Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Referendumska inicijativa između Vladimira Šeksa i Željke Markić

Objavljeno

na

HDZ se danas kao nositelj bilo kakvih ozbiljnijih promjena u državnome poretku Republike Hrvatske u javnosti s jako utemeljenim razlozima percipira kao kočničar i zaštitnik postojećeg nakaradnog poretka, prije svega zbog elementarne činjenice da je svatko tko je dugoročno planirao svoju osobnu interesnu poziciju i budućnost nakon uspostave samostalne Republike Hrvatske strateški nastojao zauzeti dobro utjecajno mjesto u HDZ-u ili pored njega, s koje može usmjeravati najvažnije državne i društvene procese i umjesto hrvatskom narodu, prilagođavati ih sebi.

A nositelji najvažnijih pozicija društvenoga i državnoga poretka prije demokratskih promjena, svakako nisu bili neinformirani, naivni i glupi ljudi, a uz to su imali doslovno sve uvjete za razvoj nove stare mreže utjecaja i strukture za zadržavanje pozicija, te njihovu nadgradnju u novim političkim okolnostima.

Sve im je išlo na ruku, a posebno rat.

S druge strane nameće se, upravo zbog potpune paralize politike, Željka Markić i njena udruga UiO kao izlaz i rješenje iz postojeće latentne krize državnosti hrvatskog naroda. Iako je išao s vrlo relevantnim političkim ciljevima referendumske inicijative, dojam je da Anto Đapić s djelom pravaških i dragovoljačkih stranaka i udruga zapravo nastoji samo postaviti preventivne okvire za nužnost referendumskih zahtjeva i na taj način izvršiti pritisak na očekivane ključne aktere, te s bilo koje pozicije u projektu referenduma nastojati prije svega spriječiti poniženja koja Hrvatskoj svakodenvo nameću Pupovac i Srbija. Iako Đapić svojom inicijativom u ovome trenutku može biti koristan HDZ-u, inženjeri HDZ-a bi se mogli gadno prevariti s Đapićem i njegovim pravašima i dragovoljcima, jer su njihovi promovirani politički ciljevi praktično zahtjev za potpuno novim državnim i političkim poretkom putem izbornoga sustava.

Anto Djapic

Đapićevi politički ciljevi su visoko zahtjevni standard, koje neće moći ignorirati ni UiO u izradi svoje programske platforme, niti HDZ u svome političkom i prvenstveno javnom odnosu prema njima, s tim što će HDZ pokušati po svemu što im je karakteristično, iskoristiti tu inicijativu za plašenje Pupovca i suzbijanje njegovih političkih apetita ne „prljajući ruke“, a onda po potrebi poduprijeti proglašenje inicijative antisrpskom i udarom na nacionalne manjine, te rušenjem od strane Ustavnog suda, računajući na neke tezgarske ustupke za HDZ u nagodbama s Pupovcem i sličnima.

Malo tko u Hrvatskoj tko prati događaje ne računa na ovakve namjere HDZ-a.

Je li moguća onda suradnja UiO i HDZ-a na referendumu o izmjeni izbornoga sustava?

HDZ protiv dubokih promjena državno-pravnoga poretka RH

Prva pogrješka koju danas možemo susresti u javnosti, a provlači se već par godina, jest da HDZ neće poduprijeti referendumsku inicijativu zbog toga što je već pokazao da ne želi promjene odbijajući potporu udruzi UiO i Željki Markić nazad tri godine, pa je zbog toga besmisleno uopće razgovarati s njima.

Nazad tri godine HDZ nije ni trebao poduprijeti inicijativu UiO i to nema nikakve veze s realnim razlozima zbog kojih je HDZ danas vrlo vjerojatno protiv dubokih promjena državno-pravnoga poretka Republike Hrvatske. Iako su im i nazad tri godine realne okolnosti mogle poslužiti kao alibi, ne toliko zbog HDZ-a koliko zbog pravilnoga pripremanja ozbiljne inicijative valja to racionalno sagledati i stvari nazvati imenom.

Jer ponovo zagaziti u istu vodu bilo bi jako opasno.

 

Virajmo zastupnike

HDZ je tada ulazio u jako bitnu predsjedničku kampanju, koja je bila bitna i HDZ-u, ali i po puno elemenata i Hrvatskoj. Njihov kandidat Kolinda Grabar Kitarović je bila potpuni autsjader, medijska neravnoteža bila je zastrašujuća i više nalik na standarde Sjeverne Koreje, Ivo Josipović je iskakao iz pašteta, grlio i ljubio sve oko sebe, nastojeći na sve načine osporiti raspravu o teškim i granično veleizdajničkim politikama i postupcima koje je zastupao, osmišljavao i provodio u svome petogodišnjem mandatu, pa je HDZ-u posve realno trebalo usmjeriti fokus kompletne dostupne javnosti na kampanju i afirmaciju njegove kandidatkinje te usprkos sveopćoj kontroli medija, na postavljanje neugodnih pitanja Ivi Josipoviću bar s alternativnih javnih pozicija.

Referendumsko pitanje, odnosno pitanja udruge UiO je uz to bilo vrlo površno.

Nije zahvatalo duboko u izborni sustav i njegove stranputice, kampanja se vodila otprilike kao što se i danas pokušava promovirati pod zgodnim, ali praznim, pa i štetnim propagandnim sloganom – birajmo zastupnike imenom i prezimenom, a u samome prijedlogu bilo je podosta vrlo površnih, a u nekim elementima i vrlo destruktivnih ideja. Naime, dok god postoje države, političke stranke će biti temeljni stupovi nacionalnih politika, a izbor kadrova i ponude na izbornim listama je uvijek i s pravom, ekskluzivitet – stranaka, pa koliko god preferencijalnih prava birači imali – iza imena na listama bit će uvijek stranačke politike. I u tome po definiciji nema ničega lošega. Spuštanje izbornoga praga, a bez ozbiljnoga razmatranja negativnoga utjecaja deset plus dvije izborne jedinice samo bi jako oslabilo i onako slabu koncentraciju nacionalno državnih ideja i programa, i zastupnika tih ideja u Saboru, pri čemu je najbitnije istaći činjenicu da ne mogu nacionalnu politiku legitimno zastupati zastupnici koji nemaju općehrvatski izborni legitimitet.

Nebitno je je li kandidat iz Dubrovnika, Metkovića, Gospića, Varaždina, Pule ili Iloka, s nacionalno državnoga stajališta bitno je da o njegovome saborskome mandatu, da bi se izbjegla komunalizacija nacionalne politike, mora odlučivati – svaki hrvatski državljanin. Jedino tako saborski mandat može nositi općenacionalnu odgovornost. Iako bi spuštanje praga uz postojeće izborne jedinice otvorilo vrata vrlo vjerojatno jednome dijelu poštenih, spretnih i javno prihvatljivih ljudi iz lokalnih sredina i s periferije političkih događaja, to bi totalno separiralo nacionalnu politiku, pretvorilo ju u mehanički zbroj komunalnih inicijativa i interesa, a upravo to bi bio savršen paravan za dodatno učvršćivanje stvarnih centara moći u Hrvatskoj i dodatni razvoj destruktivnog poretka razdržavljenja hrvatskoga naroda u cjelini.

Mostovo nesnalaženje s izazovima nacionalnih politika

Najbolji dokaz za to je pojava i djelovanje MOST-a tjekom zadnje dvije godine u nacionalnoj politici.

Više ili manje pošteni, dobronamjerni ljudi, koji u skupinama, bez jasne političke integracije i kvalificiranih obilježja Mostulaze u Sabor, a onda uz sve ostalo postanu laka meta za najrazličitije igre i igrice različitim „uglednim“, „dobro obavještenim“, „informiranim“ i „poštenim“ interesima, čime su i neznajući zapravo služili za tektonske poremećaje i dodatno slabljenje nacionalne državnosti, ne snalazeći se s izazovima nacionalnih politika i stvarnih potreba. Uporno zagovaranje njihovoga poštenja kao jedine kvalifikacije, što još uvijek prilično dobro prolazi kod goleme većine ljudi silno iscrpljenih nepovjerenjem i namjernim sijanjem relativizma i sumnji u državne politike i sve političare, koje kreatori stvarnoga upravljanja Hrvatskomn ciljano, pa čak i obavještajno specijalno-ratovski dnevno plasiraju već godinama po načelu svi su lupeži, pa nitko ne može biti odgovoran; višestruko je opasno, jer zanemaruje čitav niz nužnih kvalifikacija za upravljanje državom, koje se ne mogu ako ih nema, nadomjestiti samim osobnim poštenjem. Analizirajući prijedlog udruge UiO koji nije prošao kao referendumska inicijativa, može se istaći par dobrih pravaca, među kojima je inicijativa ostvarivanja preferencijalnih prava, zatim prije svega zabrana predizbornih koalicija, ali to je općenito izrazito nedovoljan zahvat, koji ni jednim segmentom ne dodiruje ključne slabosti izbornoga suastava, a ne samo zakona. Općenito se može ta inicijativa nazvati pokušajem utjecaja s perifernih pozicija na ključne državne tokove, a nakon pojave MOST-a takve inicijative se u kuloarima s manje ili više utemeljenosti nazivaju i Relkovićevom doktrinom, a počiva na očekivanom prerastanju kvantiteta u kvalitet.

To je opasna zabluda.

Republiku Hrvatsku se ne može promijeniti s periferija, pa zbog toga i ideja od nazad dvije godine koju je promovirala udruga UiO koliko god tada u odnosu na čitav niz rješenja u postojećem izbornom zakonu bila poboljšanje, danas ne samo da nije dovoljno dobro riješenje s trajnim pozitivnim posljedicama, nego posljedično prilično siguran pravac dodatnoga integriranja nositelja stvarne moći u Hrvatskoj i zadržavanja statusa quo. Jer, što god kanalizira golemu energiju i razvije očekivanja, a rezultati za godinu ili dvije izostanu, a hoće sigurno ako su promjene površne, samo dodatno ojačava poredak i pozicije koje se žele onemogućiti.

A Hrvatska nema vremena!

Zbog same referendumske inicijative valja dodatno naglasiti još nekoliko neizgovorenih stvari, upravo zbog činjenice da udruga UiO realno slovi kao prirodni predvodnik referenduma o promjeni izbornoga sustava.

Očekivati prljavu utakmicu

Prvo, koliko je god respektabilan rezultat sakupiti 380.000 potpisa, ako nije bilo referenduma iz bilo kojih razloga, inicijativa je doživjela – neuspjeh. Neuspjeh je neuspjeh i tu razlozi mogu biti bitni za analize i prije svega iskustva za nove akcije, ali moralni pobjednici ne mijenjaju svijet, niti ga može promijentiti dokazivanje krivnje Bauka, Ustavnog suda, ili bilo koga drugoga. Niti mogu promijeniti Hrvatsku, niti se tolika politička potpora iz jednoga može prenositi na drugi politički cilj. To je izgubljena nacionalna energija. Jasno je kao dan, a na temelju svih iskustava, pa i s tadašnjom inicijativom, da će se prema ozbiljno i dubinski osmišljenoj aktualnoj inicijativi igrati prljavo, da će vladajući poredak učinit baš sve da ne dođe do dubinskih promjena izbornoga sustava. U tom smislu, opasno je raditi prethodne kompromise ili zahtjeve prilagođavati ublažavanju očekivanih udara i kakvom takvom uspjehu, jer površne promjene samo će učvrstiti invalidan sustav i dati mu alibi, oslabiti aktivistički potencijalnacije. Na dubinske promjene valja biti posve pripremljen u takvim okolnostima.

Konačno, na predstojeći eventualni referendum se ne mogu primijeniti iskustva s referenduma o braku, jer je tada svojom vrlo moćnom infrastrukturom i HDZ podupirao taj referendumski zahtjev.

Udruga UiO sve to mora imati na umu.

Inicijatori eventualnoga referendumskoga projekta o izmjeni izbornoga sustava moraju prethodno biti dovoljno jaki, umni i čvrsti da mogu dobiti očekivanu vrlo prljavu utakmicu. Zato je potrebno okupiti sve skupine ljudi koji bi mogli htjeti i željeti stvaranje pretpostavki za jačanje nacionalne države. Neuspjeh se ničim neće moći opravdati.

Zato je prije bilo kakve inicijative, nakon iskazanih potreba i namjera, dramatično važno pokušati napraviti najširi mogući pokret nacionalne Hrvatske i na čvrstim i jasnim temeljima ga definirati, s jansim političkim ciljevima, načinom i nositeljima definiranja referendumskoga pitanja koje je nemoguće pravnim smicalicama osporiti, te tek tada nositeljima i načinima ostvarivanja referendumskoga zahtjeva.

Zbog toga nije razumno baš nikoga isključivati iz namjera.

Može li se danas očekivati potpora HDZ-a ozbiljnim i dubinskim promjenama izbornoga sustava?

Percepcija javnosti je da je u odgovoru na to pitanje presudna uloga Vladimira Šeksa.

Je li?

Šeksov utjecaj na Plenkovića

Postoje dva mišljenja o njegovoj ulozi u današnjem HDZ-u.

Prvo je, da je on zapravo pristao Plenkoviću i njegovim ljudima služiti kao svojevrsni politički Kerber za neposlušne ŠeksHadezeovce, da svojom ikonografskom i političkom prošlošću, te medijskom percepcijom goleme moći zapravo spriječava razvoj ideja u HDZ-u i bilo kakve mišljenje bez odobrenja. S obzirom na legendu o njegovoj stvarnoj ili izmišljenoj beskrupuloznosti, njegovome zlopamtilačkom karakteru, tome i mediji jako pripomažu, pa je sve to dovoljno da, s jedne strane Šeks kao notorno nezajažljivi ovisnik o javnoj sceni i moći, bude zadovoljan ulogom stranačkog, a time i državnog Kerbera, a s druge strane, da Plenković i njegovo rukovodstvo mogu nesmetano održavati takvu percepciju dajući Šeksu tu i tamo poneku javnu i političku mogućnost, satisfakciju, kako bi mogli nesmetano nastaviti pospremati Hrvatsku prema legendarnim mainstream mjerilima i kriterijima, u kojima nema mjesta za improvizaciju s narodom kao političkom kategorijom.

S druge strane, dio javnosti i ljudi čak i bliskih HDZ-u misli da Vladimir Šeks ima snažan utjecaj na Plenkovića, te da on zapravo uz još nekolicinu njegovih najbližih suradnika sukreira gotovo sve politike u zemlji, da u biti Šeks personificira kao istureni igrač skupinu bivših crvenih, a kasnije Hadezeovih tehnomenadžera o čijem se potpisu na današnju Hrvatsku moglo što-šta naučiti neki dan nakon objave transkripta razgovora Tuđmana i Šarinića, dan ili dva nakon smrti Gojka Šuška, u kojemu Šarinić jasno definira antinacionalne političke zahtjeve, kriminalizirajući Hercegovce kao istoznačnicu nacionalnoga, preko Miroslava Kutle i promovirajući navodnu građansko-urbanu Hrvatsku koju personificiraju Todorić, Bjondić i ostali tehnomenadžeri, sve redom nasljednici bivše crvene oligarhije. Gdje su nas doveli – vidimo danas.

Koji je Šeks pravi?

Koji je Šeks pravi i je li moguće da se on zapravo ponaša od prilike do prilike, isključivo vodeći računa o svojim trenutnim interesima?

Ovome što smo naveli o Šeksu valja svakako pridodati i posve nezasluženu legendu o njemu kao vrhunskom ustavotvoritelju i zakonotvoritelju, jer, ta njegova navodna stručnost nije ništa više od običnoga fiškalskoga zanata, kojega je moguće promovirati u ustavotvorstvo samo i jedino zbog goleme poltičke i operativne moći kojom raspolaže, ali i zbog nakaradne selekcije stranačkih kadrova, koji su većinom posve nedorasli usprkos silnim titulama ostvarenim najčešće nakon političkih uspona, za bilo kakvu, a kamoli ustavnu stručnost.

Naime, rukopis Vladimira Šeksa na ustavnim i zakonskim rješenjima, te na državno-pravnom poretku Republike Hrvatske govori isključivo o trgovcu kojemu je jedina briga postići trenutni interes svoje stranačke družine, pri čemu se o trajnom usmjerenju Republike Hrvatske vodi računa otprilike koliko i o crnom ispod nokta.

Dakle, moželi se računati na ovaj HDZ u pristupu dubinskim promjenama izbornoga sustava?

Jako teško.

Na Šeksa?

Jako teško.

Treba li im ponuditi priliku i pozvati ih na suradnju.

Da.

Obvezno da.

Jedini razlog zbog kojega bi Šeks, ako uopće može utjecati na Plenkovića i njegovu politiku, moguće podržao stvaranje istinskoga razvojnoga okvira stabilne i strateški čvrste državne infrastrukture putem izbornoga sustava je mogućnost da izvjesni kraj političke karijere i silazna faza života, utječe na njega s eventualnom usporedbom sudbina suradnika s kojima je pošao u stvaranje samostalne Hrvatske. Svakome je čovjeku imanentno zastati i razmisliti negdje pri kraju puta, pa i Šeksu. Sumnjam da mu je svejedno hoće li otići kao Stipe Mesić broj dva ili kao državotvorac Šeks. A još uvijek može otići kao državotvorac, iako juri stazama Stipe Mesića.

Marko Ljubić/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Metastaza velikosrpskoga karcinoma

Objavljeno

na

Objavio

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države

Nakon poruke glasnogovornika Srpske pravoslavne crkve Irineja Bulovića kako SPC ne će više podupirati dijalog Beograda i Prištine, jer prostor Kosova smatra dijelom srbijanske države, susjedne će se države ozbiljnije pozabaviti najavljenim donošenjem t. zv. Deklaracija o opstanku srpske nacije i ponovnim buđenjem velikosrpskoga karcinoma.

Tim će budućim dokumentom Srbija i Republika Srpska navodno štititi prava Srba na uporabu srpskog jezika i ćiriličnog pisma, proučavanje i njegovanje srpske kulture, proučavanje srpske povijesti i njegovanje tradicija te očuvanje kulturnog nasljeđa.

Naime, bački episkop Irinej smatra kako je Zapad postao politički neučinkovit te da Srbija glede Kosova stvar treba preuzeti u svoje ruke, a to će joj omogućiti održavanje srbijanskoga referenduma o Kosovu. Kosovo je, naime, samo prva dionica u povratku u povratku pod jurisdikciju srpske države.

Na taj način ne samo da SPC ignorira međunarodne dogovore, nego ona priprema i politički teren za buduće zaposjedanje kosovske države.

U tom smislu i t .zv Deklaracija o opstanku srpske nacije samo je okvir za novu velikosrpsku ekspanziju. Naravno, u međunarodnim okolnostima koje će biti prikladnije novom osvajanju.

Što znači ta zaštita proučavanja srpske povijesti i kulture, najbolje svjedoče srbijanski udžbenici, u kojima se današnji naraštaji školaraca podučavaju kako su, bez obzira na svoja nacionalna imena, zapravo muslimani i katolici u BiH i Hrvatskoj Srbi, samo što toga oni još uvijek nisu svjesni.

Naime, muslimani i katolici, za razliku od pravoslavnih u Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori nisu navodno sačuvali svoju srpsku nacionalnu svijest.

Kao nadopuna školskom programu, SPC već skoro dvadesetak godina poslije srbijanskih ratnih poraza u svim poslanicama svojih patrijarha ne želi priznati hrvatsku državu pa čestitke blagdana pravoslavnim vjernicima upućuje u Dalmaciju, Rijeku, Liku, Banovinu, Kordun, Slavoniju i Hrvatsku.

Tako bi se u kontekstu prihvaćanja Deklaracije politički program mogao odnositi ponajprije na održavanje svijesti već osviještenih Srba kako bi se na temelju usvojenih znanja mogli uspješnije boriti za očuvanje svojih zemalja. U radikalnijem slučaju program iz Deklaracije mogao bi se provoditi i na dijelove još uvijek neosviještenoga srpstva, koje srbijanske prosvjetne vlasti prepoznaju pod t. zv. regionalnim imenima kao što su Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci.

U sklopu jezično-političkih projekata, kojima se na tragu velikosrpskoga programa Vuka Karadžića iz 19. stoljeća sve štokavce proglašava Srbima, nastala je i nedavna sarajevska Deklaracija o t. zv. zajedničkom jeziku, koja na političkoj razini, poput srbijanskih udžbenika, niječe hrvatski, crnogorski i bošnjački jezik.

Za razliku od jezikoslovnih projekata, srbijanske vlasti uz pomoć svojih agenata u Hrvatskoj gotovo svakodnevno manifestiraju moć političkim projektima.

Tako je nedavno u Rijeci obilježena navodno 300. godišnjica nazočnost pravoslavlja. U sklopu velikosrpskoga projekta što ga promiče SPC ovaj je put, nakon nedavnoga promicanja odcjepljenja Istre od Hrvatske, odabrana Rijeka, kao posebna regija, u kojoj eto pravoslavlje stoluje tri stoljeća.

Kako bi se pak omalovažilo hrvatsko stradanje tijekom srbijanske agresije u gradu Vukovaru, nedavno je, na dan pogibije zapovjednika vukovarske obrane generala Blage Zadre, bio dogovoren i nogometni susret lokalne srpske momčadi iz Vukovara s beogradskom Crvenom zvijezdom.

Sličan karakter političkoga omalovažavanja ili pak nijekanja hrvatske borbe imaju izmišljene obljetnice t. zv. stradanja Srba, poput nedavno manifestativne komemoracije za navodno stradanje t. zv. kozaračke djece u Sisku.

Sve je to manje-više poznato hrvatskoj javnosti, nu unatoč tomu, ni Državno odvjetništvo, ni redarstvo, a ni političke strukture ne reagiraju na ta širenja lažnih vijesti, kojima je već desetljeće i pol podvrgnuta hrvatska javnost.

Nasuprot tomu i represivni aparat i Državno odvjetništvo još se uvijek trude goniti hrvatske branitelje optužene da su navodno počinili zločine protiv Srba.

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države.

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: U mojoj Državi ništa sigur’o nije – Negiraju dan, noć

Objavljeno

na

Objavio

U mojoj Državi ništa sigur’o nije
Baš ništa
Rećemo
Imaš dite poginulog branitelja koje je protiv branitelja
Imaš cilu kliku koja negira kako je začeće početak čovikova života
Negiraju dan, noć

Začetak, biće po njima znači sridinu
U srid sridice
Ili rećemo kraj
Ae
Sama rič ti kaže kako
Začeće
Začetak
Nije početak

Trkeljaju o nekin zakonskin nediljama
Kad jesi
A kad nisi dite
Kad te se more ubit
A kad više ne more
Po zakonu
Ubit

To je rađa
Sve lipo po načelu prava na izbor
Majke hrabrosti
I ćaće lole
Koji su sebi isprid diteta
I koji se Boga ne boju

Dite nisi rećemo su devet nedilja
Tako zakon kaže
Ništa si
Nu
Ne smi’ tuten spora bit’
Znade se kako su pravo i pravda sinonimi
Oduvik

Začin unda plače žena koja na pregled dođe pa joj kažu kako više nema otkucaja srca
Za čin ona plače trudna devet nedilja na putu za Split dok se vozi na kiretažu?
Čemu se to ona veselila?
Nadala?
Manita.. je li?
Eto, krivo mislila
Kako je u njoj bilo dite začeto
Čovik malešni

Digneš glas kako si za pravo na život
A cila klika se digne na tebe
Pa te vriđaju
Cilu olimpijadu vriđanja otvore
Ti progresivni, demokrati

Tvita Jaca i ona Mostovka su dva prezimena
Zagrlile se prid svima pa tvitaju
Rugaju se uskupa pravu na život
Njima su dičinja kolica
Morbidna

Tvita Mostovka a ni naš jezik ne govori
Kako toka
U petn’est
Srpski riči
Trevi jon se i jedna
Hrvacka

Dignen se u zoru šesn’estog listopada
A Država mi se, vidin od zore, na noge digla poradi Todorića
Nije se digla poradi
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Onako kako bi tokalo barenko
Na njijov dan
Kradu in i ono zeru što in je ostalo

A ‘ko jin krade?

Kažu naši mediji kako babe po Zmijavcima falu Todorića
Ne daju na njega
Ae
Vrlo je on zadužijo nas
Imocke ljude

Kao prvo
To naši mediji nisu
A kao drugo
Naše babe manite nisu
Niti su ikad bile

Na toga čovika ja k’o Imoćanka neman riči
Neman
Pisat’ o njemu ne mislin
Jerbo
Riči neman
Ni za njega
Ni za sve one koji su stekli
Sluškinje i dvore
Još za Juge
Ili u vrime dok je moja mater mome ćaći
Godinama prala odoru HV-a i po tri puta po potribi
Da mu spere oni
Smrad terena s nje

Mene taj čovik ne zanima
Sudac a ni Bog nisan
I nisan talog da bi plesala po čoviku na tleu

Ne dan takima da mi kradu dan mojin dikama
Meni je šesnesti listopada dan
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Pa taman privelo u zoru pola Države

Meni je to dan domoljuba
Koji su imali
Srca
Hrvacka
Velika k’o najveći dvori

Takima bi ja
Rada i sluškinja bila

Ne dan nikome listopad nego
Njima
I momu svetomu Luki

Luki
Evanđelistu
Zaštitniku župe moje
Onomu koji piše ukraj oltara na mome Mostu
Unde
Di mi spava moja prošlost

Piše o ditinjstvu
Našega Kralja
Uširoko

Uvisinu
Poviše oni čempresa
Ukraj naši greba

Letu mu riči

Gorikar
Di su svi naši

I oni su šarevitin
I oni su bilin cvićon

A ja zgrabin moga starijega sina za ruku
Vodin ga kroza mrak
Iza svete mise na trodnevnicu
Vodin ga
Priko greba do auta
Držin ga utvrdo da mi ne padne
Pa mu kazivan
Otklen je sve dolazijo narod
Našemu zaštitniku

Kazivan mu o babama iz Bosne
I blagoslovu iza svete mise

A on se smije
Svitlo crljene sviće s greba
Šara mu lipi obraz i čelo
Na putu do auta

Straja on nema
Smije se
Pa me zazove

– Majko!

Stanen

A on će cili sritan

– Naučijo san! Jesan! Slušaj! Sveti Luka, met’ u nidra ruka. Ne vadi ji vanka do svetoga Marka!

Naučijo moj mali čovik
Naučijo
Kako zaladi za svetoga
Luke
A zagrije o svetomu Marku krajen travnja
Naučijo je

Jerbo ja nisan koristila zakonsko pravo na izbor
Dala san mu vrime
Za učit
Vrime njemu od Boga određeno

I su devet nedilja
Unda kad ništa nije zna’
On je i u taj vakat meni bijo
moj malešni čovik
Su pravon na život

Ništa manje čovik
Nego što je sadan
Doklen me za ruku drži

Jednako k’o što će bit’ čovik
I kad jednon odreste
K’o čempres svetoga Luke
I kad mi ruku u ‘odu
Jednon
Ispusti

Barbara Jonjić/Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati