Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Pupovac je strahom okovao kukavni HRT

Objavljeno

na

Svaki osmišljen i planiran udar na nečiji interes, počevši od osobnog, počiva na prethodnoj javnoj kompromitaciji, pripremi javnosti, legalizaciji i opravdanju udara, a neprijateljski planovi prema Hrvatskoj uz to što počivaju na otvorenim nositeljima kao što su „Novosti“ i čitav niz sličnih navodnih medija, uvelike počivaju na procjeni profesionalnog i osobnog profila redakcija, medija i novinara. Uspješnost informacijskoga udara i očekivanih efekata agresora uvijek je izravno proprocionalna kukavnosti medija i novinara u društvu koje se destabilizira.

Nemam ni jedan valjani argument znati da Kazimir Bačić zna to pravilo, niti je moguće pretpostaviti po nekom njegovom postupku, shvaća li on kakvo je stanje na HRT-u. Da ništa o tome nije znao, a morao je znati, mogao se uvjeriti od kada je na čelu HRT-a, i, ako je odgovoran bar se pošteno napiti, gledajući reakciju svoga mišolikog giganta prema biltenu Milorada Pupovca.

Nikada se Pupovac ne bi usudio ići s takvim cenzorskim krivotovornima i udarima na integritet hrvatskoga naroda i tolikoga broja uglednih medija i novinara, da nije beogradski trust analitičkih mozgova posve precizno predvidio da se tome, prvo neće suprotstaviti većina relevantnih medija i novinara, a drugo i važnije, kad ne bi bio prema minucioznim obavještajnim analizama siguran da će s takvim biltenima dodatno pojačati strah i kukavičluk većine i učvrstiti svoje javne i društvene pozicije.

Kukavnost žrtve, od agresivnog miša radi slona.

Izolacija „ekstremista“

Ne navodi Pupovac Hrvoja Hitreca, HKV, Narod, Dnevno, Glas Koncila, Hrvatski Tjednik, Maxportal, Hodaka, Bujanca, Dujmovića ili mene kao nekakve mrzitelje radi toga što ima iluzija da će nas ustrašiti, ili minimalno utjecati na naše novinarstvo. Nema on tih iluzija. Ali, upirući prstom u nas iz godine u godinu, sve više šireći popis, šalje poruku ostalima, a to prihvaćaju mainstream mediji, pa je gotovo nemoguće bilo koga od „mrzitelja“ iz njegovih ili GONG-ovih biltena vidjeti u relevantnim programima HRT-a. Tako se spriječava otvaranje tema i postavljanje pitanja, a Hrvatska se drži za vrat.

Slijed toga je izolacija „ekstremista“ u društvenim, pogotovo javnim institucijama, klasična nekadašnja diferencijacija, te jasna poruka svima koji bi se eventualno drznuli slobodno misliti, da se nikako ne isplati – misliti i biti slobodan Hrvat.

Tako pretežiti kukavelj dobiva satisfakciju, jer ispadaju mudri.

To se zove uspješna operacija izolacije nacionalne i suverenističke medijske platforme, zadržavanje te platforme na sporednom kolosjeku i zadržavanje utjecaja i promocije svojih nastranih ciljeva u većinskim medijima. Ta medijska i novinarska kukavština na HRT-u je temeljni razlog spriječavanje otvaranja pitanja o evidentnim bezobraštinama i velikosrpskim podvalama u Hrvatskoj, te razlog izostanka kritične mase javne samosvijesti u Hrvatskoj za konačan obračun s platformama koje hrvatskom narodu više od stoljeća rade o glavi. To je osmišljena agresija, duboko i detaljno isplanirana, koju vidi svaki razborit pučkoškolac, a vide ju i velika većina novinara na HRT-u, ali se ne usuđuju ili se malom broju hijerarhijski i podpozicioniranjem ne dopušta tome usprotiviti.

Civilizacijska sramota

I tako Hrvatska tone.

Da nije to što Pupovac radi uzaludno, najbolje govori činjenica da ni nakon nekoliko dana od te civilizacijske sramote i ekplicitnoga udara na temelje novinarskih i medijskih sloboda – HRT nije progovorio o tome. Ni riječi, ako isključimo da su Pupovcu dali slikom i tonom prostor za promociju biltena i – ugrožavanja Srba.

Neki dan je Zlatko Hasanbegović, predstavljajući u „Hrvatskom slovu“ Mostov prijedlog zakonskih izmjena o arhivima, jasno rekao da ni dosadašnjim zakonskim okvirima ravnatelji arhiva nisu morali postupati prema diskrimancijskoj odredbi sporazuma sa SDP-om oko arhiva CKSKH. Ali, nisu to radili, jer su se bojali relevantnih političkih volja i posljedica na svoj status, čime su političku volju i odnos snaga pretpostavljali zakonima.

Dakle, podvrgavali su se umjesto zakonima i profesionalnoj časti, očekivanim političkim signalima i pogađanjem najisplativijega ponašanja osluškujući preferencije ljudi koji imaju političku moć.

Ista stvar je i kad je HRT i pretežito novinarstvo u Hrvatskoj u pitanju. Moguće je razumjeti novinare u privatnim medijima, jer samim dolaskom u te medije, jasno im je bilo da kao i svugdje postoji nekakva uređivačka politika kao izraz volje vlasnika medija, a ni jedan vlasnik nije altruistički pristupio izgradnji medija i ulaganju privatnih resursa u altruizam, niti zbog pretežite namjere obrane nekih apstraktnih ciljeva i interesa. Niti se njegovi interesi mogu i smiju samo svesti na zaradu od reklama ili prodaje novina. Utjecaj vlasnika, medija i redakcija, te novinara na relevantne društvene događaje, na njihovo kreiranje i usmjeravanje je daleko važniji interes i kapital svakome utemeljitelju medija, od novaca koje će eventualno zaraditi prodajom oglasnog prostora ili informacija.

Društveni benefiti pozicija

Taj utjecaj medija i novinara se multiplicira na sve moguće interesne sfere, pa i na posrednu materijalnu satisfakciju, jer medijsku moć u biti manje više uvijek prati i novac, kao izravna ili neizravna posljedica utjecaja. Mediji kao što je HRT donose goleme probitke onome tko ih kontrolira s nesagledivim refleksijama na cijelo društvo, ali i na osobne interese. To je i popratni dio osobnih interesa novinara i urednika na HRT-u, koji, ako to žele ili hoće, imaju čitav niz statusnih pogodnosti u svim sferama života, od olakšica u korištenju kulturnih, športskih i svih relevantnih društvenih mogućnosti, do čitavoga niza potreba koje mogu uvjerljivo lakše postići u životnim zahtjevima svojih bližih ili širih obitelji. Jednostavno, rad na HRT-u, pogotovo stalna pojava na ekranima, to nosi sobom.

Ukoliko je oportunitet pretežitim strukturama moći veći, naklonost ili potpora njihovim nositeljima značajnija, društveni benefiti se multipliciraju. Tako je sekundarna korist od televizijskoga novinarstva uvjerljivo značajnija od i onako povisokih osobnih prihoda, a izravno je proporcionalna umjesto znanju, poštenju, profesionalnoj etici, i u Hrvatskoj umjesto privrženosti temeljnim interesima hrvatskoga naroda, svemu suprotnome. Posredni društveni benefiti pozicija u utjecajnim medijima su svugdje društvena činjenica i nije to samo po sebi nužno ni dobro ni zlo, ali nužno bi moralo biti predmet najstrože moguće analize djelovanja novinara i urednika HRT-a, te razlog iznimno visokih nacionalnih zahtjeva prema tim ljudima i cijeloj upravljačkoj hijerarhiji. Sumnjam da bi netko razuman imao nešto protiv da vrhunski, častan i uzoran znalac novinar na HRT, koji svojim javnim djelovanjem plijeni neupitno povjerenje nacije zarađuje kakvu god plaću, ili da ima bilo kakve primjerene društvene benefite. Ali stvari stoje upravo suprotno. Stalna nastojanja ostvarivanja tih benefita, a bez ikakvih relevantnih, mjerljivih i postojanih kriterija, bez usvojenih standarda konkurentnosti i natjecanja, te afirmacije izvrsnosti, pravila novinarstva i ponašanja na HRT-u su sveli na najniže standarde među ljudima, s nepodnošljivo prljavim, ljigavim i destruktivnim refleksima opstanka, svodeći ponašanje profesionalnih novinara na ponašanje i ispod standarda vučjeg čopora.

Vučje metode

U pravilima čopora najlakše i najbrže stradavaju ljudi, jer se ne znaju koristiti vučijim metodama, ili bar im nisu dorasli. U takvim odnosima strah je najvažnije oružje protiv slobode novinarstva, a Pupovac ga non stop proizvodi.

To je postala činjenica, ozakonjena praksa i redovna pojava na HRT-u već godinama, pri čemu izuzetci od toga samo potvrđuju vrlo ružno pravilo. To je razlog usmjeravanja političkih, domaćih i čak međunarodnih pritisaka na HRT, čak i kad je potpuno mizeran i poltronski program, kad je na samome dnu kao što je godinama, jer se zarad sveobuhvatne manipulacije hrvatskim narodom, ne smije dopustiti podizanje glave ni ostatcima slobode na toj televiziji, a već pokorenu kukavelj se mora trajnim fingiranim nezadovoljstvom i pritiskom držati u – latentnoj pokornosti. Pravilo je da sluga nikada ne može niti smije biti dovoljno dobar gospodaru, te sve što dobije mora ispadati – milost a ne zasluga. Na temelju toga se onima koji se svrstavaju i podliježu pritiscima, te sami ulažu velike napore u razvijanju psihologije straha i pokornosti predviđajući želje izvanjskih gospodara moći, omogućava tisuće svakodnevnih benefita, a one koju se ne svrstavaju ili se protive tome, kažnjava oduzimanjem ne samo takvih benefita, nego i svim mogućim pritiscima, do onih profesionalno -statusnoga i egzistencijalnog tipa.

U tom svjetlu ovakav HRT je pretežito kukavan, na njemu su stimulirani većinom kukavni novinari i urednici kojima je svaki od tih benefita, koji im dolaze automatski po utjecaju na HRT-u i mogućnostima koje imaju u pripremi, odabiru i plasiranju informacija u javni prostor, razlog poslušnosti, prilagodljivosti, poltronstva, odustajanja od načela struke, elementarnog patriotizma te u konačnici razlog spremnosti na svakakve svinjarije. Što su benefiti nezasluženiji, to je beskrupuloznost i prljavština u postupanju takvih „novinara“ izraženija, a izvanjskim neprincipijelnim utjecajima – milija. Zbog toga što se takav pravac u kadroviranju provodi već godinama na HRT-u tamo je situacija dramatično loša, kriteriji kriminalni, profesija novinara na koljenima, ako nije i na trbuhu, a pojedinčani istupi izvan toga – sve rijeđa hrabrost, i to izložena napuckanoj mržnji kukavnih kolega u sustavu. Zbog toga se Pupovac i slični mogu ponašati kako se ponašaju. A izraz te kukavnosti je – zastrašujuća šutnja na legaliziaciju brutalne cenzure u Hrvatskoj, koju godinama osmišljava i promiče notorni Pupovac s banalnim GONG-om i još banalnijom navodnom cehovskom novinarskom organizacijom HND-om.

Moralno posrnuće i neznanje

Iako je Pupovčev bilten na tjeralici istakao i neke emisijie i novinare na HRT-u, iako je evidentan pokušaj izolacije i kriminalizacije čitavoga niza novinara u drugim medijima, u pravilu suverenističkim i nacionalnim, iako je navedeno nekoliko desetaka imena, iako se više nego očito radi o pokušaju javnoga, tuzemnog i međunarodnog pritiska na same temelje novinarske slobode problematizacijom nositelja te slobode, niti jedan relevantan urednik ili redakcija HRT-a tome nije posvetila ni jednekritičke sekunde.

To je doslovno dno dna.

PupovacNe radi se tu samo o moralnom posrnuću, nego i o neznanju, koje je zapravo preduvjet za kadroviranje poltrona i osoba bez integriteta. Neznalica nema čime zavrijediti visoki društveni status, pogotovo na HRT-u, nego poslušnošću i viškom beskrupuloznosti u odnosu na konkurenciju. Velika većina tako regrutiranih novinara ni ne znaju da se o medijskim slobodama ne može niti smije govoriti iz prizme statusa nacionalnih manjina u društvu, sintagme pod kojom se Pupovac skriva stalno. Tome je kriv obrazovni podsustav na fakultetima, koji je isto tako u funkciji proizvodnje akademskih invalida i mediokriteta s kojima se lako postižu devijantni ciljevi.

Kako se god društvo ne može valjano razvijati usmjeravnjem kvalitete i energije samo u jednome segmentu, tako se ni ne može uništavati, uništavajući jedan element. I destrukcija i uništenje, moraju biti,ako žele biti uspješni, ciljano sveobuhvatni.

Upravo takav scenarij se godinama minuciozno razvija u Hrvatskoj metastazirajuući u sve najsitnije elemente hrvatskoga društva.

HRT i kukavelj

Nikada do sada nisam čuo da je HRT problematizirao sličan bilten GONG-a kao neprihvatljivu cenzuru, a istodobno, ne samo da uredno prenose u najgledanijim informativnim emisijama svaki mig ljudi u GONG-u ili Milorada Pupovca i njegovih jurišnika, nego i afirmiraju to u stotinama prigoda, namećući njihove papazjanije i sramotne eskapada kao vrhunski društveni kriterij. Upravo notorne nositelje te nevjerojatne prakse stalno i izrazito često pozivaju kao relevantne sugovornike o slobodama novinarstva, ljudskim pravima i civilizacijskim stečevinama u Hrvatskoj, kako bi dodatno i neprekidno već godinama na nacionalnoj televiziji i preko nacionalne novinske agencije afirmirali svoje nakaradne stavove i dodatno se nametnuli kao autoriti, koji umjesto države mogu i smiju kvalificirati ne samo društvene događaje, nego i ljude, skupine, pogotovo one koji ne misle kao oni i koji postavljajući pitanja ističu nesuglasje s tako nakaznim idejama i platformama, te praktičnim postupcima.

Tako HRT tim ljudima i skupinama daju golemu moć izravno potičući i prenoseći poruku straha i nesigurnosti njihovim neistomišljenicima i naciji.

Tako miševi postaju slonovi.

Kukavnost HRT-a, a onda automatski i novinarstva u Hrvatskoj, može se suzbiti, pa razbiti, s nekoliko hrabrih kadrovskih poteza na HRT-u. I, to neće biti ni iz bliza dovoljno ako nekolicinu hrabrih ljudi ne bude pratila radikalna promjena svih bitnih organizacijskih i vrijednosnih kriterija ustroja HRT-a, isključivo prema načelu znanja i postignućima dokazano uspješnih sustava upravljanja takvim medijskim sustavom. To će naići na snažan otpor, ne samo antifa nego i najvećega broja „domoljuba“, koji se nisu uspjeli na vrijeme uspješno antifašizirati, pa čekaju svoju prigodu na navodnoj domoljubnoj strani. Jer, antiteza antifama se takođe pogrešno razvija i usmjerava, kao anti-antifa, bez ikakvih kriterija i standarda, jednostavno čekajući primjenu teze – sad je naše vrijeme.

To ni u jednom slučaju nije hrvatsko vrijeme, nego vrijeme – Pupovca.

Umjesto zaključka još jednom poruka – Kazo pokreni se, jer ćeš ostati zapamćen kao fotelja na kojoj piše – zet. A to je mizernije i od natpisa – Radman.

Marko Ljubić/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Novinarske trice i kučine

Objavljeno

na

Objavio

Poznato je kako tiskani mediji u nas i u svijetu proživljavaju svojevrsnu krizu koja se ponajviše ogleda u padu naklada.

Glavni je tome razlog pojava inernetskog novinstva, ali, barem kad je riječ o domaćoj medijskoj sceni, nije samo to u pitanju.

Dnevni, središnji, tzv. ozbiljni politički listovi trivijalizacijom tema i događaja kao da oponašaju baš te portale te time sebi oduzimaju specifični prostor djelovanja.

Evo jedne male antologije urnebesnih naslova: Milijan Brkić napušta politiku zbog Ane Rucner, Ella Dvornik ima novu frizuru, Renata u Splićaninu našla sve što joj treba, gola žena čisti stanove muškaraca, Ava Karabatić se seksala u zatvoru, Nives Celzijus objavila razgolićenu fotografiju, preseksi Milica zapalila Split, Pažanin vikao na Špičeka i otrkio gdje će provesti vikend, Ivana Plehinger otkrila zašto nema migrenu, Melania Trump očajna i nesretna, Suzana Mančić mami seksipilom i u šezdesetoj, Borna Rajić umišlja da je plemkinja, Soraja pokazala previše, Ž. je očajna jer ju je muž prevario s prijateljicom, Severina zapjevala s novim svekrom koji zna svirati harmoniku, a s Igorom šalje poljupce iz Venecije, Ecija Ojdanić nikad bolje nije izgledala, Jelena Rozga istakla prebujni dekolte, a fanovi oduševljeni njezinim šeširom, Danijela Martinović drastično promijenila izgled, Neven Ciganović se podvrgao estetskoj kirurgiji, Monika tulumari dok joj se muž priprema za novi brak,Aca L. brutalno pretukao bivšu ženu, Madonina kći obrijala dlake pod pazuhom, Lana Jurčević u donjem rublju raspametila obožavatelje…

Ovakva trivijalizacija sigurno neće pomoći uspješnosti medija koji žele biti ozbiljni i koji žele imati ozbiljne čitatelje. Neki teoretičari komunikacija drže kako je trivijalizacija u funkciji zaglupljivanja masa i odvlačenja pažnje od stvarnih problema društva, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Objektivno, ona je u funkciji promocije posve beznačajnih osoba i njihovih zanimanja. No, uz opći pad elementarne pismenosti, pretjeranu uporabu anglizama i vulgarnosti u izrazima, koje se poput crnih filmova nameću kao moderan stil, kakve pristojni ljudi ne koriste niti u krugu prijatelja kamoli pred tisućama čitatelja, postoji još jedan veliki problem, a zove se kolumnisti.

Umjesto objektivnih komentara i analiza, kakvih srećom još uvijek ima, dominiraju otvorena politička pristranost, vrijeđanje neistomišljenika pa i publike, egocentrična „ja pa ja“ forma, brkanje vlastitih opsesija, uvjerenja, vjerovanja i želja sa stvarnošću.

Na primjer, ne vidi se izvor terorizma ako to narušava ideju multikulturalnosti. Brojnim je komentatorima tako važnije ono što se događa u njihovoj glavi, nego u svijetu oko njih.

Selektivno, od slučaja do slučaja, tretiranje događaja i ljudi, diskreditiranje nepoćudnih, ili otvorena laž dio su svakodnevnice. To je sve možda u interesu nekih moćnih stranaka, skupina i pojedinaca, ali zacijelo nije u interesu medija.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Suočavanje s Todorićem

Objavljeno

na

Objavio

Kada je Ivica Todorić prije nešto više od pola godine prihvatio Plenkovićev „Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku“ te svoju tvrtku predao na upravljanje i restrukturiranje Vladinu izvanrednom povjereniku Anti Ramljaku, bilo je jasno da se Agrokoru crno piše.

Samo se nije znalo koliki su dugovi. Todorić je u toj prigodi uznosito priopćio naciji: „Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.“ Kako je odjeknuo taj priopćaj?

Odjeknuo je kao opća uvrjeda.

Danas znamo i približnu dubinu te uvrjede: dvadesetak milijarda kuna!

Policija je u skladu s tim znanjem krenula u potragu za dokazima o mogućim nezakonitostima u Agrokorovu poslovanju. Krenula je silovito. Drugi vele: spektakularno! Dobro, ali moglo je biti i spektakularnije da policija nije svoju akciju najavila samo probranim medijima. Što točno radi policija? Kako: što?! Pa „provodi izvide“! Dakle, „izviđa“. Pola godine nakon predaje? I to – gdje i kako? Istodobno na mnogo mjesta, po dvorima, kućama, stanovima. Pretresa, uhićuje, privodi, ispituje.

Najmršaviji nalaz bio je u Kulmerovim dvorima. U dvorcu ponad Zagreba policija nije našla nikoga i ništa. Ivica Todorić i njegovi sinovi Ante i Ivan odavno nisu u Hrvatskoj. Nagađalo se da su u Nizozemskoj, u Srbiji, u Rusiji. Najobavješteniji od njihovih odvjetnika, Čedo Prodanović, veli da je Ivica već druže vrijeme poslovno u Londonu te da su mu i djeca tamo zaposlena. Todorićevu izvanobiteljsku upravljačku elitu policija je zatekla na logu. Pretresla je kuće i stanove dvanaestero ljudi, ništa nije našla, ali je ljude pouhićivala i privela u istražne urede i podnijela kaznene prijave. Akcija je izazvala silan dojam u javnosti.

S pravom, tvrde znalci. Razvoj događaja, koji je Plenkovićeva Vlada spriječila u zadnji čas, bio je neusporedivo gori od „bujanja ustaštva i fašizma“. Kako to? Jednostavno, tobožnje ustaštvo i tobožnji fašizam ne ugrožavaju nikoga, ni najzadrtije jugane. Te su floskule u stanovitom smislu blagotvorne. One svakodnevno služe gubitnicima hrvatskoga Domovinskog rata za razbijanje frustracije, a nerijetko i za izbijanje kakve-takve kunske utjehe iz državnoga proračuna.

A stečaj Agrokora? To bi bilo nešto nalik na smak svijeta.  Stečaj bi ugrozio opstanak 40-ak tisuća Agrokorovih zaposlenika i njihovih obitelji. Stoga je mudra Plenkovićeva Vlada, da spasi Agrokor, izradila onaj zakon kojim je privremeno suspendirala liberalni fetiš nepovrjedivosti privatnoga vlasništva i uvela prisilnu upravu svoga povjerenika Ante Ramljaka u Todorićevu tvrtku. A kako je Agrokor u proizvodnji, preradi i distribuciji poljoprivrednina alfa i omega u Hrvatskoj i „regiji“, Plenković je tim potezom stekao naslov spasitelja hrvatske poljoprivrede.

Uostalom, da je Agrokorov kašalj za hrvatsko društvo pogibeljniji od tobožnjega ustaštva i fašizma, pokazuju i reakcije vlasti na te pojave. Zbog bujanja „ustaštva i fašizma“ Plenković je osnovao doduše elitnu, ali ipak izvanparlamentarnu (savjetodavnu) ideološku komisiju pod umiljatim imenom „Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“. Vijeću predsjeda predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akad. Zvonko Kusić. A na drugoj strani HDZ-ovi su i SDP-ovi [narodni] zastupnici u Hrvatskomu [državnom] saboru osnovali parlamentarno „Istražno povjerenstvo za Agrokor“, koje predvodi bivši ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Na prvi je pogled jasno da su ta dva tijela po zakonskoj snazi i ugledu u društvu nesumjerljiva.

Izneseni su argumenti pozitivno šuškavi. Ništa manje nego Plenkovićevo obećanje da spašavanje Agrokora ne će i zahtjev Predsjednice Republike da spašavanje Agrokora ne smije hrvatske državljane stajati ni jednu kunu. Zar smo zaboravili da nas je to spašavanje već stajalo barem 5.000.000 puta više, koliko je Vlada dala istražnim tijelima za osnaženje istrage?

Na što će sve to izaći? U ovom času nitko to ne zna. Ne znamo ni što će istraživati Miljenićevo „Povjerenstvo“ ni hoće li uopće išta istraživati ako uskoro počne sudbeni postupak. Kusićevo je „Vijeće“ malo preširoko fokusirano na „posljedice vladavine nedemokratskih režima“. Hrvatskom su naime od njezina postanka do uspostave Republike Hrvatske vladali nedemokratski režimi. Zato su i tu rezultati neizvjesni. U tomu je mraku jedina vedra stvar hrvatska pravosudna praksa. Iz predmeta Ive Sanadera i Tomislava Horvatinčića može se gotovo sa sigurnošću zaključiti:  ima nade za Ivicu Todorića.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

facebook komentari

Nastavi čitati