Marko Ljubić: Sramotna briselska „čitanka“, još sramotniji Budak i mizerna državna politika!

0

U Europskom parlamentu je predstavljena zajednička čitanka koju je izradio i promovirao sredstvima Europske unije, dakle i Republike Hrvatske, nekakav Centar za demokraciju i pomirenje u jugoistočnoj Europi (CDRSEE) iz Soluna u sklopu projekta pisanja “zajedničke povijesti jugoistočne Europe”.

Zašto i kome treba interesni cilj da se za područje navodne jugoistočne Europe, a u biti umije Srbija, napiše nekakva zajednička povijesna čitanka, koja će na najapstraktnijoj mogućoj razini dati informacije o ratnim strahotama i, što je najvažnije, o samom nastanku Republike Hrvatske, ali i ostalih država koje su za svoju slobodu pred srpskom agresijom morale platiti golemu cijenu u svakome pogledu?

Zašto bi hrvatsku povijesnu čitanku pisao nekakav Centar iz Soluna, i zašto bi Hrvati i Srbi imali i učili iz iste čitanke, stavove „i jedne i druge strane“, kad znanost ne počiva na stavovima i interpretacijama „strana“ nego na utvrđenim činjenicama? To izravno znači da će srpski stav o tome da je Oluja zločinačka operacija, da su se Srbi branili u Hrvatskoj od ustaške kame, da su bili žrtve ustaške agresije, da su se samo štitili od hrvatskog fašizma – biti uzete kao povijesne činjenice i na temelju njih će se razvijati zaključci i utvrđivati kako Budak kaže – istina. Ima li sramotnije prijevare, veće mizerije i evidentnijega sloma svih kršćanskih vrednota na kojima jedino može počivati Europa?

Nema vjerojatno.

A ima li veće perverzije od činjenice da Hrvatska kao nacionalna država sudjeluje u tome i sama to radi svome narodu?

Nema sigurno!

Jedina univerzalna apstrakcija i načelo na kojemu počiva historiografija jesu istinite i potvrđene činjenice koje nisu prethodno određene političkim ciljem i nasiljem. Kakvo pravo i kakva načela promovira Europska komisija, dakle i naša zajednička svojevrsna vlada, odnosno njezin povjerenik Hahn, da vara univerzalna znanstvena načela i stvara od njih nakazu radi – političkih ciljeva? I to izrazito antihrvatskih ciljeva, u ovom slučaju.

Prema navodima Večernjeg lista u toj čitanci stoji slijedeće: „Rat za hrvatsku nezavisnost započeo je na stadionu Maksimir, gdje su se okupili “delirični HDZ-ovi manijaci” dok su se “igrači Crvene zvezde tresli od straha tijekom četverosatnog zatočeništva”, a završio je akcijom Oluja u kojoj se u Kninu dogodilo nešto što “Hrvati nazivaju ‘oslobađanjem’, a Srbi ‘padom’”. Tijekom rata “obje strane počinile su brutalno etničko čišćenje i brojne ratne zločine”.

O ovim navodima iz te čitanke, povjesničar Budak, zaposlen na hrvatskom državnom sveučilištu, gdje prima plaću iz hrvatskog državnog proračuna, odgaja generacije novih povjesničara i ima presudan utjecaj na kompletnu struku, preko utjecaja na kadroviranje, izrade strategija obrazovanja i stvaranje okvira za razvoj identiteta ljudi u Hrvatskoj, kaže prema VL „kako treba znati da to nisu udžbenici, već čitanke kao dopunski materijal u nastavi“. I, ističe njihovu funkciju napominjući da „služe tome da učenici sami, uz pomoć profesora naravno, stvaraju zaključke. A ne da im se servira gotova istina“.

Nije li smisao podučavanja profesore Budak da djeca, ljudi, imaju pred sobom istinu, te da na temelju istinitih činjenica procesom razmišljanja i cjelokupnim znanjima stvaraju vlastite zaključke? Temeljna je razumna i logička, i znanstvena činjenica da se od kvarne ili krivotvorene teze nikada ne može doći do valjanoga zaključka. Ovdje se izravno nastoji od laži postići programirana istina, službena istina po nacrtu nečije političke zamisli. Nije li argument, neopoziva činjenica, polazište svakoga relevantnog znanstvenoga zaključka?

Izgleda da u Hrvatskoj i za Hrvatsku – nije.

I izgleda da povjerenik za proširenje Hahn nikako drugačije nego prijevarom uz pomoć hrvatskih mediokriteta ne može izvršiti svoju zadaću – proširenja, pa toj zadaći prilagođava sva moguća načela, uključivo i znanstvena.

Čitanka je u Bruxellesu predstavljena 15. studenog u Europskom parlamentu, te je izravan pokušaj legalizacije dokazanih krivotvorina, pozicije dokazanog zločinca i agresora kao relevantne strane u formiranju globalnoga, ili u ovome slučaju europskog, pristupnog standarda, koji ima pod isti načelni okvir svrstati zločinca i žrtvu, zlo i dobro, agresiju i obranu, okupaciju i oslobođenje, progon, ubijanje, silovanje i zatočenje, s bijegom od odgovornosti za zločine, koje su Srbi na okupiranim područjima činili, politički blagoslovili ili nijemo promatrali.

Srbija i pobunjeni Srbi su odlučili svoju odgovornost izraziti lažima, kao i puno puta u povijesti, te umjesto krivnje i odgovornosti za svoje postupke, jednostavno optužiti – žrtve. To sami ne mogu bez pomoći još većih zločinaca, a među njima i onih u Hrvatskoj. Tako nastaju ovakve čitanke i tome služe.

Baš me zanima bi li se profesor Budak usudio židovskom državniku, parlamentu, židovskoj vladi ili narodu predložiti da se radi „zaključivanja o istini“ uz dokumentirane patnje milijuna Židova ponudi kao relevantna alternativa i stav Hitlera i njegovih suradnika o grijehu Židova, koji je izmišljen kako bi opravdao – nacistički zločin?

Naravno da ne bi ni pokušao.

Tko ga je motivirao i čime da to nudi hrvatskom narodu i zašto u konačnici?

Je li razumno očekivati da iza toga njegovog nastojanja nije stajala i hrvatska državna politika i namjera?

Nije.

Svakako tu Budak nema motivacije u znanstvenom poštenju, ljubavi prema ljudima, čovjeku, istini. To je sve, baš sve ovom izjavom kompromitirao, kao uostalom i cijelim svojim javnim i društvenim angažmanom u suvremenoj Hrvatskoj što činjenjem, što nečinjenjem; da je pitanje golog razuma, ali i vjerodostojnosti državne politike – do kada će se to trpjeti, tolerirati ili kao do sada poticati kao nekakav društveni i civilizacijski cilj?

To nema nikakve veze ni s humanizmom, ni s civilizacijom, to je sramotna rabota puna prljavih namjera koja koalira s afirmacijom zločina. U ovome slučaju – srpskoga.

To odavno nije pitanje Budaka i sličnih, to je prvorazredno pitanje Vlade, relevantnih politika i Sabora, pitanje svih pitanja. Jer, kao što smo rekli, nekako se mogu navući usred zime i japanke ako se nema novaca za tople cipele koje simboliziraju rast BDP-a, ali bitno je znati čije su noge i čiji um upravlja njima.

Ovdje se Hrvatskoj kradu noge.

Europska komisija u kojoj sjedi povjerenik iz Hrvatske – Neven Mimica, financirala je čitanku s 95 posto sredstava, a Mimičin kolega povjerenik za proširenje Johannes Hahn kaže na predstavljanju da je to „dobro utrošen novac“!

Nema sumnje da povjerenik za proširenje ne govori napamet i nema sumnje da on ima svoje razloge financirati tog „odgojnog monstruma“ te da on zna cilj koji namjerava postići „dobro utrošenim novcem“. Sumnjam da je Hahn razbacivao novac.

Što je cilj takve čitanke?

Svakako taj cilj kao hrvatski ne može nitko živ niti otkriti niti definirati ni pod najvećim povećalom, niti mikroskopom, a niti teleskopom na kugli zemaljskoj. To je duboko antihrvatski cilj, kao što je antihrvatska politička strategija biti „most“ za priključenje jugoistočne Europe, jednako kao što su antihrvatske terevanke sve ono što desetine skupo plaćenih „nezavisnih stručnjaka“, kao što je Dejan Jović, rade svakoga dana po Hrvatskoj ne birajući sredstva i bez ikakvih skrupula. Primjera radi, taj Dejan Jović, kome sve za navodnu kompetenciju oštambiljanu u Engleskoj za obrazovanje hrvatske djece i generacija, omogućuje Republike Hrvatska, skupo ga plaća, otvorena su mu sva moguća institucionalna vrata, predavač je na diplomatskoj akademiji MVP, ima povlašten društveni status, stalne javne govornice, Hrvatskoj već godinama nudi – otvoreno četništvo. Ne jugoslavenstvo, ne srpstvo, nego najcrnje četništvo, koje niti pokušava sakriti, pri čemu otvoreno – laže. Nema situacije koju on neće, ako ništa drugo, bar preko svojeg Facebook profila iskoristiti da svojoj međunarodnoj i hrvatskoj mrežnoj bratiji ne ponudi objašnjenje da se predsjednica fotkala s „ustaškom zastavom“, da „cijelu jugoistočnu Europu, a praktično Srbiju manju ili veću, treba bezuvjetno i hitno primiti u EU“, a laže i teško krivotvori sve što kaže i sve što iznosi već godinama o raspadu bivše Jugoslavije. Zašto Hrvatska plaća takve tipove, kakav interes ima njegovati otvorenu i besramnu umnu i duhovnu agresiju na svoj narod te otvoreno ispiranje mozga tisućama mladih ljudi, koji nemaju izbora nego slušati takve destruktivne agente propagandiste, koji sa znanošću nemaju baš nikakve veze?

Kad je to slučaj s novinarstvom tipa Leković ili Maja Sever, kad je to slučaj s historiografijom tipa Budak, Goldstein ili Klasić, kad je to slučaj s diplomacijom desetina otvorenih projugoslavenskih i prosrpskih regionalista, kad je to slučaj s demokracijom i humanizmom tipa Stanimirovića ili Pupovca, kad je to slučaj s antifašizmom tipa Stipe Mesić ili menadžmentom tipa Goran Radman, Hrvatska, prije svih hrvatska vlast, saborska većina i vlada, te predsjednica Republike imaju golemi problem. Ili, povijesnu obavezu!

Previše je navodnih slučajnosti u svemu što se događa u Hrvatskoj i oko Hrvatske da bi to moglo ispod razumnih pitanja proći neokrznuto ili neotkriveno kao vrlo osmišljena specijalna namjera za potpunom destrukcijom svega hrvatskoga, a s ciljem uništenja hrvatske autentičnosti i državnosti.

Da bi ovo o državnosti bilo jasnije – govorim o uništenju hrvatskoga naroda.

Kad Europska komisija plaća srpske laži – plaća ih Hrvatska. Jer, ako smo mi član Europske Unije onda ili to moramo spriječiti, ili jednostavno javno svome narodu reći, netko nam ne da ponašati se kao subjekt koji upravlja našom nacionalnom sudbinom. Bez toga, participacija u tim „europskim politikama“ i „odgojima“ je – izdaja svoga naroda.

Kao što je bila eksplicitna i otvorena izdaja pred očima cijele Europe, bojkotirati predstavljanje blaženoga Alojzija Stepinca u Europskom parlamentu, koje su na poziv Srbije prihvatili i učinili svi, baš svi zastupnici navodne hrvatske ljevice u Europskom parlamentu.

Treba prestati to što rade nazivati politikom, jer je to obična svinjarija nedostojna zrelih društva, naroda i država, vrijedna ničega drugoga nego običnog ljudskog prijezira. I neobranjiva u svakom segmentu.

Zašto je samo Ruža Tomašić reagirala na taj sramni pokušaj činovnika Hahna, koji zbog svoje funkcije proširenja očito nastoji pod svaku cijenu uvaliti razbojničku i do grla od zločina i neodgovornosti prljavu Srbiju u EU, rušeći same temelje ideala francuskog katolika Roberta Schumana koji je 1950. godine proglasio noseće ideale i ciljeve nove europske politike.

Zašto Vlada, ostali europarlamentarci pored potpuno usamljene Ruže Tomašić ili europski povjerenik Mimica nisu ništa o tome znali, ili ako su znali, zašto to nisu spriječili, te, bar obavijestili hrvatski narod o tome što se događa?

Hrvatska Vlada i Andrej Plenković neće smjeti ni jednoga jedinoga dana više šutjeti na takve i slične svinjarije, jer koliki god oni BDP postigli svojim politikama, svaki hrvatski čovjek pristojnih sposobnosti će lakše pronaći svoju samo egzistencijalnu budućnost u uređenijim zemljama svijeta nego još dugi niz godina u Hrvatskoj, pa je to očito element na kome se ne može isključivo graditi nacionalna budućnost u Hrvatskoj. Tijelu treba dati i dušu, tako je nastao čovjek, točno tako su nastali i narodi i nacije i jedino s dušom mogu opstajati. Plenkovićeva vjerodostojnost će se isključivo mjeriti po promociji i zaštiti, a onda i sprječavanju ovakvih sramotnih udara u samo srce hrvatskoga nacionalnog identiteta i suverenosti. Hrvatka vlada mora Hahna i sve europske dužnosnike, državnike i birokrate, te sve diplomate koji se nalaze u Hrvatskoj, ali i sve nadležne akademske institucije, konačno poučiti što je hrvatski nacionalni interes, te kako je istina o „spornim događajima napisana“ u institucijama koje se ne usudi osporiti ni jedan od tih „hahnova“ i sličnih – stratega budućnosti europskih naroda. A da bi to uopće Plenković mogao početi raditi, prethodno mora imenom i prezimenom nazvati svinjarije koje rade tisuće „budaka“ u Hrvatskoj i skinuti ih s nacionalne rizinice. Nek antifuju, srbuju, europaju, soroširaju i poučavaju na svoj trošak. Istinu o „spornim događajima“ vrlo je eksplicitno napisao u obrazloženju svoje odluke Međunarodni sud pravde u Haagu, koji je te događaje izravno nazvao srpskom agresijom s elementima genocida na hrvatskom teritoriju, a srpske laži o genocidu u akciji Oluja nazvao – besmislenim. To je certificirana istina na kojoj jedino može počivati europski poredak, ili je obična – laž.

Međunarodni poredak počiva na standardima i na institucijama, pa, ako taj poredak počiva na jednome od temelja kakva je međunarodna pravda i pravo koju simbolizira stalni sud u Haagu, onda se njime treba služiti. A ne da Budak i gomila sličnih vrlo, vrlo opskurnih pojava, koji recenziraju i preporučuju besramne krivotvorine kakva je „Anatomija fašizama“ kojom se hrvatski narod cijelom svijetu predstavlja kao – čudovište, svakodnevno besramno izvrću i nasilno čuvaju krivotvorine ili selektivne činjenice o povijesti hrvatskoga naroda, nastavljaju mu za nečije izvanhrvatske interese i ciljeve, uništavati noge, stopala i srce s dušom.

Plenković i njegova vlada moraju znati da najbolje cipele za tuđe noge – imaju samo trgovački smisao.

Plenković na tome ili pada ili opstaje, sve ostalo su floskule. I, za to ne treba priprema. Ne trebaju godine jalovih natezanja, ne treba nagađanje, to su toliko prirodne i toliko normalne stvari i zahtjevi, da se moraju, baš moraju naznačiti kao ciljane politike Republike Hrvatske – odmah.

Jer, hapšenje i progon branitelja, iseljavanje Hrvata, pustošenje zemlje, korupcija, dugovi i neperspektivnost su samo posljedica nedostatka svijesti, namjera i politika o ovim stvarima koje sam naveo u gornjem tekstu. Za to ne treba ići po mišljenje Hahnu, niti u Bruxelles, to zna svaki starac ili starica u Hrvatskoj.

Marko Ljubić/Narod.hr

facebook komentari