Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Revolucionari s Filozofskog ponovo jašu

Objavljeno

na

Hrvatska upravo svjedoči putem televizijskih ekrana klasičnom linču same sebe na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Plenum, a u biti obična rulja po svim parametrima rulje, uz sav obzir prema zalutalim i znatiželjnicima u toj masi mladih ljudi, doslovno ismijava državne institucije, proceduru, poredak, dijalog i u konačnici – civilizacijske standarde.

Nemam pojma kakav je i je li dobar dekan Previšić, ali on je državna institucija i ne može o njemu odlučivati gomila, čiji model odlučivanja daleko zaostaje iza modela navijanja neke organizirane navijačke skupine na tribini nogometnog stadiona. Navijači su na tom mjestu i legitimni i legalni, i pozitivno doprinose razvoju subkulture što je sastavnica ukupne kulture suvremenoga društva, a plenumaši su sve suprotno od bilo čega civiliziranoga.

Šutnja ostalih dekana, Borasa i Vlade

Bijedno je gledati Dekana kako poziva u pomoć dok ga gomila vuče ulicama s užetom oko vrata na ostarjelom konju pod drvo za vješanje na kraju grada, a rektor Sveučilišta Boras šuti i muli, čekajući razvoj stvari. Isto tako dekani ostalih zagrebačkih fakulteta šute, sretni što se gomila nije usmjerila prema njima i čekaju rasplet događaja. Sramota. Borasa bi zbog straha od odgovornosti i izostanka javnoga stava te zahtjeva državi na reakciju trenutno trebalo smjeniti. Šute i svi relevantni politički faktori, pa i sama vlada. Ako je tehnička – Vlada je.

Ima legalnu moć i obaveze.

“Teška situacija” na Filozofskom od kad je SDP izgubio vlast

Zanimljivo pitanje postavlja notorna Maja Sever s mjesta „događaja“, sudioniku u razgovoru, vjerojatno studentu Filozofskog fakulteta i prosvjedniku. Pita ga kakva je situacija na Fakultetu, a on odgovara da je izuzetno teška, dramatična, da se sve urušava. Kada ga pita od kada, on mrtav hladan odgovara od nazad nekoliko mjeseci.
Da javnost ne bi bila uskraćena za točan odgovor, činjenica je da je situacija „kritična“, „pogoršana“, „zabrinjavajuća“ i „ teška“ točno od trenutka kada je SDP i njegova koalicija izgubili vlast, te došla na vlast koalicija Mosta i HDZ-a, a eskalirala je u trenutku realizacije namjere suradnje Filozofskog i Katoličkog bogoslovnog fakulteta, oba sastavnice istoga Sveučilišta. Ovoga u Zagrebu.
Sve slučajnost za slučajnošću.

Novi poraz SDP-a, nova revolucija

Vrlo je vjerojatno slučajno i to da se ponovo revolucionari dižu na zadnje noge upravo sada, nakon novog poraza SDP-a i njegove koalicije, i uoči formiranja nove, neljevičarske – vlasti u Hrvatskoj.
Pretpostaviti je slijedom toga da je slučajnost bila i to što su se plenumi, prosvjedi i revolucija ugasili i valjda proizvodili barut i streljivo tijekom mandata Željka Jovanovića i njegovog epohalnog upravljanja hrvatskim obrazovnim i znanstvenim sustavom.

Slučajnost je i to što u oranizaciji navodne neposredne demokracije, koja je najveća svinjarija koju razuman čovjek može uopće čuti u ovakvim uvjetima, sudjeluju sve moguće antifa udruge u Hrvatskoj, koje su cijelo proljeće prosvjedovale protiv Hasanbegovića, zatim protiv Šustara, pa za kurikul i reformu obrazovanja a la Jokić i Budak, ne poštujući pri tome ni minimum univerzalnih akademskih, civlizacijskih i političkih, te demokratskih standarda.

Jer, što će ljudima standardi, što će im dijalog, što će im rasparava o bilo čemu, kad plenumaši imaju – pravo.
Jer su sami tako rekli.

A revolucionari nikada ne griješe. Glava više, manje, što je to u revoluciji?

Korisnici bogatih povlastica

Jedini problem ovih subverzivaca na hrvatski način i ovih najnovijih revolucionara jest to što primaju i koriste goleme beneficije od države, pa recimo mogu bogovski ručati za deset kuna, što im idejne vođe među nastavnicima masno plaća država, što im mentore izvana, koji ih građanski kao potpomažu, masno financira država i paradržavne inozemne strukture, što imaju novaca više od srednjih kompanija koje prodaju svoje vrijednosti na tržištu i što im to sve pripada po – zakonu.

To je također svinjarija epskih razmjera i jedino moguće u ovakvoj Hrvatskoj.

Nesnalaženje države, a zatim Sveučilišta, pa tek onda Fakulteta u tim događajima je – legendarno. Sve se svodi na famoznu autonomiju sveučilišta, pri čemu razinu, okvir i sadržaj autonomije određuju tipovi i ljudi koji apsolutno nikakve veze nemaju ni sa sveučilištem, ili, kao insajderi na golemim državnim plaćama, jednostavno godinama i rade i promiču posve neakademske i izrazito rigidne političke stavove i zahtjeve, ne samo u okviru navodnog znanstvenog opusa, nego i prije svega u javnosti i na izrazito političkoj ravni.

Što znači autonomija sveučilišta?

Autonomija sveučilišta se izrazito i jedino odnosi na specifičnosti obrazovnog i znanstvenog procesa i to vrednovano prema najvišim svjetskim standardima, a ne prema standardima i odlukama mediokriteta koji su se proslavili pišući doktorate o Titu i pčelarima. Pri tome ciljeve obrazovnoga procesa određuje, kao i svugdje u svijetu, onaj tko plaća.

Vlasnik, u ovome slučaju država.

Tu nema autonomije niti je ikada može biti.

Izvan svake sumnje, ovo što se događa na Filozofskom, nema nikakve veze ni s kvalitetom obrazovanja, ni sa znanošću, ni s organizacijom Fakulteta niti s pravima studenata, jer je sve to samo teška floskula i krinka za prosvjednike, koji neće prestati raditi štetu Fakultetu, Sveučilištu, državi i u konačnici pristojnim studentima, da im ova uprava ili nova vlada ispune sve što im padne na pamet.

Ovo što se događa je potpaljivanje vatre i stvarnje pristiska na političke aktere i izravno utjecanje na kadroviranje prije svega u tzv. identitetskim resorima, kulturi i obrazovanju, kao što se događalo tijekom formiranja prethodne, još uvijek važeće tehničke vlade.

Profesionalni destruktivci

Organizatori prosvjeda na Filozofskom, a ne nužno i svaki sudionik, su jednostavno profesionalni destruktivici i nadrirevolucionari koji s akademskim institucijama imaju veze utoliko, ukoliko se posve slučajno tamo nalaze.
Zbog toga je vrijeme i to kritično, uraditi nekoliko stvari.

Prvo, država mora osigurati nesmetan rad nastavnicima, zanstvenicima i studentima koji žele raditi svoj posao i svoja prava ostvarivati, prvo radom, drugo kompetencijama, treće, procedurom. Ako ne valja procedura, modifikacijom procedure u proceduralnim, a ne u huškačkim okolnostima i uvjetima. Jer, navika da izrazita manjina diktira uvjete i okvire ponašanja i života velikoj većini, zaostatak je komunističkoga mentaliteta, koji sa zaštitom prava manjine – nemaju baš nikakve veze. Samo ju izruguju.

Država mora spriječiti devastaciju svoje imovine, mora zaštiti Filozofski fakultet i njegovu organizaciju i način djelovanja od nasilnika izvan fakulteta, te najstrože zabraniti pristup pripadnicima navodnih nevladinih udruga, sve redom profesionalnih antifa revolucionara i plaćenika. Država pri tome ne smije imati nimalo kompleksa ni pri primjeni najrigoroznijih mjera koristeći sve raspoložive respresivne institucije i instrumente. Ako su mogli istući invalida u Crkvi, gdje nisu smjeli, moraju zaštiti studenta od huligana koji izigrava studenta, na njegovom zakonskom posjedu i pravu. Jer država nigdje na svijetu ne raspravlja s nasilnicima i onima koji se nasilno nameću kao arbitri za stvari i u stvarima koje ih se nimalo ni prirodno ne tiču. Sudjelovanje antifa revolucionara i plaćenika iz mladeži SDP-a, Ženske mreže, platforme 112 i Lige antifašista u ovome prosvjedu je usporedivo s ulaskom u Riječko kazalište skupina navijača, Torcide, BBB-a ili Armade, koji bi malo odlučivali o – umjetničkom programu.

Što mislite kako bi platforma 112 reagirala na to?

Ako mogu jedni mogu i drugi.

Kamo to vodi?

U kaos velikih razmjera.

Akademija i političko djelovanje nisu spojivi u okviru Fakulteta i javnih obrazovnih i znanstvenih institucija

Druga stvar koja se odmah mora uraditi jest zabraniti pristup Fakultetu, dok traju neredi, svakome tko nema studentsku važeću iskaznicu i to isključivo Filozofskog fakulteta, jer je odavno poznato da nabrijane skupine mladih antifa pogotovo s Političkih znanosti, redovito sudjeluju u famoznim Plenumima i neredima kao – pojačanje.
Treća stvar koju je nužno odmah uraditi jest pokrenuti disciplinski postupak protiv nastavnika koji sudjeluju u plenumskom odlučivanju i poticanju takve metode djelovanja, jer je to namjerno opstruiranje institucija Fakulteta i izazivanja kaosa i nereda, za koji ne mogu biti amnestirani pod izlikom navodne slobode djelovanja ili pod nekakvim akademskim pravima i slobodama. Akademija i političko djelovanje nisu spojivi u okviru Fakulteta i javnih obrazovnih i znanstvenih institucija i to je premisa na kojoj počiva legendarna autonomija sveučilišta.

A ne na spriječavanju države da ureduje svojom imovinom i interesom.

Valja istaći da država odmah mora, ako drži do sebe, svakog zabilježenog nasilnika, koji bi spriječavao studente i nastavnike u normalnom radu navodnom blokadom po hitnoj proceduri teretiti za materijalnu štetu, a njegovim roditeljima ispostaviti račune, koji bi, ako se stvari budu razvijale kao prethodnih godina, mogli dostići vrijednost njihove ukupne imovine.

Pa tko voli antifovati, nek to radi na svoj račun ili račun roditelja, ako će ga podržati u tome.

Četvro, Dekan Fakulteta bi čak i u ovakvim okolnostima morao zatražiti jasno definiranje svih zahtjeva prosvjednika, a zatim neovisno stručno arbitriranje o legalnosti tih zahtjeva, pa onda, o zahtjevima koji se mogu realno ostvariti i koji su legalni u okvirima aktualnog zakonskog poretka, zahtjevati i organizirati – neposredno tajno izjašnjavanje svih studenata Filozofskog fakulteta.

Zašto ovo ističem?

Da se na eksplicitan način pokaže što točno studenti misle o svemu i u biti koliko studenata stvarno stoji iza prosvjeda? Ako većina studenata podržava te zahtjeve, onda su uspkros potpunoj nelegalnosti, – legitimni. I, nužno je o njima institucionalno razgovarati.

Zabrinjavajuće huškanje hrvatskih medija

Zabrinjavajuće je huškanje novinara i to opet notornih mainstream medija. Gledam Maju Sever i, naravno ne čudim se tome što vidim i čujem, jer od nje uistinu nikada nisam ništa profesionalno zapazio tijekom višegodišnjeg informativnog maltretiranja. Maja Sever nasilno nameće dramatičan i patetičan ton kao da se javlja s bojišta, iako pored nje umjesto tenkova prolaze studenti, nema kaosa, nereda, ništa se dramatično ne događa, ali nedostatak slikovnih argumenata žena pokušava nadoknaditi pumpanjem govorne dramatičnosti. Čista nula iz televizijskog novinarstva koje počiva na poruci – slikom. Zbog toga je uostalom i išla na – mjesto navodnoga događaja, koji se usput dogodio sinoć.

Kada bi Maja Sever i ostali propagandisti „spontanih“ studentskih nemira, barem donekle držali do sebe i barem donekle pokušali biti uvjerljivi, onda bi se bar potrudili upozoriti da na tim „plenumima“ nemaju što tražiti Ranko Ostojić, Aleksandra Kolarić i skupine notornih parapolitičara. Mogla bi također primjetiti da ne postoji bezlična demokracija, pogotovo što organizatori prosvjeda i njegove sive eminencije podmuklo guraju nekolicinu studenata u prvi plan, nasilno nastojeći izbjeći svaku personalizaciju i osobnu odgovornost. To je također poptuna kontradikcija u ponašanju revolucionara.

Ne možeš veličati slobodu, individualnost i istodobno skrivati se iza mase bezličnih revolucionara.
Naravno, Maja o tome ništa ne pita, jer njen posao nije izvjestiti javnost, nego utjecati na javnost propagirajući – revoluciju ili, bolje rečeno, kontrarevoluciju jer se radi o miniranju neželjene državne vlasti.
Međutim, iako je i to posao i obaveza države koju sam ovdje u više navrata prozvao kad je Fakultet u pitanju, to je prije svega u slučaju „Sever novinarstva“ posao uprave HRT-a i nepristrane evaluacije njenih priloga zbog kojih bi na svakoj pristojnoj televiziji dobila trenutni otkaz uz napomenu- kronično nesposobna.

Marko Ljubić/Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Pupovečka družba ne predstavlja srpsku manjinu u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Kišni rujan brzo odmiče. U Hrvatskoj poslije kiše dolazi kiša. Blagotvorna, doduše, za zemlju koja se ljetos osušila kao nesretna bulimičarka, ali je pretjerala pljuskajući sve oko sebe danima i danima.

Pogodna i za gljive koje rastu doista kao gljive, u Hrvatskoj u uglavnom jestivom obliku, za razliku od Dalekog istoka gdje bi mogla izrasti velika, vrlo velika otrovna gljiva ili više njih ako „ujedinjene nacije“ (čitaj NATO) ne poduzmu nešto radikalno protiv suludog momka u Sjevernoj Koreji.

Pišem spomenute nacije malim slovima jer je njihova UN organizacija više-manje transformacija plemenite zamisli u činovničku piramidu na koju se dovoze sve veći kameni blokovi i ne zna se dokle će rasti, a analiza (koje nema) vjerojatno bi pokazala takve razmjere nepotizma i njemu sličnih zala se i hrvatski sustav zapošljavanja preko veze može posramiti. Pa ako se Hrvatskoj prigovara da nerado ide u reforme, što je tek s Ujedinjenim nacijama koje „reformu“ provode četrdeset godina, koliko pamtim, i nikako da se reformiraju. Od prvoga pokušaja pojavilo se toliko novih država da se zastave ispred zgrade ne mogu izbrojiti, a mnoge su zemlje ušle (izborile se) poslije ratova koje UN nije spriječio, te je od mira na Zemlji ostala samo Augustinčićev a konjanička figura koja me više podsjeća na rat nego na mir.

U tim i takvim UN s portugalskim mirotvorcem kao glavnim tajnikom, govorila su na zasjedanju Opće skupštine dva svjetska lidera, Trump i Plenković. Trumpa je (bez obzira na sve) trebalo dobro slušati i još bolje razumjeti: on ne govori o Americi iznad svega, nego o Americi prije svega, što je prihvatljivo ne samo iz njegova kuta. On bez dlake na jeziku i idiotskoj političkoj korektnosti usuprot, govori o nacionalizmu kao prirodnoj pojavi koja nije pridržana samo za SAD, nego vrlo izravno preporuča svakoj državi da bude svoja na svome i živi po svome. Velika je to novost koju analitičari nisu do kraja shvatili, ili ako jesu nisu publici potanje objasnili: naime, da se USA, ostajući velika ili možda još i dalje najveća svjetska sila, ne želi nametati drugima ni oblikovati ih po svojoj mjeri, želi izvoziti robu, a ne demokraciju, poučena i zimskom sudbinom arapskih proljeća, ali ne samo njima.

Drugi lider, to jest Plenković, nije u prilici da nekomu nešto nameće niti da kaže da više ne će, govorio je odmjereno i obuhvatio sve što se dalo, ali je onda najednom spomenuo i arbitražni postupak ne imenujući Sloveniju, koja se u tome lahko prepoznala i zgrozila – pa kako može hrvatski premijer reći da je stradala međunarodna pravda nastavkom rada oskvrnutog procesa! A jest, potvrdit će to i svaki znalac međunarodnoga prava, među kojima je i ugledni Eduard Yambrusich. Cerar je bio bijesan, rado bi odmah skočio na konja s hvataljkama ili na Erjavca i poveo juriš kranjske lake konjice, ili uputio nosač zrakoplova u hrvatsko more, gdje je tih dana Hrvatska slavila Dan hrvatske ratne mornarice uz spomen na Svetu Leticu koji se prvih jesenskih dana 1991. „stavio na raspolaganje“ domovini i sjajno odigrao svoju rolu, za razliku od ranoga proljeća te godine kada smo ga Tuđman, Davorin Rudolf i potpisnik ovih redaka nagovarali da napusti jugoslavensku vojsku i prijeđe na hrvatsku stranu, a on se nećkao. (Opisano u knjizi Lijepa moja, 1992.)

Vrli susjedi ne odustaju od grickanja Hrvatske sa svih strana, grickanja teritorija, ali i države kao takve, imaju svoje špijune i prisluškivače, miješaju se unutarnje poslove suverene hrvatske države kako im se prohtije, a pravog odgovora na te ujdurme nema. Muslimanska i srpska komponenta u BiH šalju u „promatrače“ ili izdaleka njuškaju po državnim uredima i gospodarskim kancelarijama, Vučićeva Srbija čak izravno želi utjecati na hrvatske zakone upravo četničkim (nego kakavim) bezobrazlukom, pa se okomila na Medvedov Zakon o braniteljima. I doista, učinjena je velika pogrješka što nacrt Zakona nije prvo odnesen u Beograd da ga Vučić recenzira, a kako se mogao dogoditi takav propust, nemam pojma. Srbijanci se mogu pozvati na presedan, kada je Željko Jovanović kao „hrvatski“ ministar slao udžbenike na recenziju u Beograd, svojem srbijanskom kolegi, pa što ne bi Medved braniteljski zakon.

Nije se čak ni uskladio s Pupovcem! No da, možda šaljivo, ali ispod toga je srdžba koja obuzima hrvatskoga Pupovavčovjeka jer pravoga, čvrstog i udarcima šakom praćenog žestokoga odgovora nema, sve nešto diplomatski blijedo. A nema ni pravog odgovora o srbijanskoj deklaraciji o zaštiti i opstanku srpske nacije koja je apsolutno imperijalistički agresivna i tako mora biti shvaćena u Hrvatskoj, kada već nije prvi i drugi memorandum.Čitajući ispravno, a kako drukčije, to znači da će Srbija svim sredstvima štititi srpske manjine u drugim državama i da se ne će, kako reče četnički štreber „više nikada ponoviti Oluja“.

Razumije li itko u Hrvatskoj ovu jasnu poruku, ili ju razumije samo 204. vukovarska brigada? I nije se rečena deklaracija pojavila samo kao kontra hrvatskom Zakonu o braniteljima, nego u trenutku kada se Pupovac, premda na vlasti ili u vlasti u Hrvatskoj, silno uplašio referenduma koji će uskoro biti održan i moguće (sigurno) naštetiti njegovoj bolesnoj viziji „zaštite i opstanka srpske nacije“ u zemlji koja je nacionalna država hrvatskoga naroda i nikakve nacije osim hrvatske tu nema. Obveza Hrvatske, kao civilizirane zemlje, jest samo i jedino da omogući nesmetani život manjina s pravom na očuvanje kulture i jezika itd., ali nikako da tetoši onu manjinu manjine odnosno jedan njezin pupovečki dio koji se nikako ne može pomiriti porazom politike „svi Srbi u jednoj državi“, a ako već nisu u istoj državi onda idemo na plan B – potkopavati institucije i samu državu, koristiti slabost i neslogu Hrvata, direktivama, ucjenama i prijetnjama ostajati arbitar, čudeći se pritom i sami kako to u Hrvatskoj glatko prolazi zahvaljujući bedacima koji se daju izvozati u svakoj prilici.

Ako slučajno ne ide u Zagrebu, tu je Bruxelles koji će im uvijek dati za pravo. Nije zato bez vraga upozorba (nekih) analitičara da će spomenuti referendum o novom izbornom zakonu biti dočekan na nož ne samo u Beogradu, nego i u Zagrebu i Bruxellesu, a uvijek će se naći neki „ustavni stručnjak“ koji će tvrditi da se ne može provesti referendum koji „zadire u prava manjina“. Karta na koju igra Pupovac. To „zadiranje“, koje je naravno obična šuplja fraza, u ovom slučaju ne zadire ni u što nego u svojedobno prekomjerno uguravanje manjina u Hrvatski sabor na račun Hrvata izvan domovine koji su brojem saborskih mjesta pakosno svedeni na Novostimanjine. Na sreću, već ima i glasova iz vlasti (Lovro Kuščević: „Dijaspora treba imati više zastupnika.“), ali Vlada u cijelosti još šuti i mudruje. Ni lamentiranje o „stečenim pravima“ ne drži vodu, jer pravo stečeno ucjenom nije pravo.

Dotle politički agent Beograda, Pupovac, pojačava prljavu galamu kroz srpske „Novosti“ koje u normalnoj zemlji ne bi mogle biti tiskane ni u pomisli. Još samo nedostaje Bora Đorđević da kao kolporter izvikuje naslove iz tih poganih novina, iz te čorbe skuhane za vrijeđanje Hrvatske. A što radi hrvatsko državno odvjetništvo? Ma ne radi. U opisu njegovih dužnosti valjda piše da je pljuvanje po Hrvatskoj, Hrvatima i Tuđmanu samo zabavno novinarstvo koje se tolerira jer nikoga ne iritira. Niti je odvjetništvu (tužiteljstvu) zazorno što Pupovac u svojim novinama objavljuje liste nepoćudnih Hrvata, a ta objava nije drugo nego sigurnosno pitanje, budući da crnorukaških družina zasigurno ima i u povoljnom će se trenutku aktivirati, kao što su se u jugoslavenskim i dražinim bojama aktivirale u trenutku prvih slobodnih izbora u Hrvatskoj. Za prvu ruku, kada već ucijenjena hrvatska politika ništa ne poduzima, savjet: udruge koje novčano bolje stoje i mogu platiti odvjetnike, neka podižu tužbe protiv „Novosti“, koje će hrvatsko pravosuđe naravno odbijati, ali tko zna, možda se nešto i ondje dogodi. Ha!

Referendum o novom izbornom zakonu kojemu je cilj uvesti europsku praksu u hrvatski sustav, izjednačiti tu praksu s ostalim europskim državama, već sada ima potporu barem polovice hrvatskoga pučanstva, a imat će i više. Pretpostavljam da će imati osamdesetpostotnu potporu, jer su Hrvati srditi i ne daju se više u svom vinogradu. Pretpostavljam isto tako da će razne nesrpske inicijative mladih, starih i srednjih nasilno ometati mjesta za skupljanje potpisa, pa bi bilo dobro da uz svaki štand bude tjelohranitelj – ako ga ne stavi ondje država, naći će se tko će. Također će nasilno iz Bruxellesa dolaziti brukselani, a kad im se kaže da je riječ o borbi za europsku stečevinu – reći će da je ovo Hrvatska, da ovo nešto drugo, to jest drugorazredno i ima se ponašati baš tako, inače… Što inače? Pelješki most? Savudrijska vala? Protivljenje Beograda koji hoće zaštititi srpsku manjinu ma gdje ona bila? I njezin opstanak? A ima Srba u Hrvatskoj kojima je jasno da upravo ta srbijanska i pupovečka politika zdušno radi protiv njihova opstanka. Pa da ih čujemo. Neka se malo jače oglase.

I na svršetku ove tirade jasna definicija: pupovečka družba ne predstavlja srpsku manjinu u Hrvatskoj. Ona je samo produžena ruka sve opasnije srbijanske politike oživljavanja miloševićevskih sablasti, i zato su Pupovac i njegovi, ponavljam, sigurnosno pitanje na koje zrela i pametna država treba imati odgovor.

Bugarska manjina

Rodna rijecVrlo cijenjena, u skladu s prijateljskim odnosima Hrvatske i Bugarske. Ne bavi se pupovečkim poslima, kao ni njezino glasilo „Rodna riječ“ pod uredništvom Diane Glasnove, nego kulturnim vezama dvije zemlje u prošlosti, ali i sadašnjosti, svojim znamenitim ljudima, običajima i jezikom, starim pismom koje nas povezuje, to jest glagoljicom, kao i djelomično ćirilicom kojom danas pišu Bugari, a bila je nekada davno u posebnom i osobitom obliku bosančice i jedno od hrvatskih pisama na nekim našim prostorima, te je u Poljicama rabljena u administraciji („arvacka slova naša“). Sve točno. Da bi hrvatskoj publici približila knjige tiskane na bugarskom jeziku u davnini, bugarska je zajednica u suradnji s domaćinima priredila u Knjižnici HAZU izložbu „Gutenberg i slavenski svijet“. U stvari, usporedna izložba: desno predvorje bugarsko tiskarstvo, lijevo hrvatsko s reprodukcijama znamenitih glagoljskih proizvoda senjske tiskare (Misal, 1494., Spovid općena, 1496., te još četiri nakon 1500. godine.) Tiskara je bila ustanova senjske biskupije, s brojnim prevoditeljima i priređivačima, a spominju se Jakov Blažiolović, Pero Jakovčić i Silvestar Bedričić. Hrvati. Svoj jezik nazivaju hrvatskim. No kao da se malo stide (kao i danas) pa dodaju u kolofonu Korizmenjaka: „Nam se ne zamirite zač smo rodom Hrvate“. Baš tako pišu. Kao da su u Europskoj uniji.

Bugarske knjige pisane su ćirilicom. Na prvom je mjestu „Časoslovec“ tiskan 1566. u Veneciji, gdje je Jakov Krajkov bio vlasnik velike ćirilične tiskare. Knjiga je lijepa, s 33 gravure. Poznat je i „Psalitar“ s gravurom cara Davida, i više no zanimljiva poruka (1596.): “Ako nekoga zanima ova knjiga, bit će mu na raspolaganju u gradu Skopju, kod Kara Trifuna“ , gdje je biila prva bugarska knjižara. Eto, i u to doba je radio, štono riječ, marketing.

Pero Gotovac

Jest duboka starost, ali opet… “Umiru dobri ljudi“, kaže moja Višnja i u pravu je. Pero Gotovac imao je naravno gene oca Jakova, lako je skladao i bio duša (ili jedna od najvažnijih duša) hrvatske produkcije koja je u zabavnoj glazbi spasila Hrvatsku od istočne „muzike“ , te su i moguće cajke u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća ustuknule pred šlagerima i pjevačima koji su sagradili most prema međuratnoj hrvatskoj građanskoj tradiciji, s modernijim iskoracima, a Opatija, Zagreb i Krapina postali festivalski hramovi i za „širu regiju“. Govorljiv, razgovorljiv, duhoviti kozer Pero Gotovac komponirao je za film, televiziju i kazalište, obilježio jedno razdoblje Jugotona i dirigirao u Komediji, poznato je. Radili smo zajedno na nekim kazališnim predstavama, poznavali se godinama prije obnove hrvatske države, a kada sam u ljetu 1990. instaliran na mjesto hrt ravnatelja, pozvao sam Peru kao nositelja autorskih prava da mi odobri nekoliko Gotovčevih taktova, ne bilo kojih: radilo se o uglazbljenim stihovima „O lijepa, o draga, o slatka slobodo“, to jest samo instrumentalnoj verziji koja je zatim postala zaštitnim znakom najave informativnih emisija Hrvatskoga radija i zamijenila onaj komunistički piskut.

Još i danas mi ljudi kažu da su im došle suze na oči kada su prvi put čuli taj „signal“, doista znak da je došlo novo doba. Pero Gotovac bio je oduševljen, a kako i ne bi. A nadugo mi je govorio o neodgovornim „aranžerima“ Ere s onoga svijeta i drugih opera, s kojima je bio u stalnom sukobu. O svojoj glazbi manje, ali o svijetu zabavne glazbe i sebi u njemu imao je štošta pričati, i ozbiljno i anegdotalno. Nije se volio isticati, nije volio afere, u Komediji je šutke podnosio kada su napasnici ispadima izborili veća prava i plaću, sve dok nije shvatio da samo tako može i on nešto postići pa je jednoga dana kontrolirano „poludio“. Odglumio. Ražestio se, naoko. Samo tako je mogao iskočiti iz urođene dobroćudnosti, koju je teško prikrivao i u (i opet naoko) lakozapaljivim lakoglazbenim sudarima.

Vikendaški festival

Održan u Rovinju. Imao je valjda zanimljivih tribina itd. ali je izborom „najboljih novinara“ pokazao tko stoji iza njega, kako diše, kojemu je svjetonazoru i ideologiji odan: Tomić, Jelena Lovrić iz CK, Jurica Pavičić…bjesomučni protuhrvatski žurnalisti. U tom izboru koji je nalik na namještene natječaje u poduzećima, nitko tko nije iz rečene ergele nije se mogao probiti.

Jezik

Gostujući na HTV-u jezikoslovka Nives Opačić načela je, između ostaloga, temu o kojoj sam i ja na ovim stranicama nerijetko pisao. Riječ je o hrvatskim nazivima dvanaest mjeseci u godini, koje nazive djeca uče u školama a nikako da nauče, a ako nauče kao odrasli ih zaborave, posebno ako se bave politikom ili rade u medijima. Lakše im je reći treći mjesec nego ožujak, valjda im bolje ide matematika od hrvatskog. Tako u Saboru, tako u vladama, s iznimkama koje potvrđuju pravilo. Istoga ili sljedećeg dana nastupa na HTV-u ministrica vanjskih poslova i razbacuje se brojkama: ovo ćemo učiniti u četvrtom mjesec, ovo u desetom, nešto u dvanaestom… A tko na svijetu ima tako lijepe naše nazive za mjesece, tako vezane uz prirodu i ljudski rad? (Usput: tražio sam nedavno uvođenje jezičnih tečajeva za zastupnike u Hrvatskom saboru, pročitao je to ruski kroatist Bagdasarov pa mi kaže da u Rusiji postoji nešto slično. Eto.)

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nitko nema pravo dirati u našu najveću povijesnu svetinju – Mare nostrum croaticum.

Objavljeno

na

Objavio

TU GDJE HUČE MORSKI VALI
Tu gdje huče morski vali
vodili su borbe preci,
da bi sutra svojoj djeci
u amanet more dali. (A.Š)

 

O more, naše Jadransko more,  već tisuću ljeta pokušavali su te oteti brojni osvajači; i Mleci, Francuzi, Turci, Austrijanci, Mađari, Talijani, veliko Serbi, Rusi i Crnogorci, pa evo i naša braća po vjeri i susjedstvu – Slovenci, a da one druge povijesno daleke osvajače od stoljeća sedmog i ne spominjem.

O, more moje, to nije moguće, tebe nije moguće oteti jer u tebi živi hrvatski duh koji se zove Mare nostrum croaticum – to je duh naših djedova. Taj duh drži naše čudesno Jadransko more, prikovano uz hrvatske obale, duže od pet tisuća kilometara čudesno lijepe obale i preko tisuću  otoka.

To je duh stare  Bokeljske i Dubrovačke mornarice, senjskih, kliških i neretljanskih gusara. To je duh bitke kod Makarske iz 887. g. i brojne druge tog doba,  bitke kod Visa, bitake u Prvom i Drugom svjetskom ratu, i u Domovinskom ratu.

Kad bi svi potonuli mornari u hrvatskom Jadranu ponovno ustali, opet bi zapjevali pjesmu o moru. Svatko onaj koji pokuša oteti hrvatsko more, suočit će se ne samo s hrabrošću hrvatskih branitelja i srčanih hrvatskih mornara, već će se suočiti i s duhovima umrlih

mornara od stoljeća sedmog pa sve do danas. Branit će ga i legije potonulih mornara iz cijele hrvatske povijesti Jadrana.

Jadran je sudbonosno nalijepljen na hrvatsku obalu koja  s otocima spada u najrazvedenije  obale na svijetu. Sastoji se od bezbroj uvala, plaža, sprudi, od 1244 otoka, grebena, hridi, koji su ostali nakon dizanja razine Jadranskoga mora 13 000 god. prije Krista, danas je samo 50 nastanjenih otoka.

Svaki onaj Hrvat koji s pozicije političara za zelenim stolom proda dijelove hrvatskog mora, čekat će ga prokletstvo tisuća i tisuća mrtvih hrvatskih mornara. Neće imati ni sna ni

počinka, svaki huk valova čut će kao jezu smrti koja mu ne da živjeti, a ni umrijeti.

Nitko nema pravo dirati u našu najveću povijesnu svetinju – Mare nostrum croaticum.

Danas pojedine dijelove tog mora, želi oteti narod koji nikada u svojoj povijesti (do 1945) nije imao u svom vlasništvu ni metra obale, niti najmanje pomorske tradicije. More je ljubav i narod koji nema pomorske tradicije ne zna što je to ljubav prema moru.

Nečuveno je da narod koji ima susjedstvo s cijelim Jadranom, kao neusporedivo najveću vrijednost svoje dežele, želi pravnim nasiljem oteti dijelove tog mora. Kao da nije svaki dan na njegovim valovima, koje doživljava kao svoje, kao da tisuće  svojih vikendica i vila nije sagradio u najljepšim uvalama i plažama hrvatskog ozemlja. Neusporedivo najveća vrijednost Slovenije, kao dežele, jest to što se nalazi u izravnom susjedstvu s prekrasnim Jadranskim morem. Toga bi trebali biti i te kako svjesni.

 

Savudrijska vala, u tom imenu spava duh hrvatskog mora. Možete ga zvati i Piranski zaljev, ali u tom imenu nema duha ni pjesničke ljepote koja pjeva o moru kao naziv Savudrijska vala.

More je živi organizam. Kao što neki ljudi ne vole more, tako jednako ni more ne voli neke ljude, one koji ga zagađuju i ne čuvaju, posebno one koji ga žele oteti, koji ga žele ograditi od drugih naroda.

 

Hoćemo reći, da vam je Jadran širom otvoren, da ga doživljavate kao svoj vlastiti, ali unatoč toga želite otrgnuti od njega kojih 150 kvadratnih kilometara, na koje mi ne bi smjeli stupiti našim brodovljem, pa ni onim najbezazlenijim ribarskim.  To je svetogrđe, tim i više jer gotovo da nemate nijednog mornara koji je pod vašom zastavom zauvijek potonuo u to more. Kroz tisućljetnu povijest niste imali nikakve pomorske tradicije, niti svoje flote, za to i ne znate što je to ljubav mora.

Hrvati su naslijedili umijeće brodogradnje još od tradicije Lliburna koji su bili vrhunski majstori u izradi brodovlja svih vrsta.

Vašim otimanjem tuđeg mora onemogućili biste  dijelu istarskih ribara da više ne smiju ploviti i ribariti na moru pred samim vratima svojih kuća. A tu su ribarili od pamtivijeka njihovi daleki preci.

To nam je hvala što smo Vam omogućili da u cijelom našem Jadranu se osjećate kao kod svoje kuće.

More nije samo voda, more je ljubav, more je i hiža, more je sloboda koja nema cijene, ono je i grobnica, i najveći arheološki rezervat.

Zato, nikad vam nećemo dopustiti da otrgnete i najmanji dio našeg mora, kao što to ne bismo dopustili nijednom drugom narodu. Nikakvim lažnim arbitražama, pravnim začkoljicama, pritiskom EU, jer je more naša ljubav, a kako nam možete oduzeti našu ljubav.

Mile Prpa/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati