Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Što je to stvarni ekstremizam u današnjoj Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Bilo bi jedino razumno i prihvatljivo u uređenoj zemlji poći od toga da je temeljne vrijednosti zaštitio Ustav, ustavni i zakonski poredak, te da sve te vrijednosti izviru isključivo iz stečevina i postignuća, te interesa hrvatskoga naroda. Svaka pretpostavka, polazište i pokušaj preusmjeravanja društva u Hrvatskoj u pravcu problematiziranja stečevina, vrednota i namjera većinskoga hrvatskoga naroda nužno je nasilje nadnjim i nelegitiman pokušaj nametanja tuđih vrednota. A to je ekstremizam.

Postavlja se pitanje, prijeti li i koliko realno, mjerljivo i iskustveno s obzirom na hrvatsku prošlost, pogotovo onu neposrednu, današnjoj Hrvatskoj nekakav ustaški ekstremizam, skupina od dvadesetak ili pedeset ljudi oko Keleminca, neki plakat, grafit ili naljepnica s nacističkim ili ustaškim znakovljem, ili su prijeteća iskustva posve drugačijega predznaka i iz posve drugačijih izvora i političkih platformi?

Za državnu reakciju to bi morala biti presudna pitanja i kriteriji.

Golemi značaj Keleminčevoj skupini i naljepnici sa „srpskim stablom“ upravo daje reakcija države, jer tek tada to postaje nacionalni problem, iako ni po čemu nije. Reakcija aktualne vlasti je više od preventivnoga djelovanja po svojoj dimenziji. To je priznanje da Republika Hrvatska, aktualna vlast i država imaju velikih problema s ustašoidnim i fobičnim Hrvatima.

Što to nadalje znači?

Keleminec2Znači potpuno nalijeganje na gotovo stoljetnu velikosrpsku propagandu protiv hrvatskoga naroda, koja je poprimila fzastrašujuće razmjere i s kojom se Republika Hrvatska mora početi obračunavati ako ne želi da ta kampanja i krivotvorina potpuno razori integrativne niti hrvatskoga društva.

Keleminec godinama postrojava, a uvijek otprilike u tijeku žestokih kampanja protiv „bujajućega fašizma“ u Hrvatskoj, dvadesetak tipova u crnim odorama. Godinama taj tip ne uspjeva okupiti relevantnu snagu, relevantan broj ljudi koji bi uistinu značio nešto više od smijurije i igrokaza. Ali znači mogućnost fotografiranja i povod industriji „hrvatskoga fašizma“ za slanje dokaza svijetu o – hrvatskoj opasnosti. Po svim kriterijima to je više cirkus, igrokaz, sa svojim konačnim posljedicama sve sigurnije obična antihrvatska provokacija, iza koje u Hrvatskoj nikada nije stajalo ljudi više nego se u kvartovski kafić može sakupiti nakon utakmice, i to prilično pripitih.

Kako je moguće onda nekoga tko godinama nastoji postati „ugroza“ Srbima, državi, poretku, civlizaciji i to ne uspijeva, uzeti kao – prijetnju državi i toliku opasnost da državni vrh mora slati priopćenja kao da se radi o nasrtaju desetine tisuća četničkih ili isilovih hordi?

Nema zdrave, izuzev nastrane logike, jel da?

Kad se pojavljuje fašizam?

PupovacUvijek se kad se postavi bilo kakvo relevantno pitanje o djelovanju Milorada Pupovca i njegovih i beogradskih institucionalnih ekspozitura, ili kad se aktualizira neki odnos ili praktično pitanje između Hrvatske i Srbije, zatim u danima obilježavanja hrvatskih nacionalnih i običajnih praznika ili imendana, negdje pojavi nekakv znak fašizma, jednom s ustaškim obilježjima, drugi put sa svastikom na stadionu, treći put s nekakvom porukom na društvenim mrežama, pa se objavi atentat na predsjednika novinarske udruge, slučajno Srbina, što potvrđuje da su Srbi u Hrvatskoj životno ugroženi i izloženi mržnji.

I, krene kampanja borbe protiv mržnje i fašizma. Onoga hrvatskoga naravno.

A tisuće i tisuće stvarnih srpskih nacista iz vremena srpske agresije i nakon nje do danas, sljedbenika zločinačkoga režima bivše Jugoslavije, krivotvoritelja, ideoloških razbojnika i plaćenika, bjelosvjetskih protuha, samozvanih bogova i modelara novoga svjetskoga poretka – dijele lekcije hrvatskome narodu usprkos tome što zadnja budala u zemlji zna da su upravo oni opasnost, bolest, ugroza, ekstremizam i destrukcija svega humanističkoga i civlizacijskoga.

Kad se otvori pitanje djelovanja institucije u kulturi kao što je HAVC, naglo eskalira borba protiv fašizma, kad se upozori na potencijalne goleme devijacije poslovanja neke od Pupovčevih udruga, opet nasrne ustašizacija i fašizam, a kao slučajno se u tim kampanjama pojavi nekakav udar na gayeve, žensku ravnopravnost, filmaše, kulturnjake, a u pravilu se nositelje otpora, misleće ljude i sve koji se usude razumno razmišljati i javno govoriti kvalificira i nazove ustašom, fašistom, Hitlerom, a cijelu zajednicu opasnom i destruktivnom, koja ne razumije ni civilizaciju, kulturu, toleranciju, prijateljstvo, ljubav.

To bi i budali konačno postalo prozirno.

A država prepušta taj sukob, obračun antifašista i fašista krajnje nerazmjernom odnosu snaga, nekoj čudnoj samoregulaciji i još čudnijim arbitrima, pri čemu je hrvatski narod gotovo potpuno nezaštićen i izložen surovoj kampanji krivotvorinama.

Do sada se nikada nije događalo da državni vrh čak ni usprkos probijanju svih poznatih normi ponašanja i dokazanih opasnih i zloćudnih simbola i kompletnih politika, neko srpsko, lijevo, civilno, antifa li međunarodno ponašanje snažnim intenzitetom ocjeni ekstremnim, ili bar usporedivim s ovim reakcijama zbog „ekstremizma“ s naljepnicom i Kelemincem. A svjedočimo im doslovno svakoga dana.

Ima li današnja Hrvatska mjerljivih, dokazanih, realnih razloga da se toliko zborno skače na noge kad je navodni ustašluk i mržnja prema Srbima u pitanju, kad je homofobija u pitanju, kad je odnos prema ženama, zečevima, vukovima, prirodi, bilo čemu iz domene proklamiranih stavova brojnih civilnih i parapolitičkih organizacija, te jesu li stvarno te navodne ugroze, toliko opasne za društveni idržavni poredak u Hrvatskoj?

Niti ima razumnih razloga, niti su ti incidenti razmjerno opasni za Hrvatsku.

Hrvatski je narod demonstrirao vrijednosti kršćanstva i ljudskosti u suočenju s nevienim zlom

Domovinski ratNema ni jednoga naroda u zajednici europskih naroda kojima pripadamo, koji je snažnije demonstrirao vrijednosti kršćanstva i ljudskosti u suočenju s neviđenim zlom, toliko pretežitu suzdržnost, samodisciplinu i odreknuće od mržnje i osvete, kao što je urbi et orbi dokazao hrvatski narod nazad dvadeset godina, a dokazuje i danas prema srpskoj zajednici u Hrvatskoj, koja ni jednim jedinim postupkom nije pokazala da žali zbog zla koje je srpski narod učinio Hrvatskoj. Čak ga nastoji svim sredstvima afirmirati kao poželjnu i opravdanu društvenu matricu.

Kad su Srbi u Hrvatskoj tijekom agresije i okupacije trećine hrvatskoga državnog teritorija činili najstrašnija moguća i viđena zla, protjerali tristo tisuća ljudi, silovali i užasno maltretirali tisuće i tisuće žena u njasvirepijim ritualima pred cijelim obiteljima, ubijali djecu, starce, masakrirali tisuće ljudi na nastrašniji viđeni način u suvremenome svijetu, kad su to javno demonstrirali preko televizijskih ekrana, ismijavali žrtve, veličali zlo i prijetili svakome Hrvatu gdje je god bio, cijela ta zastrašujuća višegodišnja kampanja zla nije proizvela učinak mržnje prema Srbima, osvete i protumjera koje bi se mogle nazavati opasnom pojavom širih razmjera. Svi esktremi i u sred rata su bili incidenti, koje su i tada najčešće zapravo počinili razbojnici, kriminalci i društvene protuhe, koje nikada ničim nisu bile ni približna mjera i obrazac ponašanja hrvatskoga naroda.

To stanje agresije, ovaj put duhovne, na svježim i otvorenim ranama nastavljeno je i nakon svršetka rata, nastavlja se sve brutalnije danas, a iako su nositelji današnje duhovne agresije isti ljudi koji su predvodili epohalni zločin devedesetih, njihovi zagovornici i suistomišljenici, izvan incidenata nema nikavoga masovnoga odgovora na tu neviđenu društvenu provokaciju nemjerljivu s bilo kojim povjesnim iskustvom među narodima kojima pripadamo. Realno je današnje ponašanje velike većine Srba uz, i iza, Pupovca, besramnije nego sudjelovanje u vojnom pohodu na Hrvatsku, jer za tadašnje sudioništvo moguće je naći više shvatljivih razloga. Ovo današnje ponašanje je, s jedne strane izraz nevjerojatne devijacije te skupine ljudi, a s druge strane, nevjerojatne nesolidnosti hrvatske države.

Dokazivo je i usporedivo na vrlo konkretnim primjerima iz europske prošlosti da se tako dostojanstveno i viteški nije ponašao ni jedan narod, kao hrvatski svih ovih godina, usprkos tome što i danas ljudi ginu od ostataka srpske vojne agresije na minskim poljima.

Zašto bi danas, u današnjim okolnostima onda bila mržnja prema Srbima pojava, ako je tada bila incident?

Nema mržnje, ni fašizma, ni fobija ni bilo čega nastranoga, izuzev kod institucija, udruga i skupina koje ukazuju na to. To je realno mržnja prema hrvatskome narodu i prljavi udar na samo njegovo dostojanstvo, a ne kako se nastoji javno prikazati obrana od hrvatske mržnje.

Nastavak prljavoga srpskoga informacijskoga rata protiv hrvatskoga naroda

To je nastavak prljavoga srpskoga informacijskoga rata protiv hrvatskoga naroda, kojemu pogoduje i aktualna hrvatska država, vrlo relevantne hrvatske politike, sve navodne civilne antifašističke udruge, sve globalističke udruge u Hrvatskoj, skupine petokolonaških navodnih znanstvenika, plaćenika i agenata u javnim i društvenim institucijama i u medijima.

Zato što je to dio globalne sotonističke platforme dezorjentiranja suvremenih nacija i naroda, dio organiziranoga vlro moćnoga nakaznoga plana preoblikovanja suvremenih ljudi i društava u mase bez identiteta i zombije kojima će se iz jednoga centra u svijetu dirigirati ovisno o volji i potrebi – kreatora. To je žestoki rat protiv same prirode čovjeka i nije mimoišao ni Hrvatsku, a ima jednako opasne i razorne posljedice kao i brutalna srpska agresija, pogotovo što jednako zločestoj i razbojničkoj Srbiji danas, kao i devedesetih, upravo taj globalistički sotonski nasrtaj jako koristi za njene planove. Zlo se uvijek oslanja na – zlo.

O tome se radi.

Sve što sam naveo u prethodnom pasusu čini izrazito ekstreman proboj svih prihvatljivih društvenih normi i standarda civliziranoga ponašanja u pripadajućemu nam svijetu.

Imamo dakle poptuno izokrenute standarde.

Imamo stvarni mjerljivi ekstremizam, koji neodgovor na svoje provokacije naziva akstremizmom i to postaje društvena i politička paradigma.

Stvarni ekstremizam, otklon od prirodnih, tradicionalnih, dokazano vrijednih društvenih načela u Hrvatskoj i brutalni nasrtaj na sve te nacionalne stečevine se proglašava redovnim društvenim standardom, prihvatljivom vrednotom i obrascem ponašanja a tradicionalne norme, vrednote i obilježja hrvatskoga naroda se ciljanim provokacijama i podmetnutim incidentima, predstavljaju kao – opasni ekstremi.

To je sve iznimno opasno i izravna antiteza samim temeljima hrvatske državnosti.

Logično je pitanje onda – zašto država ne reagira na taj ekstremizam i zašto vodi kampanju protiv lažnoga i izmišljenoga ekstremizma?

To znači jedino da Hrvatska još uvijek nije ni blizu slobodna nacionalna država, zemlja, da hrvatski narod i dalje ima posla s jako pretežitom strukturom, u koju se na žalost može ubrojiti i hrvatska državna politika, koja iz nekih razloga ne smije ili neće upozoriti da su sve te pojave opasan i pogibeljan ekstremizam, a da je šačica Keleminčevih provokatora, samo sudionik tih nastranih ambicija i planova.

Milijarde kuna za petokolonaše

NovostiČinjenica je da se pojmom ekstremizma, zatim mržnje, zatim razne fobije koje selijepe većinskom hrvatskom narodu gotovo iz dana u dan, najčešće posve nelogičnim i netipičnim reakcijama i to u situacijma kad se netko usudi postaviti pitanje o stvarnim ekstremima i društvenim devijacijama, kao što su recimo Pupovčeve „Novosti“, redovito koriste famozne civilne udruge iz tzv. antifa platforme.

Tim civilnim udrugama je Republika Hrvatska do sada ulupala bez ikakvih kriterija izuzev na galamu ili petokolonaštvo, milijarde kuna, a uz to dobivaju iz potpuno nakaznih globalnih institucija kao što je Otvoreno društvo dodatne milijarde kuna, odnosno dolara ili eura. U toj krajnje destruktivnoj raboti sudjeluju i veleposlanstva nekolicine zapadnih država, promičući preodgoj nacije i radikalno odstupanje iz hrvatskih tradicionalnih i vrijednosnih društvenih i običajnih standarda.

Svi ti se bore protiv fašizma, ustašizacije, protiv mržnje, svi se bore protiv ugrožavanja Srba i nacionalnih manjina, ugrožavanja gayeva ili – antifašista, koji u svakom pogledu, kao i sve skupine koje sam naveo iz djelokruga njihove navodne zaštite, imaju izrazito neprimjereno povlašten status u Hrvatskoj.

U čemu je onda problem?

Problem je u tome što, nema li fašista, nema ni kuna, ni eura, ni dolara, niti smisla postojanja. Što realno ne postojinužno je izmisliti da industrija nema zastoja. Fašizacija Hrvatske i razvoj tzv. antifa sektora u zemlji je postao uvjerljivo najbrže rastući proizvodni sektor u Hrvatskoj, najvažnija investicija u zemlji i bujajuća industrija svekolike uposlenosti. Industrija fašizma i proizvodnja sredstava i modela antifašizma zbog toga odavno radi u tri smjene, bez predaha i prestanka i zavlači se u sve zakutke hrvatskoga društva i života. Financirajući milijardama kuna borce za ljubav i humanizam, Hrvatska financira smrt svome narodu, financira industriju fiktivnoga zla, koje treba poslužiti kao opravdanje stvarnome zlu.

Točno onoliko koliko ta skupina navodnih zaštitnika od devijacija dobije kuna, toliko mora fabricirati ustaša, mrzitelja, fašista, ekstrema jednom riječju.

Sve to ukazuje da je ponašanje današnje države u Hrvatskoj zapravo sve ekstremnije, jer je uveliko iskoračila iz obrasca i primjerenih standarda odnosa nacionalne države prema svome narodu, a to mora prestati jer je odavno postalo sudioništvo u epohalnom zločinu protiv hrvatskoga naroda.

Marko Ljubić/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Na robiju za ZDS? Onda zatvor i za ‘smrt fašizmu’

Objavljeno

na

Objavio

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava

Ljudi moji, je li stvarno moguće da je jedan katolički svećenik javno rekao da se obradovao smrti Slavka Goldsteina?!?

Naravno, dežurni antiteistički jurišnici na to odgovaraju “oh, da, itekako je moguće”, a riječi zabludjelog hvarskog župnika savršeno im služe kao samo još jedan povod za novi opći napad na Crkvu i sve “desničare”.

No, prije svega, takav izljev najnižih strasti iz usta čovjeka koji sebi to ni u napadu ludila ne bi smio dozvoliti, šokirao je i mnoge katoličke vjernike – bez obzira na to poštovali li Goldsteina ili ne. Nažalost, nije to je samo jedan u nizu takvih incidenata kojima su društvene mreže savršeno pogodno tlo za nekontrolirano divlje bujanje.

Da, nepojmljivo je kako neki barem iz osnovnog ljudskog poštovanja prema obitelji nisu mogli suzdržati javno pokazati zluradost na vijest o smrti Slavka Goldsteina. Jednako kao što je nevjerojatno kako neki nedavno nisu ni pokušavali sakriti zlobni smiješak na mogućnost da se kardinal Bozanić ne vrati iz bolnice. Gdje smo to? Kamo ide ova Hrvatska?

Jučer demonstrativno odbijamo političkom protivniku uljudno čestitati rođenje djeteta, tražimo ostavke samo zato što je netko “neprijatelju” kurtoazno čestitao vjenčanje, danas se javno radujemo što se netko razbolio i želimo mu da crkne ili pak sladostrastimo nakon što je umro, a sutra ćemo ga valjda s glogovim kolcem u ruci proklinjati u nekoliko koljena, “neprijatelja” i njegovu djecu te zazivati da mu se sjeme zauvijek zatare.

Gnušamo se takvog divljanja samo kad je meta “onaj naš”, a napada ga “onaj njihov”. Mene ipak boli i jedno i drugo, ali još malo više kad tako govori netko tko bi barem teoretski trebao ipak biti malo više “moj”.

Ne, ne mislim da trebamo biti dvolični i neiskreni, da moramo glumatati, pa ni bježati od podjela jer ideologije nisu samo navijačke zastave zavičajnih klubova, već valjda znaju imati i neki stvaran i opipljiv sadržaj za koji se valja boriti, ali doista sve javno pitam – želimo li da nam domovina bude bojno polje na kojem između političkih neprijatelja, pa i običnih suparnika, ne može biti zatišja, primirja, a kamoli pomirbe?

Dok su jedni na-baš-sve-za-dom-spremni, drugi baš sve političke protivnike i one koji razmišljaju drukčije automatski proglašavaju fašistima te im odmah zatim dosuđuju već isprobanu sudbinu uzvikujući: Smrt fašizmu! Je li to budućnost kakvu priželjkujemo našoj djeci? Kako može ova sve pustija Hrvatska biti tako mala da u njoj ima mjesta “za samo jednog od nas”? U stvarnosti, Hrvatska je već sad prevelika za ovoliko koliko Hrvatića danas ima.

Optimalan broj dostatan za dugoročnu samoodrživost bio bi barem dvostruk, oko 8 milijuna. Umjesto toga, Hrvatska će već 2019. pasti ispod 4 milijuna! Ne prema procjenama kompromitiranog DZS-a, već prema tvrdnjama relevantnih demografa, Hrvatska danas ima svega 4,05 milijuna stanovnika. A gledajući trenutačni ritam odljeva radne snage u Irsku i druge zemlje, tih 50 tisuća iscurit će poput pijeska iz pješčanog sata – u manje od dvije godine.

Čak i ako dođe do nekakvog usporavanja, na pad ispod 4 milijuna neće trebati čekati dulje od 2020.!Zašto masovno odlaze Hrvati? Prvi odgovor mogao bi biti lakonski: zato što mogu. Drugi je realističniji: zato što ovdje ne mogu preživjeti bez posla ili s blokiranim računima.

No treći je porazan: odlaze čak i oni koji još uvijek nisu na samom rubu egzistencije, ali vide da se u ovom društvu ne nazire nikakav oblik suživota, već da moraju pobjeći što dalje od te atmosfere kronično zagađenih ljudskih odnosa koji ne pokazuju nikakav znak napretka. Naprotiv, uporno režemo po ožiljcima, otvaramo stare rane.

Takav je i prijedlog da se zatvorom kažnjava uzvikivanje ZDS, koji nipošto nije osmišljen kao način da se krvava prošlost ostavi za nama. Posve suprotno, to je savršen recept za njezino oživljavanje! Oni koji to predlažu zapravo žele da taj slogan sutra iz pukog inata uzvikuju i oni koji nikad prije nisu, da se ori na stadionima, da se zbog toga prekidaju utakmice. To bi za njih bio dokaz da su oni sami ovom društvu nužni. A pri tom se sami nikad neće odreći svojih ustaških kuna.

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava. No varaju se ako misle da se može zabraniti obilježje jednog krvavog totalitarizma, a da pri tom ostanu pošteđena obilježja drugog krvavog totalitarizma.

Ako doista ovo društvo toliko posrne da odustanemo od slobode govora i mišljenja, tad u povijest moraju zajedno otići i ZDS i crvena petokraka. Možda ne u istu ćeliju – ali u isti zatvor.

Ivan Hrstić / Večernji list

PS. Prisjetimo se pozdrava SDP-ove saborske zastupnice kada je u Saboru govor završila sa ‘Smrt fašizmu – sloboda narodu’:

facebook komentari

Nastavi čitati