Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Što Sanader nema, a Todorić ima?

Objavljeno

na

Dok slijedimo putem televizijskih ekrana, portala, društvenih mreža i svih mogućih tiskovina Antu Ramljaka Agrokorskog putovima Hrvatske, kao nekakvoga mesiju koji ima konačno donijeti spas, isključivo na povjerenju i njegovim porukama, bez relevantnih pitanja i autentičnoga interesa medija prema ljudima koji su bili preduvjet pojave Ante Ramljaka, jučer se u javnost na kapaljku ponovo kandidirala vijest o još jednome slučaju, oko koga su se daleko više nego oko Agrokora, tresla hrvatska brda i planine.

Taj nesrazmjer je razlog ove priče, a poanta je njegova posljedica.

Iz Švicarske je doprla vijest kroz labirint putovanja našega Ante Agrokorskog o tome da je švicarski Savezni sud odbio zahtjev za supenziju odluke Arbitraže koji se odnosi na plaćanje troškova arbitražnog postupka koji je Hrvatska izgubila.

Vlada Republike Hrvatske je svojim priopćenjem istakla da se jučerašnja informacija ne odnosi na presudu na temelju žalbe pred švicarskim Saveznim sudom na pravorijek Arbitražnog suda u Ženevi, utemeljenog prema Pravilima Komisije Ujedinjenih naroda za međunarodno trgovačko pravo (UNCITRAL).

Ako se tko više sjeća događaja od nazad nekoliko mjeseci u poplavi dramatičnih, više ili manje predstavljenih na dnevnoj bazi kao sudbonosnih informacija u javnosti, hrvatska je vlada na Badnjak prošle godine naciji priopćila presudu međunarodne arbitraže kojom se u potpunosti odbija hrvatski zahtjev u sporu s mađarskim MOL-om. Tada je s nekolicinom ministara, predsjednik vlade Plenković objavio i namjeru kupnje MOL-ovoga udjela u INA-i.

O tome se više ne govori.

Da se podsjetimo nekih detalja, koji su prilično upozoravajući i iz njih se može lako iščitati način upravljanja društvenim procesima u Hrvatskoj, te realno stanje elementarnih društvenih standarda i vrijednosti koje u ovome trenutku čine jedinu racionalnu podlogu za analizu relevantnosti nositelja i njihovih odluka upravljanja današnjom krizom pod zajedničkim imenom – Agrokor.

Nakon što je Hrvatska podnijela po mnogo čemu vrlo riskantnu i vrlo skupu, ne samo po financijskim mjerilima, žalbu na odluku vrlo relevantne međunarodne Arbitraže u Ženevi, puno je ljudi ukazivalo, iako nisu dopirali u mainstream medije, da bi to moglo biti klasično klanje vola za kilu mesa, te još jedna teška međunarodna blamaža Republike Hrvatske.

Ta finta, koja će jako stajati Hrvatsku u svakom pogledu, a s realno vrlo zanemarivim izgledima na uspjeh, koji nisu ni bili motiv postupanja vlade, značila je Plenkovićev dar Petrovu i spašavanje njegovoga političkoga kredibiliteta, te svojevrsni ulog za održavanje saborske i vladajuće većine.

Podnoseći žalbu, a navodno na nagovor vrhunskih pravnih stručnjaka, i Plenković, ali i prije svega novinari u Hrvatskoj, a posebno oni iza kojih stoje moćne logistike kao što su nacionalne televizije, HRT, Nova TV i RTL su preskočili ili zaboravili namjerno i zbog neznanja, provjeriti u Švicarskoj ili kod međunarodnoga arbitražnoga sudišta u Ženevi praksu i presedane, te javnosti priopćiti podatak o tome koliko se puta u povijesti toga sudišta dogodilo da netko uspije poništiti ili osporiti njegove presude.

O tome nismo ni tada ništa znali, ne znamo ni danas. Vrlo je bitno to znati za pravilno mjerenje i pravilnu, te punu informaciju javnosti, koja bi na temelju toga mogla racionalno vrednovati postupanje svoje državne vlasti, odnosno razmišljati svojom a ne medijski ponuđenom službenom državnom glavom.

Plenković se tada pozvao na proceduralne propuste tragom savjeta pravnih stručnjaka, a u javnost je doprlo i mišljenje neimenovanih pravnih autoriteta, koji su stvar sveli na otprilike kupovinu vremena, te mogućnost da tijekom jedne godine, koliko bi taj žalbeni postupak mogao potrajati, Hrvatska uspije dokazati – da su Mađari mitom ili nečasnim radnjama postigli sve pozicije u INA-i.

Proceduralni propusti na takvom sudu su vjerojatni otprilike kao i da je pokojni Ševa postao kandidat za Nobelovu nagradu iz medicine.

O čemu se onda radi?

Prevedeno to znači, da je nužno svakako nakon pet-šest godina neuspješnoga sudovanja pred potpuno istim institucijama, tužiteljima i sucima – osuditi Sanadera. Naći dokaz.

A što ako ga nema, ili, smije li se pretpostaviti da možda Sanader nije uzeo mito?

Moralo bi se smjeti, ali – ne smije, jer je to dokazivanje više puta predstavljeno kao nacionalni interes.

S obzirom na vjerodostojnost tužiteljstva, sudaca, cijeloga procesa, s obzirom na više nego zorne poruke iz Europe koja je potpuno ignorirala međunarodnu tjeralicu za Hernadijem kao znak kranje negativnoga stava o vjerodostojnosti hrvatskoga pravosuđa, više je nego jasno da se u cijelome postupku pred švicarskim sudom Hrvatska ne oslanja na pravosuđe, niti razmišlja o eventualnom dobitku žalbe.

A više je nego jasno da se Sanaderu ne piše dobro, te da to nema nikakve veze s postizanjem međunarodne vjerodostojnosti, nego s unutarnjim potrebama i interesima nositelja javnih i skrivenih procesa u Hrvatskoj.

Zar je čovjek Sanader sad najednom toliko bitan za ovu analizu?

Ma kakvi.

Bitna je poruka iz toga slučaja koja se na taj način šalje o relevantnosti realnih društvenih, političkih, pravnih i institucionalnih pretpostavki u današnjoj Hrvatskoj.

Zbog INA-e?

Zbog ljudskih prava Ive Sanadera?

Ni zbog čega od navedenog.

Zbog čega konačno?

Zbog ispravnoga i racionalnoga odnošenja prema misiji spašavanja Hrvatske pred Agrokorom, odnosno – Agrokora, što se god pod tim krilo.

Ne ide jedno bez drugoga, jer netko tko se u jednome slučaju takvih razmjera ponaša na jedan, dokazano nevaljao način kao u slučaju država protiv Sanadera i javni mainstream u slučaju Sanader, nikako ne može biti jamac radikalno drugačijega i boljega načina u sličnom, današnjem slučaju Agrokor. To je bit stvari.

Vratimo se na supstancu.

U cijelome razdoblju dokazivanja MOL-ove preko Sanaderove nevaljalosti zanemarilo se da je svjedok pokajnik Ježić, javno pred kamerama i to pred Županijskim sudom u Zagrebu potvrdio mito, potvrdio postojanje pet milijuna eura na svome računu u Švicarskoj, te obećao povrat toga navodnoga novca u proračun Republike Hrvatske.

Naglašavam značaj riječi pokajnik koja ne znači – anđeo.

Godine su prošle, Sanader se pošteno narobijao, javnost ga je prezrela i presudila mu na temelju toga, mediji su uzeli njegov krimen kao polaznu paradigmu svega nevaljaloga u Hrvatskoj, a – novca ni Ježića nigdje.

Ni tada, ni danas.

Problem, onaj relevantni, društveni, onaj temeljni s kojega se postavljaju i planiraju baš sve društvene činjenice u uređenome društvu i koliko-toliko pristojnoj zemlji je – kako imati minimum povjerenja u sud, i to ne bilo kakav, nego Županijski u Zagrebu, koji bi morao biti elitni izraz i simbol nacionalne pravde i prava, zatim kako imati povjerenja u institucije gonjenja i tužiteljstva, ako je cijeli proces koji je godinama određivao sve najvažnije događaje u Hrvatskoj, stajao na temeljima jednoga svjedoka koji se pokazao lažnim, te kako vjerovati da nešto postoji – što nitko nikada nije vidio, a niti pokušao provjeriti.

A ne odaziva se na ime – Bog.

I, sada se na toj istoj matrici, bez ikakvih pitanja, bez ikakvog suočavanja s tim činjenicama, pokušava uvjeriti Hrvatsku, da će Vlada na temelju baš toga polazišta uspjeti Švicarce i jedno od najelitnijh svjetskih pravosuđa, uvjeriti da je bilo nečasnoga preuzimanja INA-e, odnosno mita i ukratko – zločina. A ne može uvjeriti ni jednoga jedinoga zdravorazumskoga i priprostoga čovjeka u Hrvatskoj!?

Nije li to prilično ponižavajuće za elementarni zdrav razum?

Nije li to narodski rečeno bezobrazluk prema relevantnim međunarodnim institucijama, državama, sudionicima međunarodnih procesa koji znaju ama baš sve o stanju u Hrvatskoj?

Jest.

Pravni stručnjaci su nakon što je Plenković na Badnjak objavio namjeru žalbe na odluku Arbitraže u Ženevi proturili javnosti zapravo ključno polazište – osuditi Sandera, odnosno dokazati mađarski krimen. Moram priznati, da iako o tom čovjeku imam prilično fluidno mišljenje na temelju tolikih informacija tijekom dvadesetak godina, da sam kao odgovoran čovjek protrnuo.

Na što se to svodimo?

Na situaciju da državne institucije, a vrlo vjerojatno i kompletno podzemlje na neki čudesan način smisle, nađu i pronađu novoga svjedoka pokajnika, poželjno bi bilo kakvoga Mađara, ili nekoga novoga Ježića koji će oguliti par vagona krumpira, priznavši pred sudom i javnošću sudjelovanje sa Sanaderom u nečasnim radnjama, a morat će se negdje pronaći i banka koja će potvrditi da je upravo kod nje Hernadijev mito, koja će morati pokazati da je trag novca neupitan, te da će neki sudac Županijskoga suda pred kamerama ne samo pokazati papir o postojanju novca – nego nešto kao performans pokazati novac i prebrojati ga pred javnošću. Čak i da stotine pokajnika svjedoka navali guliti sve krumpire koje će i Hrvatska i Mađarska godinama unaprijed zajedno proizvesti, neće biti koristi, izuzev eventualno kuharima i kuhinjama.

Problem je da ni tada nitko zdravoga razuma ne bi vjerovao da je sve to istina.

A to je ujedno i razlog goleme nesigurnosti i signal vrlo razorne oluje neposredno iza prvoga brda.

Jer, baš svi temeljni društveni standardi, pa čak i pojmovi, su toliko isprostituirani, toliko je povjerenje izgubljeno i svi akteri te trakavice kompromitirani, da je Sanader prema njima svima ispao žrtva ili mala beba, bez obzira što je sve u životu uradio loše ili dobro.

A svi ti ljudi na ovaj ili onaj način danas upravljaju rješenjem problema Agrokor.

Naime, slijedeći Antu Agrokorskog mediji i novinari, reporteri svih boja, mirisa i okusa, ni ne pomišljaju tijekom već više od mjesec dana postaviti pitanje Ivici Todoriću. To bi bio minimum odgovornosti, ne samo njegove da se izravno na nepripremljena pitanja obrati javnosti kojoj duguje kao ključni akter velike krize i potencijalne bombe koja trese Hrvatsku, nego i minimum profesionalne etike novinara i medija.

Takozvani društveni i javni interes.

Kako je moguće da se u situaciji kad je u pitanju Sanader da postoji takav golemi javni i orkestrirani interes, zbog kojega smo gledali i uznemirujuće televizijske slike mučnoga progona njegove supruge kod Remetinca, a da se baš nitko u zemlji ne usudi pokušati za daleko, daleko razornije moguće posljedice ili nedjela, slično postupiti prema Todoriću.

Ne prema njegovoj obitelji, nego prema – njemu.

Dakle, što povezuje ova dva naizgled nevezana slučaja?

Nevjerojatne slabosti državne politike, nekonzistentnost do potpunoga nepostojanja društvenih standarda, slabosti pravosuđa, državnih institucija i potpuni debakl medija koji zapravo imaju ključnu ulogu u usmjeravanju svih tih procesa.

Je li ta golema razlika u jednome i u drugome slučaju – slučajna?

Ma kakvi.

Ništa kao različiti kriteriji i nepostojanje bilo kakvih pristojnih standarda društvenoga ponašanja u slučajevima vezanih za Sanadera i danas za Agrokor, ne ukazuje koliko je Hrvatska pod čvrstim i opasnim utjecajem nevjerojatno čvrste nelegalne i nelegitimne strukture moći.

Svojevrsnoga institucionaliziranoga podzemlja.

Sanader je stradao očito je ponajviše i jedino za sada zbog toga što nikada nije ni bio, ni postao član, sastavni element te strukture moći, a Todorić ne može stradati jer je on njen simbol a njena esencija je u svim elementima države. Nije u ovome slučaju problem stradanje ili nestradanje Todorića, niti više od obične indikacije stradanje Sanadera, problem je način rješavanja problema pod zajedničkim imenom – Agrokor.

Problem je što u jednom slučaju možeš sve, a u drugom ne možeš. A isti sustav, iste institucije, iste političke ideje i programi, isti ljudi su mjerači i krojači. Čak i kad naizgled, kao u slučaju Mosta imamo ljude s drugačijim imenima i frizurama. To je esencija problema Agrokor, a za to Ante Agrokorski nije nadležan, niti to može riješiti bilo koji menadžer današnjega svijeta. To je trulež politike u Hrvatskoj, državnoga poretka, to je prvorazredni politički problem od kojega ovisi opstojnost hrvatske državnosti.

„Agrokor“ je nužno razmontirati u svim sferama hrvatskoga društva, a sve sfere kontroliraju takvi pogubni sustavi, kako se god zvali, bez čije potpuno radikalne demontaže nema Hrvatska baš nikakvih izgleda postati pristojna i uređena zemlja u kojoj će se vrednovati i stimulirati vrednote koje praiskonski ima hrvatski narod, i zbog kojih su Hrvati manje više uspješni gdje god žive izvan Hrvatske.

I, odgovor na naslovno pitanje. Sanader nije stradao zbog nevaljalosti nego zbog toga što nije pripadao poretku moći u Hrvatskoj. A Todorić pripada. Bit je da taj poredak – ne valja, a sve su ostalo posljedice.

Marko Ljubić / Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Mutikaša J. Pavičić vrijeđa sve i svakoga, a Stepinca naziva politički insuficijentnim jadnikom

Objavljeno

na

Objavio

Magle, dugotrajne magle sve do podne. Lako se u njima izgubiti, ne samo guskama. I priča o Agrokoru zamagljuje se s mnogih strana, premda su Kulmerovi dvori na uzvišenom položaju gdje sunce dopire puno ranije nego u prigorskim nizinama. Ondje su s prvim tracima zore, praktički još po mraku, ušli policajci i novinari koje je DORH prve obavijestio, po već ustaljenom običaju da se velike predstave uhićenja odvijaju pred okom kamere i očima televizijskih gledatelja. Kulmerovce nisu pronašli, ali su negdje blizu u Šestinama zgrabili oberšefa svih Todorićevih novčanih vragolija, koji ima dragocjene podatke i s njima u džepu može se lahko nagoditi, jer sloboda nema cijenu.

Odluka je očito donesena u suradnji duboke i plitke države, jer obje imaju prste u pekmezu i sada bi vrlo rado da proces bude vođen tako da se ne otkriju ključni igrači koji su godinama žmirili ili pogodovali maestralnom carstvu usred Republike, velikom gospodarskom feudalcu koji je imao u džepu hrvatske političare i utjecajne javne djelatnike, pri čemu je zapošljavanje njihove djece samo manji, izvanjski i poznati način humanoga korumpiranja elite, gdje svjetonazori i ine pripadnosti nisu imale bitnu ulogu.

Todorić uvijek može reći, i istina je, da je zapošljavao i obične, tzv. male ljude, njih stotinu tisuća ako se računaju i obitelji, i da je unatoč bijednim plaćama koje im je davao, taj posao bio za ljude spas u krizi koja je drmala Hrvatsku, i ne samo Hrvatsku. No, krčag ide na vodu dok se ne razbije, pa je na kraju veliki latifundist ugrozio ionako krhko hrvatsko gospodarstvo, pretvorio se u blogera, a državne institucije koje su trebale nadzirati odmetnutu paradržavu vrište jedna na drugu i prave se blesavima.

Ivica Todorić

A kako velikim magnatima služe revizorske kuće, valjda je i vrapcima poznato. U jednom zagrebačkom kazalištu upravo se priprema, dok ovo pišem, predstava Gogoljeva „Revizora“ koja, ne samo po naslovu nego i atmosferi iz ruske provincije Gogoljeva doba sjajno odgovara današnjem hrvatskom trenutku, to jest trenutku europske provincije Hrvatske koja je izložena unutarnjim rastakanjima i vanjskim smicalicama na koje ne zna odgovore ili se panično dovija s vjerom u naš talent za improvizaciju.

Uhićenja agrokorovaca vjerojatno su dar koji državni odvjetnik Cvitan nosi u Rusiju, u sastavu ili nezavisno od sastava delegacije predsjednice RH koja ima vrlo tešku zadaću da šarmira Putina i rusku vrhušku, u okolnostima koje nadilaze gospodarsku i financijsku temu, to jest već su odavno poprimile golu i nimalo bezopasnu političku dimenziju. Štošta je tu na stolu i ispod stola od trenutka kada se veleposlanik Azimov navukao svečanu vojnu odoru i progovorio o Agrokoru, dok hrvatski veleposlanik u Moskvi nije rekao ni riječi, a nije ni mogao jer ga nije bilo. Dvije godine nismo imali veleposlanika u Rusiji, što je gotovo nevjerojatno, a mnogo, mnogo više godina odnose s Rusijom temeljito smo zanemarivali – baš u vrijeme kada je definitivno opet postala supersilom.

Kako izgleda sada taj koloplet nesretnoga zaborava i što je sve u loncu? Je li Todorićevo zaduživanje kod ruske Putin2državne banke samo neoprezan potez ili je povučen uz savjetnike koji su imali zlu namjeru – znajući stanje u Agrokoru – učiniti Hrvatsku barem (za početak) malo zavisnom od Rusije i otvoriti ruskom medvjedu prostor u koji još nije ušao, za razliku od „regiona“ gdje se dobro plasirao i praktički ima pod nadzorom lijep dio teritorija. Izjava da je hrvatska država dužna ruskoj državi, jer je navodno Hrvatska nacionalizirala Agrokor, bjelodano govori o razini na koju je podignuta afera i svakako je ruski as iz rukava kojemu će biti teško doskočiti, premda je riječ o smicalici. Usporedno, u Poljsku je otišao hrvatski kontingent pod vodstvom SAD, noseći sa sobom bitnicu višecijevnih lansera raketa, a ni hrvatska potpora (podržavam) mirnoj reintegraciji okupiranih područja u Ukrajini ili barem potpora sporazumu iz Minska (nije šija nego vrat) svakako nije laka točka u posjetu predsjednice Rusiji – posjetu koji je Putin tako demonstrativno osobno najavio, u čemu pozorni analitičar prepoznaje nervozno kuckanje prstima po stolu i želju za cjenkanjem. Kako god bilo, dobro je da su s Rusijom opet uspostavljeni diplomatski odnosi, makar u složenom trenutku, kao što je dobro da se opet uspostavljaju kulturne veze koje ne bi trebale ostati na razini gostovanja zbora Crvene armije u Zagrebu, to jest trebale bi biti posve drukčije. U Rusiju (staru) treba poslati Ivicu Buljana, šefa drame u zgb. HNK koji je u trenutku skidanja Titove ploče divljao pod sovjetskim i jugoslavenskim zastavama.

Tito – konačni pad

Kad smo već kod Tita: u subotu je u zagrebačkom Studentskom centru pred krcatom dvoranom prikazan pedesetminutni dokumentarni film o konačnom padu i Tita i njegove ploče, koja je na užas i sramotu samostalne hrvatske države nježno održavana dvadeset i šest godina, nakon što je u komunističkoj Jugoslaviji stajala ondje od 1946. Premda i sam imam prste u nastajanju toga filma, ili baš zato, moram posve subjektivno i objektivno reći da je Sedlarov film odličan, sveobuhvatan i odgovoran prema povijesti: naime, trebalo je poradi potomaka zabilježiti kamerom tko je sve sudjelovao u prekidu dugogodišnje farse, pa je snimljena i sjednica povjerenstva za imenovanje trgova i ulica pod predsjedanjem Zlatka Hasanbegovića, i sjednica Gradske skupštine koja je donijela odluku, podsjetilo se na one koji su još u devedesetima nastojali maknuti tu blasfemiju, kao i na jedanaest godina duge napore Kruga za trg (Maja Runje, Zdravka Bušić, Ante Beljo…), u kameru su govorili Čičak, Budiša, Banac itd., utkane su snimke protuprosvjeda crvenih u režiji Pusića i sličnih, ali je dan i povijesni prikaz Titovih monstruoznih zločina koji su ga uvrstili na visoko mjesto masovnih zločinaca u dvadesetolm stoljeću (i šire).

Koliko znam, film će biti prikazan na Bujici, a trebao bi biti, da nije kako jest, i na svim televizijama, ali i u srednjim školama. Doista, tek skidanjem ploče maršala završena je jedna epoha. Što ne znači da ostatci ostataka titoljubaca nisu ostali i izviruju ispod kamena, u što sam se i sam uvjerio nakon projekcije filma kada su mi prišla tri inicijativna mlada čovjeka, vrlo srdita, i govorili u smislu „da su tada , u Titovo doba, radile tvornice“ i slično. Bilo mi ih je žao, tko zna gdje su i kako indoktrinirani, a barem su u filmu mogli vidjeti one druge tvornice, tvornice smrti u kojima je zaglavilo pola milijuna ljudi, uglavnom Hrvata… Nego, tri su bila, kako rekoh. Eto se opet formiraju trojke po starim komunističkom receptu.

Povijesna istina

Ima podosta rezona u onome što je napisala skupina intelektualaca, to jest da je cenzura mišljenja o (nedavnoj) povijesti štetna i neprihvatljiva. No, crveni kolumnisti odmah su pokušali okrenuti na svoju stranu, vrlo lukavo plasirajući da se slažu s potpisnicima, pa se odmah bacili na Deklaraciju o domovinskom ratu koja je valjda samo jedno „mišljenje“ o bliskoj povijesti, što nije drugo do pokušaj negiranja istine o agresoru (agresorima) na Hrvatsku. I to u dnevne svrhe, budući da su Vučić i Pupovac svaki iz svojega rova, odnosno zajedničkog, udarili po prijedlogu Zakona o braniteljima koji se uvodno poziva upravo na spomenutu Deklaraciju, naravno. Tako crveni „analitičari“ – osim toga u strahu da i njihovi voljeni simboli budu zabranjeni kao i ostali totalitarni-naoko pristajući uz spomenuti tekst intelektualaca – mute vodu i odvode ju u svoju septičku jamu. Zato treba biti posve jasan: postoji povijesna istina i ona se zasniva na dokumentima koji se ne mogu drukčije tumačiti. Nedavna povijest posve sigurno nema više istina, a ako u dalekoj povijesti zbog nedostatka dokumenata može ponegdje biti spora – o ovoj bliskoj nema sumnje. Nije tu riječ o „propisivanju istine“, nego je (kao u pitanju Deklaracije o domovinskom ratu) riječ o zapisivanju istine kako klatež ne bi protokom vremena krivotvorila povijest, što i danas čini i što joj je zadaća.

Jurica Pavcic

Elem, jedan od tih mutikaša je svakako Jurica Pavičić koji (iz rečenih razloga) poziva da se poništi Deklaracija jer je valjda „stranačko“ ili kakvo drugo mišljenje. Možda braniteljsko. Zatim vrijeđajući sve i svakoga, kao što je običaj, prelazi na Stepinca i proziva medije da previše podržavaju kanonizaciju čovjeka koji je osuđen na komunističkom prijekom sudu iste 1946. godine kada je na zagrebački trg prikucana ploča s imenom maršala. U ime prosvjeda protiv „propisivanja istine“ poziva na pobunu protiv „ izvještavanja na javnoj TV u kojem se beatifikacija (?) tog politički insuficijentnog jadnika pretvara u glavnu temu državničkog posjeta Vatikanu.“ Tako se i nadalje u novinama koje izlaze u Hrvatskoj, bez obzira na promjenu vlasnika, velik prostor daje onima koji, cementirani u boljševičkom bolesnom paklu pljuju po svim vrijednostima i njihovim nositeljima. Podsjećam da je isti „autor“ ne tako davno nazvao književnika Slobodana Novaka kretenom. Veliki je pisac u međuvremenu umro, a u HAZU su prije nekoliko dana na (ponešto zakašnjeloj) komemoraciji govorili ugledni ljudi o neupitnim vrlinama Novakova književnog opusa.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati