Marko Ljubić: Srbin Mile ustavni patriot

1

Jubilarni bilten broj 10, Srpskog narodnog vijeća u Hrvatskoj, s jedne strane čovjeku koji površno gleda događaje i pojave, svojim sadržajem jedino može izazvati podsmijeh i prijezir, a s druge strane, može i mora svakome tko ozbiljnije razmišlja o implikacijama takve pojave, izazvati ozbiljnu zabrinutost.

Ne zbog svojih navoda, notornih i besmislenih klasičnih velikosrpskih matrica, optužbi, zbog notorne „ugroženosti“ i praktično stoljetnoga kmečanja o srpstvu kao nebeskoj tvorevini koju ugrožava ljudsko, a najčešće hrvatsko genetsko zlo, već zbog svojih duboko osmišljenih ciljeva i posve praktičnih posljedica na hrvatsko društvo.

Ideja s biltenom nije petparačka, niti je nastala u nekakvoj zagrebačkoj kuhinji Pupovčevih Srba. Jer, oni sami nisu ni dovoljno pametni, ni blizu osposobljeni za promišljanje o takvim političkim akcijama i udarima na hrvatsko društvo i državu. To je sastavnica vrlo složene i detaljno promišljene operacije, samo dio sveukupnoga informacijskog i obavještajnog udara na Hrvatsku.

To je iznimno osmišljen kontinuiran informacijski i obavještajni udar, s posljedicama koje nitko razuman ne smije zanemarivati niti odmahivati rukom na te Pupovčeve svinjarije u stilu – ma pusti, to je samo Pupovac.
Nije.

To je Srbija.

Nekoliko je elemenata koji značajno određuju ovo što Pupovac radi s biltenom.

Pa ih idemo navesti.

Prvo, samim nazivom biltena on jasno pokazuje da mu ne pada na pamet odustati od krivotvorina, koje su kao pravila, vrijednosti, oblici i forme ponašanja nametnuti tijekom praktično cijeloga stoljeća, i koji, koliko god na prvi pogled izgledali kontradiktorno i znanstveno besmisleno, pokazuju učinkovitost.

Sam pojam „historijski revizionizam“ nije dakle nepromišljen naziv, sintagma, nije neznanje, nego zlouporaba neznanja, jer bi Pupovac kao nekakav znanstvenik prirodnim tijekom stvari morao znati i zna sasvim sigurno, da je sintagma „historijski revizionizam“ potpuna besmislica, pa ga ne bi koristio da nije dokazano koristan i uspješan u Hrvatskoj zbog golemih naslijeđenih, prije svega mentalnih posljedica totalitarnih velikosrpskih režima i njihovoga biljega u socijalnoj memoriji hrvatskog čovjeka. U bilo kojoj zemlji svijeta nitko tko bar minimalno drži do sebe ne bi se usudio koristiti taj pojam, jer u samome naslovu je potpuno kontradiktoran i odaje – neznalicu. Ali sve je, samo ne – neznanje.

Historijsko nešto ne može biti, ako nije nastalo – revizijom.

Što dakle s tom sintagmom želi Pupovac?

Želi staviti zabranu, održati postojeće zabrane, okove nad hrvatskom historiografijom, zapriječiti slobodu povijesnih istraživanja, održati povijesne krivotvorine i stereotipe, te unaprijed upozoriti svakoga tko se upusti u slične pokušaje da može imati problema.

Ta prijetnja nije besmislica, ne toliko zbog Pupovčeve moći, jer ona isključivo ovisi o slabostima hrvatske državnosti, nego počiva na jasnome i sigurnome uporištu u klasičnu antihrvatsku petu kolonu, naslijeđenu i unaprijeđenu u svim vidovima tijekom postojanja samostalne Hrvatske, u svim relevantnim državnim i javnim institucijama, a poglavito u institucijama koje presudno utječu na kolektivnu memoriju hrvatskoga naroda.

To su mediji, zatim sveučilišta, instituti, akademske grupacije i javne agencije, te državne institucije. U svim tim tijelima i strukturama hrvatskoga društva i dalje je pretežit strah, protivljenje i zazor od slobodnoga i racionalnoga preispitivanja stotina naslijeđenih stereotipa, krivotvorina i u konačnici laži o hrvatskom identitetu i hrvatskoj prošlosti.

Ako se k tome još materijalno i financijski potiče održavanje krivotvorina, laži, promicanje zabrana, a destimulira sloboda i istraživanja, propitkivanje i istina, taj strah dobiva i egzistencijalne, karijerne i svake druge oblike i materijalne posljedice. Otud moć Pupovcu.

S ovim pojmom Pupovac ismijava urbi et orbi Plenkovića i njegovo Vijeće za suočavanje s prošlošću i pokazuje unaprijed i sasvim jasno prijezir prema namjerama hrvatske vlade.

Nadalje,više je nego upozoravajuće to da Pupovac u svome biltenu izrazito vjerno slijedi sve pravce djelovanja aktualne srpske politike iz Beograda, prokazujući kao klasičan fašizam doslovno sve relevantne oblike i institucionalne forme nacionalne samosvijesti u Hrvatskoj, pri čemu je vidljiv vrlo bezobrazan nasrtaj na Katoličku crkvu.

Uvrštavanjem u svoj bilten odluke Županijskog suda u Zagrebu o poništenju sudskoga postupka i presude bl. Alojziju Stepincu, Pupovac brutalno pokazuje Hrvatskoj da je on – Beograd. Tim navodom Pupovac jasno i otvoreno želi pokazati svim hrvatskim institucijama tko je, što radi, s kakvim polazištima se odnosi prema svemu relevantnome u Hrvatskoj i kakva su njegova i njihova stajališta o hrvatskim temeljnim identitetskim vrijednostima.

Uvrstiti činjenicu poništenja jugoslavenske komunističke presude bl. Alojziju Stepincu u ovakav bilten značilo je i znači izravno nepriznavanje slobode hrvatskoga naroda i objavu da je sama hrvatska nacionalna sloboda – ugrožavanje Srba.

To ima potpuno isti značaj kao i pokret stotina tenkova devedesetih godina prema Hrvatskoj i svo zlo koje su učinili u agresiji na Hrvatsku. Jer, ti tenkovi su pokrenuti samo tehnički na benzin, a njihov stvarni pokretač je bilo ovo što i danas Pupovac otvoreno radi.

Pupovac to zna i zbog toga upravo to radi.

On demonstrira običnu silu, izaziva, i na taj način, s jedne strane nastoji otvoreno poslati snažnu poruku hrvatskom narodu da je njegova vlast nizašto, da je sve bilo uzalud, da nije vrijedilo žrtve i da je hrvatska sloboda fikcija i neisplativa.

To se jedino može pokazati otvorenim ponižavanjem izabranoga državnoga vodstva, a to je moguće tek i jedino ako za to ima snažna uporišta u čitavome nizu pretežitih institucija u zemlji, te više nego očito uporišta izvan Hrvatske.
To je vrlo opasna poruka, koja će kao reakciju izazvati tu i tamo incidente, prosvjed, reakciju jednoga ili više „fašista“ u medijima, ali s obzirom da je to što radi Pupovac već postalo javno legalno, politički oportuno i sastavni dio političkog mainstreama u Hrvatskoj, te s obzirom na stečene javne navike većine hrvatskoga naroda i kontrolirane javnosti, to najčešće i ponajviše zapravo potvrđuje Pupovčevu i srpsku nadmoćnu poziciju u Hrvatskoj.

A to je put relativizacije najfinijih osjećaja, vrijednosti i postignuća, te izazivanje frustracija i u konačnici pomirenja i defetizama, iz kojih proizilazi da nam država ni ne treba.

To su vrlo opasne implikacije o kojima valja voditi računa.

Utoliko opasnije ukoliko se manje o njima promišlja i ukoliko ih se manje pokušava suzbiti i spriječiti.

Sljedeća iznimno opasna posljedica ovakvih biltena jest i otvoreni utjecaj i namjera cenzuriranja smjernica u hrvatskoj javnosti, prvenstveno u medijima, ali i u politici.

Jasno je kao dan da su planeri ovakvih aktivnosti, dakle trust mozgova u Beogradu izvan svake sumnje, iznimno precizno dijagnosticirali stanje kolektivne memorije i duha u Hrvatskoj, pogotovo utjecaj i posljedice gotovo stoljetnoga ubijanja hrvatske slobode i nametanja povijesne krivnje, te da imaju vrhunski precizan psihološki i socijalni profil novinara, urednika, nakladnika u Hrvatskoj, a kladio bih se u sve da imaju vrhunski profil svakoga televizijskog novinara i urednika na HRT, mediju u kojemu se godinama ponajviše osjeća strah od ovakvih Pupovčevih – analiza i poruka. Točno znaju kakav će efekt postići ovakvim biltenom i praktičnim prijetnjama „proizvođačima fašizma“ koje su naveli u biltenu. Jer, figurativno rečeno, znaju oni da mene neće spriječiti pisati ovako kako pišem, ali će sve nas pokušati izolirati i spriječiti tom izolacijom ostale novinare da rade svoj posao u Hrvatskoj.

S obzirom na realno stanje odnosa u medijima, među novinarima i autorima, te na realno stanje u javnim institucijama, u hrvatskoj akademskoj zajednici, te politikama koje presudno ravnaju ovom zemljom, više je nego očito da je nabrajanje desetina autora i medija kao nositelja mržnje i opasnih destruktivaca, Pupovac zapravo svojim biltenom godinama održavao i dodatno svake godine razvija moćan instrument cenzure koji drži okovanim svaki pokušaj istinskoga razvoja slobode i aktiviranja slobodnih kreativnih potencijala Hrvatske.

Jer malo se tko usuđuje progovoriti o nacionalnim manjinama, a jednako kao i o gayevima, rodnoj ideologiji, Jasenovcu, NDH i svemu što je Pupovac zapravo ogradio koristeći naslijeđe bivšega komunističkoga jugoslavenskoga poretka. Zbog toga je on zapravo sebi i dao naslov vodećeg antifašiste, a tko se sjeća, više puta je izrekao da je srpski narod Hrvatima darovao ponajvažniju „civilizacijsku stečevinu – antifašizam“.
Tim naslijeđenim strahom i kukavštinom golemoga broja prije svega novinara, Pupovac danas sjajno manipulira. Zbog te kukavštine je bilten moćno oružje.

To može naizgled biti pretjerana ocjena, ali, pogledajte koliko se ljudi uopće izvan nas koje Pupovac iz godine u godinu proziva kao proizvođače mržnje, usudilo osvrnuti na to što Pupovac radi s ovim biltenom, ili bilo čime, čak i ako se radi i o najtežim i otvorenim javnim kažnjivim provokacijama.

Nitko.

Koliko će nas imati prigode osporiti i upozoriti naciju na ovo što Pupovac radi na HRT-u?

Ni jedan.

Šutnja odaje prije svega strah, a dobrim dijelom i sudioništvo u toj prljavoj raboti, iako je ovo sudioništvo uvjerljivo manje prisutno od straha, te je prije svega posredan izraz pomoći neprijatelju svojim povlačenjem i nedjelovanjem.

Ljudi se ne žele izlagati, ne žele se izložiti riziku da se iz neke od institucionalnih rupa u Hrvatskoj pojavi signal ili znak egzistencijalne eliminacije, neki politički mjerač podobnosti ili lažnoga europejstva, pa ukloni nositelja Pupovcu i njegovima, opasnih namjera. A takvih je primjera bila u zadnjih desetak godina i previše, sjetite se samo Zlatka Hasanbegovića.

Na taj način Pupovac možda postiže i najvažniju i najprljaviju funkciju i rezultate s ovim Biltenom.

Ne treba zanemariti ni moguće negativne posljedice ovakvoga biltena u svakodnevnom životu ljudi koje Pupovac proziva i redovito šalje na tisuće adresa u zemlji i inozemstvu.

Koliko god to nekome izgledalo benigno, groteskno i u nekom smislu besmisleno, Pupovac je neka vrsta paradržavne legalne institucije, a njegova pozicija u Saboru, te oznaka na biltenu da Zagreb i Republika Hrvatska financiraju ovakav bilten, daje svemu tome i notu službenosti, pa i legitimnosti, koju institucije europskih ili svjetskih država jednostavno mogu u određenim vrlo bitnim trenutcima iskoristiti kao polazište za vrednovanje konkretnih ljudi u tisućama prigoda susreta čovjeka i tih država. Ne smije se zanemariti da će ovaj bilten sasvim sigurno vrlo razvijenim diplomatskim kanalima srbijanska diplomacija staviti na stol tisućama ljudi koji donose odluke diljem svijeta. I podatcima koje dobiju pune svoja državna računala i datoteke.

Nitko naime ne voli označene incidentne osobe, niti medije, pa je vrlo moguće da se u jednome trenutku nekome od prozvanih „fašista“ i „mrzitelja“ negdje ukaže nepremostiv i osobni i egzistencijalni problem radi Pupovčevoga biltena. A to je izvor mogućih teških posljedica za svakoga od nas koji je stekao „čast“ naći se u biltenu, nekoj vrsti javne i institucionalne tjeralice.

U svojoj biti ovaj bilten i ovo što Pupovac radi moralo bi biti jako, jako kažnjivo u pristojnim državama, te utuživo s teškim posljedicama za autore i nakladnike biltena, pa svakako valja razmisliti i o takvom odgovoru toj besramnoj zlouporabi hrvatske države, ako već država mirno gleda na to sve.

Posljedice biltena su dakle iznimno opasne i vrlo stručno isplanirane, s vrhunskom analizom mogućih refleksija na čitavome spektru javnoga i pojedinačnoga djelovanja u Hrvatskoj.

Vrhunac cinizma je Pupovčeva izjava prilikom promocije biltena da je on „ustavni patriot“. Što je izrazito ismijavanje same biti patriotizma i njegovoga praiskonskog smisla. Ustavni patriotizam je jednako besmislena sintagma kao i „historijski revizionizam“, jer niti patriotizam ovisi o ustavu, niti su ustavna rješenja često izraz minimuma patriotizma.

Jer da jesu u konkretnom hrvatskom primjeru, Pupovac ne bi mogao raditi ovo što radi, a pogotovo ne bi imao ustavom zajamčenih tri mandata u Saboru isključivo za pobunjene Srbe, koji se nikada nisu javno odrekli neviđenoga zla koje su učinili hrvatskom narodu.

Dakle, taj vid „patriotizma“ bi se sadržajno točnije mogao nazvati – izdajničkim patriotizmom. Jednako je naime smislena i ustavna i izdajnička inačica patriotizma.

Konačno, Hrvatska mora reagirati na to vrlo oštro i s državnih pozicija, jer taj čovjek i njegovi mentori neće stati. A svaki njihov korak je izravni udarac u samo srce hrvatske slobode.

Marko Ljubić / Narod.hr

> NIJE TO SRPSKA PARANOJA, TO JE AGRESIVNA JUGOSLAVENSKA BEZOBRAŠTINA

facebook komentari

  • Zdravko Sondic

    Postovani gosp. Ljubicu pa tko je stvorio Pupovca ,nesretnik Sanader.Nakon te koalicije
    sve je poslo naopacki za Lijepu nasu.Nema iskrenog domoljublja vec samo trka za
    foteljima.Pupovceve strukture uvukle su se u sve strkture hrvatskog drustva i zele nam
    kreirati svoju politiku kako Hrvatska treba disati.Sada i drug Bandic zeli tri predstavnika
    Srba u gradskoj skupstini grada Zagreba.E moj narode kada ce te se opametiti i glasati
    za casne i postene domoljube kojima je bio san Hrvatska a ne da nam drzavu vode ljudi
    koji je nisu ni zelili.Koliko hrvata ima u Srbskoj vladi i zupanijskim predstavnistvima skoro
    nitko.Sami smo si krivi jer smo neodgovorni prema svojoj vlastitoj sudbini i opstansku.
    Stalno imamo problema sami sa sobom i to je problem.Hvala vam kao i uvijek na
    odlicnom komentaru.