” ili politički i društveno neprihvatljivo značenje. Zaista, ne treba posebno objašnjavati što se događalo u Jugoslaviji onomu tko je bio etiketiran kao “nacionalist”, kao ni što se događa kad danas nekoga “liberalni” mediji proglase “nacionalistom”.

Međutim, licemjerje, neobrazovanost i nepismenost ne poznaju samosvijesti ni samokritike.

U nas je jugoslavenski nacionalizam potisnuo i proganjao sve ostale nacionalizme kao što suvremeni liberalizam sve svoje neistomišljenike i protivnike proglašava – fašistima i/ili nacionalistima.

Nažalost, pseudonacionalizmi kao što su sveslavenstvo i jugoslavenstvo preživješe raspad kako SSSR-a tako i SFRJ-a, te se iznova javljaju, ovoga puta u izmijenjenom obliku pod imenima europejstva, balkanizma ili nadnacionalnih regionizama, piše Josip Gajski/Hrsvijet.net

Svaki od tih “izama” je u pravilu najčešće tek zavjesa iza koje se krije interes; nacionalni, geopolitički ili ini, ali uvijek svediv na financijski interes. Ipak, najneutemeljeniji, najviše “veštački”, rekli bi prekodrinci, odnosno najbizarniji pseudonacionalizam suvremenog doba jest onaj islamski, odnosno muslimanski. Koju god vjeroispovijest pogledamo na kugli zemaljskoj, vidimo “razdor”, odnosno podjele među katolicima, pravoslavcima, protestantima, hindusima, budistima. U biti, vidimo “zajedništvo” koje nema nadnacionalne (antinacionalne) pretenzije, za razliku od muslimana (preko 85% sunita) koji se poistovjećuju i povezuju diljem svijeta.

Identitet se u svih muslimana ne nalazi u naciji, nego njegovoj vjeri; bez nje, on (p)ostaje ništa. Promotrimo li stanje na bliskom istoku, vidimo razne arapske (!) države u međunarodnopravnom smislu i njihove državljane, ali ne vidimo narode, odnosno etnos. Ne postoje Sirijci, Libanonci, Iračani, Jordanci; postoje Arapi, odnosno Muslimani, kojima je u širem smislu svejedno kako se njihova država zove i dokle seže, dok se god nalazi unutar granica nekog od povijesnih kalifata.

Ovo je važno znati zbog stanja u susjednoj BiH. U određenom smislu, Bosna i Hercegovina od 1945. godine je jedina jugoslavenska zemlja u kojoj žive, u pravom smislu, Jugoslaveni. S jedne strane imamo Hrvate, s druge Srbe, koji se nikad u potpunosti nisu izjašnjavali Jugoslavenima, no što je s trećim “narodom”? Mi ćemo za Bošnjake tvrditi da su to Hrvati koji su prešli na islam; Srbi će tvrditi da su to, pak, Srbi koji su prihvatili islam, a ovi se treći odbijaju izjasniti kao pripadnici dvaju spomenutih naroda – i zato su u najvećoj mjeri postali Jugoslaveni – mogli su prihvatiti nepostojeću narodnosti jer sami svoju nisu imali.

Popis stanovništva iz 1953. godine u BiH nije dopuštao narodnost Muslimana, stoga imamo brojku 891.800 (31.32%) Jugoslavena. Na sljedećem popisu iz 1961. godine, kad je ta narodnost dopuštena, imamo 842.248. (25.29%) Muslimana. Štovatelji, apologeti i nasljednici Josipa Broza nisu nikad shvatili zašto je u pokretu “Nesvrstanih” bilo toliko arapskih zemalja, kao ni zašto je Jugoslavija imala “dobre” veze s Arapima, zašto su šeici i arapski dužnosnici hodočastili u Beograd i trpili polupismenog Broza. No, brojke govore same za sebe; pokret “Nesvrstanih” je prvu značajnu konferenciju imao 1961. godine. Usporedimo li broj Muslimana iz popisa stanovništva iz 1961. s onim iz 1971. vidimo rast za 640.182. Dakle, u jedno desetljeće je broj Muslimana porastao za više od pola milijuna ljudi! Vidimo da su Arapi već onda počeli sa svojim strateškim prodorom u BiH, a današnja militantna islamizacija Bosne i Hercegovine nije ništa drugo do li realizacija dugo pripremanog plana.

U jugoistočnoj Europi postoji enklava s gotovo 2 milijuna registriranih (!) muslimana koji svoj identitet vežu isključivo uz svoju vjeru, bez koje, zapravo, ne postoje. Hrvati su Hrvati, bili oni katolici, pravoslavci, agnostici, ateisti i t.d., a jesmo li ikada čuli za Muslimana agnostika ili ateista? Nismo i ne ćemo, jer bi to bilo nešto poput okruglog kvadrata.

Danas se diljem Zapada koristi izraz “moderate muslim”, odnosno umjereni ili progresivni musliman, za razliku od muslimanskih fundamentalista (terorista). Međutim, opet u samom pojmu imamo sve rečeno – fundamentalizam – dakle fundament, ono što je u temelju, jezgra, počelo – islam je (u temelju) najopasniji suvremeni pseudonacionalizam.

Upravo na tom tragu treme tumačiti i navode pisma reis-a Kavazovića, upućenog kardinalu Bozaniću, koji nerješena nacionalna pitanja u BiH pokušava staviti u kontekst religijskih.

II.

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu, izdaje publikacije te vrši nekakvu medijsko-političku (projugoslavensku) ulogu.

Svakom upućenijem je jasno o čemu se radi kad je počasni predsjednik IFIMES-a Stjepan Mesić, a predsjednik savjetodavnog odbora Budimir Lončar. Zanimljivo je, pak, što su predsjednici IFIMES-aZijad Bećirović i Bakhtyar Aljaf (rođen u Iraku). Također, o izvrsnoj međunarodnoj umreženosti govori i činjenica da je predsjednik vijeća IFIMES-a Craig T. Smith, bivši politički ravnatelj Bijele kuće u Clintonovoj administraciji, ali i direktorica za euro-mediteransku diplomaciju i međukulturalne odnose njezino visočanstvo nadvojvotkinja Austrije i toskanska princeza Camilla Habsburg-Lothringen.

Vrlo je zanimljivo što je 16. rujna 2017. godine objavljena opsežna „analiza“ odnosno projugoslavenski, a kako se ispostavlja, promuslimanski pamflet „Grabar-Kitarović i Vučić u zajedničkoj misiji (de)stabilizacije regije“.

Na podmukao se način u tom pamfletu izjednačava djelovanje Predsjednice RH te srbijanskog predsjednika Vučića, pritom insinuirajući politike tih dvaju država spram Hrvata, odnosno Srba u BiH, a protiv muslimana Bakira Izetbegovića: „Analitičari upozoravaju da navedeni procesi kod predsjednice Hrvatske i predsjednika Srbije imaju opasne refleksije i učinke na regionalnu i EU sigurnost i stabilnost. Obje države destabiliziraju BiH na već postavljenoj matrici politika Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića (SPS). Vučić podržavajući separatizam predsjednika entiteta Republika Srpska u Bosni i Hercegovini Milorada Dodika (SNSD) odnosno „novog Radovana Karadžića“, a Grabar-Kitarović podržavajući  Herceg-Bosansku politiku prlićevski (Jadranko Prlić) umivenog Dragana Čovića (HDZBiH), predsjednika HDZBiH i člana Predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda u BiH.“

Najzanimljiviji je zaključak ovog pamfleta, iz kojeg nedvojbeno proizlazi da su bivše jugoslavenske strukture (Mesić, Lončar) itekako umrežene s islamskim interesima, još od razdoblja „Nesvrstanih“ te neviđene muslimanizacije započete 60-ih godina prošlog stoljeća: „Državnim i osmišljenim fabriciranjem dezinformacija i laži o najezdi navodnih džihadista i terorista iz BiH, a paralelno obnavljajući, Washingtonskim sporazumom, ukinutu paradržavu tzv. HR Herceg-Bosnu, Grabar-Kitarović direktno destabilizira regiju, EU i samu Hrvatsku.“

Istaknut ćemo još jednom, da je ovaj pamflet objavljen 16. rujna, dakle samo dva dana prije no što je „Nacional“ objavio dokumente koji potvrđuju da agenti Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA BiH) prisluškuju, prate i tajno nadziru hrvatske političare i poduzetnike. Upravo je glede bošnjačke obavještajne službe napisano: „Analitičari upozoravaju da su upravo obavještajno-sigurnosne agencije iz BiH odigrale i igraju najveću ulogu u prevenciji i sprečavanju bilo kakvih incidenata i na području Republike Hrvatske, posebno  u tijeku turističke sezone, što uključuje i zaustavljanje lažnih dezinformacija o potencijalnim metama terorista na području Hrvatske. Ukoliko bi se  na isti način u javnim nastupima ponašali dužnosnici iz BiH prema Hrvatskoj, kao što se ponaša Grabar-Kitarović prema BiH, a da pritom zloupotrebljavaju vladine sigurnosno-obavještajne agencije, pozicija Hrvatske kao jedne od najsigurnijih svjetskih turističkih destinacija bi bila sasvim sigurno ugrožena.“

Dakle, osim što se (ne)izravno zaprijetilo RH i njezinim građanima, pokušalo se, koliko je moguće, preventivno sanirati štetu koja će nastati nakon objave dokumenata u „Nacionalu“. Kad su već jako zabrinuti za hrvatski turizam, ne treba isključiti ni ulogu bosanskog parasustava, o kome je pisao Nacional, u brojnim požarima kakvima smo svjedočili posljednjih tjedana.

Uzmemo li u obzir da su bivša dva jugoslavenska dužnosnika (Stjepan Mesić i Budimir Lončar) vrlo bliska tom institutu, bilo bi razumno pretpostaviti da i oni imaju neka saznanja o bošnjačkim obavještajcima i prisluškivanju hrvatskih političara i gospodarstvenika, čime bi se trebala pozabaviti i naša SOA.

Zaključno, radikalizacija Muslimana u BiH predstavlja konačni krah i propast ideje jugoslavenstva, zbog čega su možda mnogi toliko skloni unitarnoj BiH, jer je to Jugoslavija nakon Jugoslavije, međutim, kao i svaka Jugoslavija u povijesti – nefunkcionalna i neodrživa. S druge strane, trebalo bi istražiti koliko se na islamizaciji BiH radilo tijekom druge polovice 20. stoljeća, za vrijeme i nakon raspada bivše države. Beograd je do ’90-te godine bio terorističko središte Europe i sjedište PLO-a te svih muslimanskih terorističkih organizacija, a danas je to Sarajevo, što ne može biti slučajnost, budući su ostali isti ljudi i iste strukture. Trebalo bi ih, prije nego odu Bogu na ispovijed, nešto o tomu – priupitati.

Josip Gajski/Hrsvijet.net

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

O onima koji rado mijenjaju ime

Objavljeno

na

Objavio

Kad su se krajem prošlog stoljeća iznova dijelile karte na ovim prostorima, u vrijeme dok je jahač apokalipse još harao samo Hrvatskom, ekipe YUTEL-a, skoro jedine “domaće” televizije koja je mogla pristupiti objema stranama bojišnice, susretale su se sa zahtjevnim profesionalnim zadaćama.

Iznimna je kreativnost bila potrebna kako bi se napravilo uravnotežene priloge pored toliko neuravnoteženog odnosa snaga sukobljenih strana.

Tako su jednom prilikom yutelovci pohodili hrvatske položaje i prikazali vojnika kako se veseli držeći u ruci komad srušenog borbenog zrakoplova JNA. No, ravnoteže radi, trebalo je prikazati i neki trofej u rukama druge strane. Budući da Hrvatska u to vrijeme nije raspolagala vojnim materijalnim sredstvima vrijednim spomena, izbor je pao na zarobljenu bilježnicu u kojoj je bilo nacrtano ušato “U”, a k tome i dopisano “Za dom spremni”.

Četvrt stoljeća potom sa sličnim će problemom razbijati glavu krug bosanskih vlastodržaca koje je zapalo nasljeđe – što genetsko, što političkog stila, sadržaja i vjerodostojnosti – Alije Izetbegovića.

Usporedno dok se svijetom sve manje stidljivo širila priča o trećini tzv. Bosne kao logističkoj i operativnoj bazi neeuropskog terorizma u Europi, rasla je i potreba da se nešto prilijepi i drugoj strani kako bi se percepcija krivnje izravnala. Tijekom mozgovne oluje u organizaciji spomenutog kružoka sijevala su mnoga pitanja… Je l’ netko od tih ćafira ikada malo automatom prošarao kakvu stranu ambasadu? Iransku, saudijsku, tursku,…?

Ima li među tim ustašama netko da je ustrijelio makar 3-4 muslimana povratnika za Bajram? Je l’ tko od tih okorjelih herceg-bosanskih fašista podmetnuo bombu pod auto nekog ministra? Nije valjda da baš nitko od tih zapjenjenih separatista nije aktivirao čak ni običnu auto-bombicu u gusto naseljenom dijelu nekog bosanskog grada? Je l’ moguće da barem jedan od tih zlotvora nije ušetao u policijsku stanicu i izrešetao pokojeg policajca? Ili da se među bojovnicima koje je postrojavao Mate Boban ne nađe makar jedan koji je nekom muslimanu ‘nako malo odsjek’o glavu?

Napokon, nasta opći tajac i nevjerica, jer odgovori na sva ta pitanja bijahu niječni. Ipak, nagon za preživljavanjem i duh predaka u njima tjerali su ih da ne odustanu. Razmišljali su, … razmišljali, … i … dosjetili se! U maniri starih yutelovaca dosjetiše se plakata – ustaških s Pavelićevom slikom u prvom planu, pratećim proglasom i neizbježnim slovom “U”. Presudna prednost odabranog rješenja bila je u tome što materijal nisu trebali tražiti po muzejima, jer ga je dobar dio nazočnih mogao ponijeti od kuće. Dedo sačuv’o! … Ili pradedo, nije sad bitno. Sarajevski kvart u kojem su ga dali izlijepiti pomno je odabran. Dobrinja – jedino tamošnje naselje u kojem se donekle osjeća dašak pomalo već zaboravljene multietničnosti. Naime, jedino je to sarajevsko naselje koje je podijeljeno između federalnog Sarajeva (bošnjačkog) i istočnog mu grada imenjaka (srpskog). Mada u oba dijela Dobrinje, baš kao i u svakom od ta dva grada, koja se u Dobrinji dodiruju, u totalu, udjel većinskog naroda danas premašuje onaj Hrvata u nikad odveć multietničnom Zagrebu. No, organizatori su se ponadali kako će pojava skandaloznih plakata uznemiriti i Srbe u susjednom naselju, posluže li se ovi sofisticiranim optičkim pomagalima kako bi ih uopće detektirali, pa da onda obje zdrave snage zajedno osude onu treću – a kakvu nego fašističku.

Doista je to slovo “U” čudotvorno hrvatsko oružje. Čim ga vide, pa kad još u pratnji čuju “Za dom spremni”, neprijatelji Hrvata premru od straha i samo se prevrnu na pleća, k’o onih dvanaest majmuna koje znanstvenici nedavno nađoše uginule bez vidljivih vanjskih rana. Enigmu neobičnog pomora primata objasniše usklađenim kolektivnim infarktom, jer su u blizini ugledali tigra. Je li tigar imao šare u obliku slova “U”, nije rečeno. Ako nije, nema druge nego da su majmuni njegovo glasanje protumačili kao poklič “Za dom”, na što, očito je, nisu bili spremni. Ma kakve Tesline zrake, glavosjeci, auto-bombe, kamioni, avioni, Kimove H-bombe … Što je sve to prema zloglasnom slovu “U” i još zloglasnijem pokliču kojeg u strahu od nehotičnog samoranjavanja više ne ćemo spominjati kako ovaj tekst ne bi ostao nedovršen.

Ostavimo i naše drage susjede da u miru dostojno obilježavaju manifestaciju “Kaj su lepili naši stari”, u nadi da će ona postati tradicionalna, i svrnimo pogled s avlije na dvorište, na one među nama koji ljubaznim nam komšijama uvijek nesebično stoje na usluzi. Izvor uzajamne simpatije možda leži u tome što takvi među Hrvatima baš i ne drže previše do svoga imena, pa se od prilike do prilike vole poslužiti raznim drugim imenima. Upravo onako kako to čini taj takvima posebno drag i simpatičan narod koji takve navade intenzivno gaji zadnjih, evo već sedamdesetak godina. Toliko im je drag da im je i vrludava istina tog naroda milija od stamene istine svoga.

Ipak, prerano se poveselio onaj tko je pomislio da će nastavak ove priče obilježiti liječeni ustaša, Zvonimir Drago Carlos Pilsel, onaj čudnovati svat koji svako malo prijeti kako će brutalno smaknuti Vjerana Grkovića. Te će ga ubiti, te će ga spaliti, te će … i na kraju ne će! Iz dana u dan Pilsel sve više sliči onome Crnogorcu iz vica koji je ubio ženu nakon 40 godina braka. Pa na sudčevu nevjericu, ma, kud je ubi nakon toliko godina braka, hladno odgovara – lijenost, sudija, lijenost, … te danas ću, te sutra ću … S obzirom na teološku potkovanost, Carlos … … bi morao znati da je lijenost smrtni grijeh. A što drugo onda, nego poželjeti mu da ne griješi više, pogotovo ne smrtno.

Dvojica ili dvoje kolega mu iz nadaleko čuvenog rasadnika fantoma, YUL-a, prethodnih su dana plijenili pozornost dijela javnosti. Iako YUL nije YUTEL, jer izražava se u riječi a ne u slici, sadržajno nije tako daleko od njega. Istina, nešto je manje uravnotežen, reklo bi se čak i podosta nagnut na stranu orijentiranu ka Orijentu. S tih strana potječe i YUL-ova omiljena maksima, posebno dobrodošla u vremenima besparice – oduvijek je bilo jeftinije nekoga izmisliti, nego nekoga, barem prividno autentičnog, podmititi da glumata.

Striktno primijenivši ovu doktrinu YUL nije spiskao ni novčića na Mislava Horvata, izmišljenog hrvatskog novinara. To naravno ne znači da ne postoji onaj koji je tekst napisao i izmišljenim imenom ga potpisao. Tako je mogao posve iskreno izraziti misli, bez zadrške i ono malo skrupula što ih ima kad piše pod uobičajenim imenom – misli koje su izazvale nepodijeljeno oduševljenje beogradskih tabloida. A kako i ne bi, kad se iza suviše napadno hrvatskog imena i prezimena za nekog novinara iz Hrvatske krije spisatelj koji u Miloševiću vidi juj, a u Tuđmanu fuj. Kao da ga je o zbivanjima devedesetih poučavao Emil Vlajki, Miloševićev priručni Hrvat, a potom i, kao podobni pripadnik hrvatskog naroda, uzurpator najvišeg položaja u Republici Srpskoj namijenjenog predstavnicima tog naroda – mali Komšić. No, sama ideja teksta zapravo je prirodna nadogradnja one već viđene u jednom drugom YUL-ovom napisu – onome o trodimenzionalnom Draži Mihajloviću nasuprot svakog prijezira vrijednog Ante Pavelića – koji je potpisan pod imenom i prezimenom inicijala M.J. (a nije Moja Jugoslavija).

Isti se potpis nalazi pod morbidnom pisanijom u kojoj je Tuđman okarakteriziran podgrijanom mirogojskom lešinom čime je čitateljstvo pripremljeno za umovanja “Mislava Horvata”. Ma koliko se trudio, M.J. će ipak ostati u povijesti zapisan pod drugim imenom, pošto je već ovjekovječen kao predložak za glavni lik romana Fukara, velikog hrvatskog književnika, Ivana Aralice. S obzirom da je kao mladić majonezom crtao svastike po sendvičima na zabavama dokone mladunčadi sarajevske crvene buržoazije, nije isključeno da je ovaj “ljubitelj” vođa Hrvata poslužio i kao nadahnuće onima koji će tridesetak godina kasnije ustaškim plakatima oblijepiti sarajevsku Dobrinju. (Uostalom, sličan se sličnome raduje. A teško da je fukari netko više nalik od samog Fukare). Je li u vrijeme dok je vježbao za kanape-majstora imao još poneko ime, nije pouzdano utvrđeno, ali da se u to vrijeme družio s generalom Kontra-obavještajne službe JNA, jest. Stoga, ne bi čudilo da se tada odazivao na još koje ime, a i sada djeluje kao da ih još (možda već i treće, četvrto, peto…) ima.

Osim “Mislavu Horvatu”, YUL je nedavno ustupio zamjetan prostor i njegovoj sestri po nepostojanju – katolkinji Kristini. Izrazi kojim je ta “misleća katolkinja” popratila čašćenje svečeva tijela, poput mumificiranog korpusa, vještičarenja i vudua gotovo daktiloskopskom preciznošću upućuju na adresu prepoznatljivog stila i vokabulara. Zaštitni je znak tog stila raskošan rječnik u kojem se uslijed prekomjerne uporabe katkad i usiljenih tuđica više osjeća nadmenost nego erudicija. Ako u pitanju nije neki umješni imitator s YUL-ova deponija, svi putovi vode prema onome koji članke uobičajeno potpisuje imenom i prezimenom inicijala I.B (nije Inform Biro), a ni druga imena nisu mu strana. Naime, onima za čije je potrebe obavljao neke dodatne informativne poslove pored onih iz sfere javnog priopćavanja poznatiji je kao Oliver. Za nagradu ga je put – u kojeg se klelo da se s njega ne će skrenuti – nanio upravo u onu metropolu u koju vode svi putevi pa tako i ovaj, maločas spomenuti. Stariji i lukaviji od kolege svastičara, u međuvremenu “pilseliziranog” u antifašista, dugo je stajao izložen novim zapadnim vjetrovima. Bit će da je baš to potaklo životne sokove u njemu da provru svom snagom, pa da se okuša u trans-rodnoj inačici – kao katolkinja Kristina.

I tako, dok neki mijenjaju imena iz navike ili zanata, drugi to čine iz ljute potrebe. Jer razmahala se ta brozna kumrovčad kao da devedesetih nije ni bilo. U tuđu kuću useljavaju kao rak u puževu, pa i u tuđu državu. Još nekako podnose ime “ove zemlje”, ali smeta im sve ostalo što veseli narod po kojem je dobila ime. Otimajući sve što im se nađe na putu, po uzoru na totema im, uzet će domaćinu i ime ako zatreba. Stoga, u svom tom metežu tko će ga više znati je l’ im i to ime, što naoko zvuči kao pravo, zaista ime rođeno. Svjestan takvih okolnosti, običan, pristojan svijet, koji od rođenja živi samo pod svojim imenom, nema druge nego kriti ga na kamenjaru kao zmija noge.

Grgur S./Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati