Marko Ljubić: Što Sanader nema, a Todorić ima?

0

Dok slijedimo putem televizijskih ekrana, portala, društvenih mreža i svih mogućih tiskovina Antu Ramljaka Agrokorskog putovima Hrvatske, kao nekakvoga mesiju koji ima konačno donijeti spas, isključivo na povjerenju i njegovim porukama, bez relevantnih pitanja i autentičnoga interesa medija prema ljudima koji su bili preduvjet pojave Ante Ramljaka, jučer se u javnost na kapaljku ponovo kandidirala vijest o još jednome slučaju, oko koga su se daleko više nego oko Agrokora, tresla hrvatska brda i planine.

Taj nesrazmjer je razlog ove priče, a poanta je njegova posljedica.

Iz Švicarske je doprla vijest kroz labirint putovanja našega Ante Agrokorskog o tome da je švicarski Savezni sud odbio zahtjev za supenziju odluke Arbitraže koji se odnosi na plaćanje troškova arbitražnog postupka koji je Hrvatska izgubila.

Vlada Republike Hrvatske je svojim priopćenjem istakla da se jučerašnja informacija ne odnosi na presudu na temelju žalbe pred švicarskim Saveznim sudom na pravorijek Arbitražnog suda u Ženevi, utemeljenog prema Pravilima Komisije Ujedinjenih naroda za međunarodno trgovačko pravo (UNCITRAL).

Ako se tko više sjeća događaja od nazad nekoliko mjeseci u poplavi dramatičnih, više ili manje predstavljenih na dnevnoj bazi kao sudbonosnih informacija u javnosti, hrvatska je vlada na Badnjak prošle godine naciji priopćila presudu međunarodne arbitraže kojom se u potpunosti odbija hrvatski zahtjev u sporu s mađarskim MOL-om. Tada je s nekolicinom ministara, predsjednik vlade Plenković objavio i namjeru kupnje MOL-ovoga udjela u INA-i.

O tome se više ne govori.

Da se podsjetimo nekih detalja, koji su prilično upozoravajući i iz njih se može lako iščitati način upravljanja društvenim procesima u Hrvatskoj, te realno stanje elementarnih društvenih standarda i vrijednosti koje u ovome trenutku čine jedinu racionalnu podlogu za analizu relevantnosti nositelja i njihovih odluka upravljanja današnjom krizom pod zajedničkim imenom – Agrokor.

Nakon što je Hrvatska podnijela po mnogo čemu vrlo riskantnu i vrlo skupu, ne samo po financijskim mjerilima, žalbu na odluku vrlo relevantne međunarodne Arbitraže u Ženevi, puno je ljudi ukazivalo, iako nisu dopirali u mainstream medije, da bi to moglo biti klasično klanje vola za kilu mesa, te još jedna teška međunarodna blamaža Republike Hrvatske.

Ta finta, koja će jako stajati Hrvatsku u svakom pogledu, a s realno vrlo zanemarivim izgledima na uspjeh, koji nisu ni bili motiv postupanja vlade, značila je Plenkovićev dar Petrovu i spašavanje njegovoga političkoga kredibiliteta, te svojevrsni ulog za održavanje saborske i vladajuće većine.

Podnoseći žalbu, a navodno na nagovor vrhunskih pravnih stručnjaka, i Plenković, ali i prije svega novinari u Hrvatskoj, a posebno oni iza kojih stoje moćne logistike kao što su nacionalne televizije, HRT, Nova TV i RTL su preskočili ili zaboravili namjerno i zbog neznanja, provjeriti u Švicarskoj ili kod međunarodnoga arbitražnoga sudišta u Ženevi praksu i presedane, te javnosti priopćiti podatak o tome koliko se puta u povijesti toga sudišta dogodilo da netko uspije poništiti ili osporiti njegove presude.

O tome nismo ni tada ništa znali, ne znamo ni danas. Vrlo je bitno to znati za pravilno mjerenje i pravilnu, te punu informaciju javnosti, koja bi na temelju toga mogla racionalno vrednovati postupanje svoje državne vlasti, odnosno razmišljati svojom a ne medijski ponuđenom službenom državnom glavom.

Plenković se tada pozvao na proceduralne propuste tragom savjeta pravnih stručnjaka, a u javnost je doprlo i mišljenje neimenovanih pravnih autoriteta, koji su stvar sveli na otprilike kupovinu vremena, te mogućnost da tijekom jedne godine, koliko bi taj žalbeni postupak mogao potrajati, Hrvatska uspije dokazati – da su Mađari mitom ili nečasnim radnjama postigli sve pozicije u INA-i.

Proceduralni propusti na takvom sudu su vjerojatni otprilike kao i da je pokojni Ševa postao kandidat za Nobelovu nagradu iz medicine.

O čemu se onda radi?

Prevedeno to znači, da je nužno svakako nakon pet-šest godina neuspješnoga sudovanja pred potpuno istim institucijama, tužiteljima i sucima – osuditi Sanadera. Naći dokaz.

A što ako ga nema, ili, smije li se pretpostaviti da možda Sanader nije uzeo mito?

Moralo bi se smjeti, ali – ne smije, jer je to dokazivanje više puta predstavljeno kao nacionalni interes.

S obzirom na vjerodostojnost tužiteljstva, sudaca, cijeloga procesa, s obzirom na više nego zorne poruke iz Europe koja je potpuno ignorirala međunarodnu tjeralicu za Hernadijem kao znak kranje negativnoga stava o vjerodostojnosti hrvatskoga pravosuđa, više je nego jasno da se u cijelome postupku pred švicarskim sudom Hrvatska ne oslanja na pravosuđe, niti razmišlja o eventualnom dobitku žalbe.

A više je nego jasno da se Sanaderu ne piše dobro, te da to nema nikakve veze s postizanjem međunarodne vjerodostojnosti, nego s unutarnjim potrebama i interesima nositelja javnih i skrivenih procesa u Hrvatskoj.

Zar je čovjek Sanader sad najednom toliko bitan za ovu analizu?

Ma kakvi.

Bitna je poruka iz toga slučaja koja se na taj način šalje o relevantnosti realnih društvenih, političkih, pravnih i institucionalnih pretpostavki u današnjoj Hrvatskoj.

Zbog INA-e?

Zbog ljudskih prava Ive Sanadera?

Ni zbog čega od navedenog.

Zbog čega konačno?

Zbog ispravnoga i racionalnoga odnošenja prema misiji spašavanja Hrvatske pred Agrokorom, odnosno – Agrokora, što se god pod tim krilo.

Ne ide jedno bez drugoga, jer netko tko se u jednome slučaju takvih razmjera ponaša na jedan, dokazano nevaljao način kao u slučaju država protiv Sanadera i javni mainstream u slučaju Sanader, nikako ne može biti jamac radikalno drugačijega i boljega načina u sličnom, današnjem slučaju Agrokor. To je bit stvari.

Vratimo se na supstancu.

U cijelome razdoblju dokazivanja MOL-ove preko Sanaderove nevaljalosti zanemarilo se da je svjedok pokajnik Ježić, javno pred kamerama i to pred Županijskim sudom u Zagrebu potvrdio mito, potvrdio postojanje pet milijuna eura na svome računu u Švicarskoj, te obećao povrat toga navodnoga novca u proračun Republike Hrvatske.

Naglašavam značaj riječi pokajnik koja ne znači – anđeo.

Godine su prošle, Sanader se pošteno narobijao, javnost ga je prezrela i presudila mu na temelju toga, mediji su uzeli njegov krimen kao polaznu paradigmu svega nevaljaloga u Hrvatskoj, a – novca ni Ježića nigdje.

Ni tada, ni danas.

Problem, onaj relevantni, društveni, onaj temeljni s kojega se postavljaju i planiraju baš sve društvene činjenice u uređenome društvu i koliko-toliko pristojnoj zemlji je – kako imati minimum povjerenja u sud, i to ne bilo kakav, nego Županijski u Zagrebu, koji bi morao biti elitni izraz i simbol nacionalne pravde i prava, zatim kako imati povjerenja u institucije gonjenja i tužiteljstva, ako je cijeli proces koji je godinama određivao sve najvažnije događaje u Hrvatskoj, stajao na temeljima jednoga svjedoka koji se pokazao lažnim, te kako vjerovati da nešto postoji – što nitko nikada nije vidio, a niti pokušao provjeriti.

A ne odaziva se na ime – Bog.

I, sada se na toj istoj matrici, bez ikakvih pitanja, bez ikakvog suočavanja s tim činjenicama, pokušava uvjeriti Hrvatsku, da će Vlada na temelju baš toga polazišta uspjeti Švicarce i jedno od najelitnijh svjetskih pravosuđa, uvjeriti da je bilo nečasnoga preuzimanja INA-e, odnosno mita i ukratko – zločina. A ne može uvjeriti ni jednoga jedinoga zdravorazumskoga i priprostoga čovjeka u Hrvatskoj!?

Nije li to prilično ponižavajuće za elementarni zdrav razum?

Nije li to narodski rečeno bezobrazluk prema relevantnim međunarodnim institucijama, državama, sudionicima međunarodnih procesa koji znaju ama baš sve o stanju u Hrvatskoj?

Jest.

Pravni stručnjaci su nakon što je Plenković na Badnjak objavio namjeru žalbe na odluku Arbitraže u Ženevi proturili javnosti zapravo ključno polazište – osuditi Sandera, odnosno dokazati mađarski krimen. Moram priznati, da iako o tom čovjeku imam prilično fluidno mišljenje na temelju tolikih informacija tijekom dvadesetak godina, da sam kao odgovoran čovjek protrnuo.

Na što se to svodimo?

Na situaciju da državne institucije, a vrlo vjerojatno i kompletno podzemlje na neki čudesan način smisle, nađu i pronađu novoga svjedoka pokajnika, poželjno bi bilo kakvoga Mađara, ili nekoga novoga Ježića koji će oguliti par vagona krumpira, priznavši pred sudom i javnošću sudjelovanje sa Sanaderom u nečasnim radnjama, a morat će se negdje pronaći i banka koja će potvrditi da je upravo kod nje Hernadijev mito, koja će morati pokazati da je trag novca neupitan, te da će neki sudac Županijskoga suda pred kamerama ne samo pokazati papir o postojanju novca – nego nešto kao performans pokazati novac i prebrojati ga pred javnošću. Čak i da stotine pokajnika svjedoka navali guliti sve krumpire koje će i Hrvatska i Mađarska godinama unaprijed zajedno proizvesti, neće biti koristi, izuzev eventualno kuharima i kuhinjama.

Problem je da ni tada nitko zdravoga razuma ne bi vjerovao da je sve to istina.

A to je ujedno i razlog goleme nesigurnosti i signal vrlo razorne oluje neposredno iza prvoga brda.

Jer, baš svi temeljni društveni standardi, pa čak i pojmovi, su toliko isprostituirani, toliko je povjerenje izgubljeno i svi akteri te trakavice kompromitirani, da je Sanader prema njima svima ispao žrtva ili mala beba, bez obzira što je sve u životu uradio loše ili dobro.

A svi ti ljudi na ovaj ili onaj način danas upravljaju rješenjem problema Agrokor.

Naime, slijedeći Antu Agrokorskog mediji i novinari, reporteri svih boja, mirisa i okusa, ni ne pomišljaju tijekom već više od mjesec dana postaviti pitanje Ivici Todoriću. To bi bio minimum odgovornosti, ne samo njegove da se izravno na nepripremljena pitanja obrati javnosti kojoj duguje kao ključni akter velike krize i potencijalne bombe koja trese Hrvatsku, nego i minimum profesionalne etike novinara i medija.

Takozvani društveni i javni interes.

Kako je moguće da se u situaciji kad je u pitanju Sanader da postoji takav golemi javni i orkestrirani interes, zbog kojega smo gledali i uznemirujuće televizijske slike mučnoga progona njegove supruge kod Remetinca, a da se baš nitko u zemlji ne usudi pokušati za daleko, daleko razornije moguće posljedice ili nedjela, slično postupiti prema Todoriću.

Ne prema njegovoj obitelji, nego prema – njemu.

Dakle, što povezuje ova dva naizgled nevezana slučaja?

Nevjerojatne slabosti državne politike, nekonzistentnost do potpunoga nepostojanja društvenih standarda, slabosti pravosuđa, državnih institucija i potpuni debakl medija koji zapravo imaju ključnu ulogu u usmjeravanju svih tih procesa.

Je li ta golema razlika u jednome i u drugome slučaju – slučajna?

Ma kakvi.

Ništa kao različiti kriteriji i nepostojanje bilo kakvih pristojnih standarda društvenoga ponašanja u slučajevima vezanih za Sanadera i danas za Agrokor, ne ukazuje koliko je Hrvatska pod čvrstim i opasnim utjecajem nevjerojatno čvrste nelegalne i nelegitimne strukture moći.

Svojevrsnoga institucionaliziranoga podzemlja.

Sanader je stradao očito je ponajviše i jedino za sada zbog toga što nikada nije ni bio, ni postao član, sastavni element te strukture moći, a Todorić ne može stradati jer je on njen simbol a njena esencija je u svim elementima države. Nije u ovome slučaju problem stradanje ili nestradanje Todorića, niti više od obične indikacije stradanje Sanadera, problem je način rješavanja problema pod zajedničkim imenom – Agrokor.

Problem je što u jednom slučaju možeš sve, a u drugom ne možeš. A isti sustav, iste institucije, iste političke ideje i programi, isti ljudi su mjerači i krojači. Čak i kad naizgled, kao u slučaju Mosta imamo ljude s drugačijim imenima i frizurama. To je esencija problema Agrokor, a za to Ante Agrokorski nije nadležan, niti to može riješiti bilo koji menadžer današnjega svijeta. To je trulež politike u Hrvatskoj, državnoga poretka, to je prvorazredni politički problem od kojega ovisi opstojnost hrvatske državnosti.

„Agrokor“ je nužno razmontirati u svim sferama hrvatskoga društva, a sve sfere kontroliraju takvi pogubni sustavi, kako se god zvali, bez čije potpuno radikalne demontaže nema Hrvatska baš nikakvih izgleda postati pristojna i uređena zemlja u kojoj će se vrednovati i stimulirati vrednote koje praiskonski ima hrvatski narod, i zbog kojih su Hrvati manje više uspješni gdje god žive izvan Hrvatske.

I, odgovor na naslovno pitanje. Sanader nije stradao zbog nevaljalosti nego zbog toga što nije pripadao poretku moći u Hrvatskoj. A Todorić pripada. Bit je da taj poredak – ne valja, a sve su ostalo posljedice.

Marko Ljubić / Narod.hr

facebook komentari