Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Šeksov zakon o proglašenju i zaštiti posebnih u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Čudo jedno kako ljudi misle da su komentatori svemogući. Pa, što ste prisutniji u javnosti ili što vas se više čita, prenosi, komentira, ljudi stječu dojam da je najvažnija stvar na svijetu nazvati vas i sve će biti riješeno.

Ima tu i jedna druga, puno opasnija dijagnoza, odnosno realna činjenica, a to je da je ljudima sve više kao zrak ili kao kruh potrebno naći nekakvu javnu nišu i reagirati na zaglušujuće pritiske izrazitih nesolidnosti, prljavštine, svinjarije svakavih predznaka i u konačnici – urušavanje nekakvoga reda koji očekuju, na koji su djelomično naučeni i što je najbitnije, koji su priželjkivali snajajući slobodnu hrvatsku državu.

Svega se toga nakupilo.

U reakcijama ljudi ima važnih i manje važnih primjedbi, želja, zamolbi. Obično se odnose na ono što ljudi u svojoj svakodenvjici vide, jer su razmišljanja o težim i dubljim problemima nažalost najčešće povezana, ili s profesionalnim djelovanjem ili, i isključivo na temelju dostupnih informacija. A dostupne su najčešće one nebitne i one manipulativne, pa ljudi ovisno o ponavljanju ili medijskom prostoru koje neka ideja, poruka, misao ili osoba dobiju ili zazuzimaju, tome daju proporcionalno veliki značaj. Pa probisvjet i redikul naraste od metar i šezdeset na tri metra u očima promatrača. K’o vepar u lovačkoj priči.

A najčešće se zbog dubokih poremećaja u informacijskim procesima upravo na te navodno važne i velike ljude, poruke i događaje ne treba ozbiljno osvrtati. Jer nemaju tri metra.

Naveo sam neki dan primjer pripremanja i orekstriranja kampanje protiv predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, a gotovo smo svakodnevo svjedoci sličnih kampanja odnosno zametaka, koji s različitim provokacijskih pozornica na koje ciljano ili neznanjem redatelja javne scene dospiju svijetla reflektora. Pa se može dogoditi da Pupovac izgleda kao planina, iako je kako bi akademik Pečarić rekao zečijeg vojnog roda, njegov Srbin iz Beograda na predbožićnom derneku, iako djeluje uhranjeno i krupno, nešto kao naš Peđa Grbin, izgleda kao tenk spreman za paljbu, iako u topu nema ni municije ni posade u tenku. Pa Buda Lončar na tom navodnom božićnom, a u biti otužnom polujazbinskom okupljanju antihrvatskih probisvjeta na mitskom olekovićeviziranom mjestu, izgleda kao važna faca, a važnost se prosijava činjenicom da nema Stipe Mesića, koji je valjda i Pupovcu odsvirao zadnje note pa ga Pupi otfikario, pa mu jedino sad može zatrebati kad se krene s proljeća po šumama i gorama istraživati – stratišta kojih će sve više trebati što Srbija bude dublje civilizacijski propadala. Stratišta dobre volje, namjera ili razuma. I, naravno nacionalnoga dostojanstva lešinara iza Pupovca i eventualno onoga krupnoga Srbina. Ili Vulina.

Teško je podnosti tolika iznenađenja u svome narodu, pogotovo na iste događaje, iste poruke, iste postupke, od istih ljudi. To treba hitno legalizirati i naučiti ljude da su sve te stvari od sada pod državnom kontrolom.

Ljudi su zgranuti javnim porukama Drage Pilsela, prije toga tekstom Ante Tomića, a prije toga Markovine, pa Zokija Pusića, pa ovoga ili onoga, sve redom, i ljudi, i poruka, i riječi, i stavova, koje umjesto da čitatelje ili naciju šalju u Vrapče, zapravo jedino moraju i trebaju potaknuti ljude pomoliti se za duše i koliko toliko očuvanje mentalnoga zdravlja tih tipova.

Reklo bi se – nema nam spasa od tolikih briga.

Izuzev ako se stari politički šaman Šeks ne dosjeti spasonosnoga riješenja.
Zašto bi netko relevantan reagirao na njih i njihove poruke, koje su, da dobiju na važnosti, koju odavno imaju isključivo pred zombijima s indeksiziranim mozgovima, navalili ili na najuglednije ljude u Hrvatskoj, kao što je Predsjednica, ili na standardne paradigme suverenističkog hrvatstva kao što je simbolika – Hercegovac.

Kako se postaviti dakle prema takvima?

Evo, u trenutku inspiracije imam prijedlog, a nadam se da će ga Šeks kao lumen državnoga prava i osmišljavanja državno-političkog poretka pročitati i žurno pretvoriti u zakon.

Zakon o – posebnima.

Zakon bi imao nekoliko članaka.

Osnovno polazište u tom zakonu bi bilo da se odnosi na samo jedno ime, jer ne može se biti poseban a postojati nečega više, jel tako? Primjer za to je Noina arka. Jer, poseban znači zaštićen, a ako su dva Draga, Anta, Branka, Milorada zaštićena, onda to nije to. Samo bi se u nekim slučajevima umjesto imena koristilo prezime, kao recimo – Markovina, ili Klasić.

Pvi bi članak zakona bio navođenje posebnih ljudi, onih koji prolaze rigoroznu provjeru svoje posebnosti, one bar regionalne, jer, ako se već trebamo ponašati kao lider regiona, onda da bar možemo ponuditi sitnice koje će izvan svake sumnje region prihvatiti. I u Beogradu, i u Banja Luci, i u Sarajevu, i u Podgorici. Malo je sumnjiva Priština, ali smislit ćemo nešto i za njih.

Dakle, napraviti spisak posebnih.

Nakon toga proglasiti izuzeće od odgovornosti za posebne.

Svake odgovornosti.

Pa im odobriti posebne i specijalizirane legitimacije, nešto kao novinarske iskaznice.
Pa bi na taj spisak svako trebalo, jer su višesturko ostvarili zasluge i postignuća za vodeća mjesta, staviti Dragu Pilsela, Branka Vukšića, Antu Tomića, Olivera Frljića, Dragana Zelića, Gordana Bosanca, Zorana Pusića, zatim zbog ženske ravnopravnosti Radu Borić ili Mimu Simić, ni u ludilu preskočiti Mirjanu Mirt, zatim Bojanu Genov koja je posebnost stekla izjavom da joj je pajdašica iskoristila pravo žene na pobačaj šest puta, a posebno bi mjesto na tom državnom i internacionalnom spisku zauzimao Pupovac i svi njegovi pupavičasti Srbi. Oni bi uz imena nosili registraciju P –Srbin – pa broj, primjera radi 00005, 00006 i tako redom. On bi Šeksu supotpisivao – pravo posebnosti Srba. Koga potpiše Srbin je, a koga ne potpiše, eventualno mu preostaje biti pripadnik HPC-a i dvojice arhiepiskopa, Bonifacija i Aleksandera.

Zatim bi im se tiskale specijalne legitimacije.

Svi bi na tim legitimacijama bili uredno počešljani i obrijani, Anti se Tomiću ne bi dopustilo imati brkove, a muška uloga je predodređna stečenom ugledu Zorana Pusića. Srbi bi, izuzev Porfirija i Jovana, bili – obrijani.

E, i tu bih napravio izuzetak. Ne bih obrijao recimo Ivicu Đikića iz „Novosti“, kome je brada jedan od ključnih dokaza identiteta jer mu se ne može davati registracija kao autentičnim pupavičastim Srbima, a Drago Pilsel može biti čak i neočešljan.

Kako bi izgledale te legitimacije?

Jednostavno.

Fotka i na njoj bi pisalo – Drago.

Ili – Markovina.

Ili – Ante.

Ili – Rada.

Rezultat?

Gdje god dođe Drago Pilsel, što god napiše, koga god izruži, izbeštima, olaje da oprostite, netko ga tuži, zaustave ga na granici, uhapse ga zbog urlanja na psa lutalicu u Banja Luci koji zapišava gradsku travu, Drago Pilsel samo izvadi legitimaciju i pokaže.

A ono piše – Drago.

Policajac, carinik, dorhovac, građanin, čitatelj salutira, pozdravi, nakloni se, kaže – aaa to je onaj Drago. I, ode.

Ako Pilsel nekoga naljuti svojim tekstom, recimo izvrijeđa kao neki dan Predsjednicu, a Bajiću primjera radi padne na pamet pokrenuti nekakvu istragu da na našemu Dragecu pokaže mišiće, Pilsel samo dođe i pokaže legitimaciju – Drago. I, čiča miča gotova priča. Bajić i Cvitan kažu novinarima na hitno sazvanoj konferenciji – što ćeš, to je Drago.
Isto bi vrijedilo za sve ostale.

Recimo, Tomić dođe u Hercegovinu, koja je na putu za EU, posvađa se s nekim lokalnim domoljubom u Grudama, dođe policija, okupi se mnoštvo neoustaša, a on izvadi legitimaciju – Ante.

Hebi ga, zavapit će Hercegovci, to je onaj Ante.

Nema se tu onda što više pričati.

Čovjeka počaste, potapšaju ga po ramenima, možda i po glavi, kupe mu burek i – rastvore svoja srca kao ugroženoj posebnoj vrsti. Nešto kao vuku, medvjedu, kuni.
Jedini način da se ljudi nauče ispravno odnositi prema tim tipovima, prema posebnostima među ljudima, posebnostima u komunikaciji, je ovaj. Ja bar ne znam bolji.
A svi ti o kojima govorim odavno se ubijaju od želje biti – jedinstveni. Pa ljudi moji, ozakonimo to, jesmo li stekli državu ili nismo. Inače smo stalno u potencijalnoj nevolji da ih netko bubne pleskom na ulici, prospe im svašta po glavi, tuži ih, piše o njima, a nesretnim ljudima koji ih ne shvaćaju kao posebne i jedinstvene, olakšao bi se život, jer bi naučili da samo trebaju odmahnuti rukom i reći- aaa, to je onaj Markovina, Klasić, Drago, Ante ili Branko.

Zašto uspješno primjenjena pravila na ugrožene životinje i vrste, ne primjeniti i na posebne ljude, jel tako? Jedino nisam siguran bi li trebalo imati neku vrstu lovočuvara, radi krivolova, jer su ljudi od davnina skloni kršiti zakone. To ćemo ostaviti Šeksu da osmisli, ima golemo iskustvo.

Takav zakon može imati i snažan međunarodni karakter, jer zamislite, koje bi efekte izazivala legitimacija – Milorad u Bruxellsu? Tko bi onda mogao u tim nepreglednim hodnicima govoriti ili čak prošaptati da je čovjek – ugrožen? A tek, ako bi s njim bio kao pratnja čovjek s legitimacijom – Drago?

Ostala bi Europa paf.

Kako ćeš biti ugrožen, a imaš legitimaciju, međunarodnu i na engleskom jeziku da si – Milorad i to Srbin, a s tobom – Drago? Prvi bi Juncker rekao, dajte molim Vas gospodo, ovi nas zezaju. Sumnjam da dva poznata Donalda ne bi bili oduševljeni, i onaj sorošovski Tusk i onaj anti – sorošovski Trump.

Dobitak u svakom slučaju.

Svi bi ostali paf i navalili primjenjivati te stečevine hrvatske demokracije, a jedina možebitna štetna nuspojava bi mogla biti da Europska komisija direktivom Vladimira Šeksa proglasili spomenikom, postave ga u neki ured u Bruxellsu, ili ispred zgrade, a onda ne bi imao tko savjetovati hrvatske dužnosnike, jer spomenici ne mogu govoriti.

Doduše ostao bi Mate Granić.

A mi novinari i kolumnisti bi počinuli, jer bi ljudi tu i tamo nazvali, poslali mail, sms ili pismo da su vidjeli – Dragu. Onoga Dragu, znate.

Izvor: narod.hr/Marko Ljubić

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Mutikaša J. Pavičić vrijeđa sve i svakoga, a Stepinca naziva politički insuficijentnim jadnikom

Objavljeno

na

Objavio

Magle, dugotrajne magle sve do podne. Lako se u njima izgubiti, ne samo guskama. I priča o Agrokoru zamagljuje se s mnogih strana, premda su Kulmerovi dvori na uzvišenom položaju gdje sunce dopire puno ranije nego u prigorskim nizinama. Ondje su s prvim tracima zore, praktički još po mraku, ušli policajci i novinari koje je DORH prve obavijestio, po već ustaljenom običaju da se velike predstave uhićenja odvijaju pred okom kamere i očima televizijskih gledatelja. Kulmerovce nisu pronašli, ali su negdje blizu u Šestinama zgrabili oberšefa svih Todorićevih novčanih vragolija, koji ima dragocjene podatke i s njima u džepu može se lahko nagoditi, jer sloboda nema cijenu.

Odluka je očito donesena u suradnji duboke i plitke države, jer obje imaju prste u pekmezu i sada bi vrlo rado da proces bude vođen tako da se ne otkriju ključni igrači koji su godinama žmirili ili pogodovali maestralnom carstvu usred Republike, velikom gospodarskom feudalcu koji je imao u džepu hrvatske političare i utjecajne javne djelatnike, pri čemu je zapošljavanje njihove djece samo manji, izvanjski i poznati način humanoga korumpiranja elite, gdje svjetonazori i ine pripadnosti nisu imale bitnu ulogu.

Todorić uvijek može reći, i istina je, da je zapošljavao i obične, tzv. male ljude, njih stotinu tisuća ako se računaju i obitelji, i da je unatoč bijednim plaćama koje im je davao, taj posao bio za ljude spas u krizi koja je drmala Hrvatsku, i ne samo Hrvatsku. No, krčag ide na vodu dok se ne razbije, pa je na kraju veliki latifundist ugrozio ionako krhko hrvatsko gospodarstvo, pretvorio se u blogera, a državne institucije koje su trebale nadzirati odmetnutu paradržavu vrište jedna na drugu i prave se blesavima.

Ivica Todorić

A kako velikim magnatima služe revizorske kuće, valjda je i vrapcima poznato. U jednom zagrebačkom kazalištu upravo se priprema, dok ovo pišem, predstava Gogoljeva „Revizora“ koja, ne samo po naslovu nego i atmosferi iz ruske provincije Gogoljeva doba sjajno odgovara današnjem hrvatskom trenutku, to jest trenutku europske provincije Hrvatske koja je izložena unutarnjim rastakanjima i vanjskim smicalicama na koje ne zna odgovore ili se panično dovija s vjerom u naš talent za improvizaciju.

Uhićenja agrokorovaca vjerojatno su dar koji državni odvjetnik Cvitan nosi u Rusiju, u sastavu ili nezavisno od sastava delegacije predsjednice RH koja ima vrlo tešku zadaću da šarmira Putina i rusku vrhušku, u okolnostima koje nadilaze gospodarsku i financijsku temu, to jest već su odavno poprimile golu i nimalo bezopasnu političku dimenziju. Štošta je tu na stolu i ispod stola od trenutka kada se veleposlanik Azimov navukao svečanu vojnu odoru i progovorio o Agrokoru, dok hrvatski veleposlanik u Moskvi nije rekao ni riječi, a nije ni mogao jer ga nije bilo. Dvije godine nismo imali veleposlanika u Rusiji, što je gotovo nevjerojatno, a mnogo, mnogo više godina odnose s Rusijom temeljito smo zanemarivali – baš u vrijeme kada je definitivno opet postala supersilom.

Kako izgleda sada taj koloplet nesretnoga zaborava i što je sve u loncu? Je li Todorićevo zaduživanje kod ruske Putin2državne banke samo neoprezan potez ili je povučen uz savjetnike koji su imali zlu namjeru – znajući stanje u Agrokoru – učiniti Hrvatsku barem (za početak) malo zavisnom od Rusije i otvoriti ruskom medvjedu prostor u koji još nije ušao, za razliku od „regiona“ gdje se dobro plasirao i praktički ima pod nadzorom lijep dio teritorija. Izjava da je hrvatska država dužna ruskoj državi, jer je navodno Hrvatska nacionalizirala Agrokor, bjelodano govori o razini na koju je podignuta afera i svakako je ruski as iz rukava kojemu će biti teško doskočiti, premda je riječ o smicalici. Usporedno, u Poljsku je otišao hrvatski kontingent pod vodstvom SAD, noseći sa sobom bitnicu višecijevnih lansera raketa, a ni hrvatska potpora (podržavam) mirnoj reintegraciji okupiranih područja u Ukrajini ili barem potpora sporazumu iz Minska (nije šija nego vrat) svakako nije laka točka u posjetu predsjednice Rusiji – posjetu koji je Putin tako demonstrativno osobno najavio, u čemu pozorni analitičar prepoznaje nervozno kuckanje prstima po stolu i želju za cjenkanjem. Kako god bilo, dobro je da su s Rusijom opet uspostavljeni diplomatski odnosi, makar u složenom trenutku, kao što je dobro da se opet uspostavljaju kulturne veze koje ne bi trebale ostati na razini gostovanja zbora Crvene armije u Zagrebu, to jest trebale bi biti posve drukčije. U Rusiju (staru) treba poslati Ivicu Buljana, šefa drame u zgb. HNK koji je u trenutku skidanja Titove ploče divljao pod sovjetskim i jugoslavenskim zastavama.

Tito – konačni pad

Kad smo već kod Tita: u subotu je u zagrebačkom Studentskom centru pred krcatom dvoranom prikazan pedesetminutni dokumentarni film o konačnom padu i Tita i njegove ploče, koja je na užas i sramotu samostalne hrvatske države nježno održavana dvadeset i šest godina, nakon što je u komunističkoj Jugoslaviji stajala ondje od 1946. Premda i sam imam prste u nastajanju toga filma, ili baš zato, moram posve subjektivno i objektivno reći da je Sedlarov film odličan, sveobuhvatan i odgovoran prema povijesti: naime, trebalo je poradi potomaka zabilježiti kamerom tko je sve sudjelovao u prekidu dugogodišnje farse, pa je snimljena i sjednica povjerenstva za imenovanje trgova i ulica pod predsjedanjem Zlatka Hasanbegovića, i sjednica Gradske skupštine koja je donijela odluku, podsjetilo se na one koji su još u devedesetima nastojali maknuti tu blasfemiju, kao i na jedanaest godina duge napore Kruga za trg (Maja Runje, Zdravka Bušić, Ante Beljo…), u kameru su govorili Čičak, Budiša, Banac itd., utkane su snimke protuprosvjeda crvenih u režiji Pusića i sličnih, ali je dan i povijesni prikaz Titovih monstruoznih zločina koji su ga uvrstili na visoko mjesto masovnih zločinaca u dvadesetolm stoljeću (i šire).

Koliko znam, film će biti prikazan na Bujici, a trebao bi biti, da nije kako jest, i na svim televizijama, ali i u srednjim školama. Doista, tek skidanjem ploče maršala završena je jedna epoha. Što ne znači da ostatci ostataka titoljubaca nisu ostali i izviruju ispod kamena, u što sam se i sam uvjerio nakon projekcije filma kada su mi prišla tri inicijativna mlada čovjeka, vrlo srdita, i govorili u smislu „da su tada , u Titovo doba, radile tvornice“ i slično. Bilo mi ih je žao, tko zna gdje su i kako indoktrinirani, a barem su u filmu mogli vidjeti one druge tvornice, tvornice smrti u kojima je zaglavilo pola milijuna ljudi, uglavnom Hrvata… Nego, tri su bila, kako rekoh. Eto se opet formiraju trojke po starim komunističkom receptu.

Povijesna istina

Ima podosta rezona u onome što je napisala skupina intelektualaca, to jest da je cenzura mišljenja o (nedavnoj) povijesti štetna i neprihvatljiva. No, crveni kolumnisti odmah su pokušali okrenuti na svoju stranu, vrlo lukavo plasirajući da se slažu s potpisnicima, pa se odmah bacili na Deklaraciju o domovinskom ratu koja je valjda samo jedno „mišljenje“ o bliskoj povijesti, što nije drugo do pokušaj negiranja istine o agresoru (agresorima) na Hrvatsku. I to u dnevne svrhe, budući da su Vučić i Pupovac svaki iz svojega rova, odnosno zajedničkog, udarili po prijedlogu Zakona o braniteljima koji se uvodno poziva upravo na spomenutu Deklaraciju, naravno. Tako crveni „analitičari“ – osim toga u strahu da i njihovi voljeni simboli budu zabranjeni kao i ostali totalitarni-naoko pristajući uz spomenuti tekst intelektualaca – mute vodu i odvode ju u svoju septičku jamu. Zato treba biti posve jasan: postoji povijesna istina i ona se zasniva na dokumentima koji se ne mogu drukčije tumačiti. Nedavna povijest posve sigurno nema više istina, a ako u dalekoj povijesti zbog nedostatka dokumenata može ponegdje biti spora – o ovoj bliskoj nema sumnje. Nije tu riječ o „propisivanju istine“, nego je (kao u pitanju Deklaracije o domovinskom ratu) riječ o zapisivanju istine kako klatež ne bi protokom vremena krivotvorila povijest, što i danas čini i što joj je zadaća.

Jurica Pavcic

Elem, jedan od tih mutikaša je svakako Jurica Pavičić koji (iz rečenih razloga) poziva da se poništi Deklaracija jer je valjda „stranačko“ ili kakvo drugo mišljenje. Možda braniteljsko. Zatim vrijeđajući sve i svakoga, kao što je običaj, prelazi na Stepinca i proziva medije da previše podržavaju kanonizaciju čovjeka koji je osuđen na komunističkom prijekom sudu iste 1946. godine kada je na zagrebački trg prikucana ploča s imenom maršala. U ime prosvjeda protiv „propisivanja istine“ poziva na pobunu protiv „ izvještavanja na javnoj TV u kojem se beatifikacija (?) tog politički insuficijentnog jadnika pretvara u glavnu temu državničkog posjeta Vatikanu.“ Tako se i nadalje u novinama koje izlaze u Hrvatskoj, bez obzira na promjenu vlasnika, velik prostor daje onima koji, cementirani u boljševičkom bolesnom paklu pljuju po svim vrijednostima i njihovim nositeljima. Podsjećam da je isti „autor“ ne tako davno nazvao književnika Slobodana Novaka kretenom. Veliki je pisac u međuvremenu umro, a u HAZU su prije nekoliko dana na (ponešto zakašnjeloj) komemoraciji govorili ugledni ljudi o neupitnim vrlinama Novakova književnog opusa.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati