Connect with us

Kolumne

Marko Ljubić: Pupovac nije srpska moć, nego izraz hrvatskih slabosti

Published

on

Nema dana da Pupovac ne podsjeti Hrvatsku da je srpska kolonija, dijelom, većim ili manjim, da je on ključar društvenoga duha, kontrolor dopuštenih sloboda i društvenih vrednota i čuvar navodnog antifašističkog pečata, piše Marko Ljubić/Narod

Ne zna se što je štetnije, Pupovčevo demonstriranje nadmoći ili trajna šutnja i diplomatske reakcije pune razumjevanja i strpljenja Hrvatske. Od tih izmišljenih i bijednih reakcija dugim nizom godina, nastao je krivotvoreni politički kanon – da je Hrvatskoj najvažniji vanjskopolitički nacionalni interes ulazak Srbije u EU i NATO.

A sasvim je suprotno i to je jedna od najvećih trenutnih prevara hrvatskoga naroda.
Međutim, o tome ćemo drugom prigodom i s detaljnijim obrazloženjem.

Pupovac sinoć u emisiji Otvoreno zorno demonstrira nedodirljivost Srbije, jasno to ističe postavljajući retoričko pitanje o razlozima „stradanja“ Milanovića – upozorenjem o njegovoj predizbornoj retorici, pred nijemim sudionicima emisije i prije svega – voditeljom Togonalom. Nije izvan profesionalnih standarda toliko važno to što Togonal ne smije na to reagirati pitanjem – na koju to Pupovac retoriku misli. Pa ga uvukao u pitanje o njegovoj retorici i retorici iz Zemuna uoči Dana pobjede, koju je on u zagrljaju s Vučićem, Irinejom, Dačićem i Nikolićem potpaljivao protiv hrvatskoga naroda, na koju je Milanović uistinu samo retorički reagirao, a trebala je država kaznenom prijavom i trenutnim progonom Pupovca, a zatim trajnom zabranom ulaska u Hrvatsku svakome od tih huškača.

Važno je to što gotovo ni nema novinara u mainstream medijima koji se usudi reagirati i postaviti pitanje tom čovjeku.

To nije samo krah novinarske slobode, vjerodostojnosti, krah uređivačkih politika medijskih kuća nego i jako opasna poruka o realnom stanju u zemlji u ovome trenutku, koja nedvosmisleno Pupovca i njegove srpske gazde i trabante u Hrvatskoj predstavljaju kao – moć nad hrvatskim narodom.

Drugačijeg objašnjenja za to nema u svijesti običnoga hrvatskoga čovjeka u čijem interesu navodno postoji ova hrvatska država. Kako čovjeku koga Pupovac i Srbija, te najviši svećenici SPC-a, a sve češće i sve brojnije grupe hrvatskih Srba rođenih poslije rata za hrvatsku slobodu protiv njihovih očeva okupatora i aboliranih zločinaca, čije zločine nije učinio manjim akt hrvatske milosti, svakodnevno podsjećaju na neslobodu, reći da se isplatilo položiti tolike živote za postojanje hrvatske države?

Nikako tolerirajući sve to!

To je ponižavajuće.

Treba li uopće isticati kakav je stvaralački potencijal poniženoga čovjeka i naroda, pogotovo kada se silno trudimo stvoriti klimu za iskorak iz društvenih nevolja u kojima se latentno nalazimo?

Nije samo po sebi poniženje to da je trenutno netko u svijetu u poziciji imati veću moć od Hrvatske. Nije ponižavajuće ni popustiti u određenim pitanjima silama od kojih ovisimo i na temelju čega ćemo sutra ostvariti neku nacionalnu korist. Ponižavajuće je to što se ovo popuštanje i figurativno skidanje gaća, što pod pritiskom svijeta tijekom reintegracije Podunavlja i legalizacije srpskoga genocida u BiH, što po vlastitom izboru političkih oligarhija u Hrvatskoj, taj podanički mentalitet prema Beogradu zapravo podsticao tijekom svih tih godina, ali ovaj put najčešće kao stečeni refleks ukupnoga hrvatskoga društva i politike. A postojanje takvoga stečenoga refleksa je – krajnja faza razgradnje vlastitoga samopoštovanja.

Pupovac jučer tijekom dana ističe, ojačan profesionalnim manjincima, da Hasanbegović ne može biti član nove vlade. Plenković mu je odgovorio da mandatar uvijek sastavlja vladu, a danas nakon razgovora Plenkovića i delegacije HDZ-a, Pupovac cinično u kamere ističe kako ima veliko povjerenje u Plenkovića, pogotovo u najvažnijim pitanjima kakvo je – sastavljanje Vlade.

Znači li to izravnu poruku da je Pupovac zadovoljan jer mu je Plenković obećao i uvjerio ga da Hasanbegović neće biti član Vlade?

Jedino se tako može protumačti ta današnja Pupovčeva izjava, nakon jučerašnjeg višestruko ponovljenoga ultimatuma. Ima li zornijega bezobrazluka i jasnije demonstracije nasilja i kontrole nad elementarnim temeljima hrvatske države?

Nema.

To su naizgled, a nažalost i na temelju stečenih iskustava s tim provokatorom, lažovom, međunarodnim nepresuđenim klevetnikom, nepresuđenim samo zbog milosti predsjednika Tuđmana 1992. godine, koji je pokušavajući naći mrvicu razuma na srpskoj strani spriječio procesuiranje Pupovca zbog laži o dvanaest tisuća silom pokrštene srpske „nejači“, jako opasne destabilizirajuće i destruktivne poruke hrvatske države – hrvatskom narodu. Kompletna Pupovčeva javna politička karijera, pogotovo u zadnjih petnaestak godina, niz je vrlo izglednih kaznenih djela i eklatantne izdaje Hrvatske, a slike i riječi toga čovjeka u huškačkoj kampanji, recimo u zadnja dva mjeseca, po svim pravilima svijeta su otvoreno neprijateljstvo i kazneno djelo nanošenja međunarodne štete državi u kojoj živi i djeluje.

Takav čovjek niti u jednoj pristojnoj zemlji nikada ne bi ni primirisao javnim poslovima, državnoj politici i bilo čemu što ima veze s javnim i nacionalnim interesom.

Nikada.

Takvo djelovanje i ovakav odnos hrvatske države i politike te opće javnosti prema tom čovjeku i njegovoj politici nije sloboda, nego znak smrtne slabosti s hrvatske strane i opasnih namjera sa srpske strane.

Pupovac poentira upozorenjem o Milanovićevoj antisrpskoj retorici, pri čemu mu ne pada na pamet da je to bila vrlo benigna i eventualno nepristojna, te nažalost samo retorička reakcija na nevjerojatno agresivnu politiku punu prijetnji, laži, poniženja, miješanja u unutarnje stvari Hrvatske i izrazito klevetničke agresivnosti u međunarodnom okruženju. I to Pupovac, koji nikada niti jednom riječju nije izrekao kritiku, upozorenje srpskim huškačima iz Srbije, patrijarsima SPC-a i njihovim sljedbenicima zbog toga što otvoreno lažu o hrvatsko – srpskoj povijesti, srpskim žrtvama i hrvatskoj genocidnosti i zagovaraju mržnju među novim generacijama, točno po istom obrascu kakav je prethodio srpskoj agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.
Pupovac, ili podupire svojom nazočnošću u takvim prigodama, ili prešutno u javnosti takvo ponašanje, a istodobno svako pitanje i prigovor na tu zastrašujuću antihrvatsku politiku i poruke, uredno uz pomoć nevladine pete kolone i antifa politike u Hrvatskoj, svrstava u govor mržnje i redovito šalje na tisuće institucija diljem svijeta, dodatno blateći Hrvatsku.

I, istodobno takvim denunciranjem izravno prijeti slobodi misli i govora u hrvatskim medijima i u hrvatskom političkom prostoru.

Nebitno je u normalnim okolnostima hoće li Hasanbegović biti član Vlade ili neće, jer ako Hrvatska ovisi samo od toga čovjeka, onda je bolje da se odmah proglasimo srpskom kolonijom i pljunemo na grobove koje još nismo ni zatrpali. Državnik bi međutim upravo gradio svoju političku vjerodostojnost i novu državnu politiku i na Hasanbegoviću, ali ne zbog Pupovčevih izgovorenih zahtjeva, nego zbog jasne poruke o svojoj vjerodostojnosti.

Bitno je polazište s kojega se čovjek koji je potpuno rehabilitirao nositelje i politike srpske agresije devedesetih, kombinacijom oslonca na hrvatsku petu kolonu i međunarodnih pritisaka, zatim kontrolom gotovo svih najvažnijih centara društvene moći u Hrvatskoj miksanjem informacija iz otetih hrvatskih arhiva u Beogradu, tako ponaša.

To polazište je po svemu neprijateljsko prema hrvatskom narodu.

Baš po svemu.

Jer, ako Pupovac, za koga čak ni slijepac više ne može reći da nije klasičan i to notoran eksponent vojno poražene srpske politike devedesetih, može tako ordinirati službenom Hrvatskom, onda je to više nego jasan znak da Hrvatske – nema.

Ne može se više ni na kakav način opravdavati srpsko i njegovo ponašanje, ponašanje njegove kamarile u navodnim srpskim manjinskim institucijama, a u biti isključivim specijaliziranim agenturama Beograda u Hrvatskoj, koje bjesomučno na račun i uz blagoslov hrvatske državne politike ostvaruju dnevne pomake u legalizaciji velikosprskih ciljeva.

To je stajalište neobranjivo i to na svim relevantnim elementima.

Ni s pozicije demokracije, ni s pozicije državnosti, ni s pozicije europskih vrednota, ni s pozicije kršćanstva, ni s pozicije tolerancije, dijaloga i slobode, ni s pozicije dobrosusjedskih odnosa, ni s pozicije zaštite prava hrvatskih Srba – to nije moguće prihvatiti.

Jer je Pupovac radikalna suprotnost svemu tome, a popuštanje i pristajanje na takvo ponašanje iz dana u dan, iz godine u godinu, iz desetljeća u desetljeće, jednostavno je svjesno i ciljano podvođenje hrvatskoga naroda dojučerašnjem fizičkom, a današnjem političkom zločincu.

To stati mora.

Ne može Andrej Plenković govoriti o europejstvu svoje politike i stranke ako je cijela Europa premrežena i to uz ostalo i putem hrvatske diplomacije te legalno izabranih zastupnika, prosrpskim klevetničkim i opasnim krivotvorinama. Ne može se govoriti o europejstvu i s uvažavanjem o čovjeku koji je izraziti zastupnik međunarodnoga državnog prosvjeda Srbije protiv afirmacije hrvatske nacionalne, a ne samo duhovne vertikale, bl. Alojzija Stepinca pred europskim narodima i njihovim predstavnicima. Ne može se govoriti o europejstvu, a istodobno na srpske laži koje u svakoj prigodi podupire hrvatski službeni političar Milorad Pupovac i njegovi klonovi u svim društvenim, nacionalnim i nevladinim institucijama u Hrvatskoj, počevši od Documente i GONG-a, preko Hrvatskog novinarskog društva, do sramotnih antifašističkih udruženja krcatih visokim komunističkim, jugoslavenskim dužnosnicima, ne odgovarati.

To dovodi do činjenice da nam o svim pitanjima u međunarodnom okruženju odlučuju ljudi i nositelji najvažnijih globalnih institucija, koji misle da je hrvatski narod – urođeno fašistički, nacistički i genocidan te da je bolesno inficiran mržnjom prema ugroženim Srbima.

Ne može se biti vjerodostojan političar na čelu Hrvatske ili bilo koje hrvatske stranke i politike, a istodobno godinama imati obrazloženje i stav stalnog međunarodnog suda u Haagu koji je upravo Srbiju kvalificirao zločincem, agresorom, činiteljom genocidnih radnji, bez da se taj stav najvišega svjetskog institucionalnog pravnoga autoriteta iznese kao polazište hrvatske politike prema Srbiji i u konačnici, europske poltike prema takvoj Srbiji. Nema državne vjerodostojnosti, nikoga tko je propustio i tko ne namjerava jasno, upravo te stavove najvažnijih svjetskih institucija – staviti na stol svim veleposlanicima u Zagrebu i pitati ih, kako bi se njihove države ponašale prema zločincu koji umjesto kajanja – nastavlja promicati svoje zločinstvo. Retorički ih pitati, naravno, a raditi kao suverena država svoga naroda, jer nitko svoj opstanak ne zalaže za tuđe interese. Jedino se to nikada ne smije uraditi u međunarodnoj politici.

Nisu srpske diplomatske i institucionalne međunarodne krivotvorine, te besramne laži, samo sporadični incidenti, niti su to benigne stvari.

Naime, svaka lipa kamata i kredita koje uzimamo na Zapadu od međunarodnih institucija ovisi i o osobnom stavu lidera tih globalnih institucija. Na svemu je biljeg – ljudi.

A svi su obrazovani na srpskim krivotovorinama o genocidnosti hrvatskoga naroda te ocjeni da je Tuđman stvorio Veliku Hrvatsku i potpuno rehabilitirao – fašizam.

Ima li netko u ovoj zemlji, tko odlučuje o statusu i sudbini hrvatskoga naroda, konačno približnu svijest kakvu mi guju trpimo u njedrima i što podvodimo pod navodni civlizacijski i demokratski diskurs?

Morao bi imati.

Nije dovoljno reći Pupovcu na njegov bezobrazluk da mandatar predlaže ministre. Treba mu konačno poslati jasnu poruku da on nije za službenu hrvatsku politiku legitimni i Hrvatskoj prihvatljivi predstavnik hrvatskih Srba, da to nisu bivši nositelji, svi redom oko Pupovca, agresije na Hrvatsku devedesetih, mnogi među njima i abolirani zločinci, nego da su to isključivo i jedino Srbi koji su devedeset prve i druge stali u obranu svoje domovine.

Koliko ih god ima.

S takvim Pupovcem se ne razgovara o suradnji u Saboru ili vlasti, a tolerira ga se samo dok se ne promjeni čitav niz zakona u Hrvatskoj. To mora znati i on, i veleposlanici u Zagrebu, a prije svega hrvatski narod. Točka.

Inače, otvoreni strah od postavljanja običnoga, logičnoga, profesionalno nužnoga pitanja koje već odavno ne smiju ni izgovoriti novinari mainstream medija, što je demonstrirao sinoć Togonal, nije odavno pitanje profesije, iako je i to naravno, već izuzetno opasna poruka o daleko složenijem stanju duha i prevladavajućih politika i ukupnih društvenih vrednota vidljivih u Hrvatskoj.

To je čista kapitulacija i tome se mora trenutačano stati na kraj.

Marko Ljubić/Narod

facebook komentari

Continue Reading
Advertisement
Comments

Kolumne

Ivan Hrstić: Todorić vjerojatno nikad neće u zatvor

Published

on

By

Od prvog nastavka bloga jasno je – Ivica Todorić ne namjerava na sudu dokazivati niti jednu od svojih tvrdnji.

Cilj mu je pošto-poto braniti se sa slobode, čak i ako ga čeka desetljetni sudski maraton, izgraditi oko sebe kulisu ugroženog čovjeka, izloženog političkoj zavjeri, progonu i linču.

Priča uopće nije morala biti uvjerljiva za domaću publiku (i naravno da nije bila), jer još kad smo zaključili da mali Ivica blogira iz druge vremenske zone mogli smo naslutiti da je cijela ta konstrukcija treba poslužiti ne samo za rušenje eventualne presude, već i za moguću bitku protiv izručenja, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Muški članovi obitelji Todorić u Londonu tako su formirali svoju K-vladu u egzilu. Premda je sin Ante najavio da će biti na raspolaganju hrvatskom pravosuđu, jasno je da su tamo otišli upravo kako – ne bi bili na raspolaganju.

Jesu li samo htjeli kupiti još malo vremena i izbjeći očekivano spektakularno uhićenje u cik zore u velebnom dvorcu iznad Zagreba, saznat ćemo do kraja tjedna. Podatak da su Todorići unajmili ergelu punokrvnih hrvatskih odvjetnika, te navod da su nadodali i londonskog eksperta za odugovlačenje izručenja govori da Ivici baš i nije trebalo vjerovati da mu je na računu ostalo svega 20 tisuća kuna te da je ipak nešto sklonio za crne dane.

Dakle, malo je vjerojatno da će siroti Ivica morati moljakati azil u veleposlanstvu Ekvadora i prehranjivati se pisanjem bloga u urotničkom društvu Juliana Assangea. A i pitanje je koliko bi razumijevanje za njegov status prizemljenog Kralja Sunca imao predsjednik te države, kojemu je “krsno” ime Lenin. “Sretna” okolnost za Todorića jest da nitko ni ne može odlučno poreći da nikakve zavjere nije bilo. Dapače, prije će biti da zavjere jest bilo, nego da je nije bilo! Rušili su ga sa svih strana.

Potkopavali ga poslovni konkurenti i saveznici, opsjedali dužnici i vjerovnici, izdavali dojučerašnji prijatelji, nož u leđa zabijali konfidenti koje je osobno birao u upravu, komplote iznutra pleli Hrvati i Rusi, oko vruće kaše kružili Slovenci i Srbi, zavjere kovali Vlada i oporba, pa i oporba unutar same vladajuće koalicije.

Materijala i za špijunski triler s potpisom le Carrea, a kamoli ne za odvjetničku ajkulu iz Cityja! A kad se tome nadoda zaplet kako je Ivica doživio sudbinu svojeg oca Ante, kojega je komunistička vlast nakon Hrvatskog proljeća strpala u zatvor i pokopala njegov uspješni Agrokombinat (ah, Déjà vu, taj kobni Agro-kombinat-komerc-kor…), jasno je da će, ako (ikad) uhite najvećeg hrvatskog blogera, Hrvatska vjerojatno samo još jednom potonuti na indeksu medijskih sloboda.

U nastavku bloga Todorić će napisati da ga, kao i njegovog oca, progone neprijatelji Hrvatske zbog njegovog dosljednog hrvatstva, oni koji žele Domovinu predati u ruke strancima i spriječiti otkrivanje istine. Sam Todorić nudi dva kontradiktorna scenarija.

Prvo otvara paljbu iz svih oružja na svojeg direktora financija, Ivana Crnjca, kao čovjeka s pedigreom CAIB-a, tvrtke koju proziva da je još 2016. krenula u akciju njegovog rušenja. No, nakon što je Crnjac šalje poruku da neće biti nikakav svjedok pokajnik, Todorić sad više ne spominje njega kao “domaćeg izdajnika”, već Damira Kuštraka, jedinog od njegovih ljudi kojega je zadržao vladin povjerenik.

Ako se odluči na bitku protiv izručenja, nametnut će se pitanje – a zašto mu je DORH omogućio takav bijeg? Pružili su mu prostora kao nikom do sad. Zašto su izvidi morali trajati 6 mjeseci? Ako se Todorić ipak odluči vratiti, kako će opravdati uobičajene razloge za pritvor, od utjecaja na svjedoke pa do ponavljanja (ne)djela?

Ta je li itko ikad dobio ovakvu raskošnu priliku za utjecaj na svjedoke?!? Osnovana sumnja trebala je i morala biti temelj za mnogo ranije djelovanje. Uhićeni su svi iz uprave – osim zakonski odgovornih članova obitelji Todorić! Zašto nisu uhićeni i bivši članovi uprave iz razdoblja obuhvaćenog istragom?

Odvjetnici – kao i oporba – vjerojatno neće propustiti pitati: a zašto onda nije uhićen i aktualni ministar financija? Izbjegne li istražni zatvor, Todorić vjerojatno neće ni dana proboraviti iza rešetaka. Što veći razmjeri poslovnog kraha, to će uz ovakav odvjetnički tim tužiteljima biti teže dokazati izvlačenje novca.

Ako na koncu bude i osuđen, nakon nekoliko ponovljenih suđenja izvući će se na starosnu dob i loše zdravlje.Pritvor je u mnogim slučajevima tužiteljima jedina zadovoljština. Ako već one u čiju krivicu smo uvjereni ne možemo poslati na zasluženu kaznu, znamo se tješiti se da su neko vrijeme ipak proveli iza rešetaka.

No, mogućnost da se na takav način ne presudom već diskrecijskom prosudbom raznoraznih kadija kažnjavaju i nevini ljudi – zacijelo nije nešto što bi nam trebalo osiguravati miran san.

Ivan Hrstić / Večernji list

Ante Todorić stigao u Hrvatsku

 

facebook komentari

Continue Reading

Kolumne

Nino Raspudić: Pad dvorca Todorovih i prvi poučci

Published

on

U ponedjeljak, malo prije šest ujutro, policija je ušla u Kulmerove dvore. Istog dana uhićeno je dvanaest ljudi iz vodstva Agrokora, dok su Ivica, Ante i Ivan Todorić bili nedostupni. Dok pišem ovaj tekst novinari čuče na zagrebačkom aerodromu i motre letova iz Londona očekujući hoće li se netko od muških Todorića pojaviti ili će i dalje u Domovini na braniku imanja ostati samo žene, starci i zet.

Oktobarska revolucija 1917. kulminirala je zauzimanjem carskog Zimskog dvorca. Je li ovog listopada u Hrvatskoj, ulaskom policije u donedavno nedodirljiv Todorićev dvorac, simbolički započela naša “revolucija” u smislu korjenite preobrazbe hrvatske politike, pravosuđa, gospodarstva i medija, ostaje vidjeti. Kao i uvijek u prijelomnim danima, tako je i u ponedjeljak vrijedilo pozorno pratiti medije i sve izjave aktera, jer dok je još sve vruće nešto istine uvijek izađe na površinu. Već sljedeći dan se priče ispeglaju i usklade, pozicije zauzmu, interpretacije ustale.

Što nam ovotjedna fenomenologija događanja oko Agrokora govori o našem društvu? Prije svega, opet potvrđuje kako ono ima vrlo malo senzibiliteta za zakon i institucije pravne države, a puno sklonosti demagogiji i trenutnom iskaljivanju strasti, pa makar se sutra, s novim igračima, sve nastavilo po starom. Todorić ne treba pasti zato što je bogat i bahat, zato što ima dvorac i helikoptere, već zato što je, ako mu se to dokaže, kršio zakone. A oni koji su mu omogućavali da time oštećuje javni interes i riskira državni novac, bilo da su to premijeri i ministri, HBOR, HNB, Hanfa, Porezna uprava ili bilo tko drugi, moraju biti pozvani na odgovornost i ne smiju biti zaboravljeni u sjeni ritualnog iskaljivanja na najvećem, ali ne i jedinom krivcu.

Saborsko povjerenstvo, kakvo god da jest, moralo bi nastaviti svoj rad u onim segmentima koji neće biti obuhvaćeni istragom, a koji su dugoročno za državu još važniji, a to je prije svega loše postavljen sustav koji se, u problematičnim dijelovima, mora razmontirati i presložiti. Možda bi ga trebalo nanovo formirati pod drugim imenom, poput “Saborsko povjerenstvo za istraživanje i sanaciju manjkavosti sustava koje su se pokazale u slučaju Agrokor”. Pa onda češljati u javnom ispitivanju sve one koji su činili propuste. Isti mediji koju su do jučer titrali Gazdi kao dobrotvoru i genijalcu bez kojeg u Hrvatskoj nitko ništa ne bi znao posijati i posaditi, sada pumpaju raju na linč prikazujući raskoš Agrokorova plemstva. Izazivaju time najniže porive zavisti i mržnje, ali ne i želje za pravdom i poštivanjem sustava i zakona, uz neumoljivo sankcioniranje onih koji ih krše. Puno je ljudi koji danas u Hrvatskoj žive u egzistencijalnoj tjeskobi, ovršeni, blokirani, u kroničnom minusu do grla i stalnom strahu od otvaranja kaslića s računima.

Teško je od njih očekivati empatiju za trenutne traume osoba uhićenih pa puštenih na slobodu u aferi Agrokor. Oni koji su prošli to iskustvo svjedoče da jedna noć u zatvoru zauvijek promijeni čovjeka. Spoznaja da si zatvoren, da ne možeš ići gdje hoćeš, odraslom čovjeku teško pada i to utoliko teže što je bio moćniji (u praksi znači i slobodniji) prije “ćorke”. Vjerujem im i da je teško gledati kako ti sve ono što si godinama dijelom stvorio, dijelom nagrabio, sada razvlače. No još je tjeskobniji i teži svakodnevni život stotinama tisuća ljudi u Hrvatskoj, koji pale pripadnike oligarhije, s pravom ili ne, smatraju sukrivcima za svoj položaj. Nema sumnje da bi se, da je kojim slučajem krenulo nasilno osvajanje dvorca, pojavio i puk s vilama, kukama i motikama, i počeo razvlačiti pokućstvo i hranu. Nakon upada policije pred dvorcem se ukazao i uvaženi saborski zastupnik Pernar, koji takve situacije nanjuši nepogrešivo kao Šimleša žensku nevolju. Nije jasno što je tu mogao pripomoći, osim što se naslikavao i njuškao oko najpoznatije ograde u Hrvatskoj.

Dok su se muške glave strateški povukle u Londonu, jedina osoba koja je imala petlju izaći pred javnost bila je Jadranka Todorić, Gazdina sestra. Svaki dan ispred dvorca raspravlja s novinarima, brani brata, drži im lekcije. Ne radi se o licemjerju ili bahatosti, već tu ima nešto od etičkog stava koji je iznad svih zakona i razuma, a to je ljubav sestre prema bratu, o kojoj piše i Hegel u Fenomenologiji duha kao o najčišćoj i etičkih najutemeljenijoj. Svatko tko ima sestru zna o kojem bogatstvu i blagodati govorim. Sestra će te uvijek stajati, i protiv zakona i protiv države, to je tako oduvijek, od Antigone o kojoj piše i Hegel pa do Nevenke Kerum i Jadranke Todorić kao dvije najeksponiranije jake sestre u Hrvatskoj.

Možemo misliti sve najgore o Ivici Todoriću i o Jadranki Todorić kao pojedincima, ali u relaciji sestra-brat uvijek svjedočimo najčišćoj ljubavi, iskonski čistom porivu i kada najgora sestra brani najgoreg brata. Nije slučajno to da je najrjeđe ubojstvo među srodnicima, gotovo nečuven događaj, da sestra ubije brata. Od svih u Famigli za sada je Jadranka Todorić pokazala najviše muda. Izlazi hrabro pred čopor novinara u busiji pred ogradom dvorca, iz istih onih medija koji su Todorićima do jučer titrali, i poklapa ih, iako nema nikakvih suvislih argumenata, snagom koju izvlači iz sestrinske ljubavi. U vrijeme prevrata i kod nas se fura skromnost i minimalizam. Todorićeva sestra vozi neugledan sivi Seat, a glavna zvijezda među odvjetnicima, Čedo Prodanović dolazi u dvorac u Smartu, koji mu, kad stane pored njega, više izgleda kao kaciga nego kao osobni automobil.

Osiromašenu raju iritira luksuz pa mediji koji su se okrenuli protiv Gazde snažno igraju na tu kartu. Jutarnji vladin bilten u rubrici “impozantne nekretnine bivših vodećih ljudi Agrokora” donosi i perjanicu od foto-reportaže pod naslovom: “Policija u grandioznoj vili moćne Todorićeve suradnice: pogledajte kako izgleda impozantni dom Piruške Canjuge u elitnom dijelu Zagreba”, u kojoj se vidi tamna ograda, malo travnjaka i nekakav trijem. Zanimljivo je kako su jednako impozantne domove stekli i pojedini novinari sa završenom srednjom školom koji su se napajali na istom koritu u zlatna vremena. Čitani portal vječno nabrijanog gazdice, pravomoćno osuđenog za utaju poreza, koji najviše propagira lažni moralizam i pumpa najniže strasti intelektualno i duhovno opustošene publike, kao glavnu vijest donosi fotografiju kućne pomoćnice obitelji Canjuga. Iz “impozantnog doma” izvirila je starija žena odjevena kao ropska kućna posluga na američkom Jugu ili kao ona čistačica u crtiću o Tomu i Jerryju. Dežurni pumpači i administratori narodnoga gnjeva povezuju to s Canjuginim trabunjanjem o “stališima”.

Meni je, pak, u svemu tome zanimljiva potreba da se, unatoč ostvarenom materijalnom i društvenom statusu, trebaš dodatno uvjeriti da si visoki “stališ” i time da ti posluga nosi takvu stereotipnu odoru. Ne zna se tko je tu žalosniji. Oni koji to čine ili oni koji ih zbog toga mrze i zavide im, umjesto da ih žale. Mediji se upliću u slučaj puštajući u javnost nepotvrđene “informacije” o pokajništvu. Pa samo tako imali priliku čuti i čitati da je “Mislav Galić predao dokumente kojima tereti Todorića”, kako je Ivan Crnjac prvi pokajnik i slično. Javnost se lako lovi na te nepotvrđene vijesti jer u njih žele vjerovati, što je razumljivo.

Nakon što su imali šest mjeseci da počiste sve tragove teško je povjerovati da je itko od njih držao bilo kakvu spornu dokumentaciju u “impozantnom domu” u Zagrebu ili “grandioznoj” vikendici na Rabu. Financijska forenzika traje predugo i pitanje je imaju li naši istražni organi kapaciteta obaviti je kako spada. Dakle, kao najbrži i najsigurniji put za privođenje procesa kraju ostaje pokajništvo i međusobno terećenje. Ako je u slučaju Agrokorove vrhuške bilo zajedničkog protuzakonitog djelovanja, teško je vjerovati da će do kraja ostati jedni uz druge. U takvim skupinama ljude veže samo interes oko plijena, a ne zajednički ideali, međusobna ljubav i solidarnost.

Zašto bi relativno mlad čovjek odgulio dugogodišnju robiju za glavu koji je u Londonu? Nadalje, ako se i vrati i preda, zašto bi Gazda bio žrtveni jarac za sve, a oni koji su, od politike preko nadležnih institucija do medija, od njega cijelo vrijeme imali koristi, prošli lišo? Spektakl oko upada u dvorac i druge “impozantne domove” samo je početak. Ako priča ostane na iskaljivanju najnižih strasti na jednoj žrtvenoj jarčini ili nekoliko jaraca, jarčića, koza i kozlića, a ostane netaknut sistem koji je omogućio nastanak i dugogodišnje prikrivanje financijske rupe o kojoj i Putin razgovara s Predsjednicom u Moskvi, ništa se nije napravilo.

No ako se priča krene rasplitati dalje i dublje, a tu su Gazdina famozna bilježnica i eventualno pokajništvo najdragocjeniji, afera Agrokor bit će izraz Božje providnosti, nešto najbolje što se za ozdravljenje Hrvatske moglo dogoditi u novijoj povijesti. Čekajući rješenje te dileme, ostaje nam samo pratiti letove iz Londona i svjedočiti još jednom koliko je sestrinska ljubav jaka, a partnerska labava.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Continue Reading