Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Srbin Mile ustavni patriot

Objavljeno

na

Jubilarni bilten broj 10, Srpskog narodnog vijeća u Hrvatskoj, s jedne strane čovjeku koji površno gleda događaje i pojave, svojim sadržajem jedino može izazvati podsmijeh i prijezir, a s druge strane, može i mora svakome tko ozbiljnije razmišlja o implikacijama takve pojave, izazvati ozbiljnu zabrinutost.

Ne zbog svojih navoda, notornih i besmislenih klasičnih velikosrpskih matrica, optužbi, zbog notorne „ugroženosti“ i praktično stoljetnoga kmečanja o srpstvu kao nebeskoj tvorevini koju ugrožava ljudsko, a najčešće hrvatsko genetsko zlo, već zbog svojih duboko osmišljenih ciljeva i posve praktičnih posljedica na hrvatsko društvo.

Ideja s biltenom nije petparačka, niti je nastala u nekakvoj zagrebačkoj kuhinji Pupovčevih Srba. Jer, oni sami nisu ni dovoljno pametni, ni blizu osposobljeni za promišljanje o takvim političkim akcijama i udarima na hrvatsko društvo i državu. To je sastavnica vrlo složene i detaljno promišljene operacije, samo dio sveukupnoga informacijskog i obavještajnog udara na Hrvatsku.

To je iznimno osmišljen kontinuiran informacijski i obavještajni udar, s posljedicama koje nitko razuman ne smije zanemarivati niti odmahivati rukom na te Pupovčeve svinjarije u stilu – ma pusti, to je samo Pupovac.
Nije.

To je Srbija.

Nekoliko je elemenata koji značajno određuju ovo što Pupovac radi s biltenom.

Pa ih idemo navesti.

Prvo, samim nazivom biltena on jasno pokazuje da mu ne pada na pamet odustati od krivotvorina, koje su kao pravila, vrijednosti, oblici i forme ponašanja nametnuti tijekom praktično cijeloga stoljeća, i koji, koliko god na prvi pogled izgledali kontradiktorno i znanstveno besmisleno, pokazuju učinkovitost.

Sam pojam „historijski revizionizam“ nije dakle nepromišljen naziv, sintagma, nije neznanje, nego zlouporaba neznanja, jer bi Pupovac kao nekakav znanstvenik prirodnim tijekom stvari morao znati i zna sasvim sigurno, da je sintagma „historijski revizionizam“ potpuna besmislica, pa ga ne bi koristio da nije dokazano koristan i uspješan u Hrvatskoj zbog golemih naslijeđenih, prije svega mentalnih posljedica totalitarnih velikosrpskih režima i njihovoga biljega u socijalnoj memoriji hrvatskog čovjeka. U bilo kojoj zemlji svijeta nitko tko bar minimalno drži do sebe ne bi se usudio koristiti taj pojam, jer u samome naslovu je potpuno kontradiktoran i odaje – neznalicu. Ali sve je, samo ne – neznanje.

Historijsko nešto ne može biti, ako nije nastalo – revizijom.

Što dakle s tom sintagmom želi Pupovac?

Želi staviti zabranu, održati postojeće zabrane, okove nad hrvatskom historiografijom, zapriječiti slobodu povijesnih istraživanja, održati povijesne krivotvorine i stereotipe, te unaprijed upozoriti svakoga tko se upusti u slične pokušaje da može imati problema.

Ta prijetnja nije besmislica, ne toliko zbog Pupovčeve moći, jer ona isključivo ovisi o slabostima hrvatske državnosti, nego počiva na jasnome i sigurnome uporištu u klasičnu antihrvatsku petu kolonu, naslijeđenu i unaprijeđenu u svim vidovima tijekom postojanja samostalne Hrvatske, u svim relevantnim državnim i javnim institucijama, a poglavito u institucijama koje presudno utječu na kolektivnu memoriju hrvatskoga naroda.

To su mediji, zatim sveučilišta, instituti, akademske grupacije i javne agencije, te državne institucije. U svim tim tijelima i strukturama hrvatskoga društva i dalje je pretežit strah, protivljenje i zazor od slobodnoga i racionalnoga preispitivanja stotina naslijeđenih stereotipa, krivotvorina i u konačnici laži o hrvatskom identitetu i hrvatskoj prošlosti.

Ako se k tome još materijalno i financijski potiče održavanje krivotvorina, laži, promicanje zabrana, a destimulira sloboda i istraživanja, propitkivanje i istina, taj strah dobiva i egzistencijalne, karijerne i svake druge oblike i materijalne posljedice. Otud moć Pupovcu.

S ovim pojmom Pupovac ismijava urbi et orbi Plenkovića i njegovo Vijeće za suočavanje s prošlošću i pokazuje unaprijed i sasvim jasno prijezir prema namjerama hrvatske vlade.

Nadalje,više je nego upozoravajuće to da Pupovac u svome biltenu izrazito vjerno slijedi sve pravce djelovanja aktualne srpske politike iz Beograda, prokazujući kao klasičan fašizam doslovno sve relevantne oblike i institucionalne forme nacionalne samosvijesti u Hrvatskoj, pri čemu je vidljiv vrlo bezobrazan nasrtaj na Katoličku crkvu.

Uvrštavanjem u svoj bilten odluke Županijskog suda u Zagrebu o poništenju sudskoga postupka i presude bl. Alojziju Stepincu, Pupovac brutalno pokazuje Hrvatskoj da je on – Beograd. Tim navodom Pupovac jasno i otvoreno želi pokazati svim hrvatskim institucijama tko je, što radi, s kakvim polazištima se odnosi prema svemu relevantnome u Hrvatskoj i kakva su njegova i njihova stajališta o hrvatskim temeljnim identitetskim vrijednostima.

Uvrstiti činjenicu poništenja jugoslavenske komunističke presude bl. Alojziju Stepincu u ovakav bilten značilo je i znači izravno nepriznavanje slobode hrvatskoga naroda i objavu da je sama hrvatska nacionalna sloboda – ugrožavanje Srba.

To ima potpuno isti značaj kao i pokret stotina tenkova devedesetih godina prema Hrvatskoj i svo zlo koje su učinili u agresiji na Hrvatsku. Jer, ti tenkovi su pokrenuti samo tehnički na benzin, a njihov stvarni pokretač je bilo ovo što i danas Pupovac otvoreno radi.

Pupovac to zna i zbog toga upravo to radi.

On demonstrira običnu silu, izaziva, i na taj način, s jedne strane nastoji otvoreno poslati snažnu poruku hrvatskom narodu da je njegova vlast nizašto, da je sve bilo uzalud, da nije vrijedilo žrtve i da je hrvatska sloboda fikcija i neisplativa.

To se jedino može pokazati otvorenim ponižavanjem izabranoga državnoga vodstva, a to je moguće tek i jedino ako za to ima snažna uporišta u čitavome nizu pretežitih institucija u zemlji, te više nego očito uporišta izvan Hrvatske.
To je vrlo opasna poruka, koja će kao reakciju izazvati tu i tamo incidente, prosvjed, reakciju jednoga ili više „fašista“ u medijima, ali s obzirom da je to što radi Pupovac već postalo javno legalno, politički oportuno i sastavni dio političkog mainstreama u Hrvatskoj, te s obzirom na stečene javne navike većine hrvatskoga naroda i kontrolirane javnosti, to najčešće i ponajviše zapravo potvrđuje Pupovčevu i srpsku nadmoćnu poziciju u Hrvatskoj.

A to je put relativizacije najfinijih osjećaja, vrijednosti i postignuća, te izazivanje frustracija i u konačnici pomirenja i defetizama, iz kojih proizilazi da nam država ni ne treba.

To su vrlo opasne implikacije o kojima valja voditi računa.

Utoliko opasnije ukoliko se manje o njima promišlja i ukoliko ih se manje pokušava suzbiti i spriječiti.

Sljedeća iznimno opasna posljedica ovakvih biltena jest i otvoreni utjecaj i namjera cenzuriranja smjernica u hrvatskoj javnosti, prvenstveno u medijima, ali i u politici.

Jasno je kao dan da su planeri ovakvih aktivnosti, dakle trust mozgova u Beogradu izvan svake sumnje, iznimno precizno dijagnosticirali stanje kolektivne memorije i duha u Hrvatskoj, pogotovo utjecaj i posljedice gotovo stoljetnoga ubijanja hrvatske slobode i nametanja povijesne krivnje, te da imaju vrhunski precizan psihološki i socijalni profil novinara, urednika, nakladnika u Hrvatskoj, a kladio bih se u sve da imaju vrhunski profil svakoga televizijskog novinara i urednika na HRT, mediju u kojemu se godinama ponajviše osjeća strah od ovakvih Pupovčevih – analiza i poruka. Točno znaju kakav će efekt postići ovakvim biltenom i praktičnim prijetnjama „proizvođačima fašizma“ koje su naveli u biltenu. Jer, figurativno rečeno, znaju oni da mene neće spriječiti pisati ovako kako pišem, ali će sve nas pokušati izolirati i spriječiti tom izolacijom ostale novinare da rade svoj posao u Hrvatskoj.

S obzirom na realno stanje odnosa u medijima, među novinarima i autorima, te na realno stanje u javnim institucijama, u hrvatskoj akademskoj zajednici, te politikama koje presudno ravnaju ovom zemljom, više je nego očito da je nabrajanje desetina autora i medija kao nositelja mržnje i opasnih destruktivaca, Pupovac zapravo svojim biltenom godinama održavao i dodatno svake godine razvija moćan instrument cenzure koji drži okovanim svaki pokušaj istinskoga razvoja slobode i aktiviranja slobodnih kreativnih potencijala Hrvatske.

Jer malo se tko usuđuje progovoriti o nacionalnim manjinama, a jednako kao i o gayevima, rodnoj ideologiji, Jasenovcu, NDH i svemu što je Pupovac zapravo ogradio koristeći naslijeđe bivšega komunističkoga jugoslavenskoga poretka. Zbog toga je on zapravo sebi i dao naslov vodećeg antifašiste, a tko se sjeća, više puta je izrekao da je srpski narod Hrvatima darovao ponajvažniju „civilizacijsku stečevinu – antifašizam“.
Tim naslijeđenim strahom i kukavštinom golemoga broja prije svega novinara, Pupovac danas sjajno manipulira. Zbog te kukavštine je bilten moćno oružje.

To može naizgled biti pretjerana ocjena, ali, pogledajte koliko se ljudi uopće izvan nas koje Pupovac iz godine u godinu proziva kao proizvođače mržnje, usudilo osvrnuti na to što Pupovac radi s ovim biltenom, ili bilo čime, čak i ako se radi i o najtežim i otvorenim javnim kažnjivim provokacijama.

Nitko.

Koliko će nas imati prigode osporiti i upozoriti naciju na ovo što Pupovac radi na HRT-u?

Ni jedan.

Šutnja odaje prije svega strah, a dobrim dijelom i sudioništvo u toj prljavoj raboti, iako je ovo sudioništvo uvjerljivo manje prisutno od straha, te je prije svega posredan izraz pomoći neprijatelju svojim povlačenjem i nedjelovanjem.

Ljudi se ne žele izlagati, ne žele se izložiti riziku da se iz neke od institucionalnih rupa u Hrvatskoj pojavi signal ili znak egzistencijalne eliminacije, neki politički mjerač podobnosti ili lažnoga europejstva, pa ukloni nositelja Pupovcu i njegovima, opasnih namjera. A takvih je primjera bila u zadnjih desetak godina i previše, sjetite se samo Zlatka Hasanbegovića.

Na taj način Pupovac možda postiže i najvažniju i najprljaviju funkciju i rezultate s ovim Biltenom.

Ne treba zanemariti ni moguće negativne posljedice ovakvoga biltena u svakodnevnom životu ljudi koje Pupovac proziva i redovito šalje na tisuće adresa u zemlji i inozemstvu.

Koliko god to nekome izgledalo benigno, groteskno i u nekom smislu besmisleno, Pupovac je neka vrsta paradržavne legalne institucije, a njegova pozicija u Saboru, te oznaka na biltenu da Zagreb i Republika Hrvatska financiraju ovakav bilten, daje svemu tome i notu službenosti, pa i legitimnosti, koju institucije europskih ili svjetskih država jednostavno mogu u određenim vrlo bitnim trenutcima iskoristiti kao polazište za vrednovanje konkretnih ljudi u tisućama prigoda susreta čovjeka i tih država. Ne smije se zanemariti da će ovaj bilten sasvim sigurno vrlo razvijenim diplomatskim kanalima srbijanska diplomacija staviti na stol tisućama ljudi koji donose odluke diljem svijeta. I podatcima koje dobiju pune svoja državna računala i datoteke.

Nitko naime ne voli označene incidentne osobe, niti medije, pa je vrlo moguće da se u jednome trenutku nekome od prozvanih „fašista“ i „mrzitelja“ negdje ukaže nepremostiv i osobni i egzistencijalni problem radi Pupovčevoga biltena. A to je izvor mogućih teških posljedica za svakoga od nas koji je stekao „čast“ naći se u biltenu, nekoj vrsti javne i institucionalne tjeralice.

U svojoj biti ovaj bilten i ovo što Pupovac radi moralo bi biti jako, jako kažnjivo u pristojnim državama, te utuživo s teškim posljedicama za autore i nakladnike biltena, pa svakako valja razmisliti i o takvom odgovoru toj besramnoj zlouporabi hrvatske države, ako već država mirno gleda na to sve.

Posljedice biltena su dakle iznimno opasne i vrlo stručno isplanirane, s vrhunskom analizom mogućih refleksija na čitavome spektru javnoga i pojedinačnoga djelovanja u Hrvatskoj.

Vrhunac cinizma je Pupovčeva izjava prilikom promocije biltena da je on „ustavni patriot“. Što je izrazito ismijavanje same biti patriotizma i njegovoga praiskonskog smisla. Ustavni patriotizam je jednako besmislena sintagma kao i „historijski revizionizam“, jer niti patriotizam ovisi o ustavu, niti su ustavna rješenja često izraz minimuma patriotizma.

Jer da jesu u konkretnom hrvatskom primjeru, Pupovac ne bi mogao raditi ovo što radi, a pogotovo ne bi imao ustavom zajamčenih tri mandata u Saboru isključivo za pobunjene Srbe, koji se nikada nisu javno odrekli neviđenoga zla koje su učinili hrvatskom narodu.

Dakle, taj vid „patriotizma“ bi se sadržajno točnije mogao nazvati – izdajničkim patriotizmom. Jednako je naime smislena i ustavna i izdajnička inačica patriotizma.

Konačno, Hrvatska mora reagirati na to vrlo oštro i s državnih pozicija, jer taj čovjek i njegovi mentori neće stati. A svaki njihov korak je izravni udarac u samo srce hrvatske slobode.

Marko Ljubić / Narod.hr

> NIJE TO SRPSKA PARANOJA, TO JE AGRESIVNA JUGOSLAVENSKA BEZOBRAŠTINA

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: STEM revolucija u školama, a WC za djecu u šatoru

Objavljeno

na

Objavio

Vidjela žaba kako konja potkivaju pa i ona digla nogu. Tako možemo nazvati histeriju oko najave uvođenja informatike kao obveznog predmeta u osnovne škole.

Informatika mora biti in i moramo svi na ulice dati joj potporu. I tako će biti sve dok netko ne kaže da je car gol.

Nije nimalo popularno to reći, ali uvođenje informatike po novom modelu neće riješiti niti jedan problem koji imaju i učenici i profesori. Da se razumijemo, nemam baš ništa protiv informatike. Upravo suprotno. Taj je predmet itekako potreban u ovom ili onom obliku, uostalom već je kao takav zaživio još od 2006., ali fama koja se stvorila oko najave njegova obveznog uvođenja nije ni dobra niti je realna.

Silvana Oruč Ivoš

Priča o suvremenim tehnologijama u nastavi – u koje bi se u određenom vremenskom razdoblju trebali uložiti desetci milijuna eura, nakon što se osposobe stručnjaci koji će educirati nastavni kadar i osmisliti programe, a onda još milijuni eura da bi se nabavili najmoderniji uređaji, koji će za godinu do dvije dana biti stare kante te će trebati uložiti u nove – zvuči kao dobar vic. Ne zato što to nije moguće izvesti. Već zato što u Hrvatskoj postoje i škole koje nemaju ni toplu vodu, a kamoli Internet.

U nekim zagrebačkim školama, za koje se smatra da imaju znatno viši standard od škola u ruralnijim dijelovima Lijepe Naše, i dan danas u svim učionicama nije dostupna mogućnost spajanja na internet. Mnoge još nisu uvele e-dnevnike, a brojni zagrebački roditelji jako dobro znaju da ih učitelji i profesori s nelagodom vrlo često na roditeljskim sastancima moraju moliti da donesu papir za kopiranje kako bi učenicima olakšali nastavu ili papirnate ručnike kako bi djeca nakon pranja, mogla obrisati ruke.

No to nije nikakav drastičan primjer.

Nemojmo zaboraviti da u Hrvatskoj postoje osnovne i srednje škole u kojima je znatno gora situacija. Škole koje prokišnjavaju, škole koje nemaju grijanje pa učenici zimi doslovno sjede u kaputima, škole u kojima žbuka otpada sa zidova. Još početkom ove kalendarske godine u medijima je bila objavljena vijest koja bi se u današnje vrijeme mogla svrstati u rubriku vjerovali ili ne. U jednoj osnovnoj školi u Koprivničko-križevačkoj županiji 350 djece je nuždu bilo prisiljeno obavljati u – šatoru! Naime, jedan dio škole bio je zatvoren zbog opasnosti od klizišta. Takvi slučajevi, a spomenuti nije jedini, govore puno. Djeca u školama u Hrvatskoj nemaju isti standard ni iste mogućnosti. A to je prvo što se treba rješavati. Uostalom, jednaki standard za sve je i Ustavna obveza.

Činjenica je da je pitanje (ili problem) hrvatskog obrazovanja duboko ispolitiziran. Ne samo od vremena Jokića – kojeg je dekretom imenovao Milanović da provodi svoju ideološku kurikulnu reformu koja je, k tome, bila u potpunom nerazmjeru sa standardima i logikom – već i puno prije. Jer svaka garnitura koja dođe počinje od početka i svi se ponašaju kao da ni prije ni poslije njih nitko nije postojao. Svi počinju sa svojim reformama od kojih na kraju ne ostaje ni ‘R’. A možda i bolje da je tako jer ne služe nikome. Ni učenicima ni roditeljima, a niti olakšavaju situaciju potplaćenom i podcijenjenom nastavničkom kadru. Sve te strategije i planovi služili su isključivo za skupljanje kratkoročnih političkih bodova i za fotografiranje za pokoju naslovnicu u novinama.

I dok se u javnosti forsira sukob između buduće obvezne ‘moderne’ informatike i izbornog ‘zastarjelog’ vjeronauka (kao da netko ne može istodobno biti vjernik i recimo programer!?), djeca uče po prenatrpanom programu. I to samo zato što taj program moraju svladati kroz dvostruko manji broj sati nego njihovi vršnjaci u razvijenijim državama Europe. Posljedica toga je brzo zaboravljanje gradiva, učenje samo zbog ocjene i nužnost privatnih instrukcija kod kuće. I onda se čudimo poražavajućim prosječnim rezultatima znanja iz pojedinih predmeta (npr. PISA rezultata) i opće kulture koje naši učenici znaju pokazati u međunarodnim ili domaćim istraživanjima.

Na žalost, tako će i biti sve dok se ne napravi ozbiljna strategija koja će jasno kazati što se želi postići i kojim se smjerom treba ići te strategija koju će iznjedriti vrsni stručnjaci, a ne raznorazni ispolitizirani jokići. Zato je u pravu rektorica Zadarskog sveučilišta i donedavna predsjednica Posebnoga stručnog povjerenstva za provedbu Strategije obrazovanja Dijana Vican kada upozorava na činjenicu da najnoviji pilot projekt, koji se u sadržaju čak 80 posto odnosi isključivo na informatizaciju škola, ne rješava problem reformskih procesa u korist optimalnog opterećenja učenika u cjelovitom odrastanju, obrazovanju i odgoju.

I konačno, kada je riječ o predmetima oko kojih postoji prijepor trebaju li ili ne, pustimo roditelje da izaberu. Ako je pravo na izbor jedno od temeljnih demokratskih prava, onda pustimo roditelje, koji moraju biti prvi u odgoju djece, da izaberu ono što smatraju dobrim ili korisnim.

Silvana Oruč Ivoš/HrvatskoSlovo

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Tko dovodi Ruse u BiH?

Objavljeno

na

Objavio

Tko dovodi Ruse u BiH?

Optužnicom protiv Hrvata u “Foreign Affairsu” bošnjački je aktivist  pokušao prikriti već uznapredovalu zloćudnu bolest koja prostor Federacije pod muslimanskim nadzorom pretvara u isilovsku postojbinu, koja bi u novoj džihadističkoj taktici mogla imati vrlo opasnu ulogu u ratu protiv Zapada

Nedavno je u sklopu sve agresivnije politike bošnjačkoga vođe Bakira Izetbegovića prema hrvatskom narodu u BiH, ali i Republici Hrvatskoj jedan bošnjački aktivist američkom časopisu “Foreign Affairs” prodao, u sklopu sad već jasno prepoznatljive islamističke politike nepriznavanja Hrvata i Srba u BiH staru priču o hrvatskoj i srpskoj odgovornosti za nevolje koje su tu zemlju pogodile tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća.

Odbijajući prihvatiti tadašnje međunarodne planove o unutarnjem ustrojstvu zemlje Alija Izetbegović je odveo zemlju u ratni kaos, koji je na kraju završio etničkim čišćenjem Hrvata iz područja pod muslimanskom i srpskom vlašću, a za diplomatskim stolom i praktično srpsko-bošnjačkom podjelom zemlje na dva entiteta.

Aktualna priča odjevena je u novo ruho o navodno zajedničkoj hrvatskoj i srpskoj  operaciji pozicioniranja ruskih interesa u BiH kako bi se danas iz te zemlje širio kaos na Europsku uniju i druge dijelove zapadnoga svijeta.

Ključni igrači u tom navodnom Putinovu pothvati su hrvatski član Predsjedništva BiH Dragan Čović i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. Nasuprot njima bošnjački aktivist sugerira kako bošnjačka strana eto  brani interese NATO saveza i Europske unije.  Ključni argument za takvu tezu  navodno su dugotrajna savezništva i veze Dodika i Čovića te HDZ-a i SNSD-a

Sličan, ako ne i istovjetan model raspodjele krivnje na srpsku i hrvatsku stranu izrastao je i tijekom rata u BiH, a kao glavni argumenat slovila je danas već raskrinkana lažna optužba Miloševića i Tuđmana o podjeli BiH u Karađorđevu. Nema dvojbe kako je ratna propagandna umotvorina tada omogućila bošnjačkoj Armiji BiH da potpuno očisti starosjedilačko stanovništvo, odnosno katoličke Hrvate iz središnje Bosne kako bi taj komad zemlje pretvorili u poligon za kasnije džihadističke operacije protiv Zapada.

Naime u sastavu Armije BiH posebno su krvoločni bili pripadnici odreda El Mudžahid, koji su počinili niz ratnih zločina s ritualnim smaknućima, a koja su kasnije poput dekapitacija prakticirali pripadnici ISIL-a na području Iraka i Sirije. Bošnjački analitičar Dževad Galijašević tvrdi kako su, između ostaloga čak šesterica napadača na Svjetski trgovinski centar 11. rujna 2001. u New Yorku bili pripadnici odreda El Mudžahid ili su pak nakon rata uvježbavani u kampovima na području BiH, odakle su bošnjačke snage etnički počistile Hrvate.

Čak i pojedini mediji iz BiH navode Izvješće  zajedničke Komisije američkoga Senata i Kongresa neposredno nakon terorističkih napadaja o tomu kako su vlasnici bosanskohercegovačkih putovnica Halid Al Midhar, pilot koji se zrakoplovom zabio u WTC u New Yorku i Muhamed Ata, koji poginuo tijekom terorističkoga napadaja, bili pripadnici odreda El Mudžahid.

Kasnije je utvrđeno da je i drugi pilot, Navak Elhamzi kao pripadnik odreda El Mudžahid sudjelovao u ratu u BiH, a kao napadači, utvrđeno je da su sudjelovali i Zijad Jarahašević, Halid šeik Muhamed i Remzi Bin Elsibiha, koji su također imali izravne ili neizravne veze s BiH. S druge pak strane, kako bi teritorijalno učvrstio islamistički poligon u središnjoj Bosni Alija Izetbegović je tijekom rata Srebrenicu prepustio na milost i nemilost Srbima, a s tog područja 7.500 pripadnika Armije BiH prebacio u središnju Bosnu, kako bi je očistio od Hrvata.

U sadašnju pak kampanju protiv Hrvata, a riječ o pokušaju da se hrvatskom narodu u BiH ospori pravo da kao konstitutivni narod sam bira vlastite političke predstavnike, Bakir Izetbegović je uključio predstavnice srebreničkih ratnih žrtava, poput udruge  Majke Srebrenice, ali i sam vrh Islamske zajednice na čelu s reisom Huseinom Kavazovićem.

Oni, unatoč brojnim islamističkim kampovima uz granicu s Republikom Hrvatskom, na području od Tuzle do Kladuše, jurišaju na hrvatske dužnosnike koji činjenično upozoravaju na moguće terorističke prijetnje iz susjedstva. Kako je pak Dragan Čović, jedini od tri člana Predsjedništva BiH predan politici euroatlantskih integracija, on zbog svog zauzimanja postaje glavna meta islamističkih ekstremista, koje u političkom smislu predstavlja Bakir Izetbegović i njegova stranka SDA.

Uostalom, prema tvrdnjama oporbenoga bošnjačkog političara Fahrudina Radončića, iza svojedobnoga ubojstva federalnoga ministra policije, Hrvata Joze Leutara, stajao je upravo Bakir Izetbegović!

Kako, prema pisanju medija, u Izetbegovićevu specijalnom ratu protiv hrvatskoga naroda sudjeluje i bosanskohercegovačka Obavještakno-sigurnosna agencija – OSA ključni predstavnici hrvatskoga naroda u BiH trebali bi biti posebno oprezni kako im se ne bi opet ponovio slučaj Leutar, a time propalo i njihovo zauzimanje za promjenu nametnutoga izbornoga zakona.

Tezu na početku spomenutoga bošnjačkog (islamističkog?) aktivista o združenom pothvatu Hrvata i Srba da u BiH dovedu Ruse jednostavno otklanjaju aktualne činjenice o političkoj povezanosti, s jedne strane srpskoga vodstva s Moskvom, a s druge bošnjačkoga s Turskom. Dok je rusko gospodarstvo,a onda i politički paternalizam duboko ušao Republiku Srpsku, bošnjačka je politika Alijin “amanetom” neraskidivo povezana s Erdoganovom Turskom.

Te dvije države – Rusija i Turska – u mnogočemu zajednički nastupaju protiv Zapada, a Turska je sklapanjem ugovora o kupnji ruskoga raketnog sustava S-400 praktično odbacila savezništvo sa SAD-om, dok istodobno verbalno-diplomatski ratuje s Njemačkom i Europskom unijom.

Koliko se Erdoganova Turska okrenula Putinovoj Rusiji i koliko su daleko u područje potpunoga nepovjerenja otišli sadašnji tursko-američki odnosi pokazuje i raščlamba turskoga provladinog lista “Sabah“ koji konstatira završetak jedne epohe i predviđa kaos u svim državama koje se nalaze na trasi “Puta svile”, koji zahvaća i balkansko područje s BiH.

Tako saveznici iz Sirije postaju i saveznici u BiH, koja tek u tom sklopu postaje poligon za vođenje budućih operacija protiv Zapada, a kad su u pitanju one islamističkoga karaktera, nije pretjerana tvrdnja kako upravo bošnjački prostor u Federaciji postaje glavni poligon. Nu da bi on mogao biti i funkcionalan potreban mu je otvoreni izlazak na more s jedne strane te na sjeveru luka na rijeci Savi oko koje su već načičkani islamistički kampovi.

Optužnicom protiv Hrvata u “Foreign Affairsu” bošnjački je aktivist samo pokušao prikriti već uznapredovalu zloćudnu bolest koja prostor Federacije pod muslimanskim nadzorom pretvara u isilovsku postojbinu, koja bi u novoj džihadističkoj taktici mogla imati vrlo opasnu ulogu u ratu protiv Zapada.

Ivan Svićušić

Miroslav Tuđman: Ulazak BiH u EU se ne može i neće dogoditi ako Hrvati ne dobiju punu ravnopravnost u BiH

facebook komentari

Nastavi čitati